Francuska je ove godine zemlja počasni gost Međunarodnog beogradskog sajma knjiga. Među brojnim francuskum autorima koji dolaze u Beograd nalaze se imena kao što su Matijas Enar, Toma Piketi, Žilija Kaže, Pjer Asulin, Patrik Beson, Floran Noavil, Katrin Kise, Žan Fransoa Galtu, Erik Emanuel Šmit i mnoga druga.

Francuska književnost je uvek bila rado čitana u našoj zemlji, a mi vam predstavljamo pet autora čije bi knjige svaka biblioteka u Srbiji trebalo da ima.

Mišel Uelbek

Slavan, osporavan, hvaljen i nagrađivan kontroverzni francuski pisac, filmadžija i pesnik Mišel Uelbek, rođen je 1958. godine kao Michel Thomas na Reunionu, francuskom ostrvu nadomak Madagaskara, kao sin instruktora skijanja i lekarke, koji su za svog sina, po Uelbekovim rečima, ubrzo izgubili svako interesovanje.

Do šeste godine živeo je u Alžiru kod majčinih roditelja, a nakon toga u Francuskoj, kod očevih, koji su ga i odgajili. Kasnije će uzeti devojačko prezime majke svog oca, i kao Mišel Uelbek ući u istoriju francuske književnosti.

Najpoznatija dela su mu romani: “Proširenje područja borbe”, “Elementarne čestice”, “Platforma”, “Karta i teritorija”, “Pokajanje” i poslednji roman “Uništiti”, čiji se prevod očekuje u izdanju Booke u januaru sledeće godine.

Za roman ”Elementarne čestice” dobio je „Prix Novembre“ i proglašen je „nihilističkim klasikom“. Za roman “La carte et la territoire” (Karta i teritorija), 2010. godine dobio je prestižnu „Gonkur“ nagradu. Kritika je Uelbekove romane često karakterisala kao vulgarne, pamfletske, pornografske, a zbog stavova koje je iznosio u njima i svojim intervjuima optuživali su ga da je rasista, ženomrzac i islamofob.

Njegova pokojna majka ga je definisala kao “kopile s parama” nakon što ju je, u jednom od svojih romana, portretisao kao nimfomanku i “hipi smrdulju”.

Ani Erno

Ani Erno (1940) francuska je književnica koja je napisala preko trideset knjiga. Za svoj rad 2022. godine dobila je Nobelovu nagradu za književnost. Еrno je rođena u Normandiji, u radničkoj porodici. Studirala je na univerzitetima u Ruanu i Bordou, i stekla diplomu iz moderne književnosti.

Do 2000. godine predavala je književnost, nakon čega se potpuno posvećuje pisanju. Prelazak iz radničke klase u viši srednji sloj preko obrazovanja, biće tema knjiga Ani Erno. Književnu karijeru počinje 1974. s “Les Armoires vides”, o ilegalnom abortusu, fikcionalizovanoj autobiografskoj činjenici. Već 1984. dobija čuvenu nagradu Renodo za roman “Događaj”.

Njeni radovi se bave telom i seksualnošću, intimnim odnosima, društvenom nejednakošću i pamćenjem. Erno u svoje radove ugrađuje sopstvena iskustva.

U romanu “Godine”, koji se smatra njenim magna opusom, uporedno je prikazala francusko društvo od završetka Drugog svetsko rata do kraja 20. veka, i svoj život u tih šest decenija. Delo je dobilo nagrade Margaret Diras, Fransoa Morijak, Strega. Nobelovu nagradu dobila je za „hrabrost i kliničku preciznost kojom razotkriva korene otuđenja i kolektivna ograničenja ličnog sećanja“. Najveći broj njenih knjiga u Srbiji objavila je izdavačka kuća Štrik: “Godine”, “Jednostavna strast”, “Događaj”, “Jedna žena”…

Emanuel Karer

Emanuel Karer je francuski pisac, novinar, scenarista i reditelj. Rođen je u Parizu 1957. i diplomirao je političke nauke. Karijeru je počeo kao filmski kritičar za časopise “Positif” i “Télérama”. Napisao je više knjiga, a probio se novelom “Brkovi” (1986), koju je Džon Apdajk u recenziji za časopis ”The New Yorker” nazvao „zapanjujućom“.

Posle romana “Protivnik” (2000), koji se bavi slučajem francuskog ubice Žan-Kloda Romana, Karer piše u autofikcijskom stilu, koristeći likove i događaje iz svog života. U delima se često bavi samoanalizom, kao i istraživanjem ljudskog identiteta i granica stvarnosti.

Za književno stvaralaštvo dobio je više priznanja: nagradu „Femina“ za roman “Razred na snegu” (1995, Prosveta), „Anri-Gal“ Francuske akademije nauka za celokupno stvaralaštvo, „Renodo“ za knjigu “Limonov” (2011, Čarobna knjiga), priznanje lista “Le Monde” za roman “Carstvo” (2014, Akademska knjiga), kao i mnoge druge. Nekoliko njegovih knjiga adaptirano je za film, a sam Karer režirao je filmsku adaptaciju svoje novele “Brkovi”. Poslednju knjigu “Joga” (2021) u Srbiji je objavila izdavačka kuća Booka.

Mi vam preporučujemo knjigu “Limonov”, urnebesnu biografiju kontroverznog ruskog pisca i političara Eduarda Limonova (1943-2020).

Lejla Slimani

Lejla Slimani, književnica, novinarka i zagovornica ženskih i ljudskih prava, rođena je 1981. u Rabatu, od oca Marokanca i majke francusko-alžirskog porekla. Nakon srednje škole dolazi u Pariz, gde je diplomirala na pariskom Institutu za političke studije.

Okušala se kao glumica, ali se 2008. ipak opredeljuje za novinarstvo i počinje da piše za časopis “Mlada Afrika”. Godine 2014. objavila je svoj prvi roman, “U vrtu ljudoždera”.

Njen drugi roman,”Uspavaj me”(2016), osvojio je prestižnu nagradu“Gonkur” i preveden je na više od trideset jezika. “Zemlja drugih” (2020) i “Gledajte kako plešemo” (2022) prva dva su dela planirane trilogije zasnovane na istoriji njene porodice.

Najpoznatija je po svojim književnim delima koja često istražuju teme vezane za identitet, pol, seksualnost i društvena pitanja. Pored svoje književne karijere, Leila Slimani je radila i kao novinarka i poznata je po svojim promišljenim komentarima o kulturnim i političkim pitanjima.

Frederik Begbede

Frederik Begbede (1965) je jedan od najznačajnijih, najprovokativnijih i najpopularnijih savremenih francuskih pisaca. Najpoznatija dela su mu: “Francuski roman”, “699 dinara”, “U pomoć, molim za oproštaj”, “Romantični egoista” i druga. Njegov trenutni izdavač u Srbiji je Booka.

Jedno od njegovih najpoznatijih dela je roman „699 dinara“ (objavljen 2000. godine), satiričan je prikaz reklamne industrije i potrošačke kulture. Kasnije je adaptiran u film. Begbedeovo pisanje često istražuje teme modernog društva, konzumerizma i ljudskog stanja.

Pored svoje književne karijere, Begbede je radio i kao književni kritičar i bio je urednik raznih književnih časopisa. On je poznata ličnost na francuskoj književnoj i kulturnoj sceni i dobitnik je više nagrada za svoje pisanje i doprinos književnosti.

Begbede je 2008. uhapšen zbog konzumiranja kokaina sa haube kola u pariskom 8. arondismanu. Svoje zatvorsko iskustvo pretočio je u roman (Francuski roman), najličniji do sada. Njegov poslednji roman “Brana na Atlantiku” nastavak je “Francuskog romana”, koje je verovatno najzrelije njegovo delo.

Begbede možda ne spada među najkvalitetnije savremene francuske pisce, ali je dovoljno zanimljiv i važan kao pojava i simbol jednog vremena, i zato je zaslužio mesto na ovoj listi.

 

Jedan od kulturnih centara kome se dive širom svijeta, sagrađen je oko 880. godine u glavnom gradu Češke Republike. S obzirom na to da je ovaj grad dom jednog od najstarijih univerziteta u Centralnoj Evropi, ne treba da nas čudi podatak da je u njemu smješteno mnogo starih biblioteka.

Najljepša od njih je Clementinum, istorijski kompleks u kome je nekada bio smješten manastir jezuita. Vremenom je manastir pretvoren u univerzitet, te se proširio na prostor od dva hektara. Iako i danas u njemu možete pronaći prelijepe primjerke barokne arhitekture, u sklopu njega zastupljeni su različiti građevinski stilovi, koji su dodavani tokom svakog renoviranja.

Kompleksom su upravljali jezuiti sve do 1773. godine, a nakon njihovog odlaska među ove zidine smještena je i metereološka stanica, odmah pored vjerskih objekata, apoteke, odaja za spavanje i naravno biblioteke. Zanimljivo je da se metereološka stanica koristi i danas.

Prema zvaničnim podacima, biblioteka je otvorena 1722. godine, a njen sadržaj datira još iz vremena jezuita. Trenutno se na njenim policama nalazi više od 20.000 knjiga, od čega najviše njih pripada stranoj teološkoj literaturi. Pojedini primjerci poslati su kompaniji Google i uskoro bi se trebali pojaviti na Google Books.

Enterijer biblioteke pripada baroknom stilu, a predivne freske na plafonu naslikao je Jan Hiebl, te prikazao različite motive jezuitskih svetaca, donatora univerziteta, kao i samog obrazovanja. Kompletan enterijer nije diran sve od 18. vijeka, a sama biblioteka pored knjiga posjeduje i bogatu kolekciju astronomskih satova i globusa.

Austrijska carica Marija Terezija je 1777. godine naredila da se univerzitet i biblioteka otvore za javnost, da bi ona 1990. godine bila proglašena nacionalnom bibliotekom. Danas je ona potpuno funkcionalna i čak se razmatra o njenom proširenju.

Thevintagenews.com

Postoje:posebna biblioteka za djecu, ali i specijalizovana biblioteka za borbe sa bikovima. Jedna je posebno odvojena za vino, a neke sadrže posebne i rijetke knjige, za one koji su ljubitelji antikviteta, čak i u obliku knjiga.

Osim toga, ovdje možete i usavršiti vještine kaligrafije, odnosno lijepog pisanja. Za one koji se žele usavršiti u pisanju tu su i seminari kako da se što bolje pripreme i kreiraju posebna remek djela, ali i o tome da budu maštoviti kada je u pitanju dizajn korica i stranica unutar knjige.

Prema popisu stanovništva iz 2014. godine u ovom mjestu živi manje od 200 ljudi, ali se nalazi 12 različitih biblioteka, što olakšava pristup svima koji žele čitati omiljene knjige.

Osim toga, u ovom malom mjestu nalaze se i neki od muzeja, kao što su etnografski, ali i muzej knjiga. U neposrednoj blizini nalazi se i Muzička kuća u kojoj su izloženi antički i vrijedni instrumenti sakupljani širom Evrope i svijeta. Trenutno je ovaj grad jedini takav grad u Španiji, koji privlači više od 40 000 ljubitelja knjiga godišnje. Zato smo sigurni da će se u budućnosti naći na što većem broju lista turističkih mjesta koja želite posjetiti.

Izvor: All that is interesting

Veća upotreba savremene tehnologije, računara i smartphona za čitanje je dovela do toga da posjećenost bibilotekama nikad nije bila manja. Kako bi se učinilo nešto povodom toga, Fondacija Knight je ponudila nagradni fond od 1.6 miliona dolara za 14 učesnika koji smisle najbolju i najinovativniju ideju kako napraviti od biblioteke mjesto koje može ići u korak sa promjenljivim okruženjem. Neke od najzanimljivijih su sljedeće:

Online Computer Library centar je predložio udruživanje sa sajtom Vikipedija. Vikipedija je jedan od najposjećenijih sajtova na internetu i izvor mnogih informacija različite tematike. Ali činjenica je da su te informacije često netačne, neprecizne ili neodređene. Projekat podrazumijeva da literatura centra bude dostupna urednicima Vikipedije kako bi informacije koje plasiraju bile što relevantnije i tačnije. Sa druge strane umrežavanje bi njihovim zaposlenima omogućilo da se obučavaju za pozicije urednika.

Još jedan zanimljiv prijedlog je ponudila državna biblioteka u Dalasu. U njihovim prostorijama bi se organizovali časovi novinarstva za lokalne srednjoškolce, koje bi držali novinari iz Dallas Morning News-a kao i bibliotekari. Cilj je da se na taj način mladi uključe u dešavanja u lokalnoj zajednici, sklone sa ulice a i da doprinesu vraćanju novinarstva na jedan ozbiljan nivo koji se donekle izgubio.

Norveška Enter Biblo Toyen je sve samo ne tradicionalna biblioteka. Osmišljena je kao tematski park za djecu 10-15 godina čiji su roditelji zaposleni i predstavlja pravo mjesto gdje se uči na interesantan način. Ovdje knjige nisu raspoređene po naslovima niti žanrovima nego po temama prilagođenim dječijem uzrastu što podstiče kreativno razmišljanje. Povremeno se održavaju časovi kuvanja, 3D printinga, slaganja lego kocki i slično što ovakvo mjesto čini daleko zanimljivim za djecu.

Iznajmiti knjigu iz automata, ništa lakše. Ta ideja nam stiže iz Švedske gdje je osmišljen Bokomaten, automat za iznajmljivanje knjiga. Dovoljno je ukucati naslov knjige, platiti karticom i knjiga je na dohvat ruke. Automati su jednostavni za rukovanje i predviđeni su za visokoprometne lokacije kao što su metro stanice. Ovaj projekat je imao svoju primjenu u mjestu Yuba County, Kaliforniji i doživio je uspjeh.

Jedna od zanimljivih usluga koje biblioteke u Americi nude jeste „electronics petting zoos“. Posjetioci su u mogućnosti da se upoznaju sa najnovijim aparatima i savremenom tehnologijom prije odluke o kupovini. Ovakav koncept je posebno privlačan starijim osobama koji još uvijek ne znaju pravilno da rukuju sa aparatima kao što su tableti i e čitači. Tehnologija na taj način i njima postaje mnogo više pristupačna i ne toliko komplikovana.

Koja se vama najviše dopada?

Bojana Rogić

Gladstone's Library dobila je ime po Williamu Gladstoneu, bivšem premijeru, koji je bio na vlasti čak četiri puta. On je za vrijeme svog života obezbijedio više od 30 000 knjiga za sve one koji vole čitati. Nakon što je otišao u penziju, sa političke pozicije, živio je u Walesu, gdje se maksimalno posvetio obrazovanju i kulturi. Kada je umro 1898. godine, kolekcija knjiga je nastavila da raste od strane raznih anonimnih donatora, postajući dom svim ljudima koji vole čitati. Najbolji način za dolazak na to mjesto jeste voz iz obližnjeg grada Chestera, koji je poznat po zološkom vrtu. A jednom kada dođete, teško da ćete tako lako otići.

Cijena noćenja je 77 dolara, u koju je uračunat i doručak simboličnog naziva “Hrana za misli”. Sobe nemaju televizore, jer se vjeruje da svi koji odluče prenoćiti ovdje žele naravno čitati.

Međutim, ako ste planirali provesti praznike na ovom mjestu, moraćemo vas razočarati, jer se ova biblioteka-hotel zatvara 18. decembra i otvara 3. januara. Za ovakvo noćenje vam međutim ne treba društvo, jer čak i ako se odlučite da odete na putovanje sami, nemoguće je osjećati se usamljeno među svim tim knjigama. Mi bismo vrlo rado već sada rezervisali svoju sobu, a vi?

Gladstone's Library dobila je ime po Williamu Gladstoneu, bivšem premijeru, koji je bio na vlasti čak četiri puta. On je za vrijeme svog života obezbjedio više od 30 000 knjiga za sve one koji vole čitati.

Izvor: Traveler

Živiš u divnom gradu kraj mora. Tvoj otac, Bogoljub, poznati je astronom i matematičar. Volio te je, pazio i svo svoje znanje prenio na tebe, jer je znao ko si i koliko možeš. Bila si gledana i tretirana kao da si sin, iako okolina to nije baš imala običaj raditi ili čak odobravati. Bila si vjerna svom ocu i njegovoj nauci. Svojoj nauci. Ona je tvoja jedina ljubav. Uvijek si bila okružena muškarcima, ali mogli su ti se samo diviti i klanjati tebi, tvom znanju, vrlini i plemenitosti.

Sada, sa četrdeset i pet godina i dalje imaš divnu, kovrdžavu kosu, skupljenu u rep, da ti ne smeta dok praviš zapise o Euklidovoj “Geometriji”, Ptolomejevom “Almagestu”, izučavaš astrolab, odgovaraš na pisma svom bivšem učeniku i budućem svešteniku ili držiš predavanja o Platonu, Aristotelu i Plotinu.

Celibat je bio tvoj izbor, ali tvoj život je bio život punim plućima. I umom. Znanjem, jednako kao i dobrotom.

Možda si se taj dan pitala kako si se našla u sred političkih previranja u svom rodnom gradu. Možda ti nije bilo jasno zašto, u gradu prepunom istorije, ljudi različitih kultura i vjerovanja, ima toliko sukoba. Možda si se pitala kako centar svijeta, što je tvoj grad trebalo da bude, može da se toliko zatvori i ne vidi dalje od prsta pred svojim očima.

Možda su pred tvojim očima prolazile slike nedavnih događaja. Možda ti je u ušima bio vrisak hrišćana koji su jedne noći, čuvši povike: “Gori crkva!” izletjeli u mračne ulice. Možda ti je pred očima, poput zvijezda koje si obožavala, svjetlucalo prstenje Jevreja, taj kobni znak raspoznavanja u kobnoj, osvetničkoj noći masakra.

Možda si pokušavala da razlučiš kako je do tog masakra došlo i zašto je bilo potrebno da se stavljaju proglasi, da se zabranjuju jevrejska okupljanja i zabave, da se tome ruga ili da se patrijarsi i politički namjesnici igraju moći?

Možda si se pitala da li si učinila dovoljno i da li si mogla to da spriječiš u svojim razgovorima sa namjesnikom, jer ipak je i on bio između nevjernika i vjernika, na pola puta. Primio je hrišćanstvo tek nedavno, mogao je da razumije i jedne i druge i treće.

Ali opet, možda si se pitala, zašto mu to nije pomoglo i zašto su monasi, njih pet stotina, naoružani, sišli sa brda, zarobili ga, mučili i umalo ubili kamenim blokom? I zašto i kako je moguće, u tom svijetu kom ne pripadaš, proglasiti svecem tog monaha, čovjeka koji drugome hoće da razbije kosti pa poslije primi svoju kaznu i umre jednako mučen?

Ko zna šta ti je sve tog popodneva prolazilo kroz glavu. Možda i ništa od ovoga, možda nisi stigla da pomisliš na bilo koju od tih stvari tog dana, zaokupljna algebrom ili geometrijom.

Izašla si napolje, ušla u kočiju. Presreli su te. Grupa bijesnih ljudi izvukla te je van, odvela u crkvu. Tamo ti je skinula haljine, mučila, školjkama skinula i kožu još prije nego te ubila. Nastavila je, sve dok ti nije potpuno oskrnavila tijelo, a potom ga zapalila.

Ti si bila mučenica. Oni su bili mučitelji.

Ti si bila čista vrlina. Oni ljudi uprljani krvlju.

Ti si živjela za vrlinu. Oni za Boga.

A taj Bog, da je postojao, znao bi da si ti njegova, a ne oni.

Tvoj poslednji udah bio je smrt antičkog doba, vatra koja je spalila tvoje tijelo, spalila je Univerzitet i Serpium, poslednje utočište knjiga iz već spaljene biblioteke i pretvorila u pepeo različitosti čuvane od Aleksandra Velikog, do tebe, 415. godine.

Vatra koja je spalila tebe, zapalila je baklju moći hrišćanstvu. Da je bar sijala hiljadu dugih godina srednjeg vijeka kao 45 godina tvoje oči pune svemira.

Tvoja je vrlina, ipak, bila svjetlija, tvoje znanje vrjednije i tvoj život svetiji.

Ime ti je bilo Najuzvišenija.

Ime ti je bilo Hipatija.

Rad sa korisnicima je uvijek prioritet, navode zaposleni, a trenutno imaju veliki broj korisnika koji svakodnevno dolaze. Za vrijeme mog polusatnog boravka u biblioteci, došlo je najmanje deset osoba kako bi vratilo knjigu, uzelo novu ili se upisalo. Ma ko kaže da papirnate knjige postaju prošlost?

Za upis vam je potrebno tek nekoliko minuta, a članarina na godišnjem nivou iznosi dvadeset konvertibilnih maraka. To znači da vam treba 0.054 KM svaki dan za neograničen broj knjiga koje možete pročitati u toku cijele godine.

Knjige se, ujedno, mogu rezervisati elektronski te tako čekati na listi da željena knjiga bude dostupna. Zaposleni ne osjete problem i svakodnevno imaju veliku posjećenost, uprkos tehnološkom razvoju, jer ljudi vole i dalje da osjete miris knjige i čuju šuškanje papira. Sve to bio je dobar uvod da se obratimo i direktorici sa pitanjima o stanju kulture u našem društvu, književnosti i samoj biblioteci. Ljilja Petrović Zečić za Lolu.

Koliko dugo se nalazite na poziciji rukovodeće Narodne Univerzitetske Biblioteke i kako izgleda Vaš jedan radni dan?

Na čelu Biblioteke sam nešto više od pet godina i gotovo svaki dan se otvaraju neki novi poslovi i neke nove potrebe korisnika o kojima moramo brinuti. NUB Republike Srpske je vrlo složena po svojoj organizaciji i praktično funkcionišemo kao tri biblioteke: gradska, nacionalna i unverzitetska. Nalazimo se na čelu četrdeset i devet narodnih biblioteka u Republici Srpskoj, vodeći računa o bibliotečko-informacionom sistemu, stručno podržavamo trideset i dvije visokoškolske biblioteke, radimo sa izdavačima, a i sami smo izdavači. Naravno, u našem sastavu su i četiri strane čitaonice, tri odjeljenja na području grada. Uz posjetu, koja vrlo često premaši broj od osam stotina na dnevnom nivou, moramo se brinuti da sve fukcioniše, od videonadzora, pristupa internetu, klimtizacije, čistoće… Održavanje jednog ovako složenog sistema zahtijeva apsolutnu predanost. Tu su i projekti, programi, a ono što crpi najviše energije je iznalaženje sredstava za normalno funkcionisanje.

U doba razvoja tehnologije, mladi (a i odrasli) sve više posežu za lakšim, bržim i praktičnijim načinima dobijanja informacija. Međutim, čini se da to nije ugrozilo knjigu, barem kada se o banjalučkoj biblioteci radi. Šta je to što ljude motiviše da se vraćaju pisanoj riječi u doba elektronike?

Zahvaljujući potpunoj automatizaciji poslovanja, moguće je da dobijemo tačne podatke o broju pročitanih knjiga, žanru, kategoriji čitalaca, podaci govore da su Banjalučani od nove godine do kraja juna pročitali blizu 38 000 knjiga, a studenti i srednjoškolci su u vrhu. I kada bi se ove, za šest mjeseci, pročitane knjige složile na jednu policu, ona bi bila duga oko kilometar i po. Mislim da je to dobar argument da osporimo sve one koji misle da se ne čita, a posebno da mladi ne čitaju. Koliko je štampana knjiga prisutna govore i podaci iz 2013. godine. Velika Britanija objavi godišnje na milion stanovnika skoro 3 000 novih naslova, to su milionski štampani tiraži, u stopu je prati Tajvan i, vjerovali ili ne, na trećem mjestu su Slovenci sa 1 800 naslova. Štampana i elektronska knjiga, za sada, sasvim spokojno egzistiraju jedna pored druge. Vjerujem da će tako i ostati.

Nagrade, priznanja pa i sajmovi knjiga dali su medijski prostor različitim autorima, žanrovima pa i kvalitetima knjiga. Kako kvalitetne, a nedovoljno promovisane, knige učiniti atraktivnima i je li nagrada zaista mjerilo uspjeha?

U mnogim oblastima društvenog života imamo trendove pa ni književnost nije ostala imuna na to. Ako se vratimo malo unazad, imali smo knjige koje su u svom sadržaju nudile obilje istoka, orijenta i za njima je vladala takva pomama, kada se, vjerujem, do kasno u noć gutala stranica po stranica u iščekivanju da se neka napaćena ljepotica nađe u zagrljaju nekog bogatog, ali plemenitog, tamnoputog dase. Poslije toga su bile kupoholičarke, zatim knjige koje vam nude načine da se obogatite, da postanete cool ili da “spasite svoj život”. Ima toga mnogo, od vrlo popularne “čik lit”(naziv za žvakaću gumu) literature (na primjer, Dnevnik Bridžit Džons), do duboko filozofskih, ali za široke narodne mase, kako to Koeljo vješto radi. Iza ovakvih knjiga stoje jaki izdavači, koji pokreću čitave marketinške mašinerije da se knjiga proguta u milionskom tiražu.

Nagrade skrenu pažnju na knjigu, ali mislim na velike nagrade: Nobel, Buker, Orindž, Pulicer koje autorima i izdavačima donose velike zarade. Mada i ovakve nagrade su vrlo često upitne, a to vidimo tek kad pročitamo knjigu, svjesni da su lobisti dobro uradili posao. Na našim prostorima je i dalje je najznačajnija Nin-ova nagrada (mislim na prostor Srbije i Republike Srpske).

I sama sam vrlo često bila razočarana nagrađenima. Vrijema je takvo da se knjiga tretira kao roba. Koliko će novca biti uloženo u reklamu i koliko će ta reklama doprijeti do svijesti čitaoca, odnosno, vraćamo se na priču o Plavoj kravi, koliko će izdavač ili autor biti sposoban da skrene pažnju na sebe. Ali postoje pisci kao što je, recimo, Haruki Murakami koji trenutno slovi za jednog od najboljih svjetskih pisaca, a čiji se milionski tiraži prodaju i prije nego što knjiga bude objavljena. Kvalitet se ipak, na kraju, prepozna. Ali vrlo dragocjene preporuke su preporuke bibliotekara i preporuke prijatelja koje će vam pomoći da pročitate dobru knjigu.

Kako ocjenjujete trenutno stanje kulture u našoj državi? Jesmo li postali država lake zabave i nekvalitetnog sadržaja?

Vrlo je jednostavno objasniti zašto nam se dešava da nam više od pola nacije prati rialitije, Farme, Parove, Velikog brata. Sve je zarada, sve je novac, a kako zaraditi mnogo novca uz mala ulaganja? Smislite neki rijaliti i puštate ga dvadeset i četiri sata dnevno, nudite aplikacije na mobilnim telefonima, a oni vam nude (sa produkcijom unaprijed  dogovoren scenario) red ljubavi, red mržnje, red seksa, red narodnjaka… I eto, za kratko vrijeme dobijemo navijače na kauču, djevojke koje se poistovjećuju sa silikonskim prostakušama, stvara se neki novi model ponašanja, komunikacije, jezika. I eto zabave. Svima dobro. I onima koji reklamiraju proizvode za mršavljenje i podmlađivanje, učesnicima, producentima i gledaocima.

Generalno, kultura se obično posmatra kao trošak ili kao nešto čime se bavi određena grupa ljudi koja nema pametnijeg posla. Ono što me raduje je da se u Banjaluci, u Republici Srpskoj, ne posustaje. Institucije kulture i razna umjetnička udruženja rade vrlo kvalitetne programe. Mada, uvijek se nađe i nešto što nije dobro, što ima manjkavosti i to moramo popravljati.

Gašenje Kratkofila, Flastera, dovođenje u pitanje drugih festivala koji promovišu kulturu, gase svjetlo nade. Međutim, vi ste ga ponovo upalili organizacijom Krovfesta. Šta su dalji planovi po pitanju osvjetljavanja kulture?

Krovfest i grupa tih mladih, neobično talentovanih, ljudi je odličan primjer kako treba raditi. Mislim da je ključna stvar u projektu Krovfest povjerenje. NUB Republike Srpske je stala iza njih, dala podršku, ali samo zato što vjerujemo u njih i cijenimo ono što rade. Fascinantna mi je ta glad za umjetnošću i njihovo iznalaženje načina da se realizuju planirani programi. Ne priča se o honorarima niti o novcu, a koncerti, pozorišne predstave, radionice se svakodnevno nižu. Ovakvi ljudi, a vjerujem da ih u Banjaluci ima, još od grada mogu napraviti kulturno čudo.

Raduje me što biblioteka postaje mjesto okupljanja i druženja pisaca i pjesnika, prevodilaca, slikara i kreativaca različitih interesovanja. Idemo u susret sajmu knjiga u Banjaluci i Beogradu i tu ćemo se predstaviti kritičkim izdanjem: “S planine i ispod planine i druga proza”, Petra Kočića.  A 8. septembra, tačnije na Međunarodni dan pismenosti, radimo jednu neobičnu priču o jeziku i pismu na platou ispred Biblioteke. U naredna dva mjeseca ćemo u saradnji sa Francuskim institutom u BiH otvoriti Francuski kulturni centar u Biblioteci. Do kraja godine planirano je mnogo kvalitetnog sadržaja za sve građane, od izložbi, tribina, predavanja, promocija.

Koje Vas knjige iznova oduševljavaju i kojima se ponovo vraćate? Je li istina da je knjiga svakim novim čitanjem potpuno novo iskustvo?

Volim onaj zvuk prekidača koji se čuje kada se uključi lampa na ormariću pored kreveta i kad, na kraju dana, obično negdje oko jedan sat poslije ponoći počnem da čitam. Ja sam spori čitalac koji se naslađuje rečenicom, vraća i ponovo čita čitave pasuse. Čitam i domaće i strane pisce, volim magični realizam, Markesa, Saramaga, volim Ljosu, ali i Amanitija, italijanskog pisca koji je za mene bio pravo otkriće. Dragan Velikić, Miljenko Jergović, Vladimir Kecmanović su pisci koji su bliski mom čitalačkom ukusu. Volim poeziju Tanje Stupar i Tatjane Bijelić. A redovno čitam i Ranka Risojevića. Vraćam se često Tomasu Manu. A moja omiljena knjiga je “Smrt u Veneciji”.

I, za kraj, ova žena koja stoji ispred i iza svih knjiga NUB RS, poručuje:

Vrlo često pitanje na medijima je koja je vaša poruka čitaocima, gledaocima i slušaocima i tad mi bude žao što nisam pažljivije čitala Lujzu Hej pa da dam recept kako se pravi instant sreća. Nadam se da ste razumjeli moju ironiju na pređašnje pomenutu. Sadašnje i buduće čitateljke, oslobodite vaše misli uz knjigu, pronađite svog pisca, vjerujte sebi, osluškujte druge, zaboravite na vrijeme dok čitate, nasmijte se preko knjige. Uzmite, za početak, neku Murakamijevu.

Na koncu priče kada je nagrađen aplauzom, istaknuo je kako budale same sebi plješću te se osvrnuo na to koliko je glup čovjek srećan. Srećan jer ne zna, ne pita i ne zanima ga. Čini se da je mnoge pogodio takvim izvođenjem pa su mišljenja podijeljenja. Ono što je sigurno jeste da je izazvao reakciju i naveo nas na razmišljanje.

U uvodnom obraćanju direktorica Narodne Univerzitetske biblioteke, Ljiljana Petrović-Zečić objasnila je ideju samog festa.

Želimo vratiti život kulturi, jer po tome smo prepoznatljivi i kao takvi se trebamo predstaviti svijetu. Kultura je sve što imamo, a nakon gašenja “Kratkofila” i “Flastera” ovakav festival vraća nadu da će Banjaluka imati svoj dugoočekivani prostor, upravo ovdje.

U saradnji sa organizacijom “Prostor” realizovan je projekat koji će trajati do septembra, ali sa nadom da tu priča ne završava. Nijedan političar nije pozvan na manifestaciju, jer se prema riječima Ljiljane željela izbjeći povezanost sa predizbornim kampanjama. Kultura treba da ostane apolitična. Uskoro je planirana i promocija stripova, jer naša država je riznica crtača stripova, koji čekaju svoj prostor i priliku da se pokažu. Ena Mitrovska, predstavnica organizacije “Prostor” obratila se prisutnima i zahvalila volonterskim angažmanima koji su u krajnosti glavna pokretačka snaga priče. Osim njih, dobili su donacije sekundarnih sirovina, što upućuje na to da je čitava inicijativa djelo volje i elana mladih ljudi, koji su željeli vratiti kulturi njeno mjesto.

Nakon predstavljanja samog projekta i festa, otvoren je dio Po(v)ezivanje sa Tanjom Stupar Trifunović, koja je pozvala sve prisutne da nakon nje uzmu mikrofon i pročitaju neko svoje poetsko djelo. Cilj ovog dijela programa je, kao što sam naziv kaže povezivanje kroz poeziju pa otud i poezivanje. Uz ugodne zvuke dj April prisutni su zaista mogli uživati i podsjetiti se zašto trebaju više ulagati u kulturu, prvenstveno svojim dolaskom i poštovanjem ovakvih manifestacija. Kreativni prostor namjenjen svima nama, otvoren je, a dalji rad i razvoj ovisi isključivo od nas. Sloboda govora, mišljenja i izražaja, čine ovo mjesto savršenim utočištem od stvarnosti koja radi upravo suprotno. Dobrodošli ste svi da svojim idejama, inicijativama i prijedlozima upotpunite prostor biblioteke.

Septembar možda znači kraj projekta, ali nipošto ne bi trebao značiti kraj ovakve atmosfere i prilika koje se nude. Meni, tebi, nama kao društvu koje zajedno može vratiti kulturu sa margina društva u sami centar dešavanja. Dajte svoj doprinos, jer od nas svih ovisi izgled ovog grada, ovog društva i ove stvarnosti.

Danas vam Lola donosi priču o jednom takvom čovjeku. Možda ovom pričom njegova duša takne i vašu.

Kada vas ulice Istanbula odvedu do knjižare i kafea “Stranice” i kada uđete u ovo djelo ljubavi i posvećenosti, stvarano dugih i teških šest mjeseci, osjećaj mira vas prosto preplavi. Sa druge strane radnje, u sjenci drveća, nalazi se mali kutak za čitanje, a cjelokupni ambijent je topao i ispunjen dobrodošlicom. Čini vam se da biste mogli satima sjediti sklupčani u bilo kom uglu, slušajući legendarnog libanskog pjevača Fairuza, u ruci držeći toplu šoljicu kafe s mlijekom. To je nešto pout alternativne realnosti, drugog svijeta, parče Levanta izgubljeno u jednom ćošetu Istambula.

A taj paralelni univerzum je djelo ljudskih ruku, ruku Samer al Kadrija, stvoren u nadi da će arapske knjige, prvi put složene u jednoj knjižari u Turskoj, biti komad rodne zemlje u tuđini i dio doma svim sirijskim izbjeglicama, koje su se, bježeći od rata, zatekle tu.

Do sada je u Turskoj sklonište od rata kom se ne nazire kraj pronašlo tri miliona izbjeglica. Kadri je bio jedan od njih, jedan od onih koji nije krvlju upisan listu “dugačku” pola miliona imena. I ovaj bijeg mu nije bio prvi u životu. Prvo je bježao od režima Hafeza al Asada, kao osmogodišnjak prelazeći put od rodne Hame do Damaska.

U svom novom gradu je nakon diplomiranja na Fakultetu lijepih umjetnosti stvorio “Svijetle prste”, izdavačku kuću koja je objavljivala knjige za djecu. Međutim, 2012. godine, dok je bio van zemlje, izvršena je racija i izdavačka kuća je pretrpjela posljedice kazne za govor podrške revolucionarnim snagama u zemlji. Stajanje na staranu protivnika sina Hafezovog sina, Bašara, nije značilo samo kraj Samerovog posla, već i kraj njegovog života u Siriji.

Put, započet 1982. od Hame ka Damasku sada je nastavljen, preko Jordana i njegove prestonice Amana pa do Turske i grada na dva kontinenta, na čijem tlu će napraviti knjižaru sa mnogo lica: knjižare, kafea, biblioteke i čitaonice, doma i daljine.

U njoj sirijska djeca i tinejdžeri mogu besplatno da sjede satima ili da pozajme neograničen broj knjiga za 20 lira ili, otprilike, petnaest maraka.

Samar smatra sa je to njegova dužnost – da bude podrška djeci koja samo pokušavaju da shvate i pronađu svoje mjesto u ovom svijetu, u kom starije generacije stoje ušančene na svojim mjestima, bez imalo spremnosti da se pomjere i promijene. U djeci, gladnoj znanja, leži nada.

Većina knjiga u “Svjetlim prstima” je na arapskom, a može se naći sve i svašta, od “Da Vinčijevog koda”, preko ruske literature dvadesetog vijeka do disertacija o Sirijskoj istoriji i usponu radničke klase. A kako je izbor knjiga veliki, tako je i čitateljska publika raznolika. Naravno, prvenstveno su tu mladi Sirijci, ali nerijetko svate i Turci i Kurdi koji uče arapski, a razne predstave i prikazivanja filmova okupljaju cijelu dijasporu.

Ali čak ni ova velika zajednica koju je stvorio, nije dovoljno velika za Kadrija. On želi započeti nešto novo, jednako izazovno i plemenito. Sljedeći korak na njegovom putu je izdavačka kuća koja će štampati prvence mladih sirijskih pisaca, da bi ova djela potom distribuirao širom Bliskog Istoka. Pri tome, ni sadašnja knjižara ni buduća izdavačka kuća nisu profitno orijentisane, iako se Kadri nada da će one moći opstati zahvaljujući kupovini i podršci u vidu dobrovoljnih donacija.

Nije čudno što jedan ovako neobičan čovjek i u masovnom izbjeglištvu pronalazi svijetlu tačku. Možda je bijeg bio način da se cijeli novi svijet otkrije Sirijcima, da razbiju ljuske i oklope i da nauče toliko toga novog.

U svijetu u kom svakog dana možete pronaći vijesti o sirijskom ratu, bombardovanim bolnicama, ubijenim ljudima, izgladnjelim izbjeglicama, nije teško na trenutke izgubiti nadu. Ali onda se pojave ovakvi ljudi koji vam je vrate, dajući nešto nov0 vašoj vjeri.

Zatvorite oči, zamislite drveće, udobnu stolicu, toplu šolju kafe kako vam grije dlanove, neko poznato, a ipak strano Sallam Alleikum i ostanite nekoliko trenutaka, bar nekoliko dugačkih sekundi, u svijetu nade, u ćošetu nekog drugog svijeta.

Jose je svoju kolekciju knjiga počeo da gradi prije 20 godina kada je u kanti za smeće našao Tolstojevo djelo “Ana Karenjina”.

“Primjetio sam da ljudi bacaju knjige u smeće i počeo sam ih spašavati. U mom komšiluku nije bilo mnogo knjiga pa sam odlučio da pomognem ljudima po tom pitanju“, priča Jose koji je zbog svog neobičnog hobija dobio nadimak Lord of the Books (Gospodar knjiga). Najviše knjiga pronalazi u bogatijim dijelovima grada. Nakon što ih izvadi iz smeća, Jose ih nosi u svoju biblioteku iz koje siromašne porodice mogu besplatno uzeti knjigu. Najviše ih koriste roditelji koji žele svojoj djeci pomoći sa domaćim zadacima.

Joseov dom je danas prepun knjiga. On i njegov tim knjige nose i u ostale siromašne dijelove grada, kao i u udaljena područja koja nemaju pristup bibliotekama. „Gospodar knjiga“ ističe da što ih više daju, to više dobijaju. Ovaj divni čovjek je knjige nosio i demobilisanim borcima tokom mirovnog procesa u Kolumbiji. Jedan od njih je kontaktirao Josea sa molbom da nabavi knjige koje će im pomoći da se pripreme za život u civilu.

„Knjige su me transformisale. Smatram da su one simbol nade i mira za ta mjesta“, ističe Jose. Koliko je to tačno pokazuje i činjenica da Jose želi nastaviti da se školuje i vrijedno uči kako bi položio ispite.

Izvor: BBC