Od inspirativnih biografija do emotivnih romana i angažiranih eseja, knjige o snažnim ženama podsjećaju nas na njihovu borbu, uspjehe i neustrašivost.

U nastavku donosimo izbor nezaboravnih priča koje slave žensku snagu – savršenih za čitanje i dijeljenje na Dan žena.

1. Clarissa Pincola Estes: Žene koje trče s vukovima

Clarissa Pinkola Estés u svojoj kultnoj knjizi Žene koje trče s vukovima istražuje arhetip “divlje žene” kroz mitove, bajke i priče iz različitih kultura, povezujući ih s jungovskom psihoanalizom kako bi ženama pomogla da ponovno pronađu svoju autentičnu, instinktivnu prirodu.

Kroz simbole i metafore iz priča autorica analizira teme samopouzdanja, straha, odnosa, gubitka i oporavka, istovremeno nudeći duboke uvide u nesvjesne obrasce koji oblikuju ženske živote.

Ova knjiga nije samo zbirka priča već moćan vodič prema unutarnjoj snazi, koji poziva žene da se oslobode društvenih ograničenja i ponovno se povežu sa svojim instinktima, slobodom i kreativnošću.

Iako nije lagano štivo za brzo čitanje, već knjiga koja se čita polako i promišljeno, njezina bezvremenska poruka ostaje jednako relevantna danas kao i u trenutku objave. Žene koje trče s vukovima nisu samo knjiga, već putovanje prema dubljem razumijevanju sebe, kojem se mnoge žene vraćaju iznova, svaki put s novim uvidima.

2. Charlote Bronte: Jane Eyre

Jane Eyre Charlotte Brontë jedan je od prvih romana koji prikazuje snažnu, neovisnu junakinju koja se ne boji tražiti svoje mjesto u svijetu, unatoč ograničenjima vremena u kojem živi. Jane je siroče koje odrasta u kućanstvu svoje bešćutne tete, a zatim biva poslana u strogi internat, gdje se suočava s teškim uvjetima, ali i pronalazi svoje obrazovanje i moralnu snagu.

Kada odraste, zapošljava se kao guvernanta u Thornfieldu, imanju tajanstvenog i karizmatičnog gospodina Rochestera. Njihov odnos ubrzo prerasta u duboku, složenu ljubavnu priču, no kada otkrije mračnu tajnu njegova doma, Jane donosi hrabru odluku da ode, unatoč vlastitim osjećajima.

Ona ne pristaje na kompromis kada je u pitanju njezino dostojanstvo, neovisnost i pravo na ljubav koja ne traži odricanje od same sebe. Umjesto da prihvati lagodniji, ali nesretan život, bira neizvjesnost i oslanja se isključivo na vlastitu snagu.

To je roman o samopronalaženju, borbi protiv društvenih ograničenja i dokaz da ženska snaga ne leži samo u hrabrosti, nego i u nepokolebljivoj vjeri u vlastite vrijednosti. Iako je napisan u 19. stoljeću, ovaj klasik i danas inspirira žene da se bore za sebe i svoje snove.

3. Gillian Anderson: Želim

Knjiga Gillian Anderson zbirka je stvarnih, anonimnih ženskih seksualnih fantazija prikupljenih iz cijelog svijeta. Anderson je ovim projektom željela stvoriti siguran prostor u kojem žene mogu otvoreno izraziti svoje želje bez straha od osude, inspirirana knjigom My Secret Garden Nancy Friday iz 1973. godine, ali i svojom ulogom u seriji Seks Education.

U knjizi se nalazi 174 pisma koja otkrivaju širok spektar fantazija, uključujući teme poput moći i submisivnosti, zabranjenih odnosa, voajerizma, poliamorije i istraživanja vlastite seksualnosti. Neka pisma su senzualna i nježna, dok su druga sirova i izravna, pokazujući koliko su ženske želje raznolike i složene.

Ono što Želim čini posebnim nije samo to što prikazuje intimne misli žena, već i način na koji ruši predrasude o ženskoj seksualnosti, otvarajući prostor za iskreniji dijalog o onome što žene stvarno žele.

Anderson ističe kako seksualne fantazije ne znače nužno da želimo sve što zamišljamo, već su dio našeg unutarnjeg svijeta, mašte i slobode izražavanja.

4. Slavenka Drakulić: Smrtni grijesi feminizma

Ovo je zbirka eseja i članaka Slavenke Drakulić, prvi put objavljena 1984. godine, koja se smatra prvom feminističkom zbirkom u bivšoj državi.

U ovim tekstovima autorica kritički analizira položaj žena u društvu, nasilje nad ženama, reproduktivna prava te rodne stereotipe prisutne u odgoju i obrazovanju.

Ova zbirka pruža vrijedan uvid u feminističku misao i društvene promjene, potičući čitatelje na promišljanje o rodnoj ravnopravnosti i ulozi žena u suvremenom društvu, a to je, nažalost, i u 2025. nešto što mnogi još moraju naučiti.

5. Bernardine Evaristo: Djevojka, žena, drugo

Ovo je roman koji na inovativan način istražuje živote dvanaest likova kroz različite generacije i društvene slojeve. Priče su međusobno isprepletene, a glavna poveznica je Amma, feministička dramatičarka koja priprema premijeru svoje predstave u Londonu. Kroz njezin krug upoznajemo raznolike žene – od poslovnih liderica do farmerica, od profesorica do transrodnih osoba – svaka sa svojim izazovima, snovima i borbama.

Roman se ističe nekonvencionalnim stilom pisanja, bez klasične interpunkcije i velikih slova na početku rečenica, što daje dojam poetskog ritma i slobode u pripovijedanju.

Tematski, djelo majstorski istražuje pitanja rase, roda, seksualnosti, kolonijalizma i klase, razbijajući stereotipe i nudeći slojevitu sliku crnog ženskog iskustva u Britaniji.

Ključna poruka romana je da ne postoji jedno “žensko iskustvo” – svaka žena nosi svoju priču, suočava se s vlastitim izazovima i gradi svoj identitet na jedinstven način. Ovo je svakako štivo koje ostavlja trag.

6. Rupi Kaur: Mlijeko i med

Zbirka poezije Rupi Kaur koja kroz jednostavne, ali snažne stihove istražuje teme ljubavi, boli, gubitka, ženstvenosti i samoprihvaćanja. Podijeljena je u četiri cjeline – patnja, ljubav, raskid i iscjeljenje, odražavajući emocionalni put od boli do oporavka. Autorica koristi minimalistički stil bez interpunkcije i velikih slova, čime njezina poezija poprima vizualni i ritmički prepoznatljivost.

Kroz knjigu se provlače sirove emocije i iskustva žena, često inspirirane osobnim traumama i društvenim pitanjima, dok jednostavne ilustracije dodatno naglašavaju dubinu stihova.

Rupi Kaur svojim neposrednim stilom stvara osjećaj intimnog razgovora s čitateljem, zbog čega je ova knjiga postala globalni fenomen, posebno među mladim ženama koje se mogu poistovjetiti s njezinim riječima.

Nedavno je objavljeno i novo, prošireno izdanje ove, sada već, kultne knjige povodm desete godišnjice od prve objave.

7. Emilia Hart: Weywardice

Weywardice Emilije Hart snažan su i atmosferičan roman koji isprepliće sudbine triju žena iz različitih povijesnih razdoblja, povezanih tajnom moći prirode i borbom protiv patrijarhalnog ugnjetavanja.

Priča prati Althu u 17. stoljeću, optuženu za vještičarenje; Violet u 1940-ima, mladu djevojku koja se bori protiv očekivanja društva i otkriva obiteljsku tajnu; te Kate u 2019., ženu koja bježi iz nasilne veze i pronalazi utočište u tajanstvenoj kući Weyward.

Svaka od njih suočava se s pritiscima vremena u kojem živi, no povezuje ih snažna veza s prirodom i naslijeđem predaka. Emilie Hart majstorski gradi atmosferu, koristeći bogate opise krajolika i magični realizam kako bi istaknula moć ženstvenosti, intuicije i povezanosti s prirodnim svijetom.

Roman se bavi temama patrijarhalne represije, ženske otpornosti i mistične povezanosti s prirodom, stvarajući emotivnu i snažnu priču o naslijeđu i oslobođenju.

Snažne junakinje, prelijep stil pisanja i intrigantna radnja čine ovu knjigu pravim draguljem za ljubitelje priča o neukrotivim ženama koje prkose društvenim normama.

Zadovoljna.hr

Ovo sam, očigledno, izmislila. Sa namjerom da pojasnim slučaj koji kanim ovdje izložiti.

Daklemmm, odlučim ja, po ko zna koji put – ali sasvim sigurno, posljednji – da samu sebe razuvjerim od zacementiranog stava da je površnost i plitkoća emocija, da ne kažem notorna glupost, osnovni preduslov za popularnost bilo čega pa i „književnih“ štiva.

Pomislih, ne-mo-gu-će da tu nema još nešto, neka začkoljica, forica, neeeešto što tolike ljude oduševljava, ja nešto sigurno previdim… jer ne želim da vjerujem da postoji TOLIKO ljudi koji se ZAISTA u tome utapaju, kao on u beskrajnom plavetnilu njenih očiju. Mora se u jednom momentu pojaviti gica, niko to ne čita zbog pijeska?!

Evo kako je bilo…

Dobila ja knjigu na poklon. Jedna od ovih o pijesku, ali to stara komšinica ne zna, nije joj zamjeriti…

Nisam to u stanju čitati. Čak me i sramota tako se deklarisati, to je suvišno, to je pleonazam, reći: ja sam normalna punoljetna osoba i ne čitam sranja.

Pardon, po pamet uvrjedljive knjižurke, koji osim što ne vrijede ništa u književnom smislu, iznevjeravaju i sam smisao čitanja, jer nikakvu informaciju, pa čak ni dezinformaciju, nećete saznati. Ništa naučiti. Ni postati pametniji, a ni gluplji. Ni srećniji, ni tužniji.

Potpuno. Besmisleno. Štivo.

Ali nije uvijek bilo tako. Potrošila sam dane i godine u čitanju djela ovdašnjih smorova i antitalenata, samo da bih potvrdila da su smorovi i antitalenti. Ne shvatam kakvo mi je to zadovoljstvo pričinjavalo. Sebi sam možda djelovala pametnija kad čitam nešto što je toliko glupo, kao što se obradujem kad na fb ugledam zadatak iz petog osnovne i, iako svjesna preraslosti izazova, riješim ga za tri sekunde i u fazonu sam: ma, bravo mačko!

Tako sam eto, još jednom, htjela da ispadnem pametna, i da dam šansu knjizi da me predomisli nekom gicom. Ne bi se to inače dogodilo, ali sam sutradan, nakon što sam dobila svoj poklon, na polici u prodavnici, upakovan u najlonskoj kabanici dnevnih novina, ugledala drugi nastavak, kako u tom momentu shvatih – trilogije!

Nisam ni primijetila na svom poklonu da je u pitanju tek prvi dio obećavajuće priče ni o čemu, jer mi je bilo dovoljno pročitati ime pisca da bih izvršila sortiranje na policu sa predmetima za skupljanje prašine.

I iako nisam sklona pridavanju značaja ovakvim zgodama, nisam mogla ignorisati takvu koincidenciju, a i nije mnogo koštalo. Odlučih, čitam, pa kud puklo da puklo. Treći dio sam morala kupiti po punoj cijeni, ali ajde kao, uložiću u ovaj eksperiment.

I tako… povelika storija, a u njojzi ništa. Očekivano, toliko očekivano da sam osjećala somatski otpor od tolike predvidivosti.

Uspjeh je to napisati, treba za to talenta itekako. Samo što to nije književni talent već dar za proizvođenje tekstualnih iluzija: ti pisci riječima popune stotine stranica, a da ne kažu ništa.

Svaka se rečenica zaboravlja već na početku sljedeće i to je umijeće stvorilo cijelu „kulturu” onoga što nazivamo šundom, najčešće porođenog u vikend ljubavni roman iz sredine novina. Međutim, jeftine emocije i kobajagi zapleti predstavljeni u tim fabulama ne mogu biti predmet kritike, jer i nemaju nikakvu namjeru osim da ubiju vrijeme. Stoga im se ne može zamjerati postojanje ni štampanje, jer i čine ono čemu su namijenjeni – ubijaju vrijeme!

Ponekog i u pojam. Ali mazohiste, poput mene, a to se ne pika.

Tako da, ne kritikujem zaista ni sadržaj ni besmisao, kome se ne sviđa nek’ ne čita.

A mnogima se sviđa. I ako je mjeriti po profitu ostvarenom od ovakvih projekata, nebitno je naposlijetku šta mislim ja ili bilo ko drugi, bitno je samo šta misli kritična masa.

Stvar je ukusa, a o ukusima… tatatatira.

Tema i stil, dakle, nisu sporni. Dokle god taj koji piše i oni koji čitaju, zaista u tome uživaju.

Međutim, u ovom slučaju, opipljivi napor pisca da nazor privede kraju vještački indukovan roman i ispoštuje naručeni broj stranica od strane izdavača, toliko je mučan da je mene bilo sramota da čitam nešto što je neko sa takvom očiglednom dekoncentrisanošću i na*určenošću otaljavao, već pomalo gubeći konce i ponavljajući maltene identične rečenice na svakoj trećoj strani.

I taman kad pomislih da sam, usljed nedostatka mašte među tim redovima, ja počela da maštam i umišljam tu pogubljenost pisca (iako je zaista nauka izgubiti se u lavirintu jednog hodnika) desi se ČUDO!!!

Dakle, u neka doba, u trećem dijelu – kad sam već potpuno malaksala od srčanih smetnji i riječnikom moždanih udara opisanih ljubavnih tegoba – pisac, prepisivač, prekucavač, lektor… na koga god da naposlijetku svale ovu fantastičnost, je POBRKAO LIKOVE U YEBENOY KNJIZI.

Znači, ovako – umrla je nesuđena svekrva glavnog ženskog lika. Pokojnica se zvaše Julijana. A za razliku od potonje nesuđene snaje, imala je zakonsku snaju, koja se zvaše Natalija. U narednim  stranicama, sve do kraja knjige, pisac je brkao imena likovima, pa gdje god se spomene snaja, greškom piše ime pokojnice, umjesto njeno! Omfg.

Pa ljudi moji da li je ovo moguće, nebo se otvorilooo!!!

Mom oduševljenju nikad kraja! Vrijedilo je svake silovane minute.

Ali mi je kad-komšiji-crkne-krava-entuzijazam ubrzo splasnuo, jer, niko ni da zucne. Ja se satrala da nađem ama jednu jedinu riječ u ama ijednoj jedinoj recenziji da je pomenuta ova blamaža, ali niko ništ’.

Jedina rečenica na svijetu u kojoj se konstatuje ova provaletina, je komentar jedne ljubazne čitateljke na oficijelnoj stranici Jelene Pobrkić Alončić.

A nije bilo namjeeeerno… i pe de eeeeef je pogriješio… onda ništa…

I tako ja osta’ usamljena u svojoj sreći, i zato vam ovo pišem, jer podijeljenja sreća dva puta je veća!

P.S. Čitajte! Sve što vam dođe pod ruku. Nikad se ne zna odakle može iskočiti gica i komšiji crknuti krava.