Yes, of course.

I pomognete. Uputite na pravo mjesto, pokažete znamenitost. Jer, vi ste najbolji ambasador svog grada.

Sjećam se situacije od prošlog ljeta. Šetam gradom i u susret meni idu dvije djevojke. Njima u susret dvojica mladića. Zgodni, lijepi sa rančevima na leđima. Nisu odavde. Očima su upijali Banjaluku, ali i Banjalučanke. Htjeli su da upoznaju mlade koji znaju ponešto o gradu u kojem stasavaju. Prilaze djevojkama i na engleskom ih pitaju gdje se nalazi Kastel. One staviše ruke na usta i glasno prasnuše u smijeh.

Ahahahahahahah… Pa mogli su, kad su već planirali dolazak u Banjaluku, da nauče ovdašnje jezike naroda i narodnosti… Da ih cijeli svijet razumije. A ne ovako, nespremni pitaju za fortress.

U čudu gledam u njih i ne vjerujem. Ako već ne znaš engleski, onda se bar ljubazno nasmij i reci da ne znaš, na domaćem jeziku. Razumjeće pogled. Nema potrebe da se nekome ko je došao da vidi tvoj grad smiješ u lice. Jer, zamisli, nepoznavanje ovdašnjih jezika je njegov hendikep.

Zamislim onda situaciju da su se te dvije djevojke našle u Londonu, Parizu, Briselu… Htjele bi da vide, na primjer, Luvr ili Bakingemsku palatu ili da pojedu belgijsku čokoladu. Naiđu na nekog ko je tu odrastao, a on im se unese u lice. Na svom jeziku odbrusi:”Došle, a ne znaju da “beknu””.

Eto, zamislila sam i osjetila se kao ovca, otprilike. Evropa nije takva. Niko od vas ne traži da perfektono govorite njihove jezike, ali je lijepo kada se sporazumijevate.

Primjera za to koliko hoćete.

Na primjer, kada je moj otac, pod stare dane, krenuo na neki sajam građevine u Portugal, nije znao ni španski ni portugalski, a bogami ni engleski. Sa društvom je sjeo u jednu raskošnu lisabonsku kafanu. Odisala je portugalskim duhom i fadom. Sve je bilo u ritmu te divne muzike. Konobar je prišao i pitao šta bi želio da popije. Toliko je ćale razumio, jer mu sigurno nije prišao da pita kako je i šta ima novo u Banjaluci.

Kratko je odgovorio:”Beer ćemo”.

Konobar se slatko nasmija, odgovori na jeziku zemlje u kojoj radi i živi i radosno povika:”Gdje si, brate, ja sam iz Srbije. Odakle dolazite”.  U Portugal ga je odvela ljubav i želja da se bori za bolje sutra. Sada je našao “nekog svog” u tom moru portugalskog, evropskog naroda. Izgrliše se njih dvojica, a moj ćale raspištoljeno dodaje:”Što veće i što hladnije”.

I stiže pivo. Veliko i hladno. Portugalsko!

“Kako je kod nas dole”?

“A, ništa ne propuštaš”.

Izljubiše se bratski pa svako ode svojim putem.

Danas je Evropski dan jezika. Dan koji slavi bogatstvo različitosti. Dan u kojem se sjedinjuju svi evropski jezici. Dan kada shvatamo da ne postoje granice ni prepreke. Te prepreke samo mogu da budu u našoj glavi. Jer, čovjek je bogat onoliko koliko jezika poznaje.

A, priznaćete, u slučaju kada kažete da ne poznajte neki od onih, za današnje prilike, osnovnih, osjećate se okrnjeno i veoma loše. Sramota vas jer, jer se podrazumijeva da, kao što znate da uključite veš mašinu, kompjuter, otvorite prozor i pozdravite komšiju sa:”Dobar dan”, poželite i dobrodošlicu nekome ko nije sa ovih prostora.

Učite jezike. Jezici su zlato. Jezici su most. A ima li išta ljepše od mostova? Ima li išta ljepše od čovjeka širokog pogleda i željnog znanja?

Stari kontinent slavi. Pa neka je i vama i nama srećan Evropski dan jezika!