Priča o Arslanu i Aleksandru, dvije bebe sa tumorima na mozgu, je teška priča o našoj stvarnosti. Najradije bih je preskočila od bola, ali ignorisati surove simptome bolesti jednog društva neće pomoći u njenom liječenju.

Šestomjesečni Arslan Kulačić, koji ima tumor na mozgu uspješno je operisan u Turskoj, a njegovo trenutno stanje je stabilno. Arslanu je pri rođenju dijagnosticiran tumor na mozgu i operisan je na UKC-u Tuzla. Nažalost, tumor se vratio. Liječenje u Turskoj bi trajalo 18 mjeseci, a cijena terapije je 133.000 eura, plus troškovi za dodatne preglede, analize krvi ili druge intervencije te transport do Turske.

Jednogodišnji Aleksandar je u decembru 2017. godine primljen u bolnicu po hitnom postupku kako bi obavio sve kontrole jer je bio u veoma lošem stanju. Prema riječima njegove majke, Aleksandru je za liječenje potrebna 391.000 KM. Aleksandar je ranije operisan u Beogradu gdje mu je tumor otklonjen u potpunosti. Međutim, nakon operacije magnetna rezonanca u Njemačkoj pokazala je kako se Aleksandru vratio tumor.

Vijest o humantitarnoj akciji iz Srebrenika me obradovala kao pisak onog aparata što mjeri otkucaje srca na serijama o doktorima, pa nakon što nekoga doktori otpišu, ono srce zakuca i aparat ritmično zapišti i ona se svi sretni izgrle u operacionoj sali jer je pacijent ipak ostao živ. Naše društvo daje znake života još uvijek. Ne bi taj pisak bio toliko veseo i jak da nije riječ o činjenici da je jedan zvanični ogranak jedne vjerske zajednice do u fening, bratski prepolovio iznos na Aleksandra i Arslana i tako mi vratio tračak vjere u ovaj blentavi narod.

A, bila sam nas sahranila.

Umirali smo kao sporom i dugom bolešću. Oboljeli smo od nedostatka osnovne ljudskosti. Fali nam ljudskost kao željezo trudnici. Ovi koji nas kobajagi liječe su nam godinama prepisivali na recept veličanje sebe i svoga dva puta dnevno, mržnju prema drugome pola sata prije ručka i pred spavanje, na zglobove, kremu od paranoje da ćemo se poklati međusobno. A, od tih lijekova koji nas ubijaju, novac na račun liježe samo njima.

Na ovoj terapiji, prebrojavajući jedni drugima krvna zrnca, smo završili ovdje gdje jesmo. Završili smo u zemlji u kojoj se svaki bogovetni mjesec za nekoga skuplja novac za liječenje u nekoj normalnoj, razvijenoj zemlji jer ga naš zdravstveni sistem ne može liječiti. Skupljamo za avionske transporte tamo gdje se novac iz zajedničkih kasa ulaže u nauku, a ne u predizborne kampanje. Tamo gdje princeze voze djecu u vrtić na biciklu, gdje ministri nemaju službene vozače automobila koji koštaju kao jedan mamograf. Tamo negdje daleko od nas, tamo gdje nas uče gdje ljudi nemaju dušu kao mi i da su hladni kao led, ne skuplja se na ulici za operacije, ne umiru im djeca jer nemaju matičnog broja.

Tamo daleko, dok mi skupljamo kovanicu po kovanicu da spasimo dvije prinove, dva tako rijetka pupoljka u zemlji poharane bijelom kugom, raspravljajući kome je marka preča za dati, “svom” ili “tuđem” pupoljku, Elon Musk, južnoafrički multimilijarder, je poslao automobil u svemir. Ovaj događaj se računa kao historijska prekretnica ka razvijanju turističkih putovanja na Mars koristeći rakete koje su upotrebljive i nakon prvog lansiranja. Da, ljudi u paralelnom svijetu, daleko od onih koji se bave nečijom bojom kože, načinom oblačenja i rodnim listovima se bave turističkim turama po nebesima.

A, mi? Daleko smo mi od neba. I ovog fizičkog i onog metafizičkog. Ne radimo ništa da se približimo ni Bogu ni razvijenom narodu. Sami smo sebe otpisali prije konačne konstatacije smrti. Ulojili smo se u bolesničkoj postelji na kojoj kukamo i izdišemo stoljećima i mrcvarimo sve oko nas. Najbliži nebu su se ovog hladnog februara pokazali Srebreničani. Baš zato što su novac raspolovili i time nas sve podsjetili na suštinu našeg postojanja.

Da se vratim na nepodijeljenu vijest. Naše društvo ima daleko više problema nego znakova vitalnosti. Ali i dalje sam paranoična da ovaj otkucaj srca našeg društva iz Srebrenika nije odjeknuo kroz medije zato što nas ubjeđuju da nam nema spasa. Paranoišem da nam zataškavaju svaki znak ozdravljena da bismo sami vjerovali da smo umrli i odustali od oživljavanja.

Nismo mrtvi, samo smo u komi. Još uvijek dajemo znakove života. Ako nastavimo ovako, možda se uskoro probudimo i skinemo sa aparata i možda nam baš Arslan i Aleksandar za koje desetljeće sa neke lansirne rampe pored Srebrenika pošalju prvu domaću raketu za putovanje na Mars. Mars sa kojeg ćemo se vraćati poslije razgledanja, a ne bježati na Mars od ove zemlje.