U teoriji, au pair je mlada osoba, obično iz drugih zemalja EU, koja u zamjenu za smještaj, hranu i “džeparac” radi 25 do 30 sati brinući se o djeci i obavljajući kućanske poslove, a tretira je se kao članicu obitelji. U praksi, radni i životni uvjeti tih osoba često su daleko od očekivanog. Umjesto mladih žena koje slobodnu godinu provode zabavljajući se u inozemstvu, često se radi o nevidljivim, izrabljivanim, potplaćenim migrantkinjama. Kada tome dodate velik broj nereguliranih posredničkih agencija i visoke stope nezaposlenosti mladih u mnogim zemljama EU iz kojih au pair radnice dolaze, jasno je kako nastaju problemi.

Istraživanje koje sam provela s kolegicom Nicky Busch, pokazalo je da mnoge au pair radnice rade prekovremeno, za vrlo nisku plaću, često u uvjetima koji su daleko ispod standarda. U nedostatku službenih podataka, analizirale smo internetske oglase i utvrdile da au pair radnice trebaju raditi u prosjeku 38,7 sati tjedno (daleko od honorarnog posla). Svaki deseti oglas navodi 50 ili više sati tjedno, a u jednom se traži 80 radnih sati. Prosjčni ponuđeni “džeparac” iznosi 108 funti tjedno, ali iznenađuje kako ne postoji korelacija između radnih sati i ponuđenog iznosa. Neke obitelji nisu ni nudile džeparac, vjerojatno smatrajući besplatno stanovanje dovoljnom naknadom, a neki oglasi nisu ni navodili sobu, tražeći da au pair radnica živi odvojeno ili spava na kauču.

Uobičajeno je da oglasi navode dužnosti koje nadilaze “pomoć” u skrbi o djeci i kućanskim poslovima, uključujući kupovinu, čišćenje prozora, brigu o djeci rođaka, konobarenje ili kuhanje za goste, vrtlarenje, nastavu jezika i još mnogo toga. Jedan oglas navodi da au pair radnica treba pomoći u obiteljskom biznisu. Drugi nudi “korištenje konja i kajaka” kao plaću. U zabrinjavajućem broju oglasa očekuje se da au pair radnice rade ono što bi u prošlosti bio posao kvalificirane dadilje, uključujući i skrb za novorođenčad i dojenčad.

Intervjui s au pair radnicama potvrdili su nam da “au pairu” podrazumijeva potplaćeni kućanski rad. Svjedočile su o dugom radnom vremenu, obavezi brige o djeci i konstantno očekivanje da na sebe preuzmu sav teret modernog života.

Mnoge od njih imale su i riječi hvale o obiteljima s kojima su živjele i pozitivna iskustva, ali smo također čule mnoge komentare o tome kako ih se tretira “poput sluškinja”. Na primjer, nekima nije bilo dopušteno pohađati nastavu jezika ili druge aktivnosti, uvijek su bile dežurne, živjele su u neadekvatnom prostoru, čak su dobivale i neadekvatnu hranu. Jedna je sažela poniženje primjerom. Kad je njezina domaćica primijetila da nedostaje voćnog soka iz hladnjaka, rekla joj je: “Ovaj sok je stvarno skup. Želiš li piti sok, reci mi i kupit ću ti jeftiniji”. Toliko o ravnopravnom odnosu.

Dok se, primjerice, vozače Ubera smatra samozaposlenima i zato ostaju bez radničkih prava, au pair se uopće ne definira kao posao. Smatraju se da radnice “pomažu” svojim domaćinskim obiteljima i sudjeluju u kulturnoj razmjeni, te ih se ne smatra radnom snagom, bez obzira na to koliko sati radile ili koliko je posao koji obavljaju težak. Kada živite sa svojim poslodavcima, pregovaranje o boljim uvjetima – makar i o boljem voćnom soku – nije lako.

Iako mogućnost smanjenja broja au pair radnica nakon Brexita podiže svijest o njihovoj važnosti, trebamo zastati i razmisliti zašto se toliko obitelji oslanja na nereguliranu, nesigurnu i često eksploatiranu skupinu radnica. Britansko udruženje au pair agencija objavila je nove smjernice za au par radnice i poslodavce. Usvajanje i provedba najmanje je što bi vlada trebala učiniti. No, veći bi korak bio prepoznavanje brige o djeci i kućanskog rada kao pravog radnog mjesta.