Gotovo da ne postoji roditelj koji barem jednom nije čuo neku verziju ove rečenice. Izgovaraju je bake, djedovi, susjedi, kolege, pa čak i potpuni stranci na društvenim mrežama. U pozadini takvih komentara obično se krije uvjerenje da je roditeljstvo nekada bilo znatno teže, a da današnje generacije roditelja rade preveliku dramu oko izazova s kojima se suočavaju.

I na prvi pogled argument se čini prilično čvrstim.

Naše bake nisu imale jednokratne pelene, nisu imale dostavu namirnica, niti perilice sa stotinu programa. U njihovim životima nije postojao Google koji u tri ujutro daje odgovore na pitanja zašto dijete ne spava, zašto dijete plače, zašto dijete ne želi jesti. Stručna pomoć bila je mnogo manje dostupna, a informacije o razvoju i odgoju djece nisu se nalazile na ekranu koji u svakom trenutku možemo izvaditi iz džepa.

Ako danas imamo toliko toga što one nisu imale, logično je zaključiti da nam je lakše? Možda, ali ovo je jedna od onih situacija u kojoj se definitivno može reći da postoji i druga strana priče. 

Dok smo roditeljstvo pomalo tehnološki olakšavali, proširio se popis svega onoga što očekujemo od jedne dobre mame, jednog dobrog tate, jednog dobrog roditelja.

S vremenom se pojavilo i pitanje jesu li roditelji 21. stoljeća doista manje otporni od generacija prije njih ili jednostavno odgajaju djecu u vremenu koje je pred njih donijelo neke sasvim drugačije zahtjeve i izazove.

Tim pitanjem započinjemo i serijal “A kako je tek bilo našim bakama?”, u kojem ćemo pokušati razumjeti kako se roditeljstvo promijenilo, što je ostalo isto kao i zašto usporedbe između nekada i danas tako često promašuju bit.

Svaka generacija nosi svoj teret

Bez imalo sumnje mnoge su naše bake živjele u zahtjevnijim (materijalnim) uvjetima. Odgajale su nerijetko puno djece, radile fizički zahtjevne poslove i sve to živeći u malim stanovima i kućanstvima u kojima nije bilo svih onih pomagala koja imamo danas.

Tako su se pelene prale ručno, obavljanje kućanskih poslova trajalo je satima, a do stručne pomoći bilo je jako teško doći ili uopće nije postojala.

To ne treba ni romantizirati ni umanjivati.

Ali iz činjenice da je nešto nekada bilo fizički ili materijalno teže ne proizlazi nužno zaključak da bi roditeljstvo danas trebalo biti jednostavno.

Jer promijenilo se društvo, a s njime i naša predodžba o tome što znači biti dobar roditelj.

Danas nije dovoljno brinuti samo o fizičkoj dobrobiti djeteta. Od roditelja se očekuje puno toga. Očekuje se da budu emocionalno dostupni, informirani i aktivno uključeni u razvoj djeteta. Trebaju znati postavljati zdrave granice, razvijati komunikacijske vještine, pratiti školske obveze i izvannastavne aktivnosti, voditi računa o prehrani, prepoznati emocionalne teškoće, nadzirati vrijeme provedeno pred ekranima. I ono najbitnije – moraju odgojiti samostalno, samopouzdano i zadovoljno dijete.

Naravno, bilo bi super da su uz sve to uspješni na poslu, da održavaju zdrav partnerski odnos, da im društveni život ne pati i da uvijek znaju kako pronaći vrijeme za sebe.

Ukratko rečeno – roditelji su dobili pomagala koja našim bakama nisu bila dostupna, ali zajedno s njima dobili su i puno dulji popis očekivanja.

Roditeljstvo više nije privatna stvar

Prije nekoliko desetljeća odgoj djece u mnogo je većoj mjeri ostajao unutar obitelji. Danas o roditeljstvu mišljenje imaju gotovo svi.

Internet je prepun savjeta stručnjaka, influencera, psihologa, pedagoga, drugih roditelja i samoprozvanih autoriteta. Nikada nismo imali pristup tolikoj količini znanja o djeci i roditeljstvu. Ali nikada nije bilo ni toliko prilika da nam netko objasni što radimo pogrešno.

Dojite li ili koristite adaptirano mlijeko?

Ne dojite, ali zašto?

Spava li dijete s vama ili u svom krevetu? Dokad mislite tako?

Koliko vremena malena provodi pred ekranom?

Ide li vaš sin na dovoljno aktivnosti?  A da možda ne pretjerujete malo?

Jede li dovoljno zdravo?

Jeste li prestrogi? Preblagi? Previše zaštitnički nastrojeni? Premalo prisutni?

Gotovo svaka roditeljska odluka može postati predmet rasprave.

Nekada je najglasniji kritičar možda bila susjeda preko puta. Danas za to imamo cijeli internet.

Djeca odrastaju u svijetu koji naše bake nisu poznavale

Paralelno s nekim novim zahtjevima koji su postavljeni pred roditelje, promijenio se i svijet u kojem današnja djeca odrastaju. Pa tako i roditelji danas donose odluke o stvarima koje prije nekoliko desetljeća nisu ni postojale.

Kada djetetu dati prvi mobitel? Koliko vremena smije provesti pred ekranom? Kada mu dopustiti društvene mreže? Kako kontrolirati sadržaj koji prati? Kako mu istovremeno sačuvati privatnost? Kako razgovarati o internetskom nasilju, umjetnoj inteligenciji i svemu novome što se pojavljuje iz dana u dan?

Ne postoji generacijsko iskustvo na koje se u tim pitanjima roditelji danas mogu jednostavno osloniti.

Naše bake mogle su vlastito iskustvo odrastanja barem djelomično prenijeti na svoju djecu. Današnji roditelji nerijetko uče pravila nekog novog svijeta i istovremeno pokušavaju s tim svijetom upoznavati svoju djecu i voditi ih kroz život.

I dok im tehnologija na jednoj strani olakšava svakodnevicu, na drugoj im donosi potpuno novu vrstu odgovornosti.

Perfektan roditelj 

Možda zato jedna od najvećih razlika između nekada i danas uopće nije tehnologija već očekivanje savršenstva.

Društvene mreže svakodnevno nam serviraju slike roditelja koji uvijek imaju strpljenja, kuhaju zdrave obroke, vode djecu na izlete, organiziraju kreativne aktivnosti, imaju uredan dom, redovito vježbaju, uspješno rade puno radno vrijeme. I uz sve to izgledaju kao da su se prethodne noći baš dobro naspavali.

Razum nam govori da takva slika nema mnogo veze sa stvarnošću, ali jako je teško ne uspoređivati se.

Pa nastavno na to roditelji osjećaju krivnju jer je dijete pogledalo crtić dok su oni kuhali ručak. Krivo im je i jer su odgovarali na poslovni e-mail dok je dijete nešto govorilo. Tu su onda i izostanak zdrave večere, gubitak živaca, umor, nedovoljna prisutnost.

A čak i obična šetnja knjižarom otkriva ponešto o tome što očekujemo od današnjih roditelja.

Police su pune knjiga koje nas uče kako biti bolji roditelji, kako razgovarati s djecom, kako ih razumjeti, kako ih odgojiti da budu sretna, samostalna, emocionalno stabilna. Uz takve knjige stoje pak one koje roditelje pokušavaju utješiti i objasniti im da ne moraju biti savšeni, da nisu najgori na svijetu.

Već i sama činjenica da nam je potrebna čitava literatura koja će nas naučiti kako biti roditelji, a zatim druga koja će nas uvjeriti da ne moramo biti savršeni govori ponešto o vremenu u kojem odgajamo djecu.

Naše bake nisu živjele pod reflektorima društvenih mreža niti su svakodnevno uspoređivale vlastiti život s pažljivo odabranim trenucima stotina nepoznatih ljudi.

Imale su druge brige. Mi imamo svoje.

Pa kome je onda bilo teže?

To je pitanje koje se uporno vraća. I možda je upravo ono pogrešno.

Rečenica “A kako je tek bilo našim bakama?” rijetko služi stvarnom pokušaju razumijevanja života naših baka. Mnogo češće njome završava razgovor o problemima današnjih roditelja.

Umorni ste? One su imale petero, šestero, devetero… djece.

Teško usklađujete posao i obitelj? One su radile i kod kuće i u polju.

Ne možete više? One nisu imale perilice, sušilice, dostavu ni internet.

Sve to može biti istina, ali činjenica da je jednoj generaciji bilo teško ne znači da sljedećoj mora biti lako. Roditeljstvo se ne odvija izvan vremena u kojem živimo. Mijenja se zajedno s društvom, obitelji, tržištem rada, tehnologijom i našim shvaćanjem djetinjstva.

Naše bake odgajale su djecu u okolnostima svojeg vremena. Naši roditelji u svojima. Mi ih odgajamo u svojima. Zato možda nikada nećemo dobiti odgovor na pitanje kome je bilo teže.

A možda nam taj odgovor ni ne treba.

Jer cilj nije dokazati da su naše bake imale lakši život. Nisu. Niti je cilj dokazati da je današnjim roditeljima teže. Puno je zanimljivije pokušati razumjeti zašto nam, uz sve ono što danas imamo, roditeljstvo nije postalo jednostavno.

Naše bake nisu imale jednokratne pelene, internet ni psihologe dostupne jednim klikom.

Mi ih imamo.

Ali imamo i svijet u kojem se od roditelja očekuje da gotovo uvijek znaju što rade. I u kojem će im netko vrlo brzo objasniti gdje su pogriješili.

Njihovo roditeljstvo nije bilo lako.

Nije ni ono danas.

Samo je teško na drugačiji način.

I zato, kada sljedeći put netko upita: “A kako je tek bilo našim bakama?”, možda vrijedi uzvratiti drugim pitanjem – a kako je biti roditelj danas?

Upravo ćemo to pokušati otkriti u ovom serijalu kroz razgovore sa stručnim osobama, psiholozima, odgajateljima, ali i mamama.

Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr

Ove i brojne druge verzije navođenja djece da grle osobe koje vi predlažete su potpuno besmislene. Bilo da se radi o vama, drugom roditelju, rodbini, prijateljima i poznanicima. Stvar je vrlo jednostavno. Neka grle koga hoće, a još važnije neka ne grle koga neće. Ovdje su svi oni koje ne trebaju grliti:

Rodbina koju prvi put vide

Porodični prijatelji koje ne znaju

Njihovi prijatelji

Rodbina koju znaju i vole, ali ne žele grliti

Braća i sestre

Osoba koja je kostimirana u njihove omiljene likove

Bilo ko

Vi

Vukmanova je vozački ispit položila iz prvog pokušaja, a kako je istakla, želja da posjeduje vozačku dozvolu tinjala je godinama, a sada joj je postala i prijeka potreba, piše ”Derventski list”

“Još prije rata sam imala želju da položim vozački ispit, ali vjerovatno nisam imala dovoljno hrabrosti i samopouzdanja, a i drugačiji su bili prioriteti i tempo života. Živjeli smo u gradu, stan mi je od posla bio udaljen pet minuta hoda, a i svi članovi porodice i prijatelji su nam bili blizu. Međutim, sada se to promijenilo, muž i ja smo ostali sami, kćerke žive u inostranstvu. Pri tome, suprug je invalid druge kategorije i više ne vozi, pa nam je i odlazak kod ljekara postao problematičan”,  ispričala je Vukmanova dodavši da se, uprkos volji i hrabrosti koju je skupila, ne bi osmjelila na ovaj korak bez podrške najbližih.

“Svi članovi porodice su mi bili velika podrška, počev od muža, kćerki, majke i drugih.  U jednom trenutku sam željela da odustanem, pa sam od kćerki sam dobila vjetar u leđa, a i instruktor je,  naravno, odigrao važnu ulogu. Moram reći da sam najveću motivaciju i podršku sama sebi davala, ohrabrivala se i nisam željela da vjerujem da su godine granica”, kazala je ova Dervenćanka.

Vukmanova je istakla i da je najizazovniji dio, kao i za većinu početnika, bila vožnja iako nije imala strah.

“Kada sam jednom ‘presjekla’ da to uradim, da polažem vozački ispit, jednostavno sam radila po osjećaju. Najizazovnija mi je svakako bila vožnja, jer nikad nisam ni sjedila na vozačevoj strani automobila. Kada sam položila ispit, jedva sam čekala da sjednem za volan”, kazala je ona rekavši da će joj greške koje je činila tokom časova vožnje ostati urezane u sjećanje.

“Jednostavno su mi ostale za nauk sve greške koje sam pravila tokom vožnje, tako da učim na njima da ih ne ponavljam”,  kazala je Vukmanova dodavši da nikad nije kasno za ostvarivanje zacrtanih ciljeva, samo je potrebna upornost.

Nadimak

Kako je istakla Vukmanova, cijelog života, koji je provela u Derventi, poznata je pod nadimkom Seka.

“Mislim da mnogi članovi šire porodice ne znaju da se zovem Nedeljka, a i meni je nekad čudno kada me neko zove imenom”,  kazala je ona.

Izvor: nezavisne.com

Kao netko tko je čitava ljeta provodio na otoku s nonom i didom, baš kao i gotovo sva djeca iz grada, ne mogu se oteti dojmu da smo previše počeli dramiti zbog svega.

Zar je provesti ljeto s rodbinom na moru zaista toliko užasno da bi se prokazivali roditelji koji to priušte svojoj djeci?

Eh, da barem ja još uvijek imam žive roditelje… Mina bi odavno bila na moru umjesto da čeka naš godišnji da se spustimo prema velikom plavetnilu. Jer je ljeto na otoku bolje od ljeta u gradu.

Pitajte ljude oko sebe koji su imali baku i djeda na moru kod kojih su provodili čitava ljeta kakva su im sjećanja. Ja ta razdoblja pamtim kao najljepša u životu. Možda sam ja nedostajala svojoj majci, ali znam da ona meni baš i nije. Bila sam s hrpom rođaka, na otoku blizu mora… Sigurno bolji način da provedem ljeto nego u gradu. A pritom smo mi živjeli u Splitu, dakle na moru. Da sam djetinjstvo provela u Zagrebu, tad bi čitavo ljeto na moru zvučalo još bolje.

Postoje roditelji koji svoju djecu ne bi ostavili ni na jedan dan kod svojih roditelja. Ponekad je to zbog samih roditelja, a ponekad su i oni sami pretjerano opsjednuti kontrolom i zabrinutošću. Misle da će se svijet urušiti ako nema njih, svetih roditelja koji nadziru svaki korak svog djeteta, stavljaju mu u usta samo pomno odabranu hranu i navečer ga uspavljuju toplim poljupcima. Namjerno pretjerujem, kao što je pretjerivanje kad ti kažu “Kaj ti nije bed ostaviti dijete?”.

To nabijanje grižnje savjesti ide mi na živce. Ne, nije mi bed jer ne ostavljam dijete, samo je s drugim voljenim ljudima bez mene.

Iluziju o tome kako moje dijete ne može bez mene i jako će patiti razbila sam kad je Mina navršila tek dvije godine, a suprug i ja otišli smo na kratko putovanje. Nije nas bilo pet dana. Ona je ostala s bakom i djedom, ljudima koje obožava i kojima je ona novi centar svijeta.

Kad smo se vratili, jedva sam je čekala vidjeti. Baš mi je nedostajala. Pitali smo se na putu je li možda mala pati što nas nema, kako će reagirati kad nas vidi… A onda nam je baka rekla: “Mogu vam lagati, ali istina je da vas nijednom nije spomenula.”

Moram priznati da mi je to bila pljuska. Kako to, nijednom nas nije spomenula? Isto onako kako nisam ni ja spominjala svoje roditelje dok sam imala time of my life na otoku s hrpom rođaka. A nije baš da me roditelji nisu voljeli. Moja mama bila je posebno draga, brižna i nježna osoba.

Djeci ne mora biti teško bez roditelja. Ustvari, ako mogu suditi po sebi i svim svojim prijateljima u djetinjstvu, uglavnom će im biti zabavno.

Možda im baka i djed više puštaju da rade ono što doma ne smiju, na primjer, da ostaju dulje budni ili da se malo izgube bez nadzora.

Roditelji su uglavnom stalno zabrinuti i djeci to zna smetati. Na odmoru bez roditelja, bilo to u dječjem kampu ili kod none na otoku, djeca dobiju svoju slobodu, priliku za rast, priliku da se maknu od stalnog moranja i trebanja. Svima nam treba odmak od rutine, od svakodnevnih pravila, od kontrole. Kako ćemo narasti kao samostalna bića ako nas stalno nadziru, ako roditelji ne vjeruju dovoljno da možemo biti dobro bez njih na razmaku od dva metra?

Mina, nažalost, nema nonu i didu na moru jer su moji roditelji preminuli. Ima samo baku i djeda tu, “na suhom”. I nakon našeg zajedničkog odmora na moru provest će tjedan dana bez nas, sama s njima: ljudima koji je obožavaju i koje ona obožava, u kući s ogromnim voćnjakom, gdje ima i trampolin, i pješčanik, i vrtnu kuhinjicu, ali i najvoljeniji šlauf, odnosno crijevo kojim se polijeva i igra po terasi i vrtu.

Ljeto je zakon, a isto tako i vrijeme kod bake i djeda!

Dakako, čuveni baka-servis najbolja je opcija, pogotovo dok su djeca manja i svi koji ga imaju na raspolaganju presretni su i zahvalni na toj dragocjenoj i nesebičnoj pomoći svojih roditelja. Jer, naravno, oni su uvijek tu za nas i pomoći će nam kad god treba ako to mogu – od najmanjih nogu pa sve do trenutka kada postanemo roditelji.

No, koliko zapravo treba pokazati roditeljima koliko smo im zahvalni na pomoći, treba li ta zahvalnost doći ponekad, ili čak uvijek, i u obliku novčane naknade?

Šveđani na to kontroverzno pitanje znaju odgovor i on je “da”.

Naime, početkom srpnja uveli su poseban zakon koji bakama i djedovima omogućuje da za čuvanje svojih unuka dobiju i odgovarajuću novčanu naknadu, i to za do tri mjeseca tijekom njihove prve godine života.

Roditelji prenose dio svoje naknade

Roditelji mogu prenijeti dio naknade koju dobivaju u okviru svojeg roditeljskog dopusta na baku i djeda djeteta. Roditeljski par može prenijeti najviše 45 dana na druge, a samohrani roditelj može prenijeti 90 dana.

Švedska je i inače među europskim prvacima što se tiče roditeljskog dopusta, a roditeljsku naknadu isplaćuju oko 16 mjeseci po djetetu, ukupno 480 dana.

Bake i djedovi vole svoje unuke i često im nije teško pričuvati ih kad god treba, ali činjenica da su mirovine male, a dadilju bi se moralo platiti, zna potegnuti pitanje bi li bilo u redu svojim roditeljima namiriti barem osnovne troškove čuvanja djeteta i novčanom naknadom pokazati koliko se cijeni to što su svoje slobodno vrijeme posvetili nesebičnoj pomoći nama.

Dakako, ljubav prema unucima neizmjerna je, a mnoštvo je razloga zašto bi djeca trebala provoditi svoje vrijeme s bakama i djedovima pa je jasno da im i bez ikakve naknade nije nimalo teško brinuti se za njih i družiti se s njima.

Mama, hoćeš nešto da mi učiniš, upitala sam je. Obrisala je ruke o kecelju i pogledala me. Nije još bila penzija, rekla je. Ne trebaju mi pare, mama.

Hoću uštipke da mi napraviš. Sad. Odma’. Al’ da budu kao bakini. Molim te.

Rečeno – učinjeno. Za kratko vreme, kuća je mirisala na kvasac i detinjstvo. Zlatni uštipci praćakali su se u dubokom ulju. Majka je stajala kraj šporeta, pažljivo spuštala u ulje komade testa koje se lepilo za prste i kratkim pokretima treskala šerpu. Da porumene sa svih strana. Da ne priplanu.

Uzela sam vanglu punu uštipaka, usula na tacnicu šećer i sela. Htela sam da jedem dok mi ne pozli. Dok me ne zaboli stomak. Dok mi neko ne otme tu istu vanglu i kaže mi da je dosta. Zagrizla sam prvi. To nije to, pomislila sam. Kakvi su, upitala je mama.

Odlični, rekla sam, tek da je ne uvredim. Pitam te kakvi su, Dudo, ponovila je. Nisu kao bakini, priznala sam i vratila joj vanglu. Nema veze, poješće tata kad dođe, rekla je i nastavila da treska šerpu.

Nedostaje li ti, upitah. Ko, upitala je. Baka. Baka..? Da, baka. Nedostaje li ti…?

Bože, Dudo, ne prosipaj mi taj šećer po podu, jutros sam usisavala, pokuša da izbegne pitanje. Meni nedostaje, priznadoh. Juče sam išla u stan, znaš…? Sve će mi se mravi nakupiti, reče odsutno. A nemam onu kinesku kredu, sve smo potrošili… Još ne mogu da verujem da je nema, mama. Juče, kad sam otišla… pozvonila sam na vrata.

Čekala sam da mi otvori, da se prišunja vratima, da čujem kako zvecka ključevima, da pita – ko je. Onaj stan, mama, I dalje miriše na nju.

Kad uđeš u ono predsoblje, sve je isto. Njen crveni kaput, ona crna beretka, šal, patofne… sve. Treba te stvari podavati, reče mama. Nekom bi možda bilo zauvar, a nama samo skupljaju prašinu. Ne znam zašto ih uopšte više čuvam…

Ja znam. Čuvaš ih jer te sećaju. Čuvaš ih jer čuvaju njen miris. Jer i tebi nedostaje. I ti ideš tamo kad niko ne zna. Odeš i ćutiš.

Pomiluješ rukom stari izlizani naslon plišane fotelje koju je toliko volela. Skuvaš kafu i sedneš na svoje staro mesto za stolom. Otvoriš fioke, ormare. Udahneš njen miris. Namažeš ruke njenom kremom s uljem žutog noćurka. Prebrišeš porcelan u staroj vitrini. Razgledaš stare albume s crnobelim fotografijama.

Slike se ređaju. Zelenika, more, ti na magarcu sa sombrerom. Smeješ se, široko, bez zadrške iako si upravo ostala bez mlečne jedinice. Na jesen krećeš u školu. Sreća se ogleda na svakom promilu tvog lica. I ona je na slici. Mlada. Mlađa nego ja sada. Zatim, Divčibare, sedamdesetineke. Šator i fića.

I mala priručna plinska boca na kojoj nam je kuvala pasulj. Valja se nešto kašikom kusnuti, govorila je. Preplanuli smo i žgoljavi. Onda opet neko more, i ti i ja i magarac i sombrero. Nije išla s nama te godine.

Sećaš se kako nisam htela da zaspim dok je ne čujem, pa smo išle skroz u Igalo u onu poštu da je pozovemo… A sećaš se kako nas je dočekala kad smo se vratili… s vanglom vanilica… i kako je razglednica stigla dve nedelje posle nas…

Znaš li da je čuvala svaki kamenčić koji smo joj doneli s puta, i da je za onaj zeleni kamen govorila da je poseban, lekovit, da miriše na more i da joj pomaže kada ga drži u ruci. Nikad joj nisam priznala da to uopšte nije morski kamen, da sam ga pokupila negde usput, na Zlatiboru. Nema veze, njoj je bio poseban. Ne zato što je morski, već zato što je moj. Od mene. Za nju.

Sećaš se kako sam samo njoj dala da mi, kad padnem, previje koleno… I kako nas je sve lečila rakijanim oblogama i privijala jareći loj na prsa kad smo kašljali…

I kako je uvek imala lek za svačiju boljku. I kako je udavila onog Miloša što je studir’o veterinu, a ona stala da ga zapitkuje za pritisak i holesterol…

I kako se smejala kad smo joj rekli da on baš i nije pravi doktor. Šta ima veze, rekla je. Mi, krave, koze – sve ti je to ista marva. I kako nikada nije mogla da zapamti kad mi se koji čas završava pa je znala da sedi na onoj klupici ispred škole i po sat vremena. I kako me je uvek vodila na krempite i bozu kad primi penziju.

I kako nikada nije propustila ni jedan rođendan… Ni tvoj, ni moj, ni ničiji. I kako je sve čuvala. Ništa nije bilo za bacanje. Ludela si zato što pere kese od mleka i suši ih na žici, sećaš se…

I kako se nikada sasvim nije navikla na daljinski… Sećam se, reče mama. Svega se sećam. I nema dana da se ne setim. Išla sam pre neki dan, da zalijem cveće. Hibiskus se osušio. Ne znam šta mu je, otkako je nema, svo mu lišće opalo. A znaš kako je cvetao one godine… Ona je pričala s njim. Ja ne umem.

Moram da krenem, mama, kažem joj. Ponesi Bebi i Vladi, kad već ti nisi pojela, govori i trpa mi u torbu kesu s uštipcima. Ostavi tati, šta će nam toliko, bunim se. Neka, ponesi, ima i za tatu.

Ne volim uštipke, mršti se Beba. Zašto? Šta im fali…? Ništa, samo ih ne volim. Mama…? Molim. Znaš šta mi baš dugo nisi pravila? Šta? Poparu. Poparu…? Pliz, napravi mi, jel’ hoćeš…? Al’ da bude kao bakina, važi…? Mama…? Moooolim, Bebo…? Šta misliš, šta sam danas našla ispod kreveta…? Bubašvabu?

Neeee mama breeeee, smeje se široko, bez zadrške. Album. Stari album, sa slikama. I znaš šta je na slici, mama…? Znam, kažem. Neko more, i ti i ja i magarac. I sombrero.

Ovu informaciju potvrdio je na društvenoj mreži “Iks” Mladen Milić, direktor Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.

“Zahtjev za porodičnu penziju je podnesen 23. oktobra 2023. godine, a rješenje doneseno 09. novembra 2023. godine i opremljeno na kućnu adresu. Centar za socijalni rad je morao dostaviti još par podataka, pa je upravni postupak trajao 16 dana”, napisao je Milić na mreži “Iks”.

Inače, prijatelji porodice Kovačević, obratili su se javnosti sa apelom za pomoć.

“Obraćamo vam se kako biste pomogli Nemanji, Davidu i Pavlu Kovačević iz Gradiške, djeci koja su nažalost u kratkom vremenu ostala bez oba roditelja. Otac Nebojša preminuo je iznenada u avgustu 2022. godine, a bez majke su ostali u septembru ove godine. Nemanja i David su đaci Osnovne škole “Danilo Borković”, a najmlađi Pavle ima šest godina.

Djeca trenutno žive sa bakom Milkom koja je penzioner i njihov privremeni staratelj. S obzirom da djeca još uvijek nisu dobila penziju, neophodno je da im se pomogne u ovom za njih teškom i tragičnom periodu. Vjerujemo da razumijete sve poteškoće s kojima se cijela porodica bori i da ćete se uključiti kako bi uz vašu pomoć prebrodili bar jedan dio problema”, navedeno je u saopštenju.

Svi oni koji požele pomoći, to mogu učiniti uplatom novca na račun:

Milka (Јovo) Kovačević

NLB Razvojna banka: 562-007-81858303-46

Meni uvijek isto ZAŠTO? i sveprisutnije DOKLE? Iznad čela. Nemam odgovore ni na jedno od dva pitanja. Sad me to ždere iako znam da ću kasnije, kad sve prođe, biti sretna da ih nisam imala. Jer ih ni ne moram imati. Jedino o čemu bih trebala razmišljati, ili, još bolje, ne razmišljati uopće već samo BITI u tom trenutku.

Biti s njom DOKLE god mogu bez pretjeranih ZAŠTO.

I onda vrtim kasnije kako je to sve čudno. Kako si jedan čas mala curica koja stoji nogama na dasci od wc-a dok te ona maže velikom plavom Nivea tubom. Jer, to je najbolje nakon kupanja i prije spavanja.

Ne prođe puno treptaja kasnije, a uloge su se potpuno promijenile osim što ona ne može stajati, ali sve ostalo radimo kao što je i ona meni u dobi dok mi je velika plava Nivea bila doseg uljepšavanja i kozmetičkih proizvoda.

Počela sam razmišljati, ne znam ni kako ni ZAŠTO (a možda i bolje da ne znam), o fotografijama. Prvo sam razmišljala o našim zajedničkim, onima kojih se sjećam. Kad sam bila mala, s mora, iz Tuheljskih toplica, s mojih plesnih natjecanja, s mojih rođendana, sa zajedničkih Božića… I onda je sve nekako stalo. Postaneš pubertetlija pa se više ne naslikavaš s članovima obitelji (u mom slučaju ni sa kim, ne samo s obitelji).

Prođe i taj nefotogenični dio života, dođe moderna tehnologija i odjednom fotografiraš svaku pizdariju koju vidiš. Svaki izlazak (Sunca), svaki tanjur, plakat, novu frizuru i make up, a sve ne zbog uspomene nego samo jer je takvo vrijeme.

Sve je ubrzano, hrpetina stvari svakodnevno ti prođe pred očima pa zaboraviš i bitno i nebitno, metneš neku fotografiju na internet pa pamtiš “uspješnost” fotografije, a ne njen sadržaj. Vjerojatno jer je sadržaj isti kao i s prethodnih sedam tisuća fotki koje si prije toga objavio. Opet neki tanjur ili opet neka super popularna fotografija s putovanja. I u redu, uživaš u tome kao i masa drugih, ništa čudno. Ali… Nema emocija.

Nema emocija niti prilikom fotografiranja mobitelom (ali i aparatom) jer možeš okinuti nebrojeni broj fotografija. Niti prilikom razvijanja jer tko još razvija fotke. Niti kod iščekivanja jer nema više čekanja da vidiš kako je neka fotka ispala… Sve je instant, a dobro znamo da emocije to nisu niti to mogu ikad biti.

Poželjela sam novu zajedničku fotografiju iako znam da bi me moglo zaboljeti vidjeti moje pune obraze pored njenih ispražnjenih i suhih. Znam da bi me mogao boljeti njen pogled ostavljene djevojčice zarobljene u tijelu staričice koja se gasi. Znam da bi me mogla boljeti uspomena na miris sobe u kojoj će, prema svemu sudeći, zaspati zauvijek.

Ali želim tu fotografiju jednako kao što želim one stare obiteljske albume koji lagano škripe kad okrećeš stranice. Folija je već popucala od stajanja, papir između stranica pokidao se i proizvodi najdivniji zvuk na svijetu dok putuješ kroz svoje djetinjstvo. Fotografije nisu bile fotošopirane, a bome niti u fokusu i nerijetko je u uglu fotografije nečiji palac ili je pola fotke izgorjelo zbog svjetla. Ali sjećaš se svakog detalja. I toplo ti je oko srca dok ih gledaš.

Želim leći u krevet, pored nje, nema veze je li svjesna ili ne. Želim je stisnuti za ruku, nema veze hoće li se čitav krevet, uključujući sa mnom, zbog toga tresti. Želim da nas netko fotografira u krevetu u kojem sam čula najljepše priče za laku noć i dobila najljepše puse prije spavanja. Na toj novoj, možda i posljednjoj zajedničkoj fotografiji, neću vidjeti ni bolest ni starost. Vidjet ću sebe i nju nekad. Kakve smo bile onda, ali smo sad u nekim drugim “kostimima” obzirom da “igramo” neke druge uloge.

Vidjet ću emociju bez obzira na filtere, fokuse i kuteve snimanja. Emocija nije instantna stvar, emociji treba vremena.

DOKLE će trajati? Do kraja (mog) svijeta. ZAŠTO? Jer kažu da se samo meni smije kad ulazim u sobu. Navodno je ljubav prema unucima nešto još manje objašnjivo od one prema vlastitoj djeci. Bit će da su u pravu.

Do idućeg tjedna, dajte vremena sebi i onome što je bitno.

Zagrljaj,

A.

Ne. Mi smo ga svaki put jeli jer smo morali. Stvar je bila u nečem sasvim drugom.

Kada si dijete izbirljiv si sa ukusima i izborima koje praviš. Tačno znaš šta voliš, a šta ne. Šta ti pričinjava radost. Koja hrana ti učini dobro, a koja ne.

Kada odrasteš izbirljivost ti postaje luksuz. Barijere padaju, počinješ da variš hranu koju nekada nijesi mogao ni da omirišeš. Cijenu toga (neslušanja svog tijela) plaćaš kasnije. Pitala sam se dugo kako dođe do toga? U kom dijelu života počnemo da bezpogovorno pristajemo? Kada počinjemo da pravimo kompromise?

Koliko se u nedostatku ljubavi prema sebi, zatrpavamo hranom?

Baba bi se iz tržnice vraćala sa polu-živim krapom koji je skakutao u njenom cegeru, skoro, jednako živo kao i u mreži onog trenutka kada je bio ulovljen u tada, punom života, i plavljem nego ikad, Skadarskom jezeru.

Da li zato što nije bilo plastike koju danas toliko volimo, uglavnom krap je onomad bio nevjerovatno izdržljiv. Osim što bi preživio nekoliko udaraca po glavi od prodavca na pijaci, bez problema bi ostao živ na suvom i nakon dvadesetak minuta, koliko bi babi trebalo vremena da se vrati sa tržnice.

Bili bismo u čudu kada bi vidjeli da je babin ceger odjednom “oživio” i počeo da se koprca onda kad bi ga spustila na pod. Sa dječijom radoznalošću koja nema granica i prkosi strahu, virili bismo u ceger, i zaticali ribu koja se borila otvarajući i zatvarajući neobično velika usta.

U mislima i na umu samo nam je bilo jedno, kako da ribi produžimo život.

Brzo bismo utrčali u babino kupatilo, našli odgovarajući čep kojim bismo zatvarali otvor na kadi i punili je vodom. Pritisak je bio slab, a nama se žurilo da spasemo život, pa bismo uzimali plastične zdjele i punili vodu na česmi koja se nalazila ispred kuće i dopunjavali kadu sve dok nivo vode ne bi bio dovoljno visok da pokrije leđa našeg poluživog drugara.

Riba bi neko vrijeme bila mirna, trebalo bi joj vremena da zauzme horizontalan položaj. A onda našoj sreći nije bilo kraja kad bi vidjeli da krap vraćajući snagu zapljuskuje svojim repom površinu vode prskajući nas, što smo mi tumačili kao znak zahvalnosti i poziv na igru.

Krap zahvalan za produženi život.

Šta sve znaju mali dječiji dlanovi i bistri mali umovi, odrasli su na to odavno zaboravili. Pravi doživljaj je bio hvatati malim dječijim dlanovima tu veliku ribu klizave krljušti koja se na momente činila jačom i snažnijom od nas samih.

Svjedočili smo “opstanku” u našem malom dječijem svijetu, tu u kadi babinog kupatila, svijetu koji je odjednom postajao velik hrabar i domišljat, sa prirodnim porivom za održanjem života. Kako to obično biva, tamo gdje bude i ima najviše života uvijek dođe i vrijeme kada moraš da se pozdraviš. Rastaneš. Vrijeme za kraj.

Djeca brzo uče.

Priča koja će se kasnije ponavljati na raznim nivoima naših života u kojima ćemo naučiti da tamo gdje ima života kraj je neminovan. Djeca i prije ovih spoznaja, na višem nivou “znaju” da se kraj nazire u daljini, protiv toga se bore živjeći u “sada i ovdje” ne štedeći sebe ni jednog trenutka, dajući se netremice trenutku, zaneseni igrom.

Ono što sam kao dijete znala, sada sam kao odrasla zaboravila, pa čuvam sebe i svoje rezerve, škrto, za neko vrijeme koje tek treba da dođe. Živjeći u sjutra ili u juče. Samo ne u “sada”, koje jedino postoji.

Zaboravljam da rastemo jedino – dajući se.

Krap iz naše kade nije mogao pobjeći babinom kačamalju. Bili smo tužni zbog kraja. Ali dobar osjećaj produženog života i igre kojoj smo bili predani, ispunjavao nas je i držao sitima dugo nakon toga.

Zato kada se desi da vam djeca nekada odbiju hranu, zapitajte se da nijesu možda već sita ljubavi koju su nekome pružili i one koju su primili.

Pustite ih, jer i od toga se raste!

– A kamo turšija…? A šarena salata…? A pečene paprike? Kornišoni? Boranija…?