Naime, Američka liga biciklista koja je s radom započela 1880. godine u svoje prve članove ubrajala je samo muške pripadnike više klase, no već nakon šest godina biciklizmom se počinju baviti i žene i srednja klasa, a kotač ubrzo postaje sinonim za “ženu novog doba”.

U drugoj polovici 19. stoljeća žene postaju sve aktivnije u javnoj sferi te se bore za ukidanje ropstva, alkoholizma, nasilja u obitelji, uviđajući pritom ograničenost ženskih prava, što vodi začetku ženskog pokreta koji je zahtijevao, između ostaloga, i promjene u oblačenju.

Sve više žena počelo je voziti bicikl i oblačiti hlače i općenito opušteniju odjeću koja se kosila s tradicionalnim uvjerenjima o “istinskoj ženstvenosti” koju su simbolizirali korzet i teške suknje.

U svojoj knjizi “Pantaloons and Power”, Gayle Fischer objašnjava: “Za žene je preuzimanje kontrole nad vlastitim izgledom, udaljavanje od primarno ornamentalnog identiteta i posvećenosti muškarcima i njihovom zadovoljstvu bilo istinski transgresivno”.

Njihovu transgresiju primijetila je i okolina. Muževi su prijetili razvodom, doktori tvrdili kako vožnja biciklom loše utječe na ženski reproduktivni sustav i potiče masturbaciju, a svećenici govorili kako žene se u sportskim hlačama voze direktno k đavlu.

Naravno, vodeći proizvođači bicikala odgovorili su proizvodnjom posebnih ženskih sjedala koja su onemogućavala svaki oblik trenja ženskih genitalija, a pravi način vožnje je uvijek bio oglašen u novinama.

Čitava ta negativna kampanja bila je kontraproduktivna, jer su feministkinje i spisateljice poput Wille Cather i Kate Chopin uključile bicikl i mobilnost te neovisnost koju donosi u svoje priče, dok je Sarah Grand u članku za “North American Review” kritizirala pretjerivanja i karikature koje su se izrugivale novonastalim promjenama.

Iako se pomama za bicikliranjem s prelaskom u novo stoljeće polako smirila, a zavladali su automobili, bicikl je ostao simbolom emancipacije i promjena.