Upis u školu ne podrazumijeva prethodno plesno iskustvo, a na prijemnom ispitu se provjeravaju sluh i ritam, fizičke predispozicije za bavljenje baletom i plesnost. Većinu predmeta u nastavnom planu čine praktični predmeti. U toku četverogodišnjeg školovanja učenice pored klasičnog baleta, pohađaju gimnastiku, društveni ples, savremenu igru, solfeđo, kulturnu geografiju baleta i istorijsko-balske igre. Po završetku svakog razreda učenice dobijaju svjedočanstvo i sa završenom osnovnom baletskom školom mogu nastaviti školovanje bilo gdje u svijetu. Škola je jedina umjetnička baletska škola u Republici Srpskoj, koja je osnovana uz saglasnost Ministarstva prosvjete i kulture RS i Vlade RS.

Radost bavljenja baletom sa nama već uveliko dijele učenici škole putem brojnih javnih nastupa, ali i zapaženih takmičarskih rezulatata. U maju ove godine učenice ”Prve baletske škole” izvele su samostalno predstavu iz baletskog repertoara ”Kopelija”, što je dokaz koliko se može postići strpljivim i predanim radom. Takođe, učenice škole su prošle školske godine osvojile 4.mjesto na Evropskom prvenstvu u klasičnom baletu u Poljskoj. Škola ima izuzetnu saradnju sa čuvenom Baletskom školom ”Lujo Davičo” iz Beograda, koja je potvrđena i ugovorom o saradnji.

Ako ste sanjali da postanete balerina, možda je kasno, ali za Vaše dijete je sada pravo vrijeme!

Sve informacije možete dobiti putem brojan telefona 065/167-683, internet stranice www.prvabaletska.com ili Facebook stranice.

Tokom svog života, Ana Pavlova je bila jedna od najpoznatijih ličnosti u svetu plesa. Putovala je širom sveta, nastupajući u malim mestima i velikim gradovima, dovodeći balet među narode koji nisu ni znali za čari ove elegantne igre.

Primabalerina Ana Pavlova rođena je 1881. godine u Sankt Peterburgu, Rusija.

Mesto i vreme rođenja Pavlove ispostavili su se kao idealni za dete sa urođenim talentom za ples. Carska Rusija je podržavala postojanje veličanstvenih carskih škola za scenske umetnosti. Iako dolazi iz siromašne porodice, samo sa samohranom majkom uz sebe, primljena je na obuku u Carsku baletsku školu u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu 1891. godine.

Ova škola za klasične igrače svojim učenicima je nudila doživotnu materijalnu zaštitu. Car Aleksandar III bio je njen glavni pristalica. Zauzvrat, škola je zahtevala potpunu posvećenost i usredsređenost na ples.

Iako se mlada Pavlova smatrala krhkom i ne baš lepom, ona je ipak bila veoma gipka, sposobna da se savija i uvija sa lakoćom i gracioznošću. Njeni talenti su impresionirali baletskog majstora Mariusa Petipa, koji je ubrzo postao njen omiljeni učitelj.

Pavlova je učila i od drugih poznatih učitelja i koreografa, kao što su Kristijan Johansen, Pavel Gerdt i Enriko Čeketi, koji su joj obezbedili klasičnu osnovu zasnovanu na baletskoj tradiciji.

Pavlova je debitovala u Marijinskom u septembru 1899. Takmičenje među igračima je bilo intenzivno, ali je Ana Pavlova ubrzo privukla pažnju poetskim i ekspresivnim kvalitetom svojih nastupa.

Ljudi širom sveta su zbog nje zavoleli balet

Njeno prvo putovanje bilo je u Moskvu 1907. godine. Ovo je bitan podatak s obzirom na to da je kasnije imala turneje po mestima do kojih je bilo jako teško stići i do kojih se nije letelo.

U februaru 1910. Pavlova je, nastupajući sa moskovskim igračem Mihailom Mordkinom, prvi put nastupila u Americi, u Metropoliten operi. Većina američke publike nikada ranije nije videla klasični balet, a kritičari nisu znali kako da opišu šta je Pavlova radila na sceni, iako su se svi složili da je to bilo divno.

Iako su ove prve ture izvedene uz saglasnost cara, Anino poslednje plesno putovanje sa Marijinskim teatrom desilo se u leto 1914.

Od ovog trenutka do svoje smrti, Pavlova je nastavila da pravi duge, iscrpljujuće turneje, uvek sa sopstvenom družinom, u sopstvenoj režiji. Članovi njene trupe dolazili su iz različitih zemalja.

U Južnu Ameriku otišla je 1917, a 1919. posetila je Bahiju i Salvador u Brazilu. Američka turneja 1920. do 1921. godine predstavljala je petu veliku turneju Pavlove po Sjedinjenim Državama za deset godina, a 1923. družina je putovala u Japan, Kinu, Indiju, Burmu i Egipat.

Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu predstavila se 1926. godine, a godine 1927. i 1928. bile su posvećene evropskoj turneji.

Anin entuzijazam za etno plesove ogledao se u njenim programima. Igrali su se poljski, ruski i meksički plesovi. Njene posete Indiji i Japanu dovele su je do ozbiljnog proučavanja njihovih plesnih tehnika.

Ove studije je sastavila sarađujući  sa Udajem Šankarom, plesačem i koreografom, da bi kasnije postala jedan od najvećih izvođača indijskog plesa i na taj način odigrala važnu ulogu u renesansi plesa u Indiji.

Bila je voljna da nastupa na različitim mestima, od najpoznatijih pozorišta Evrope do londonskih mjuzik sala ili čak gigantskog njujorškog hipodroma. Privatne dane Pavlova je provodila u Ajvi kući u Londonu, gde je imala veliku kolekciju ptica i životinja, uključujući par labudova.

Njen saputnik, menadžer, a možda i muž (Pavlova je na različite načine pričala o tačnoj prirodi njihove veze) bio je Viktor Dandre, kolega rodom iz Sankt Peterburga.

Pavlova je umrla u Hagu, u Holandiji, 22. januara 1931. Na koncu smrti tražila je da joj se pripremi kostim labuda, a poslednji dan iskoristila je da kaže: “Odsviraj taj poslednji takt tiho”, piše “Notablebiographies.com“.

Naprotiv, Albina Huskić, balerina čija karijera ide uzlaznom putanjom, hrabro korača kroz svijet umjetnosti na vrhovima prstiju, što nama laicima već i na sam pogled izgleda isuviše bolno. Ipak, za jednu balerinu to je bol pomiješan sa srećom, pa ono što je fizički ponekad teško podnošljivo, satisfakciju dobije u onom duhovnom smislu. Priča da se vremenom navikla na fizičku bol, koja je svaki dan prisutna, ali se, dodaje, najteže izboriti sa samom sobom svaki dan.

“Od nas se zahtijeva savršenstvo, za koje znamo da je nedostižno, ali opet svaki dan moramo pronaći način da makar na kratko dođemo do njega”, iskrena je ona.

Plesom se bavi od svoje šeste godine. Prvo je četiri godine usavršavala latinoameričke i standardne plesove, a onda se na vrhovima prstiju ušunjala u svijet baleta – slučajno se obrela na audiciji za baletnu školu i uspješno je položila. Tako je krenuo njen baletski put, skrojen od napornog vježbanja, velikih odricanja, ali i još većeg osjećaja zadovoljstva i sreće, jer se danas bavi upravo onim što želi.

“Takav stil života jeste težak i nesvakidašnji, ali je upravo to ono što ga čini toliko posebnim. Meni se taj stil života mnogo dopada i apsolutno se ne bih mijenjala sa nekom osobom za drugu profesiju”, ističe Albina, jer joj je profesija zapravo stil života.

Iza nje su sati i sati rada, usavršavanja, nekoliko predstava i snovi o novim, velikim projektima. Kao o jednom takvom govori u predstavi “Alisa u zemlji čuda”, koja je nedavno premijerno izvedena na daskama sarajevkog pozorišta, a za koju kaže da je bila jedno posebno iskustvo.

“Balet Alisa u zemlji čuda će meni, a sigurna sam i ostalim kolegama, ostati u specifičnom sjećanju. Po prvi put sam se susrela sa takvom tehnikom pokreta i rada, predstava se igra samo u čarapama dok smo mi navikli na špic patike. Mislim da predstavu vrijedi pogledati, jer publici daje sasvim novi i zanimljivi uvid u pokret i nas kao umjetnike”, pojašnjava ova 22-dvogodišnja balerina.

O nesvakidašnjim iskustvima govori i kroz vizuru nedavne posjete Njujorku, gdje sa dijelom trupe imala priliku da upozna rad tamošnjih umjetnika i upije neke od njihovih savjeta.

“Suradnja koju smo ostvarili sa kompanijom Carolyn Dorfman Dance iz Njujorka je stvarno predivna i svakako veliki korak, ne samo za naš baletni ansambl, već i za umjetnost u našoj državi uopće”, kaže Albina.

Pojašnjava da su u Velikoj jabuci imali priliku da uče sasvim novu tehniku igre, za koju kaže da je njoj, kao igračici, zaista proširila vidike. Uz to, naglašava da je pogled američkih igrača na igru i umjetnost potpuno drugačiji od onog ovdje, ali da i oni mogu da nauče od naših umjetnika isto onoliko koliko i oni od njih.

“Ono što bih najviše voljela i što mislim da je bit svakog umjetnika jeste da nikada ne prestanem da napredujem, da uživam cijelim svojim bićem i budem sretna radeći ono što volim i dijeleći to sa publikom”, dodaje ona.

O karijeri i nekim ulogama dosta mašta. Želje joj se mijenjaju, s vremena na vrijeme. Ipak, kako igrače često prate povrede, bila bi zahvalna da nju zaobiđu. Sve ostalo će se već odigrati, tamo pod reflektorima.

“Ono o čemu najviše maštam kada je moja karijera u pitanju jeste da što više kvalitetnog vremena provedem na sceni”, zaključuje Albina.

Zato i ne mogu reći da je moj cijeli život. Ja ga dijelim.

Postoji balerina Darian Volkova.

Postoji fotografkinja baleta Darian Volkova.

A tu je i ljubiteljka baleta Darian Volkova, koja odlazi u pozorište, ne da bi radila, no da bi vidjela performans.

Volim svoj posao jer mi pomaže da očuvam zdravo tijelo, ali i zdrav um.

Zahvaljujući baletu, mogu da iskažem svoje “ja” i nadam se, ostavim trag u istoriju.

Najprivlačnija stvar jeste to što ne postoji granica za savršenstvo.

Pružanje prilike ljudima da vide balet kroz oči balerine – to je ono što ja radim.

Kao posmatrač, možeš vidjeti samo jednu stranu baleta, svijet ljepote i svjetla.

Ali, balet je mnogo više od svijeta – balet je univerzum.

Balet je zaista cijeli jedan univerzum.

Crno-bijeli, baš kao i svaki drugi.

Samo mnogo je lakše, nama u publici, da mu se jednodimenzionalno divimo.

Da samo ushićeno plješćemo bijelom labudu.

Da zaboravimo da su svaka balerina i svaki baletan uvijek i istovremeno crni i bijeli labud.

Da ne mislimo na primabalerine i primabaletane koji plaču.

Samo…

Malo je mnogo to nepravde.

I mnogo je malo to empatije.

Fotografije – darianvolkova.com

U 75 godina postojanja Američkog baletnog teatra, na daskama nije bilo mjesta za žene koje nisu bijele puti. Juna 2015. godine, tridesettrogodišnja Afro-Amerikanka stupa na scenu i uliva nadu da balet ne mora nužno da bude „bijela umjetnost“. Premda se generalna promjena svijesti na baletnoj pozornici i dalje ne nazire, nesporno je da veliki korak za Misti Kopland predstavlja mali korak za sve djevojčice „drugačije boje kože“, opčinjene lakoćom teatralnog plesa.

U ulogama Odete i Odile u bezvremenskoj fabuli „Labudovog jezera“, Kopland je ostvarila san svake balerine, a to je ples primabalerine. Baš poput Čajkovskog, čiji scenario je inicijalno odbačen, tako je i Misti od 13. godine odrastala i plesala pod pritiskom društvene stigme. Konstitucija karakteristična za njenu boju kože nije odgovarajuća za konstituciju jedne primabalerine. Ali, baš poput „Labudovog jezera“, danas veličanog remek-djela baletne umjetnosti, Koplandina gracioznost je blagovremeno pobijedila duh vremena.

Nipošto ne bi trebalo zanemariti da, bio u koži druge rase ili ne, život balerine boje mnoga ograničenja te pritisak ideala savršenog tijela, iluzije s kojom se mnoge žene, kao sa vjetrenjačama, bore svakog dana. Ipak, priča jedne Misti Kopland dokazuje da se smjer kretanja nekih vjetrenjača može, a i mora okrenuti. U pravcu prihvatanja i življenja promjene. Promjene jedne odveć uvriježene vizije prave primabalerine. Promjene jedne odveć dugo slavljene iluzije ljepote.

Fotografije koje slijede su objavljene u martovskom izdanju časopisa Harpers Bazar te prikazuju Misti u ruhu vizije Edgara Dega, impresioniste koji je ostavio trag u udžbenicima istorije imjetnosti prikazima krhkih, a istovremeno stamenih okreta balerina Pariskog operskog baleta.

Impresivno, zar ne?

A govorili su joj da ona to ne može.

“Sjećam se da me mama upisala na balet, jer sam bila veoma stidljiva pa je smatrala da trebam da se bavim nečim što će mi pomoći da se oslobodim i lakše komuniciram. Vidjela je audiciju za balet u novinama, nakon čega sam došla, a na prvi pogled sam se zaljubila, jer sam bila u velikoj prostoriji, sa mnogo ogledala. Učiteljica je bila elegantna, otmjena, ljubazna. Bila sam i nervozna, ali sve to mi je bilo veoma impresivno i važno za ostatak mog života”.

Imala je šest godina kada je došla na prvu audiciju, na kojoj je nisu primili, jer nije bila savršenih proporcija. Nije imala dug vrat, a njene noge nisu bile istegnute dovoljno. Takođe, nije imala ni fleksibilna stopala. Ali je zato imala volju i želju da istraje u svojoj namjeri da sa svojih šest godina shvati da ne postoje samo usponi.

Dvoumili su da li ona treba da se bavim baletom, a potom odlučili da dobije probni period od tri mjeseca. Uslov njenog ostanka je bio taj da i njen brat ide na balet, kako bi zainteresovali i dječake. Krenuo je, a ona je i ostala.

Kada je napunila sedamnaest godina shvatila je da je nemoguće biti balerina cijeli život. Zato je odlučila da se posveti djeci i počne ih učiti baletu. Osjetila je potrebu da svoje znanje podijeli sa drugima, a način na koji se djeca mijenjaju i uče o svom tijelu, ali i ponašanju je ono što je inspiriše.

Vjerujem da ljudi imaju kapacitet da urade mnogo toga, ali je potrebno raditi na razvoju svojih talenata.

Uvijek je davala sve od sebe. Bila je dobra studentica, dobra balerina, a sada dobra učiteljica, jer kako ističe samo maksimum davanja može uroditi plodom.

Nikada nisam radila kalkulaciju koliko će mi to novca donijeti, već zato što sam to zaista voljela. Mislim da kada čovjek odabire na taj način, novac dođe vremenom.

Njen suprug je radio na projektu Andrić grada, a najbliži grad za biti blizu njemu je bila Banja Luka, gdje je došla sa ćerkom. Porodica je bila razlog njenog dolaska, ali na početku nije imala predstavu čime će se baviti. Sada je već zadovoljna i pronašla je smisao. Na pitanje kako je živjeti u BiH i je li se naviknula na naš mentalitet, odgovara:

“Mislim da svi ljudi prolaze kroz tranziciju, gdje god da odu. Prvih pola godine ovdje bila sam depresivna, jer mi je bilo teško razumijeti sve. Naviknuti se na jezik, hranu. Muž i ja ne pričamo srpski međusobno, zato mi je bilo još teže naviknuti se. Samo nekoliko ljudi je otvoreno bilo da pričaju engleski, zato su zahtjevali da ja učim srpski. To je za mene bio šok. Nisam znala kako da odgojim dijete”, odgovara Berioška.

Ono što joj je naročito zanimljivo jeste kako se ljudi ovdje bave temama na koje ne mogu uticati. “Ljudi ovdje mnogo pričaju o vremenu, a ne mogu uticati na njega. Ja se jednostavno pripremim na kišu, ako će padati, a ako je lijep dan, sretna sam i zahvalna. Ovdje su glavne teme vrijeme i politika. Kao mama razmišljaš drugačije, jer perspektiva postaje drugačija. Shvatiš koje su teme zaista važna”.

Svakome treba period adaptacije, zato je ona nakon šest mjeseci rekla sebi: “Ok, živjeću ovdje. Moram se priviknuti”. Vjeruje da je ovo iskustvo učinilo hrabrijom, snažnijom i omogućilo joj da sebe bolje upozna. To joj je ujedno dokaz da ako može ovdje postići svoj cilj, može bilo gdje na svijetu. Naučila je biti tolerantna, strpljiva i kako dodaje doživjela najbolje iskustvo svog života, zahvaljujući tome.

“Naučila sam biti minimalni dio društva, jer u Venecueli sam imala krug ljudi koji me znaju, podržavaju i trude se. A opet sa druge strane, ovdje sam se suočila sa izazovima, jer takvih ljudi nije bilo. Međutim uspjela sam i želim nove izazove”, ističe Berioška. Radi sa četiri uzrasne skupine, od četiri do jedanaest godina. Ideja joj je da ima osam razreda i da im omogući dobijanje diploma balerina. Vjeruje da će im iskustvo pomoći u daljem radu i usavršavanju.

Škola nije dvoljna za razvoj djeteta, treba im dati još mogućnosti da se otvore i da ispitaju svoje granice.

Metodologija rada je u skladu sa njihovim potrebama i razvojem. Rade u Domu omladine, gdje se dva do tri puta sedmično sastaju, zavisno od toga o kojoj grupi se radi. Otvoreni su za nove članove. Međutim, koliko država i grad prepoznaju potencijal i značaj ovakvih aktivnosti.
“Kultura je srce neke države, nekog grada. Zašto je Rusija uspješna u tome? Jer stavljaju ples, muziku, umjetnost u sve sfere društva. Oni se brinu o svojim umjetnicima. Nakon ratova prvo se obnavljaju teatri, jer ljudi uviđaju da je kultura nužna za rast i razvoj društva. Ne idem po institucijama i tražim finansije, jer vjerujem da je bolje da sama radim. Djeca su ogromni radnici i trude se, a radi njih sam ja inspirisana”, govori entuzijastično.

Njen savjet roditeljima je da trebaju da podrže i usmjere svoju djecu, kako bi znali šta je najbolje za njih. Ne postoji formula u kojoj se vidi šta ko treba da radi.

“Ljudi na internetu rade gluposti, jer pretjerano objavljuju videe i govore: Vidite dijete od 8 godina svira klavir. Onda se stvara pritisak na drugu djecu. Ne trebaju gurati djecu u neke sekcije, jer je to dobro. Neka pronađu svoju povezanost sa nečim što ih nadahnjuje”, zaključuje Berioška.

Balerina se prema njenim riječima prepoznaje kilometrima daleko. Kako hoda, kako priča, kakvo držanje ima. Zato je Lola već odavno znala i htjela da Berioškina elegancija i smisao za dođu i do nas, kako bi nas sve podsjetilo na lakoću hoda i žene poput nje, koje su s pravom sinonim za damu.

Za sve oni koji se žele uvjeriti u to ili upisati svoje dijete na balet, tu je njen profil, gdje joj se možete javiti.