Svo troje su uhapšeni prošle godine i od tada žive u prašnjavom i zagušljivom logoru, na sjeveroistoku Sirije. Sarah i njeni dječaci su među nekih 2.000 stranih državljana koji borave u takvim kampovima, zarobljeni u pravnom i političkom limbu bez jasnog epiloga.

Naime, njihove matične zemlje ih ne žele, usljed straha od širenja radikalne islamističke ideologije, dok kurdske vlasti, koje upravljaju ovom zonom, navode da nije njihov posao da vode brigu o tuđim državljanima, prenosi The New York Times.

“Rekli ste nam da odemo iz kalifata i otišli smo, ali nas i dalje smatrate teroristima! Ko je odgovoran za nas? Ko odlučuje o našoj sudbini?”, pita, kroz suze, 31-godišnja Sarah Ibrahim.

Islamska država, samoproglašeni kalifat koji se zauzimao veliki dio Sirije i Iraka, je privukla hiljade i hiljade boraca iz cijelog svijeta, koji su živjeli i borili se u tom “čisto islamskom društvu”. Tu su se nalazile i mnoge žene; kako one koje su došle sa svojim muževima ili očevima, tako i one koje su samoinicijativno pristigle da bi bile ratnice, ali i one koje su prisilno udane za islamiste.

Ipak, mnogi muškarci su stradali u borbama sa kurdskim snagama koje se bore uz podršku koalicije na čelu sa SAD, nakon čega su njihove žene i djeca završili u ovakvim kampovima, jer ih više niko ne želi primiti pod svoje skute.

“Radimo vrlo odgovorno, ali međunarodna zajednica nastoji da izbjegne odgovornost”, kaže Abdul-Karim Omar, službenik u lokalnoj upravi zadužen za uvjeravanje vlada drugih zemalja da prihvate svoje građane, ali ti napori do sada nisu bili previše uspješni. “Ovo je vruć krompir koji niko ne želi da uzme.”

Nepostojanje adekvatnog plana za ovaj problem je dio većih nedaća na oslobođenim teritorijama. Tako su mnoge žene u Iraku, nakon što su živjele među islamistima te se vratile kući, ekspresno osuđene na smrt pod optužbama da su pomagale Islamskoj državi. U Siriji su, međutim, žene i djeca zarobljeni u privremenim logorima na teritriji koju ne priznaje međunarodna zajednica, koja bi eventualno mogla da primora njihove matične zemlje da ih prime nazad.

Kurdske vlasi su u kampu Roj dopustile razgovor s arapskim ženama koje tamo žive, ali to ne važi i za žene koje su došle iz zapadnih zemalja, zbog straha da bi to moglo da zakomplikuje pregovore s vladama njihovih zemalja u vezi sa njihovim povratkom kući. Tu su i žene iz Francuske, Njemačke, Danske ili Holandije. Neke od njih tvrde da su njihovi muževi bili primorani da se pridruže džihadistima, a pojedine ističu da je njihov dolazak bio ogromna greška te da im djeca, ni kriva, ni dužna, sada plaćaju preveliku cijenu zbog toga.

“Jeste, pogriješili smo, ali svako može da pogriješi”, rekla je jedna od tih žena, koja je došla iz Njemačke.

Imala je 24 godine kada je u Siriju stigla sa suprugom i troje djece. Kao i mnoge u kampu, priznaje da jedošla dobrovoljno, ali navodi i da je je novi život bio mnogo lošiji nego što je očekivala, a da pobjeći nije bilo moguće.

“Ili bih završila u zatvoru ili bi me ubili”, rekla je ona.

I jedna od žena koje su došle iz Francuske, 28-godišnja majka troje djece, za svoj dolazak u Siriju kaže da je to bila ogromna greška.

“Zar ne zaslužujemo da nam grijesi budu oprošteni?”, govori ona.

Inostrane vlade, uključujući SAD, pružaju pomoć lokalnim vlastima, ali u mnogo manjem obimu u odnosu na sumu koja je potrošena usljed vojne intervencije. Gorući je i  problem ratnih zatvorenika, s obzirom na to koliko je bezbjedno držati iskusne islamske ratnike, kao i članove njihovih porodica koji su živjeli u zoni sukoba. Iako je lokalna uprava uhapsila više od 400 stranih boraca, malo toga je urađeno po pitanju njihovih žena i djece, za koje su otvorena tri kampa u Siriji. Tu su i ad hoc sudovi, ali samo za Sirijce koji su počinili ratne zločine u redovima Islamske države, dok njihovim ženama i djeci nije suđeno.

“U kampu Roj je i oko 1.400 stranaca iz 40-ak zemalja, uključujući Tursku, Tunis, Rusiju i SAD. Žene se, generalno, primjerno ponašaju, iako je teško pouzdano tvrditi koje od njih i dalje nisu pot uticajem džihadista i njihove idologije”, kaže za The New York Times Rasheed Omar, koji nadgleda kamp.

Sarah Ibrahim, recimo, tvrdi da je bila zgrožena terorom koji je vladao u kalifatu – počevši od javnih smaknuća, strogih pravila oblačenja za žene, pa sve do zabrane slušanja muzike, čak i u privatnim kućama. Najveći problem su, ipak, djeca, njih oko 900, koja godinama nisu išla u školu, imaju brojne zdravstvene probleme, a nemaju državljanstvo nijedne zemlje.

Istovremeno, većina došljaka iz Evrope bi kući, iako su svjesni da ih tamo čeka suđenje, a oni iz arapskih zemalja su uvjereni da ih u njihovoj zemlji čekaju odmazda i mučenje. Nadim Houry, iz antiterorističkog programa pri  Human Rights Watch, kaže da su ove žene i djeca zaglavljeni u “pravnom vakuumu”, jer zemlje odakle dolaze u praksi ne sprovode međunarodni zakon koji podrazumijeva da ih prihvate nazad.

Houry kaže da se vlade pravdaju nedostatkom konzulata i da su zabrinuti za bezbjednost, ali smatra da je manjak političke volje zapravo pravi razlog.

“Neke od tih žena su možda počinile zločine, ali većina njih bile su vjerovatno samo domaćice, tako da ih ne možemo strpati u isti koš sa ljudima koji su drugima odsjecali glave. Zabrinjava i veliki broj djece u ovim kampovima”, govori on.

Neke zemlje su, međutim, vratile svoje pojedine državljane. Tako je Rusija primila oko 35 žena i djece, a Indonezija je vratila porodicu od 15 članova. Druge zemlje to, jednostavno, ignorišu.

Četrdesetčetvorogodišnja Dua Mohammed iz Egipta je u Siriju došla sa suprugom. Oboje ih je privukla ideja o Islamskoj državi. Međutim, i ona se razočarala.

“Stvarnost nije bila ono što su nam obećavali”, kaže ona.

Njena porodica je prošle godine uspjela da pobjegne i stane na stranu Sirijskih demokratskih snaga, s kojima su se, zajedno sa kurdskom milicijom i koalicijom na čelu sa SAD, borili protiv ratnika Islamske države. Kasnije je poslana u logor, sa svoje četvoro maloljetne djece, a njen suprug je završio u zatovru i od tada mu se gubi svaki trag.

“Napravili smo grešku, ali svi na svijetu griješe. Koliko dugo ćemo plaćati zbog toga? Zar cijeli svoj život?”, pita (se) ona.