Ne biste razmijeli klackave misli koje i dalje prikrivam. To jest, da želim da pobjegnem zlosutnim uspomenama, ali biram da ih se sjećam. Jer ti slomljeni komadići čuvaju dio nje koji se bojim da ću izgubiti.

Ne možete se poistovijetiti sa okrutnom igrom uma kad vidite svoje dijete kako leži beživotno u bijelom kovčegu.

I ne možete da shvatite praznoću koja me obuzima dok ležim u krevetu sopstvenih žalosti. Najveća od njih je bila dva metra pod grumenom svježe zemlje i cvijeća.

Ako nikada niste izgubili dio srca, onda vjerovatno ne znate koliko sam puta slučajno izabrala tri kostima, jer nisam navikla da mi sada trebaju samo dva.

I možete da suosjećate, ali ne da se poistovjetite, sa suzama koje sam mislila da ću liti vječno.

Ako niste sahranili dio svoje duše, onda ne možete da razumijjete moje okrutne, unutrašnje borbe. Želja da je opet držim u naručju je toliko intenzivna, ali potreba da idem dalje zbog svoje žive djece je utoliko jaka da mi se srce cijepa.

Ako ste među srećnicima, možda dignete nos kada vam kažem koliko sam ljubomorna na medicinska čuda drugih. Ne želim drugima loše, nego zašto to nije moglo biti i moje dijete?

Dokle god vaše dijete živi, neće znati za horor mijenjanja onih željno iščekivanih slika sa mature u glavi u one sa čitulja.

Ako nikada niste nepovratno izgubili dio svog srca, onda vjerovatno ne možte rezonovati kako mi je teško bilo ustati iz kreveta naredno jutro. Kao da je svakog novog jutra moje dijete umrlo iznova.

Kada kažem da je vrijeme stalo, možda mislite da koristim klišee, a ustvari ne znate koliko je dugo čitav moj svijet stajao nepomično.

Blaženi ste, jer ne znate kako je zaboraviti grozni užas samo na djelić sekunde. I bez ikakve sumnje ste blagosloveni jer nikada nećete poželjeti taj blaženi naivni trenutak u beskrajnoj tuzi.

Ne razumijete koliko mi je bilo teško oprostiti sebi što dišem, a ona ne može.

Ne možete shvatiti kako mi je nastaviti živjeti izgledalo kao da je zaboravljam.

Ako vaše dijete udiše vazduh, onda ne znate kako je ustati iznova iz rova.

I ne možete da se poistovijetite sa zahvalnošću koju sam našla usred ove tragedije. Stoga, nećete razumijeti moju treptavu moć da nastavim sa svojim životom.

Ali ono što ja ne razumijem je – kako ja ne mogu?

Kako je ne mogu govoriti za druge koji su sahranili svoje dijete u ovom trenutku? Jer to sam bila ja, ne tako davno.

Kako mogu a da ne uživam u jednostavnim stvarima kada znam kako se olako shvataju?

Kako ne mogu da živim i budem čila za svoju ostalu djecu, koja tako zaslužuju srećnu majku.

Definitivno, kćerkina smrt je promijenila u potpunosti smjer u kojem moj život ide. Ali neću dozvoliti da ovaj mali dio njene priče (taj jedan dan) diktira moj životni vijek. Jer, možda ovo ne shvatate ali, ono što vam želim reći je:

“Moja tuga je mjesto u kojem povremeno boravim, ali nije moj dom.”