ona što govori manje

ona što govori smirenije

ona što govori

da se dodvori

i da koristim više poštapalica

da djeluje kao da ne znam

šta ću da kažem

ali onda bih morala

da slažem

a ja istinu volim više

od taštine

od zlatne prašine

od dobrog

i od zlatnog

od mogućeg

i vjerovatnog

od svijetle budućnosti

koja me čeka

iako planeta i nije neka

Mogla sam da budem

voda umjesto vatre

da se ne plašiš

da će svaka riječ

da satre

ostatke ludila

proljećnog bunila

iz koga se nismo budili

jer smo se uvijek

budnima čudili

mogla sam da budem

tvoj glas

i da se ne zamaraš

da ti ležerno ponudim spas

da mi oči

kao tajne sefove otvaraš

prstima nevještim

riječima pustim

dok pravu lozinku

pod prijetnjom ne izustim

Da sam samo malo manje

bila ja

da nisam bila otrovna i cinična

da sam bila ljepljiva kao smola

pa da se ne odvojiš

kao predviđanja apokaliptična

od ovog vijeka

kome nema lijeka

od svega boluje

i sve mu smeta

da pričam čemu sve

čovjek robuje

i od čega se guši

ova planeta

Mogla sam da budem

ona što govori manje

ona što govori smirenije

ona što govori

da se dodvori

da manje gledam u oči

i da ne tražim

sve što mi pripada

iz kože nekad da iskočim

i da se krijem od

goropada

da manje lutam

i pjevam više

pjesme koje me

zarobljavaju

da više gledam

kako da ne dam

da mi preci nemirno spavaju

da budem krotka

i ruke kršim

kao da ništa nisam naučila

samo da nisam

odavno odlučila

da ću sve pred sobom

da rušim

ako pokuša da me zarobi

da sama odlučujem

kako ću ovu bajku

da dovršim.

Autorka: Aleksandra Vujisić

“Priča o Princezi Banjaluci” nije samo obična legenda – to je most između prošlosti i sadašnjosti, između Banjaluke i Poljske, koji oživljava duboku emociju povezivanja.

Inspirisana poljskom legendom iz 1650. godine, ova bajka dobija svoju novu dušu kroz priču autorke Aleksandre Savić.

Uz neizbrisive tragove narodnih tradicija i običaja, ona prilagođava ovu priču bogatstvu našeg kulturnog nasljeđa, donoseći nam ne samo priču o ljubavi i borbi, već i o tome kako su gradovi, ljudi i istorija uvijek povezani, bez obzira na granice.

Kako je sama autorka istakla, ideja za pisanje ove bajke potekla je iz otkrića originalne poljske priče, koja se zove “Priča o Princezi Banjaluci”.

“Ova priča je zapravo reinterpretacija originalne poljske bajke, koja nije samo prerada. Poljski autor Hieronim Morštin je 1650. godine napisao priču koja ima elemente barokne pjesme i bajke, a sama priča spominje grad Banjaluku kao domaći grad glavne junakinje, princeze, koja se na iznenadan način pojavljuje u Poljskoj”, kazala je Savićeva.

No, u Banjaluci je ova bajka bila potpuno nepoznata, a u Poljskoj nije bila previše istraživana, zbog čega je Aleksandra, zajedno sa svojim saradnicima, odlučila da je prevede i detaljno istraži.

Naime, “Priča o Princezi Banjaluci” nije samo zanimljiva zbog svojih korijena, već i zbog toga što nosi simboliku koja spaja dvije zemlje – Poljsku i Bosnu i Hercegovinu. Iako je priča iz Poljske, Savićeva je odlučila da joj da potpuno novu dimenziju, koristeći motive iz naše narodne književnosti i integrišući elemente naših bajki, kako bi se stvorila bajka koja govori o univerzalnim temama, kao što su ljubav, borba, prepreke i pobjeda, ali takođe o nečemu dubljem, o odnosu prema sebi, unutrašnjoj snazi i životnim vrijednostima.

Bajka je posvećena gradu Banjaluci, kao “poklon” povodom Dana grada.

Sam naziv nije slučajan, u originalnoj poljskoj priči, autor je koristio ime Banjaluka zbog njegove egzotičnosti, što je autorki bilo veoma inspirativno.

Zbog toga, Savićeva je odlučila da posveti bajku baš ovom gradu, jer je, prema njenim riječima, Banjaluka “vrijedan istorijski spomen”, grad koji je kroz vrijeme bio, a i danas jeste, dio veće regionalne istorije, premda malo zanemaren u literaturi i popularnoj kulturi.

Ono što je posebno kod ove bajke jeste to što, iako je uzela osnovnu premisu iz Morštinove priče, Savićeva je značajno proširila radnju, dodajući nove likove, situacije i motive koji su relevantni za našu kulturu.

“Moj cilj je bio da bajka zadrži originalne motive, ali da dodam elemente naših narodnih priča i da grad Banjaluka bude više prisutan u samoj naraciji, kako bi djeca mogla razumjeti dublje povezanosti među našim gradom, njegovim istorijskim nasljeđem i Poljskom”, objašnjava ona.

Osim što je uvela likove koji podsjećaju na likove iz naših narodnih bajki, u bajci se pojavljuje i zmaj, što je uobičajeni motiv u našoj tradiciji, ali i u drugim evropskim bajkama.

Kroz sve ove elemente, ova bajka nije samo obična priča o ljubavi i borbi. Ona je puno više od toga – ona je način na koji Banjaluka, iako često zanemarena, dobija svoje mjesto u svjetskoj bajci.

Bajka je, kako Savićeva napominje, zapravo više od same priče. Ona je prikaz prošlosti, ali i poruka za budućnost.

“Banjaluka je simbol našeg kulturnog nasljeđa, ali i našeg identiteta. Kroz bajku želim da djeca i odrasli vide da je svaki grad, pa tako i naš, vrijedan divljenja, da su naši gradovi bogati istorijom i da oni mogu biti prisutni u pričama koje su daleko veće od nas”, ističe Savić.

Kroz rad na ovoj bajci, autorka je uspjela da uključi mnoge saradnike i timove, uključujući ilustratora Marka Bilbiju, koji je stvorio predivne ilustracije koje čine bajku živopisnom i još emotivnijom. Takođe, važnu podršku pružilo je Udruženje Poljaka iz Banjaluke, kao i mnogi istraživači i prevodioci iz Poljske, koji su pomogli da se ovaj projekt realizuje.

“Moj rad na ovoj bajci nije bio solo poduhvat. Imala sam sjajnu podršku od ljudi u Banjaluci, ali i od kolega u Poljskoj. Bez njih ova bajka ne bi bila to što jeste”, kaže autorka.

Knjiga će biti dostupna u Antikvarnici “Ramajana” i putem onlajn prodaje, a prva promocija će biti upriličena u saradnji sa Studentskim kulturnim centrom Univerziteta u Banjaluci.

U konačnici, ovo je bajka koja nadmašuje samo pričanje o princezi i princu. To je bajka o identitetu, ljubavi prema gradu i o tome kako istorija i tradicija ne bi smjele biti zaboravljene, nego treba da žive kroz nas i našu djecu.

Izvor: nezavisne.com

Kada je imao svega 10 godina, Gonsalvus je bio zaključan u kavez i poslat u Francusku kao poklon za krunisanje kralja Henrija II. Iako je bio zaključan u podrumu i tretiran kao zver, doktori su zaključili da se radi o pravom dečaku. Odavde su stvari počele da se odvijaju u Gonsalvusovu korist.

Kralj je odlučio da mu pruži obrazovanje. Iako kralj u njega nije polagao velike nade, Gonsalvus se pokazao kao dobar učenik koji je bez većih poteškoća uspeo da nauči nekoliko stranih jezika i manire visokog društva. Gonsalvusov napredak najbolje se ogleda u činjenici da je uspeo da postane ugledan član kraljevske palate, što je značilo dobijanje svih privilegija tadašnje aristokratije.

Nakon smrti Herija II, francuski presto zauzima kraljica Katarina di Mediči, njegova supruga, koja je važila za osobu teške naravi. Ona je, iz sumnjivih pobuda, kreirala planove za ženidbu Gonsalvusa. Priče sa kraljevskog dvora koje su tada kružile odnosile su se na to da bi kraljica smatrala Gonsalvusov brak zabavnim, kao i da bi volela da vidi decu koja boluju od hipertrihoze.

Kraljičini planovi su se na kraju obistinili. Gonsalvus je oženio devojku koja je bila kraljičina imenjakinja i sa njom proveo 40 godina u braku tokom kojeg je rođeno sedmoro dece.

To, ipak, nije bio kraj Gonsalvusovim izazovima. Četvoro njegove dece je bolovalo od sindorma vukodlaka, dok je čitava njegova porodica bila eksploatisana od straae evropskih dvorova. Paradirajući evropskim kraljevskim palatama, Petrusova porodica je zarađivala za život i služila za podsmeh i zabavu. Njegovi potomci doživeli su sličnu sudbinu. Većina njegove dece poslata je kao poklon plemstvu i bila tretirana kao kućni ljubimaci, a ne kao ljudi.

“Situacija je bila veoma čudna. Oni nisu bili ni zatočeni, ni slobodni, ali su bili plaćeni”, objašnjava Roberto Zaperi, italijanski istoričar i Gonsalvusov biograf.

Iako su živeli komforno i zvanično imali dobar društveni status, Gonsalvusovi nikada nisu u potpunosti bili tretirani kao ljudi. Petrus Gonsalvus je umro bez poslednjeg pomazanja sveštenika.

Neile Cooper, umjetnica koja izrađuje nakit i predmete od stakla, upravo nju smatra svojim najambicioznijim djelom. Smještena u Nju Džerziju, ova oaza pokrivena je šarama lišća i krilima leptira, dajući vam utisak da se nalazite u bajci.

Većinom je napravljena od recikliranih materijala – grede su potekle od palog drveća, klade od komšijske oštećene terase, dok je u gradnju uloženo i mnogo  prozorskih okvira.

Od raznih promjena i transformacija jedna od najbitnijih je transformacija princa u konja i princeze u kobilu. Ova promjena se dešava postepeno i polako i postane ti jasna možda nakon par godina. Nakon par godina, shvatiš da vazda nešto tegliš i vučeš, ili djecu ili torbe ili kese. Jednostavno, dolaskom mladunaca, princ i princeza postaju konji tegljači.

Opet ne zbog djece, već zbog opstanka.

Jedno vuče kese, drugo vuče djecu, pa nekad pobrkaš i kese i djecu. Pa malo psuješ i galamiš, jer on ne gleda gdje ti gledaš, a ti ne gledaš gdje on gleda. Pa se dijete rasplače.Onda umiruješ dijete, pa ti krivo što galamiš zbog gluposti. Umiriš dijete, pa ako vam je baš dan i više niko ne galami i ne psuje, kesa vam pukne, po mogućnosti u gepeku jer vam je dan. Ako nije, onda vam se i nešto od namirnica prolije ili prospe. Onda dijete pita “Šta je bilo?”, a ti probaš da ne psuješ, pa samo piriš, i kupiš to što se prosulo. I nekako skupiš i djecu i kese i sebe pa povučeš onako pravo konjski.

Što se prije preobratite u konje, lakše će vam biti i povećavate šansu za opstankom. Kad postaneš konj, bolje vučeš i dobiješ konjske živce.

I da, molim da se ovo uvede u registar bajki ako postoji.

Autorka teksta: Dara Picard