Ovim riječima Rosie Mashale počinje priču o tome šta ju je inspirisalo da pruži pomoć i ljubav dječici zaraženoj HIV virusom.

Nakon selidbe u Khayelitshu u Južnoj Africi, Rosie je jedan dan na deponiji blizu svog doma vidjela djecu kako po smeću traže nešto za jelo. Taj prizor ju je toliko uznemirio da ih je pozvala u svoju kuću. Pjevali su pjesmice, dala im je hljeb i nešto za piće, a tog dana 1989. godine u njoj se rodila ideja o dnevnom boravku za tu dječicu. Deset godina je ova divna žena vodila program dnevnog boravka za djecu potpuno besplatno i počela je da razmišlja o odlasku u penziju. No, sve se promijenilo 2000. godine kada je neko na pragu njenog doma ostavio dijete. Bio je to dječak od dvije-tri godine, bez odjeće i sav izranjavan. Nije znao ni kako se zove. Rosie ga je odvela u policiju, ali su joj tamo rekli da bi ona trebala brinuti o tom dječaku. I tako je počela priča o njenom sirotištu.

Prema procjenama UNICEF-a, u Južnoj Africi ima oko 3.7 miliona siročića, a pola njih je roditelje izgubilo zbog HIV virusa.

Vijest o Rosienom radu se brzo proširila i uskoro je još jedno dijete ostavljeno na pragu njenog doma. Nakon toga su je nazvali iz porodilišta i zamolili je da dođe po dvije napuštene bebice. Do kraja godine je Mama Rosie, kako su je ljudi prozvali, u svom domu brinula o 67 djece!

“Nisam imala srca da bilo koga odbijem. Djevojčice, dječaci i bebe su bili u svakom dijelu moje kuće”, otvoreno priča Mama Rosie.

Otada je njen program procvjetao i prerastao u višestruku organizaciju “Baphumelele” koja se prostire na jednom cijelom bloku u Khayelitshu. Riječ “Baphumelele” znači “Napredovali smo”. Ona i ljudi koji rade s njom dosad su brinuli o više od 5.000 djece. Osim mališana zaraženih HIV virusom, u ovom dječijem domu žive i djeca koja su napuštena ili boluju od tuberkuloze i fetalnog alkoholnog sindroma. Među njima su i djeca koja su, nažalost, bila zlostavljana, ostavljena u grmlju ili na deponiji.

Neki od ovih mališana su u ovom dječijem domu od dana svog rođenja, a danas su odrasli u mlade ljude. Briga o njima ne prestaje ni kada napune 18 godina – tada se uključuju u program “Fountain of Hope” (“Fontana nade”) namijenjen osobama starosne dobi od 18 do 21 godine. Ovaj program im pomaže u prelasku iz tinejdžerskih dana u svijet odraslih. Mladi ljudi uče kako da sade povrće, napišu molbe za posao i biografije i rade na računaru. Zahvaljujući ovom programu oni postaju nezavisni. Isto tako, program “Fountain of Hope” pomaže srednjoškolcima da završe svoje obrazovanje.

Ova organizacija obezbjeđuje kliniku i bolnicu za djecu i još jedan objekat za njegu odraslih bolesnika. Na tim mjestima potrebnu zdravstvenu njegu dobijaju oboljeli od side, raka, tuberkuloze i dijabetesa. Pored toga, organizacija ima program za domaćinstva u kojima žive djeca bez roditelja i o kojima brigu vode starija braća i sestre. Socijalni radnici pomažu toj djeci. U okviru organizacije radi i pekara u kojoj su zaposlena starija djeca, pravi se hljeb za sve mališane u domu, a hljeb koji kupuju ljudi u cijelom gradu finansira rad organizacije. Roditelji koji rade mogu svoju djecu dovesti u dnevni boravak.

Jednom rječju, Mama Rosie je svojim radom ulila nadu ljudima u Khayelitshi, ali ona i dalje misli da može da učini još mnogo više.

“Uvijek ohrabrujem djecu da se školuju kako bi jednog dana mogli postati ono što žele. Naša želja je da oni napreduju u svom životu. Voljela bih da jednog dana neko od njih postane predsjednik ove zemlje. Neki su mi rekli da žele postati socijalni radnici i da rade ovo što ja radim”, priča Mama Rosie.

Svako dijete u ovom domu prepunom ljubavi ima svoj san, a Mama Rosie više od ikoga želi da im se njihovi lijepi snovi i ostvare. Uz njenu nesebičnu pomoć će u tome sigurno i uspjeti.

Izvor: CNN, YouTube