Njihov naziv označava pogrdno ime za siromašne žene, ali su one sada ostvarenje kulturnog ponosa i umjetničkog izražavanja. Možete biti očarani njihovim jedinstvenim modnim izborima, ali i njihovim stilom života.

Daniel Tamani, italijanski fotograf koji je otputovao u Boliviju 2011. godine, kako bi otkrio i dokumentovao novu subkulturu žena rvačica pod imenom “The Flying Cholitas”. Inspirisano meksičkim poznatim lucha libre, jedan od najpoznatijih sportova koji izgleda kao cirkus, mješavina tragedije i komične koreografije.

Prije deset godina, ovaj sport je bio isključivo za muškarce, međutim žene su postale neizostavan dio ovog sporta. Mnoge od njih su žene i ćerke rvača. Tokom sedmice rade uobičajene poslove i prehranjuju porodicu.

Ali svake nedjelje, ove supruge, mame i ćerke učestvuju u performansu zabavljajući publiku koja plaća ulaz jedan dolar kako bi gledala najbizarniju borbu ikad. Obučene u tradicionalne haljine, suknje, sa dugim pletenicama i cilindrima na glavi, one postaju mašine za borbu. Leteći kroz arenu, rušeći protivnike koji mogu biti i muškarci i žene.

Baza fanova postaje sve veća, a većinom se radi o ženama koje se identifikuju sa njima ili pronalaze inspiraciju i motivaciju. Međutim, djeca uživaju takođe. Ideja o uključenju rvačica se pojavila kada je predsjednik lokalnog tima poželio da privuče više pažnje i publike. Od tada, rvačice su formirale svoja udruženja u okolnim gradovima Bolivije.

Korijeni ovog načina oblačenja sežu do perioda španske inkvizije, kada su Indijanci bili primorani da nose evropske haljine i druga evropska obilježja. Ipak, rvačice su napravile svoju ličnu adaptaciju evropskog stila oblačenja prilagođenu njihovim ukusima i klimi.

Pollera je izvorno španska seoska suknja koju su kolonijalni autoriteti naređivali ženama da nose. Međutim, umjesto gležnjerica, ove žene nose ravne zaobljene cipele slične baletankama, otkrivajući gležnjeve, što se smatra najatraktivnijim ženskim dijelom tijela u Boliviji. Što se polucilindra tiče, to je značajan pokazatelj bračnog statusa Cholita.

Ako su slobodne, nose ga na stranu, ako su udate na sredini i nagnut nazad ako je komplikovano. Navodno, britanski polucilindar je prvi put došao u Boliviju zbog željezničkih inženjera, ali kada je trgovac slučajno naručio pošiljku kapa koje su bile premale za njegove muške klijente, on je odlučio da se nakloni Cholitama. Trend nošenja se zadržao, a priča je počela.

Njihov stil kombinovan sa borbenim duhom je nešto što zaista zaslužuje mjesto u ringu. Borba i dalje traje, a one to rade sa stilom.

Strah

U mjestu manjem od 2000 stanovnika silovana je 151 žena. Žrtve su imale od tri do 65 godina. Za zločin se godinama nije znalo jer su i žrtve i počinitelji bili pripadnici jedne od najzatvorenijih zajednica na svijetu, kolonije menonita u Boliviji.

Dugo su šutjele u strahu od sramote. Istražitelji vjeruju da je silovanih više od 200, ali mnoge djevojčice i djevojke i dalje šute, uz podršku roditelja. Boje se da se neće moći udati, jer vjeruju da žena u brak treba ući nevina.

Menoniti su kršćanska sljedba nastala u 16. stoljeću kao grana nizozemskog i gornjonjemačkog anabaptizma. Odbijaju krštenje djece, sudjelovanje u javnim službama i odlazak u rat, i zbog toga su često bili proganjani. Bolivija im je početkom 20. stoljeća pružila utočište, omogućila im je da ne šalju djecu u javne škole i da ne idu u vojsku.

Težak rad

Danas ondje u 50-ak izoliranih kolonija živi oko 70 tisuća ljudi. Slučaj se dogodio u Manitobi, gdje živi oko 1800 ljudi. To je staromodna, konzervativna zajednica, zadržali su svoj stari jezik, jedan od nizozemsko-njemačkih dijalekata, obrađuju zemlju, ne koriste se automobilima nego konjskom zapregom. Nema mobitela ni muzike, samo težak rad, jer jedino tako nakon smrti mogu u nebo.

Menoniti su u Boliviju došli iz Rusije, Kanade i Meksika. Prvo su se s područja današnje Nizozemske preselili u tadašnju Njemačku kod Gdanjska, potkraj 18. stoljeća iselili su se u Ukrajinu i Rusiju, a krajem 19. stoljeća u SAD i Kanadu. Procjenjuje se da danas u svijetu ima 1,6 milijuna menonita, najviše u SAD (387 tisuća), zatim u NR Kongu (220 tisuća), a u pradomovini Europi 64 tisuće, ili nešto manje nego u Boliviji.

Opis

“To je bio šok”, rekao je tužitelj Fredy Perez, koji je kasnije vodio slučaj. U lipnju 2009. zazvonio je telefon u Perezovu uredu u Santa Cruzu, prenosi BBC u opširnoj priči. Grupa menonita prijavila je policiji da su uhvatili skupinu silovatelja. U Boliviji su menoniti poznati po tome da rade od šest ujutro do devet navečer, duboko su religiozni, ne piju i ne plešu. Bilo je teško povjerovati da bi netko od njih mogao počiniti kazneno djelo.

BBC je razgovarao s jednim stanovnikom Manitobe, ocem dviju tinejdžerica. Te večeri 2009. Abraham je čuo pseći lavež, ali kad je izašao, nije bilo nikoga. Ujutro se osjećao neobično, nije mogao ustati iz kreveta. Nitko od ukućana nije bio u stanju maknuti se. Znali su da se nešto dogodilo, ali ne i što. I to se dogodilo najmanje još jedanput. Napadači su ubacili drogu u prostoriju, a kad su svi pozaspali, ušli su i silovali maloljetne kćeri. Žrtve su se previše sramile da bi to ikome ispričale.

“Žene su se budile sa spermom po tijelu, čudeći se zašto su bez rublja. Nisu mogle o tome govoriti susjedima, jer netko bi rekao da je vrag ušao u njihovu kuću”, prenio je tužitelj Perez. Ali kad je jedna žena progovorila, slijedile su je druge. U lipnju 2009. uhvatili su mladića u tuđoj kući. Zatvorili su ga i on je priznao da je zlodjela, koja je detaljno opisao, počinio s još devetoricom muškaraca. Svi osim jednoga bili su iz Manitobe.

Suze

Mladić je priznao da je s još trojicom upao u kuću Abrahama, s kojim je razgovarao novinar BBC-a. Tek nakon njegova priznanja Abrahamove kćeri rekle su da se nešto dogodilo, ali da se ničega ne sjećaju. Ujutro ih je boljelo između nogu. U istrazi je prikupljen niz sličnih iskaza, neke su se sjećale kako su se pokušale obraniti, ali nisu se mogle maknuti.

Većina menonitskih žena ne govori španjolski, govore stotinama godina starim njemačkim narječjem. Menonitske žene vezane su za kuću, dok muškarci rade na poljima, s malo kontakta s Bolivijcima. Bilo je vrlo teško nagovoriti ih da svjedoče, kaže tužitelj Perez. Često su u suzama odbijale, ali onda bi ih pitao žele li da se to i drugima dogodi.

“Moguće je da se radi o više od 200 žrtava”, kaže Gladys Alba, članica sudskog vijeća koje je osudilo silovatelje. Skupina je, navodno, haračila po selu od 2005. do 2009. Devet ih je, deseti je umro. U kolovozu 2011. sedmorica su osuđena na 25 godina zatvora zbog silovanja, osmi je dobio 12 godina jer je ostalima nabavio drogu kojom su umrtvljivali žrtve, a deveti je u bijegu. Mnoge žrtve odlučile su šutjeti. “Roditelji ih nisu htjeli dovesti na forenzička ispitivanja. Menonitska žena teško će se udati ako je prije toga imala seksualni odnos”, kaže sutkinja.

Raširen incest

Osuđeni negiraju krivnju. “Optuženi smo zato što smo siromašni, nitko od nas se nije mogao braniti”, kaže Franz Dyck (31). Kad su ga zatvorili, tvrdi, bio je djevac. “Rekao sam im da su sve optužbe lažne, ali zatvorili su me u kontejner, bez ijednog dokaza. Prijetili su mi i držali me zatvorenog gotovo tjedan dana u Manitobi prije nego što su me predali policiji”, optužuje Franz.

Menonitska zajednica je podijeljena, mnogi sumnjaju u ispravnost presude.

Neki misle da su osuđeni muškarci žrtveni jarci koji su poslužili za skrivanje raširenog seksualnog zlostavljanja u obiteljima, mnogi sumnjaju u korištenje omamljujućeg spreja. Suci i tužitelji sigurni su da je pravda izvršena: sve što je priznao prvi uhićeni u Manitobi potvrđeno je kasnije u istrazi. Međutim, to nije kraj. Nova istraga je potvrdila da su se silovanja nastavila i nakon presude.