No, nije imala nešto za čim je čeznula – svoju djecu.

Kada je proslavila 30. rođendan, Sarah je odlučila da će postati majka ako u 38. godini života i dalje bude sama. Nije znala kako će to izvesti, ali je to bilo obećanje koje je dala sama sebi. U trenutku kada je donijela tu odluku, Sarah je bila u groznoj vezi sa muškarcem koji joj je rekao da želi biti s njom, ali da je nikad neće voljeti. Danas misli da je upravo zbog tih riječi počela da razmišlja o majčinstvu.

Došao je i 38. rođendan, a ona je i dalje bila sama. Pokušala je sve, čak i upoznavanje preko sajtova namijenjenih za to, ali sve se svodilo na ćaskanje, jednu noć provedenu zajedno i bez ijedne poruke nakon toga. Neuspjele veze su dovele do toga da se Sarah osjeća ranjivo, nevoljeno i da misli da je nikad nijedan muškarac neće voljeti.

“To je bilo zaista surovo. I nakon što sam i to pokušala nisam bila ni blizu pronalaska ljubavi svog života i stvaranju porodice”, iskreno priča Sarah i dodaje:

“Ostala mi je još samo jedna opcija – a to je bila in vitro oplodnja.”

Reakcije njene porodice i prijatelja su bile veoma bolne za Sarah. Svi su je pitali zašto želi donijeti na svijet dijete koje neće imati oca. Svi su je pitali da li je zaista toliko usamljena. I svi su je pitali razmišlja li o tome kako će se njeno dijete osjećati jednog dana. I ono najgore – neki ljudi su joj čak rekli i da je rađanje djece bez oca veoma sebično.

“Ne, nisam bila toliko usamljena. Ne, nisam bila toliko sebična. Ono što mi je djelovalo sebično je bila činjenica da sam se svako jutro budila znajući da imam samo svoju karijerui”, objašnjava Sarah i dodaje:

“Nisam mogla da govorim o osjećajima mog budućeg djeteta, ali sam se tješila time što sam vjerovala da bi svako dijete bilo srećno da je živo i iskreno voljeno.”

Neki ljudi su je pitali zbog čega jednostavno ne usvoji dijete. No, to je bila opcija koju Sarah uopšte nije željela da razmatra.

“Bila sam svjesna toga da moje dijete neće imati oca i baš zato sam se odlučila na in vitro oplodnju jer će ono tako biološki biti vezano barem za mene, baku, djeda i rođake. Možda neće imati oca, ali će imati krvnu povezanost sa majkom i njenom porodicom Nadala sam se da će to olakšati život mom djetetu.”

Niko je nije mogao pokolebati u njenoj odluci i 29. avgusta 2014. godine Sarah je svom doktoru rekla da želi oploditi dva jajašca. Razlog? Ukoliko bude imala malo sreće i rodi blizance, njena djeca neće imati oca, ali će imati jedno drugo do kraja života. Bila je svjesna toga da se može desiti da uopšte ne ostane u drugom stanju s obzirom na njene godine i način oplodnje. Nadala se barem jednom djetetu.

Krenula je u potragu za savršenim davaocem sperme. Većina ljudi je mislila da će ona voditi računa o obrazovanju i političkom opredjeljenju tih muškaraca, ali Sarah ih je sve iznenadila tako što je tražila čovjeka koji bi je privukao u stvarnosti, ali je posebnu pažnju obratila na medicinsku istoriju i genetiku. Nije željela davaoca sperme koji u porodici ima slučajeve raka, duševnih bolesti ili nekih drugih ozbiljnih genetskih stanja. I našla ga je.

Početkom septembra 2014. godine Sarah je saznala da je trudna. Nalazi krvi su to vjerno i precizno pokazivali. Osam sedmica kasnije otišla je na pregled i prvi put čula otkucaje srca svog djeteta. No to nije bilo sve.

“Otkucaji srca mog djeteta bili su stabilni i snažni. Bio je to najljepši trenutak u mom životu”, s osmijehom na licu priča Sarah i dodaje:

“Počela sam da postavljam million pitanja u sekundi, ali me je doktorica prekinula kako bi mi saopštila da se čuju otkucaji još jednog srca. Nisam mogla da vjerujem! Smijala sam se i plakala istovremeno. Bila sam presrećna!”

U tridesetoj sedmici njene trudnoće i to na petak trinaesti (13. marta 2015.) Sarah je osjetila da nešto nije u redu. Imala je toliko jake grčeve u nogama da je morala puzati do telefona kako bi pozvala taksi. Tokom vožnje bol se toliko povećala da nije mogla doći do vrata bolnice bez pomoći vozača taksija. Nakon pregleda, doktorica joj je rekla da je otvorena već sedam centimetara i da će roditi djecu prije vremena carskim rezom.

“Srce mi je stalo. Užasno sam se bojala toga da će ti otkucaji malih srca stati i da moja djeca neće preživjeti. U sobi me je dočekao tim od 16 doktora i sestara i dva mala inkubatora. Nisam imala pojma šta će se desiti, ali nisam očekivala da ću roditi na ovaj način – ne tako rano, potpuno sama i sa toliko medicinskog osoblja oko mene”, otvoreno priča Sarah.

Sarah je dobila epiduralnu anesteziju nakon čega je urađen carski rez i u 10:40 se rodila prva beba, a tri minute kasnije druga. Na svijet su stigla dva dječačića – Sarah je postala majka dvojice sinova.

Budući da su bebice rođene deset sedmica prije vremena, nisu mogle samostalno disati, gutati, niti sisati. Devet dugih sati poslije porođaja Sarah je prvi put u životu vidjela svoje sinove.

Dvije sedmice kasnije Sarah je puštena kući, ali su Eli i Abel – kako je nazvala svoje bebice – ostali u bolnici još 60 dana. Za to vrijeme, Sarah je stekla prijatelje za cijeli život među medicinskim osobljem koje je brinulo o njenoj djeci u prva dva mjeseca njihovih života. Njena komšinica je u međuvremenu takođe postala majka blizancima, pa su zajedno prolazile kroz mnoge teškoće. Najvažnije od svega, roditelji i sestre ove hrabre žene su se naprosto zaljubili u Elija i Abela.

“Moji sinovi su moja porodica i moja budućnost. Oni su sva dobrota, nada i radost u mom životu. Smiju se i presrećni su kada uđem u sobu, ljube me i grle. Noću se maze i zaspu naslonjeni na moja ramena. No, pored toga, oni vrište, grizu i udaraju glavicama od pod kada su uzrujani. Bacaju hranu koju ne vole. Ponašaju se kao da je smak svijeta kada dođe vrijeme za kupanje. I zbog njih su finansije uvijek zategnute. Nije lako biti samohrani roditelj”, iskreno objašnjava Sarah, a  onda sa osmijehom zaključuje:

“No, moja dva mala dječaka su me naučila da je ljubav nešto na čemu radite svakog dana. Svako jutro se budite sa željom da budete bolji roditelj. Oni su moja dva mala čuda koja se skoro nisu ostvarila zbog mog slomljenog srca, preziranja same sebe i manjka samopouzdanja.”

Nakon što su Eli i Abel došli na svijet, Sarah su kontaktirali neki njeni bivši momci i čestitali joj. Neki su čak tražili da im pošalje fotografije blizanaca, drugi su je zvali na večeru, a treći su se nudili da pomognu kako god mogu. Prijateljice su joj se smješkale i govorile da možda ipak postoji muškarac koji će biti njena velika ljubav i otac njenim sinovima.

No, Sarah više za to ne mari.

“Ja ništa ne očekujem od ljubavi i uopšte ne vjerujem da negdje na svijetu postoji čovjek koji će biti otac mojoj djeci. Zašto sam izgubila nadu? Iskreno, i prije i poslije trudnoće muškarci su me često znali povrijediti. Nikad mi neće biti jasne čestitke mojih bivših momaka koji su raskidali sa mnom i varali me. Možda su na ovaj način htjeli da umire svoju savjest? Ne znam. I što je najvažnije, ne zanima me”, otkrila je Sarah.

Sarah danas ne razmišlja o stvarima koje su je ranije mučile. Ne razmišlja o muškarcima koji su joj slomili srce, klijentima koji nisu bili dobar izbor za njen posao i prijateljstvima koja su izblijedila. Njeni sinovi su je naučili da se fokusira na čuda koja su joj tačno ispred nosa – počevši od njih dvojice. Svojom ljubavlju su učinili da se ona osjeća voljeno. I to joj je više nego dovoljno.

Gučijev kreativni direktor Alesandro Mikele za svoju kolekciju proleće – leto 2022-23 nazvanu “Tvinsburg”, koja je predstavljena na Nedelji mode, izabrao je kao modele 68 pari blizanaca identičnog izgleda.

Mikele je rekao da je predstavljanje Guči kolekcije u duplikatu dalo više snage odevnim predmetima, prenosi AP.

Najviše pažnje privukle su prošivene cvetne jakne, naborane svilene haljine sa vezom, muške pantalone sa podvezicama koje otkrivaju gornji deo butine, što se retko viđa u svečanom oblačenju.

Izgled je dopunjen novim nakitom za lice sa metalnim resama, koji se takođe može videti na naočarima za sunce.

Na modnoj pisti predstavljeni su motivi iz filma “Gremlini” iz 1980-ih, koji se pojavljuju kao punjeni dodaci i zakrpe.

Inspiraciju je Mikele pronašao u neobičnom porodičnom okruženju, jer je odrastao u verovanju da ima dve majke: sopstvenu genetsku majku i njenu sestru bliznakinju.

Obe je nazivao “mama”, jer su podizale svoje porodice u susednim stanovima, pošto nisu mogle da podnesu da budu odvojene.

Rekao je da je tek sa sedam godina počeo da shvata razliku, kada mu je umrla tetka.

Preuzeto sa: ona.telegraf.rs

Sve što ikada čujemo u medijima su pozitivne priče, gurane od strane organizacija koje promovišu surogatstvo. Važno je da ljudi čuju o tome kako surogatstvo može da krene po zlu i o doživotnim posledicama koje ima na žene koje nude svoja tela na korišćenje drugima.

Postala sam surogat majka za neke prijatelje. Naivno sam verovala da će zbog toga što je porođaj s mojom sopstvenom decom prošao dobro, isto tako lako biti i sa surogatskom trudnoćom.

Mislila sam da sam istraživala dovoljno i razgovarala sa drugim surogat majkama pre nego što sam se odlučila na to.

Ipak, pristala sam da nastavim s tim pre nego što sam znala dovoljno o ekstremno intruzivnim i štetnim medicinskim zahvatima kroz koje je trebalo da prođem. Naivno sam pomislila da će mi jednostavno ugraditi embrione u skladu sa mojim menstrualnim ciklusom.

Nisam znala da će moj prirodni ciklus morati da bude zaustavljen hemijskim putem, kao ni za količinu štetnih i sintetičkih hormona koju sam morala da primam kako bih stvorila veštački ciklus koji bio bio u skladu sa ciklusom donatorke jajnih ćelija.

Onda kada sam otkrila kolika je količina hormona koju ću morati da uzimam, osetila sam se kao da ne smem da odustanem i razočaram svoje prijatelje. Išla sam protivno zdravom razumu svojih unutrašnjih instinkta koji su me upozoravali – jer nisam želela da uvredim ili uznemirim svoje prijatelje.

Takođe su me ubedili da mi ugrade dva embriona kako bi se šanse za uspešnu implantaciju uvećale. Sada shvatam da nisam sasvim razumela povećan rizik koje nošenje i rađanje blizanaca može imati na moje zdravlje.

Gledajući unazad, vidim da sam podredila svoje sopstveno zdravlje i sigurnost kako bih dala prioritet željama namenjenih roditelja. Uzgred, shvatam da je moje psihološko stanje dok sam donosila ove odluke ukazivalo na to da sam imala „kompleks mučenice” i da sam se previše žrtvovala i potpuno stavljala sebe u drugi plan.

To je bilo zbog manjka samopoštovanja i asertivnosti i zbog toga što sam verovala da moja vrednost leži u onome koliko ja mogu da budem korisna za druge. Imala sam preizraženu potrebu da služim druge.

Ovo je često među ženama, jer ženska socijalizacija znači da su žene i devojčice ohrabrene i obučene da stavljaju sebe na drugo mesto, da prioritizuju druge ljude, i da budu „ljubazne.” Ova ženska socijalizacija i psihologija treba da bude ispitana, istražena i razmotrena u kontekstu altruističkog surogatstva.

Tokom trudnoće iskusila sam neočekivanu ljubomoru i ljutnju od namenjene majke koju je uznemirilo to što sam mogla da zatrudnim tako lako. Oba roditelja su vršila pritisak na mene o tome kako i gde ću se poroditi. Morala sam da budem vrlo uporna, da jasno stavim do znanja da se radi o mom telu i da fiziološki proces porođaja funkcioniše najbolje onda kada se majka oseća potpuno sigurnom i porodi se na način koji njoj najviše odgovara. Morala sam da budem vrlo jasna da donošenje odluka leži samo na meni.

Osećala sam da su verovali da donekle „poseduju” i mene i moju matericu, i da su „zaslužili” da upravljaju porođajem zato što su bebe doživljavali „svojima”.

Porođaj se na kraju ispostavio izuzetno traumatičnim, i jedna beba je bila primljena na neonatalnu intenzivnu negu (NICU), a ja sam pretrpela cepanje drugog stepena.

Onda je krenula užasna noćna mora koja je trajala dve godine sa babicama koje su brže bolje okrivile mene i lažno tvrdile da sam ih ja sprečavala da pomognu pri porođaju. Ovo nametanje krivice je poznato iskustvo ženama koje prođu kroz traumatične porođaje u okviru kulture koju podstiče Nacionalna zdravstvena služba (NHS) koja će uraditi sve što joj je u moći da bi izbegla odgovornost u tužbama za medicinsku grešku.

Bile su sprovedene četiri odvojene istrage od nezavisnog regulatornog tela za babice koje je proglasilo svaku od babica krivom za propust da interveniše u hitnom slučaju, i za propust u praćenju zdravlja fetusa tokom trajanja porođaja.

Trauma samog porođaja bila je pojačana traumom okrivljavanja, a zatim i višestrukim istragama tokom dve godine koje su me na kraju oslobodile krivice. Umesto da nastavim sa svojim životom nakon surogatstva, bila sam primorana da preživljavam svoju traumu iznova i iznova tokom istraga.

Nakon porođaja bila sam manje-više potpuno napuštena od roditelja, ostavljena da se branim od laži i prakse „krivljenja žrtve” koju su sprovodile babice, ostavljena da sama prolazim kroz brojne istrage. Planirani roditelji me nisu podržavali, niti branili tokom višestrukih istraga.

Najbolnije je to što nisam bila pozvana na krštenje blizanaca. Iskoristili su me za moju matericu i onda odbacili kada im više nisam bila potrebna. To je bilo najponižavajuće i najstrašnije iskustvo. Moje mentalno zdravlje je dotaklo dno, i dve godine nakon traumatičnog porođaja mi je dijagnostifikovan posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i pruženo mi je lečenje.

Nikad ne pričam ni sa kim o tome šta se dogodilo, pa čak ni sa bliskim rođacima, jer ne želim da opet proživljavam ono što mi se desilo. Tek nakon konsultacije sa Zakonodavno pravnom komisijom (Law Commission) sam počela da govorim o ovome.

Završila sam sa porođajnim povredama, inkontinencijom i dijastazom trbušnih mišića koje mi svakodnevno prave probleme. Ne znam kakve ću dugoročne posledice na zdravlje imati zbog uzimanja velikih količina sintetičkih hormona, ni koliko je potencijalno povećan rizik od raka dojki s obzirom da nisam dojila bebe.

Sada sam sasvim protiv SVAKOG oblika surogatstva, i komercijalnog (što je po mom mišljenju potpuno nemoralno) i altruističkog neplaćenog surogatstva. Prostor za zloupotrebu je preveliki.

Žene ne treba ohrabrivati da ugrožavaju svoje emocionalno i fizičko zdravlje i sigurnost zbog „potrebe” drugih ljudi da imaju bebe. Žene su važne. Žene ne treba podsticati da sebe stavljaju na drugo mesto i da rizikuju svoje živote zarad drugih ljudi.

Predlažem da SVI OBLICI surogatstva budu proglašeni nezakonitim kao što je to urađeno u drugim zemljama. Zakon ne bi trebalo da bude menjan da učini eksploataciju žena lakšom, kako onih žena koje su ugrožene siromaštvom, tako i onih koje su prosto dobronamerne i loše informisane kao ja.

Takođe, često razmišljam o siromašnoj, mladoj studentkinji iz Istočne Evrope koja je morala da pretrpi uzimanje jajnih ćelija i doživotne posledice toga, kako bi platila svoje studije. Vrlo je malo toga što je „etičko” u vezi sa surogatstvom.

Preuzeto sa: zenskasolidarnost.org

Veoma je važno da što prije počnete da učite blizance znakovni jezik. Preporučuje se da počnete “govoriti rukama” kada napune tri mjeseca, a rezultati će biti sve bolji u prve dvije godine njihovih života. Ne morate odlično poznavati znakovni jezik zato što ćete koristiti samo najjednostavnije znakove u prvim godinama života vaše djece. U prvoj godini se najčešće koriste znakovi za riječi “jesti” i “piti”. Te riječi možete naći u knjigama, na DVD – evima ili počnite da pohađate časove znakovnog jezika kako biste naučili osnovne znakove.

Jedan od ključnih faktora u učenju blizanaca znakovnom jeziku je dosljednost. Čak i ako je svako dijete na različitom nivou, vi morate dosljedno da radite sa svakim od njih u skladu sa njihovim vještinama. Nemojte odustati kada vam se učini da je to preteško jer će vam se trud nevjerovatno isplatiti. Pazite da ih učite samo jednostavne riječi. Počnite sa jednom rječju kao što je “jesti”, “mama” ili “tata”, a kada procijenite da su blizanci spremni za još više riječi, prijeđite na komplikovanije znakove. Nemojte žuriti, ostanite dosljedni i blizanci će brzo shvatiti šta ih želite naučiti. Možete da koristite složenije riječi i rečenice, ali imajte na umu da vas bebice neće razumjeti. Biće im isto kao i da normalno pričate.

Koristi od učenja blizanaca znakovnom jeziku su više nego očigledne. Kao prvo, nivo komunikacije i razumijevanja između vas i vaše djece će se dramatično povećati. Ako ih počnete podučavati prije nego što napune šest mjeseci, nemojte očekivati da će vas razumjeti dok dovoljno ne porastu. U dobi od šest do 18 mjeseci blizanci bi vam mogli početi odgovarati znakovnim jezikom. Učenje će zahtijevati malo više vremena, ali uskoro će vaše bebice koristiti svoje ručice kako bi komunicirale s vama.

Ako je vašim blizancima oštećen vid, vodite računa da osjete dodir vaših ruku dok koristite znakovni jezik. Vaše dijete će naučiti da koristi znakovni jezik mnogo prije nego što izgovori svoju prvu riječ. Pokazalo se da je to naročito tačno kod dječaka. Zahvaljujući znakovnom jeziku bolje ćete razumjeti svoje blizance i pobrinuti se da što prije odgovorite na njihove potrebe. Blizanci koji su u ranom djetinjstvu naučili znakovni jezik, i to bez obzira na to da li im je sluh oštećen ili ne, kasnije su se pokazali kao veoma inteligentni mladi ljudi.

Kad imate blizance svaki posao je dupli i trebaće vam sva moguća pomoć oko bebica koju možete dobiti. Najbolji način da ih naučite kako da objasne svoje potrebe jeste da savladaju osnovne riječi “govora rukama”. Zahvaljujući znakovnom jeziku, brže ćete reagovati na njihove želje i potrebe i ostaće vam više vremena da uživate sa svojim bebicama koje će sada češće biti mirne i srećne.

Izvor: Twin Pregnancy And Beyond

Priznaćete, od priprema svega za dvoje do onog “kako ćemo” i “hoćemo li uspjeti” teško je opaziti mnogo toga posebnog što će pratiti život blizanaca. Jednojajčanih.

Evo zanimljivosti o njihovom životu.

Činjenica da jednojajčani blizanci imaju isti DNK ne znači da imaju i isti otisak prstiju, kako mnogi vjeruju. Da pojasnimo, kada se na dva dijela podijeli oplođena jajna ćelija, oni kreću s jednakim otiscima, ali tokom 13. nedelje, kad se bebe počnu intenzivnije pomijerati, diraju vodenjak i time mijenjaju svoje otiske.

Već sedam dana kasnije “posežu” jedan za drugim, a u 18. sedmici se međusobno dotiču više nego što su doticali vlastito tijelo. Ljekari nam otkrivaju i da su, vidjelo se na ultrazvuku, pokazivali različite grimase jedno prema drugom i toj zabavi nije bilo kraja, ali su bili vrlo nježni i oprezni oko područja oka kao što bi bili i kad se radilo o njihovom vlastitom oku.

Jeste li znali da se oko 25 odsto jednojajčanih blizanaca razvija tako da postaju jednake “slike u ogledalu”? Ipak, nisu potpuno isti. Može se dogoditi da je jedan dešnjak, a drugi ljevak, mogu imati mladeže na različitim mjestima na tijelu, različit rast kose na glavi. Čak oko 22 odsto blizanaca je ljevoruko, za razliku od ostatka populacije među kojom je tek deset odsto ljevaka.

Blizanci, tako isti i tako različiti, koriste jedan drugog kao modele za učenje jezika kad u njihovom prisustvu nema odraslih. Gledajući se i provodeći vrijeme zajedno stvaraju “jezik” koji se sastoji od preokrenutih riječi i onomatopejskih izraza. Iako se takav jezik najčešće javlja kod blizanaca, može se javiti i kod obične djece koja su često zajedno. Takvi “izmišljeni” jezici nestaju vrlo brzo, čim djeca nauče pravi jezik.

Može se dogoditi da je jedan dešnjak, a drugi ljevak, mogu imati mladeže na različitim mjestima na tijelu, različit rast kose na glavi.

Još neke studije pokazale su da su blizanci istog pola u većini slučajeva upravo jednojajčani. Vjeruje se i da je rađanje jednojajčanih blizanaca slučajan fenomen, a dvojajčanih – većeg broja ovulacija. Oni se češće rađaju u porodicama u kojima je sa majčine strane bilo blizanačkih trudnoća.

Istraživanje američkog nacionalnog centra za zdravstvenu statistiku pokazao je da je broj blizanaca veći nego ikada, a broj blizanačkih trudnoća porastao je za nevjerovatnih 76 odsto između 1980. i 2009. godine. Presudne za ovaj skok su metode liječenja neplodnosti. Takođe, žene koje su starije od 30 godina češće rađaju blizance, a broj onih koje se odlučuju na prvo dijete poslije dvadesetih godina života je u stalnom porastu.

A sada malo o mamama herojima, mamama blizanaca. One koje su ih rodile prirodnim putem, kaže nauka, žive duže od drugih mama zato što imaju jače tijelo, zdravije su i izdržljivije.

Vjeruje se i da je rađanje jednojajčanih blizanaca slučajan fenomen, a dvojajčanih – većeg broja ovulacija.

Kada su u pitanju jednojajčani blizanci mnogi ljudi ih teško razlikuju, ali to nije slučaj sa, na primjer, psima. Njemački ovčari, koji su posebno obučeni, mogu primijetiti varijacije u mirisima jednojajčanih blizanaca. To važi čak i u slučajevima da blizanci žive u istoj kući i jedu istu hranu.

Oni jesu dvostruka briga za roditelje, ali su i dvostruka ljubav i zabava.

Dvojajčani blizanci nastaju kad se oplode dvije jajne stanice, nakon što su jajnici umjesto samo jedne izbacili dvije jajne stanice istovremeno. Obe jajne stanice oplođuje drugi spermatozoid, tako da se zameci genetski potpuno razlikuju. Bebe se razvijaju svaka u svojoj amnijskoj šupljini i posteljici i liče jedna na drugu kao i ostala braća i sestre. Dakle, dvojajčani blizanci mogu biti potpuno različitog izgleda te različitog pola. Takvi se blizanci događaju otprilike u dvije trećine blizanačkih trudnoća.

Jednojajčani blizanci nastaju oplodnjom jedne jedine jajne stanice jednim spermatozoidom, slično začetku obične trudnoće. Međutim, u početnoj fazi stanične diobe jajašce se dijeli na dva dijela. Jednojajčani će blizanci dijeliti identičnu gensku strukturu, dakle biće oba pola i međusobno će ličiti kao jaje jajetu.

Jedan od tri para blizanaca su jednojajčani blizanci. Kako će blizanci biti smješteni u maternici zavisi od trenutka i mjesta na kojem dolazi do podjele oplođene jajne stanice. Što je podjela bliža danu začeća, veća je vjerovatnost da će blizanci imati svaki svoju placentu i amnijsku šupljinu, poput dvojajčanih blizanaca.

Najčešći slučaj kod jednojajčanih blizanaca jeste da se oba nalaze u istoj posteljici, ali svaki ima svoju amnijsku šupljinu. Tek u rijetkim slučajevima, bebe će dijeliti jednu amnijsku šupljinu. Kada dioba oplođene jajne stanice nastupi vrlo kasno, nastaje najekstremnija situacija u slučaju blizanaca: sijamski blizanci.

Međutim, ono što je Lole posebno zanimalo jeste povezanost blizanaca. Trenuci u kojima osjete kako je ovaj drugi i kad su mislima povezani. Istraživanja pokazuju da u ranim stadijumima razvoja, blizanci razvijaju svoj jezik. To se naziva kriptofazija, što znači da oni koriste iste izraze, ali i međusobno reflektuju svoje radnje.

Veoma zanimljiv rezultat američkog istraživanja je primjer gdje je jedan blizanac upisan na satove gitare, a drugi je u isto vrijeme igrao fudbal. Nakon nekoliko mjeseci, primjećeno je da je dječak koji je igrao fudbal, znao svirati gitaru, bez da je pohađao kurs. Zanimljivo, zar ne? Veza između jednojajčanih blizanaca je jača od veze dvojajčanih, jer oni zbog toga što potiču iz istog jajašca i iste sperme, imaju jednake moždane talase.

Jedan od primjera iz svijeta svjedoči pomenutoj tezi. Dvije sestre su živjele u Engleskoj zajedno. Kada je jedna od njih preselila u Australiju, shvatile su koliko je jaka njihova povezanost. Naime, jednoj od njih se desilo da je osjetila užasnu bol u ruci, ne znajući zašto. Nakon posjete ljekaru, rečeno joj je da ne postoji problem sa njenom rukom. Međutim, danima kasnije, saznala je da je njena sestra bliznakinja imala pad, u kojem je slomila ruku. Ona je telepatski osjećala bol sestre.

Bez obzira na sva naučna objašnjenja, to je ipak nešto što ostaje nedokučivo ljudskom umu. Zamislite da osjećate drugu osobu tako intenzivno i dijelite sve sa njom, htjeli vi to ili ne. Čak i kad su razdvojeni na dva kraja svijeta, blizanci mogu osjetiti da će se nešto loše dogoditi ili se osjećati neopisivo srećno, ne znajući zašto. Oni su kao dva dijela istog bića, jer često imaju suprotne karakteristike. Otisak prsta ipak, ostaje univerzalan za svakog od njih pa tu ne postoji mogućnost da imaju isti.

Kakva su vaša iskustva sa blizancima. Primjećujete li takvu vrstu povezanosti među njima?