Međutim, ovdje nije riječ o onim tužnim scenama koje u vama pokrenu bujicu emocija samo u tom trenutku. Nakon serije „From Scratch“ ostat ćete sjediti zamišljeni, s vrlo očitim saznanjem: „To je život. I blago onome ko doživi ovakvu ljubav i poštovanje.“

Plačemo na seriju zbog životnih okolnosti koje se događaju posvuda i svakodnevno i bilo kome, da bi na kraju serije nekako doživjeli utjehu. A ta je utjeha zapravo svima nama potrebna.

Serija „From Scratch“ nastala je prema istinitoj priči, odnosno adaptacija je istoimene knjige glumice Tembi Locke. To je njezina životna priča, a knjiga predstavlja memoare „ljubavi, Sicilije i pronalaska doma.“ U Netflixovoj adaptaciji, ulogu glavne protagonistice Amy zauzela je fantastična glumica Zoe Saldana, dok je u ulogu njenog muža Lina uskočio glumac Eugenio Mastrandrea.

Njih su dvoje odradili sjajan posao, prikazujući vrlo vjerno razvoj  veze i braka njihovih likova, kao i odnosa s članovima porodice. Iako je Mastrandrea bio izvrstan izbor za ulogu Lina, kapu moram skinuti Zoe Saldani koja je dala sve od sebe da se u njenom liku mogu prepoznati tolike žene.

KAKO SVE ZAPOČINJE?

Početak je zapravo poprilično bajkovit. Amy je Amerikanka koja odlazi na šestotjedni tečaj slikarstva i umjetnosti u Firenzu i tamo upoznaje profesionalnog chefa Lina, Sicilijanca koji ima vlastiti restoran u Firenzi.

Njih dvoje se zaljubljuju na prvi pogled pa jedno kratko vrijeme pratimo njihovu talijansku bajku u punom smislu te riječi kroz izvrsnu hranu, veličanstvene kadrove Firenze te ishitrenu odluku da Lino zajedno s njom pođe u Ameriku. I tu se nastavlja njihova priča koja je začeta u Firenzi.

LJUBAV KOJA NE IGNORIŠE RAZLIKE, VEĆ IH SLAVI

Amy i Lino imaju mnogo toga različitoga. Ona je Afroamerikanka iz Teksasa, živi u Los Angelesu (gradu bez centra) i nije hrišćanka. S druge strane, Lino je odrastao u malom mjestu na Siciliji i dolazi iz vrlo krute hrišćanske konzervativne porodice koja nikako ne može prihvatiti njegove životne odluke.

Bilo je pitanje vremena kada će, nakon što prođe „honeymoon“ faza, Amy i Lino početi proživljavati prve izazove zajedničkog života. No, ovo nije samo još jedna serija o dramatičnom rastanku, napuhavanju problema i ponovnom magičnom susretu koji prevladava sve razlike.

Ovo je stvarna priča u kojoj su Amy i Lino postavili prve prave temelje svoje veze, a kasnije braka koji počivaju na poštovanju, razumijevanju i ne samo prevladavanju razlika, već i slavljenju istih.

Njihova ljubav se kroz seriju razvijala, sazrijevala i otvarala poput cvijeta na najljepši mogući način.

PRAVA PRIČA O BEZUSLOVNOJ LJUBAVI

Da pravi teški izazovi tek dolaze, Amy i Lino nisu mogli ni zamisliti. No, ne želim previše otkrivati jer želim da pogledate ovu seriju. Ipak, moram reći da su upravo ti najteži trenutci povezali dvije, toliko različite porodice neraskidivom sponom.

Ova serija ne prikazuje samo bezuslovnu ljubav između supružnika, već i između sestara, kćeri i oca, majke i sina, prijatelja…doslovno vam trnci prolaze cijelim tijelom dok gledate kako se komplicirani obiteljski odnosi stavljaju u drugi plan, a nastupa međusobna podrška gdje je svatko dao svoj mali dio sebe za voljenu osobu.

Porodica je tu da pruži utjehu, da ne prolaziš teške stvari sam i da se na kraju krajeva, baš na njih možeš osloniti kada ti se čini da se svijet ruši pred tobom. A porodice ne čine samo krvna srodstva, to ne smijemo zaboraviti.

Ova serija bi mogla zacijeliti mnoga srca i rane. I na kraju ne plačemo od tuge, nego olakšanja. I kao što sam na početku spomenula, utjeha koju ova serija donosi zaista je svima potrebna kako bismo pronašli vlastiti mir.

Bez obzira na to što nam se događalo. Nijedna životna priča nije ista i svako proživljava svoje borbe na različit način. Međutim, serija nas uči kako krenuti dalje, kako voljeti iskreno i otvorenog srca i pronaći taj mali komadić raja za sebe i one koje najviše voliš. Makar na trenutak jer i on vrijedi puno.

Preuzeto sa: buro247.hr

Ostala sam u vezi skoro dvije godine sa nekim ko me je stalno varao. Nisam mogla da odem niti donesem racionalnu odluku. U mojoj glavi, voljela sam ga “bezuslovno”, a odlazak samo zato što me vara je zvučao glupo.

Ostala sam u drugoj vezi više od pet godina sa nekim ko je bio emocionalno nedostupan i nije mogao da mi se posveti. U mojoj glavi, voljela sam ga “bezuslovno”, a tjerati ga da se odluči ili postavljati ultimatume je zvučalo djetinjasto.

Prelazila sam okeane za još jednog čovjeka koji me je emocionalno izluđivao. U mojoj glavi, voljela sam ga “bezuslovno”, a prekid kontakta sa njim me strašno plašio.

Iako ove anegdote savršeno funkcionišu kao primjeri, nažalost, moja su iskustva. Pojam bezuslovne ljubavi bio je vrhunac mojih 20-ih, i iako sam mislila da ću na taj način dobiti vezu o kojoj sam sanjala, odveo me na stranputicu i držao me zaglavljenim u vezama obe su bile toksične i izuzetno destruktivne.

Nemojte me pogrešno shvatiti. Bezuslovna ljubav postoji. Volim svoje pse bezuslovno.

Čak i kada namjerno prevrću svoje činije sa vodom ili mi unište baštu, ja ih bezuslovno volim. Znam pouzdano da moji roditelji vole mene (i moju sestru) bezuslovno, a i ja ih, sigurno, bezuslovno volim. Odnosi koje imamo sa našim porodicama i kućnim ljubimcima su malo lakši za navigaciju.

Međutim, više ne vjerujem da bezuslovna ljubav postoji u našim intimnim odnosima. I bez obzira koliko biste se trudili da me ubijedite u suprotno, uvijek ću vjerovati da je praktikovanje bezuslovne ljubavi sa našim partnerima opasno – i moramo da prestanemo da to romantizujemo.

Ono što svaku vezu čini zdravom, dobrom, skoro savršenom i dugotrajnom nije koliko trpimo partnera kada se loše ophodi prema nama – već ono što možemo učiniti da spriječimo loše ponašanje u budućnosti.

Ostajanje kada želimo da odemo nije jednako ljubav. Držati jezik za zubima kada imamo toliko toga da kažemo takođe nije jednako ljubavi. 

Romantična ljubav nikada ne može biti bezuslpovna. Srž naših intimnih odnosa je (i treba da bude) zasnovana na uslovima. Bez uslova, nikada neće biti istinske posvećenosti. Ako od partnera sve prihvatamo bezuslovno, dovodimo se u izuzetno opasnu i ranjivu poziciju.

Zapitajte se da li biste prihvatili da vas partner vara redovno? Da li biste prihvatili da vas partner fizički ili emocionalno zlostavlja? Da li biste prihvatili da vas partner izluđuje? Istina je da nećemo prihvatiti nijednu od ovih stvari ako zaista volimo sebe. Ljubav prema sebi je ono što nas podstiče da postavljamo granice kada su u pitanju intimni odnosi.

Ali kada volimo bezuslovno, ne tražeći ništa zauzvrat, uklanjamo sve vrste granica i vrijednosti. A šta je zapravo ljubav bez granica? Naše granica nas definišu i definišu šta želimo. Granice su ono što održava naše odnose stabilnim i čvrstim. Da, i dalje ćemo biti povrijeđeni s vremena na vrijeme, ali povrijeđenost neće definisati šta imamo sa našim partnerom.

Bezuslovno znači bez granica. Bez granica znači beskrajnu patnju.

Što smo bolji u izražavanju onoga što želimo (naših uslova), naš odnos može biti bolji. Da, potreban je naporan rad. Bezuslovna ljubav je laka. Ne moramo ništa da radimo osim da volimo ovu ili onu osobu, a da ništa ne tražimo zazuzvrat. Ali prava ljubav nikada nije laka.

Zato što volimo svog partnera zato ćemo razgovarati sa njim o našim potrebama i željama. upravo zato što želimo da održimo jaku vezu i razmatramo načine na koje bi to moglo da funkcioniše. Zato što želimo da veza raste, ne učestvujemo u neželjenom ponašanju.

Iako se ovo može poreći, bezuslovna ljubav u našim intimnim odnosima ponekad može biti znak nedostatka sopstvene vrijednosti. Iako mislimo da ne želimo da naši partneri ispune bilo kakve uslove jer ih “volimo”, ruzžna istina je da možda ne znamo kako da postavimo zdrave granice.

Zbog toga bezuslovna ljubav može biti loša – opasna.

Čućete češto da je ljubav slijepa. Ali oni od nas koji su bili u dugogodišnjim vezama ili su dugo u braku znaju da ljubav zahtjeva potpunu svijest, jer niko nije slobodan da nas loše tretira pod izgovorom ljubavi.

Bez opojnih sredstava, ali mi je srce bilo puno ljubavi, prijateljstva, topline, utjehe, mira i radosti. Potpuni zanos.

Nisi ni svjestan. Moje neiskvareno i slobodno srce je otišlo u padobranstvo. Osjećala sam se kompletno. Smijala sam se gledajući te dok si pričao sa mojom najboljom prijateljicom i dok ste dijelili intimne trenutke. Nadvladala me cjelovitost koju sam osjećala koja je eliminisala grižnju savjest i tugu.

Ekstazi. Koga briga za pilule? Kome trebaju psihodelici? Nikad nisam znala da sam sposobna doživjeti takvu istinsku ljubav. Ljubav tako duboka da čak i kada smo izgubili jedno drugo smo bili na dobitku.

Pobijedila sam tako što sam te izgubila. Evo me, stojim visoko, odrasla, puna ljubavi u svom srcu – preplavljena.

Nikada nisam znala da sam sposobna za ovakvu ljubav – suptilno bezuslovnu. Nijedna ljubav odraslih ne bi trebala biti takva. Nije ni čudo što se urušila. I jeste. Apsolutni kolaps.

Kao kad jaki opijati prestanu da djeluju, pa sve što želite učiniti je da ubrizgate novu dozu. Ljubav ne bi trebala da budi osjećaj kao droga. Trebala bi da bude osjećaj koji imate kada ste kod kuće.

Je li to ipak bila iluzija? Možda. Ali ti i ja znamo bolje. Priznajem svoje emocije. Priznajem svoju ljubav i iskustvo. To jutro, obasjano suncem, euforična omamljenost i osjećaj jedinstva sa svemirom. Voljela sam bezuslovno. Naučila sam voljeti više. Volim sebe više. Zahvaljući tebi.

Riječi su možda uzaludni načini da te opišem, ali one su moj pokušaj da zaključim ovaj period svog života. Rekla bih uspješno. Zbogom ti!