Sve radim sa rukavicama, znači, sve osim inzulina. Kod prvog pacijenta nakon što sam mu ubrizgala insulin ubodem se u kažiprst korištenom iglom. Nazovem šeficu i prijavim joj to, a ona kaže da nemamo nikakve informacije o infektivnim bolestima kod njega ali da sa sigurnošću zna da je alkoholičar. Haj budi pametan nakon ovoga.

Na putu do trećeg sa radija ide Amy – Back to Black. Pojačam toliko da se sjedišta tresu i počnem u glavi sklapati puzzle od sjećanja na prošlo. U zaboravu ništa mira ne nalazi jer je zaborav privremeni bumerang – to mi je bio zaključak dok sam ulazila na ta vrata i pitala – kako ste? Kako je Fr. Feldes provela noć.

– U miru, spava još uvijek.

On diže žaluzine i otpočinje neki trivijalni razgovor, a ja uzimam rukavice iz džepa i gledam u nju.

Poluotvorenih usta i očiju mutnih, ukočenih, gleda u ništa, gleda u ono što je od nje ostalo. Pipnem joj čelo, hladno. Dotaknem rame – Fr. Feldes, dobro jutro.

Mrtva je. Znala sam i juče da je mrtva kada sam je lagerovala i davala joj kapi protiv bolova. Već danima ne jede, ne pije, a od prekjuče tijelo više ne prima fiziološku. Nije mi bila najdraži pacijent. Potpuno dementna, naporna i opsjednuta mužem, često i agresivna sa mnom nije znala ubosti prave sentence.

On u mene gleda u nekom nerazumljivom iščekivanju, ja u njega u potpunom čudu.

– Ona je mrtva, kažem.

Čak sam bila nesposobna da pronađem prikladniju formulaciju jer mi u glavi zvoni njegovo – da je u miru i da još spava. Bila je naporna i znam da ga je izluđivala jer, jadan nije mogao u wc otići a da ga ona ne zaziva. I znam da mu je bilo teško, posebno ovaj zadnji mjesec i po dok je ležala nepokretna i gubila ono što ih je nekada držalo na okupu.

– Ona je mrtva? Zaprave? Pita bez ikakve emocije. Bez intonacije, kao lutka koja u trbuhu ima onu malu kasetu i kada joj stisneš dugme ona ponavlja – mama, volim te. Tako je on odreagovao na moju tvrdnju.

Otkrila sam je i pregledala ekstremitete. Cijanoza tj. modrilo na vrhovima prstiju nogu i ruku, ruke još uvijek tople, što mi ni sada nije jasno jer je ostatak tijela bio mrtvački ukočen.

Provjerim puls, više radi njega i kažem da je mrtva, još jednom, ne bih li izazvala reakciju koja je uporno izostajala. Izjavila sam mu sućut, nazvala doktora, hitnu i na izlazu mu poželjela svako dobro.

– Noro, sačekajte malo.

Vraća se iz sobe i nosi u ruci kovertu. Ovo je za vaše usluge. Ona nije bila lagan pacijent.

– Ne treba, hvala. Ovo je moj posao, odgovaram dok mi u glavi tutnji da sam golim rukama dirala smrt. Zaboravila sam staviti rukavice, pregledala sam je kompletnu bez rukavica, moram u auto. Moram to skinuti sa ruku, muka mi je. Potrošila sam flašicu od 300 ml 70% etanola i još uvijek mi stoji tu na dlanovima, u očima, u grlu ta smrt.

I ni to nije ono što me pogodilo. Pogodila me činjenica da je on spavao pored nje u istom krevetu, on, u glavi relativno čist, u onom istom krevetu u kojem su njih dvoje proveli zadnjih 40 godina, da je prespavao noć pored one kojoj se na nešto zaklinjao, sa kojom je djecu izrodio i da nije shvatio da njen mir znači buduću prazninu u njegovom životu. Ono što me boli je ta koverta na koju je mislio dok sam ja u šoku mislila na to kako će on jadan, sada, sam bez nje.

Na kraju ture mi jedna pacijentica pokloni flašu nekog alkohola. Kaže iz Španije, staro 20 godina. I bombonjeru sa šampanjcem.

– Lijepo se provedite, draga Noro , i brzo se vratite. Kada ste na odmoru onda možete i piti jer nema nas starih o kojima morate da vodite brigu.

Hajde ti objasni Švabi da ne konzumiraš alkohol.

Bombonjeru sam dala kolegici, a pića evo, stoji na stolu i, Bože mi prosti, pomalo mi žao što sam sa 16 rekla da u moja usta alkohol više nikada neće. Doduše, nemam ja ni čašu prikladnu za tako staro piće, ali kada prvi put dotakneš smrt i vidiš se sa njom pa ti na prepad postane jasno da sve na svijetu svome kraju ide onda i nije neuobičajeno da te šejtan uhvati na foru i kaže, ma dobra je i ona iz IKEE. Voli on pojednostaviti kada je pravdanje poroka u pitanju.