Voda se od jutros u mlazevima spušta niz zidove bolnice u kojoj se liječe stotine pacijenata, a po hodnicima i sobama postavljeni su veliki škafovi, kante i druge posude u koje se osoblje bori da skupi vodu.

U videu koji je portalu CAPITAL poslao pacijent ove bolnice, vidi se hodnik na petom spratu bolnice na kojem je postavljen veliki škaf i plastične kante koje skupljaju vodu.

U pitanju je interno odjeljenje ove bolnice, a kako nam kažu pacijenti, situacija nije bolja ni na nižim spratovima jer je voda procurila i tamo. Saznajemo i da prokišnjava i na spratu gdje se liječe onkološki pacijenti ove bolnice.

Zbog prokišnjavanja i kvašenja kablova, ispričao nam je jedan zaposleni u ovoj bolnici, prethodno su pregorjele instalacije i oprema u jednoj od operacionih sala.

Doktorica Maja Dragojević Stojić kaže da voda nije malo probila, već da je to cijeli vodopad i da stanje nikad nije bilo gore.

“Voda ide u mlazu. Najgore je stanje na prvom spratu na kojem se nalaze onkologija i hirurške sale. Čak i na dijelu gdje su kao rekonstruisali krov je stanje katastrofa. Nemoguće je raditi. Na svim spratovima su kante. Negdje voda ide u mlazu, a negdje kaplje”, kazala je Dragojević Stojić.

Dodala je da pacijente ne vraćaju kući i da ih zbrinjavaju u gotovo nemogućim uslovima.

Inače, ranije je najavljeno da bi rekonstrukcija ove bolnice trebalo da počne do kraja ove godine, a prvi na redu trebalo je da bude upravo krov koji je u veoma lošem stanju i koji je u prethodnom periodu tokom jačih kiša prokišnjavao, uzrokujući probleme radnicima ali i pacijentima.

Da li je rekonstrukcija počela i kako planiraju riješiti problem sa vodom koja je „probila“ u bolnicu danas nismo uspjeli saznati od vršioca dužnosti direktora Miroslava Bijelića koji se nije javljao na telefon.

Izvor: capital.ba

“Naime, Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju RS, član 35, propisuje da djeca do 15 godina imaju pravo na pratnju, ukoliko postoji medicinska indikacija. Zbog toga, uglavnom, porodični ljekari, samovoljno tumače šta je medicinska indikacija i procjenjuju da djetetu ne treba pratnja, pa onda majka ne može da ide uz dijete jer ne dobije za sebe uputnicu. Ili ide, ali mora da plati ležanje”, navode iz Udruženja.

Kako su istakli u saopštenju,  tako su djeca ali i roditelji, stavljeni u neravnopravan položaj, jer od toga kako će porodični ljekar protumačiti šta je medicinska indikacija, zavisi da li će uz dijete biti majka tokom liječenja u bolnici.

“Zbog svega navedenog, tražimo da se ukine sporni dio u Zakonu gdje piše “ukoliko postoji medicinska indikacija” te da svako dijete ima pratnju. Dovoljna medicinska indikacija je, svakako, stres koji će dijete doživjeti ukoliko ostane samo u bolnici, pored traume zbog koje ostaje. Zašto treba uopšte da postavljamo pitanje da li je djetetu potrebna majka u bolnici, zar to ne treba da bude normalna i podrazumijevana stvar.

U cijelom svijetu se podrazumijeva da će majka ili otac biti uz dijete tokom liječenja u bolnici, tokom porođaja je normalno da neko bude uz porodilju, samo se kod nas uvijek mora boriti oko toga.

Vrijeme je da i nama normalne stvari postanu konačno normalne. Majka je djetetu neophodna u bolnici. Nema potrebe da doktor o tome odlučuje, njegovo je da liječi. Mamino je da njeguje, voli, mazi, uz nju sve manje boli i lakše prođe. Dovoljna medicinska indikacija je što će dijete dobiti stres ako ostane samo u bolnici i jaku traumu”, kaže Jelena Bjelica, predsjednica Udruženja “Moje dijete”.

“Zdravstvena inspekcija je u bolnici i obavljaju se istražne radnje iz njihovog domena rada”, kažu za Nova.rs u ovoj ustanovi.

Pomenuti portal podsjeća da je, beba Marice Mihajlović 12. januara ove godine preminula nekoliko sati poslije rođenja, a porodilja tvrdi da je ginekolog M.M. obio da je porodi na carski rez i uporno insistirao na prirodnom porođaju, koji je bio gotovo nemoguć, zbog čega se beba nagutala plodove vode.

Marica takođe optužuje doktora da je tokom porođaja vrijeđao na nacionalnoj osnovi, stiskao vilicu i prijetio da će joj “smrskati glavu”, pritiskao joj stomak, toliko da joj je slomio rebro.

U bolnici je u toku i unutrašnja kontrola, a ljekar do sada nije želio da daje izjave za medije.

Kako je rečeno u policiji, ginekolog M. M. je samoinicijativno sinoć došao u policijsku stanicu i prijavio da se ne osjeća bezbjedno zbog komentara i objava na društvenim mrežama.

Kad god sam pokušavala da im kažem da se bojim porođaja, oni su mi govorili da ne brinem. Tijelo će znati šta da radi.

Pokušavala sam sa meditacijama kao vidom pripreme za porođaj. Sve meditacije su uporno ponavljale kako je naše tijelo napravljeno za ovo. Išla sam i na radionice o porođaju i slušala sestre kako nam govore da su žene nekada rađale u poljima. Naše bake su rađale u kućama bez ikakvih medicinskih intervencija i tople vode. Poruka je bila vrlo jasna – ja sam rođena za ovo.

Poslije 12 sati trudova bilo je jasno da je sve to neistina. Ja nisam stvorena za ovo. Nisam mogla da donesem bebu na svijet kako je to bilo predviđeno. Srce mi se slamalo. Osjećala sam da je moje tijelo podbacilo.

Kada su ljudi saznali da sam imala neplanirani carski rez, mišljenja su bila podijeljena, ali nikada od pomoći.

Hvala Bogu na modernoj medicini! Da li i dalje razmišljaš o prirodnom porođaju sljedeći put? Oh, izabrala si lakši način. Kakva si ti sretnica! Ja bih sve dala da sam mogla da izaberem carski rez. Oh, draga, ništa od toga nije bitno. Komentari su se samo nizali.

Nedugo zatim, moja draga prijateljica mi je poslala poruku ,,Žao mi je što porođaj nije prošao onako kako si zamišljala. Tu sam za tebe kada god budeš htjela da pričaš o tome. ’’

Napokon sam se osjećala kao da me neko razumije.

Ona nije pokušala da mi kaže kako treba da se osjećam ili da ponudi svoj stav na zadatu temu. Ona je samo htjela da mi kaže da je tu uz mene i da je voljna da prođe s mnom kroz ovo iskustvo.

Na kraju priče jedino je važno da imam zdravog dječaka u svom naručju kojeg sam nosila i voljela tokom ovih devet mjeseci.

Negdje oko godinu dana poslije porođaja, napokon uviđam da me moje tijelo nije iznevjerilo iako mi se nekada tako doimalo.

Za sve mame koje misle da ih je njihovo tijelo izdalo u trenucima porođaja, vidim vas. Ja sam tu. Ja sam sve vi. Ne pišem da vas ubijedim u suprotno. Više bih voljela da vam skuvam čaj ili kafu i da vas saslušam. Da zajedno prođemo kroz ovo.

Napisala Whitney Britton

Prevela: Iris Janković

Naime, u BiH je zabilježen jedan slučaj velikog kašlja ili hripavca i to u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, objavili su federalni mediji.

Bakterija koja izaziva veliki kašalj potvrđena je kod novorođenčeta, koje je nažalost preminulo.

Dvoipomjesečna beba nije bila vakcinisana, a imala je i drugih zdravstvenih problema.

Nadležni kažu da nema mjesta širenju panike, ali pozivaju na vakcinaciju. U Hrvatskoj ima čak i epidemije velikog kašlja.

U Zavodu za javno zdravstvo Hercegovačko-nerevanskog kantona potvrdili su da je u Sveučilinoj kliničkoj bolnici Mostar prije desetak dana zabilježen slučaj zarazne bolesti velikog kašlja ili hripavca kod dvopomjesečne bebe, prenosi BHRT.

“I pored svih mjera koje su kolege s klinike za pedijatriju poduzele, dijete je nažalost preminulo. Mogu reći da je dijete imalo i neke druge zdravstvene probleme, i mogu vam reći da dijete nije bilo vakcinisano, da li zbog tih bolesti ili ne, ali to je period kad se prva doza za hripavac daje u drugome mjesecu”, rekao je Eniz Čolaković, direktor Zavoda za javno zdravstvo HNK.

Veliki kašalj ili hripavac je izuzetno zarazna bakterijska infekcija disajnih puteva, a najbolja prevencija je redovno vakcinisanje djece. U Zavodu, stoga, apeluju na redovno vakcinisanje djece kako bi se spriječila pojava i širenje zaraznih bolesti, kao što je to trenutno slučaj sa hripavcem u Hrvatskoj.

Najteže je u Splitu gdje je više od 70 oboljelih, dok je u Zagrebu zaraženo 10 osoba.

Hripavac se prenosi kapljičnim putem, a prvi simptomi javljaju se nakon sedam dana. Nalik su prehladi. Ljekari kažu da su najugoženija mala djeca koja nisu potpuno razvila imunitet i nisu vakcinisana.

“Ako imate novorođenče, to je dijete do mjesec dana života ili dijete koje je staro do tri mjeseca života, a ima recimo simptome nadrženog kašlja, pri tome ne može spavati, ima isprekidani san, loše jede, ima visoku temperaturu, onda se javlja odmah. Djeca koja su starija od tri godine, a nemaju visoke temperature, znači to su one iznad 39, 40, tresavice, ti mogu pričekati i treći dan simptoma”, kazala je Đurđica Šešo Šimić, pedijatar, prenosi Radio Sarajevo.

Posljedni put hripavac je na području FBiH zabilježen 2018. godine, kada su 93 osobe bile zaražene.

“Radi se o bakterijskoj bolesti koja je preventibilna vakcinisanja i pokrivena je obveznim kalendarom imunizacije. Nažalost, opseg imunizacije ovom vakcinom je 68 odsto što ne obuhvaća kolektivni imunitet koji bi trebao biti preko 90 odsto”, kazao je Siniša Skočibušić, direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH.

U Zavodu za javno zdravstvo ističu kako se posljednih mjeseci na nivou FBiH sprovodi pojačan program imunizacije, jer njegov pad nosi rizik da se ponovno vrate zarazne dječje bolesti koje su već godinama praktično iskorijenjene. Nadaju se da ipak neće doći do ozbiljnijih epidemijskih razmjera u slučaju velikog kašlja.

Riječ je o uvođenju novog softvera u radiologiji, koji omogućava značajno poboljšanje procesa dijagnostike, kvantitativnu analizu i obogaćivanje medicinskih podataka, što može biti dragocjeno za istraživanje i razvoj novih dijagnostičkih algoritama ili terapijskih strategija, saopšteno je danas iz Bolnice.

Pomoćnik ministra zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske Milan Latinović istakao je da je Vlada Republike Srpske u proteklom periodu zdravstvenim ustanovama nabavila najsavremeniju medicinsku opremu sa određenim softverima koji u radu koriste vještačku inteligenciju.

– Bijeljinska Bolnica je stavila krunu na ovaj proces i dijagnostičku opremu nadogradila još jednim naprednijim sistemom, koji će omogućiti da radiolozi kvalitetnije i bolje rade. Ne treba da imamo strah od primjene određenih softvera i sadržaja jer oni poboljšavaju rad naših medicinskih radnika, koji i dalje ostaju najvažniji kada je riječ o zdravlju i radu sa pacijentima, poručio je Latinović.

Hirurg Milorad Todorović rekao je da je poenta vještačke inteligencije da se sa novim podacima sistem dalje razvija.

Profesor Paola Savona sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Palermu naglasila je da je veoma važno uspostaviti pravni aspekt primjene vještačke inteligencije u medicini, s ciljem sprečavanja zloupotrebe ili bilo kog tipa diskriminacije.

Zlatko Maksimović, predsjednik Organizacionog odbora Naučne konferencije, u okviru koje je i otvoren Centar, rekao je da je jedan od bitnih zaključaka da vještačku inteligenciju koja je već došla, treba nadzirati, i onoliko koliko je moguće kontrolisati.

Dvodnevna međunarodna naučno-praktična konferencija “Budućnost vs. sadašnjost u medicini, digitalzacija-vještačka inteligencija” okupila je više od 130 učesnika iz Republike Srpske, Federacije BiH, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Velike Britanije, Austrije, Italije, SAD, Ruske Federacije i Sejšela.

Konferencija je održana u organizaciji Fondacije za kulturu kvaliteta i izvrsnost iz Beograda, “Brejnkon tehnolodžiz” iz Beča i Bolnice “Sveti vračevi” iz Bijeljine. Pokrovitelj je Vlada Republike Srpske, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite.

Tako sam saznala da mi je mjesto na smrdljivom čučavcu. Lijepo.

Njena koleginica, pokušavajući da namjesti palac koji joj je stalno izvirivao iz rupe na klompi, srdačno je podržala:

-„Znam ja te takve, sišla sa nekog brda, do juče pišala u šumi, brisala dupe lišćem, a sad se ovdje iščuđava svemu.“

Nije da nisam sišla sa brda. Sišla sam jednog, odvratnog petnaestog oktobra, prije sedamnaest godina i nije da nisam koristila pogodnosti u slučaju nužde koje pružaju brdo i šuma.

I znam da sam teška kao deset slojeva zemlje u toj istoj šumi i da sam prošarana raznim govnima, ali znam još ponešto.

Znam kako je biti medicinska sestra zaposlena u našoj bolnici, iako to nisam bila nikada. Znam da si o tom pozivu  maštala, još dok si nosila roze, plastični stetoskop oko vrata i tjerala babu da ti glumi pacjenta. Dok leži, baba ti kaže:

-„Uči sine, da ne bi morala da budeš čistačica u bolnici.“

Baba preskoči da ti kaže da, poslije učenja slijedi članska karta, pa tribine, pa bijela majica par brojeva veća, pa neki nesnosni skupovi u kojima ne znaš ni kako si se našla, i ne znaš kakva je to jebena zastavica u tvojoj ruci i ko su svi ti ljudi oko tebe i ko je prokleti Miloš, kolega iz stranke, za čiju svadbu sakupljaju po sto maraka.

-„Biće i D na svadbi!“, kažu.

Sjajno. Raduješ se. Pričaš o mladencima, baš su par. Kažeš da je „po sto maraka“ sasvim u redu. Biraš haljinu u skupom butiku. Diviš se pozivnici. Lažeš, jer tako mora.

Jebe ti se za D. Mlada izgleda kao govno, a mladoženja kao neki manijak. Pozivnica izgleda kao poziv na bugarsku maturu. Moraš pozajmiti pare.

Sve su prilike da ćeš pozajmiti i haljinu. Napićeš se kao profesor književnosti na eksurziji u Budimpešti, od kojeg to niko nije očekivao. Istrpićeš  iskošene poglede, svoje ime kako klizi preko nečijih usta, priljubljenih uz nečije dlakavo uho. Još par krugova tako i eto ga, poziv koji kaže:

-„ E ima jedno mjesto u Š. Javi se direktoru u ponedeljak.“

Šta je sa obećanim mjestom u bolnici? Biće. Biće kada podigneš kredit i platiš za njega. Ni to ti niko ne kaže, ali se prosto desi. Kao i sve ostalo. Nakon dvije godine u Š. , shvataš da taj kredit i nije tako loša ideja. Eto te u bolnici.

Ali više ne znaš da li si došla kao pacjent ili kao zaposleni. Frustrirana. Ipak luda. Kažeš da stvari treba nazivati pravim imenom. Prevrćeš očima na svakog pacjenta. Svi su glupi. Ili ludi. Pitaš se gdje je granica između tebe i njih.

-„Halo, piše Vam velikim slovima da pripremite sitni novac! Hoćete li da vam zakažem i kod oftalmologa?“

Gasiš već petnaestu cigaretu od jutros i razmišljaš šta bi uradila da se neko ponaša prema tvom ocu, kao ti prema onom čiči. Krivica prođe čitavim tvojim tijelom, kao kad se udariš nožnim palcem o ivicu stola. Kažu da, kada ti se dogodi to sa palcem, brzo se uštineš za stomak, tako da preusmjeriš bol na drugo mjesto. Tako je.

Koga je briga za tebe?  Ko je ljubazan prema tebi? Ko pita tebe kako ćeš otplatiti kredit? Ko brine o tome što mrziš posao koji voliš? Niko. Neka se gone svi. I čiča, i ona štrkljava šmizla koju si srela ispred toaleta.

Mama ti kaže:

-„Ćuti imaš državni posao.“

Komšica potvrđuje klimanjem glave.

-„Sine, pomogla je tebi stranka. Nemoj duše griješiti.“

Škola, kredit, posao, penzija. To su četiri životna doba na Balkanu. Između njih je: malo radosti oko trudnoće, mnogo brige oko „kako sutra“, tuce računa, poneki odlazak na more, mnogo onoga „šta će narod reći“ , poneki prkos koji kaže: „jebe mi se za sve, živim kako hoću“ i pregršt raznovrsnih tapkanja u mjestu i pitanja: „Šta ćemo sad?“ .

Ja evo, na primjer,  trenutno tapkam u mjestu na ginekologiji. Nisam trudna i to me, u ovom momentu, čini izuzetno srećnom. Našla sam se u jednoj čudnoj družini.  Ima tu: trudnih i netrudnih i možda trudnih. Ima tu: mladih, starih, debelih, mršavih, glasnih i stidljivih. Ja sam ona tiha sa strane.

Inače, van ovih zidova, nisam ni tiha, niti srećna zbog činjenice da, osim organa, nemam ništa drugo u stomaku. Na ovom mjestu sam sasvim u redu sa tim da ćutim kao zalivena i da se gadim na trudnoću.

-„Samo da mi je tri hiljade, pa da se porodim u „J“. K'o gospođa!“, kaže jedna, a usne joj se stežu u obruč.

-„Ja sam se, poslije prvog porođaja, zaklela da ću sledeći put dići kredit i ići privatno u „J“. Ali jebi ga, ne može se.“, dočekuje druga, visoko podižući debele, nacrtane obrve kakve se sada nose.

„Kako ja imam užasne obrve“, pomislih.

-„Ma šta rade više, ‘oće li iko izaći?“, otpuhuje treća i hvata se za naborano čelo.

Ona nesrećnica što nije uspjela da podigne kredit, nastavlja:

-„Uvijek nešto preče. Kad sam rekla onom svom, kad me ubio nije. Kredit? Treba ti kredit da se porodiš? Pa ti si luda žena. Eto, baš mi je tako rekao.“

Ponovi još par puta, imitirajući glas pokvarenjaka sa kojim živi.

-„Ma šta oni znaju! Kad sam se porodila prvi put, onaj moj se napio, na ispiranju završio. Ja izašla iz bolnice prije nego li je on doš‘o kući.  Da mi nije matere i ćaće, ne bi im‘o ko ni doći po mene.“

Svaku petu riječ naglašava podizanjem i spuštanjem fascikle sa nalazima.

-„Nikakve koristi od njega. Samo da ja dignem svoju djecu i izvedem na pravi put, a on mi ne treba.“

Druga klima glavom potvrdno i samo čeka momenat da ova završi, pa da ona nastavi.

-„Moj dig'o kredit da vrati dugove i kupio materi telefon. Ma jednu gumicu za kosu da mi je donio! Eto, ma ni to.“

Ponavlja to više puta. Svaka od njih voli da ponavlja svoje riječi, kao da se pravda, kao da nije dovoljno crno ono što govore, pa bi da ga još zagarave i nagrde.

Prva počinje da grebe noktima po fascikli.

-„Ma ne treba meni ni kupovati, nego onom djetetu. Kad mu je kupio čokoladu zadnji put? To Bog zna. Dođe s posla i odma’  u kafanu! Ja kad odem na kavu, to ti je „sto jezika“. Da mi je samo da imam svoj posao i svoj dinar. Ali ne da, pas!“

Ona treća i dalje gleda u vrata i nerazgovijetno mrmlja. Dvojac nastavljaja svoj monolog. Sigurna sam da, kada bih pitala bilo koju od njih dvije, šta je rekla ona druga, ne bi znale.

-„Kažem: ‘ajmo na more, ‘ajmo u Srbiju kod rodbine, ‘ajmo negdje k'o sav normalan svijet. Znaš li šta me pitao? Hoću li da digne kredit za more ili za gospodski porođaj? Sevap ga je ubiti na spavanju!“

-„Meni svekrva kaže da se ona porodila na njivi. A mi danas samo izmišljamo nešto. Šta ćeš stalno kod doktora, pita me. Ona nikada nije bila kod ginekologa. Čim oni počnu dole da čačkaju, to ne može izaći na dobro. Tako mi kaže. Malo mi je falilo da je pošaljem u tri lijepe, ali ćutim, šta ću, u njenoj smo kući.“

-„Najgore mi je kad pomislim na porođaj. Sve ću nekako izmoći, ali…“

Pogledi im se konačno spajaju.

-„Kuma moje sestre se porodila u „J“. Kaže da su je na rukama nosili. Da vidiš hrane i ugođaja. Moja Mica mi slike pokazivala…“

Pogled joj skliznu na odvratni, zeleni pod sa kojeg isparava smrdljivi Domestos.

-„Ma ne treba mene niko da nosi na rukama, ali da me poštuješ, to hoću. Ja luda od bolova, a meni će doktorica: nisi jaukala kad si noge širila.“

-„Moj Davor im je dao sto maraka odma’, pa sam bolje prošla. Jeste, jeste, ne mogu duše griješiti, jeste svakakav, ali spasio me je tada.“

-„I Amir jeste svakakav, ali opet zaradi taj dinar, imamo svega za pojesti. Ne mogu duše griješiti.“

-„Ma ima ih, hoće udariti ženu. Moj muž zagalami, ali nikada ne nije udario. Ne mogu duše griješiti, udario me nije nikada.“

-„Ma i mi nekada pretjeramo. Šta će i oni, rade po čitav dan, a mi samo zvocamo.“

-„U pravu si! Lude smo mi žene“.

Pogledaše se, pa prasnuše u smijeh.

Vrata  se otvoriše. Pred očima mi sinu mršava, ženska figura u donjem vešu, zbunjena i zatečena potezom medicinske sestre koja stoji pored otvorenih vrata i poziva mene da uđem. Nesigurno ulazim i saopštavam da nije problem da sačekam da se ova obuče.

-„Hajde, nemamo čitav dan. Nema ona ništa što ti nemaš. Žene smo!“

Hodam i  osjetim kako gazim po ostacima smijeha onih grešnica. Više niko ne govori ništa. Po koži nas pecka njihova krivica i počinje da svrbi, nesnosno svrbi.

Doktor mi objašnjava da je sve u redu i da je svrab rezultat nepotrebnog brijanja. Onda me pita:

-„A za koga se ti briješ, ako ti je  muž u inostranstvu? Je li, mala? Je l’ zbog mene? Nemoj zbog mene.“

Smije se. On. Doktor. Ja ne.

Shvatam da nije u redu. Postajem svjesna onog toaleta, bijesa medicinskih sestara, krivice onih žena i njihovih iščezlih osmjeha, one figure u donjem vešu,  i  postavljenih mi pitanja. Ali ne mogu da progovorim. Odlazim.

Kanesten je pomogao. Ne mogu duše griješiti.

Njen život prije bolesti trajao je 18 godina, ne baš dugo da bi dijagnozu olako prihvatila, ali je trajao i zahvaljujući pravoremenoj reakciji i pomoći dobrih ljudi, traje još uvijek.

– Simptomi su počeli u junu 2012. godine, nakon završetka škole. Bili su to fizički simptomi sa blagim bolom u predjelu desne noge, na potkoljenici. Na prve simptome nisam mnogo obraćala pažnju misleći da je bol od nekog udarca.

Krajem avgusta, početkom septembra se pojavio otok i tada sam već osjećala da je tu nešto čudno, što živi i raste u meni. U oktobru sam se javila doktoru – priča Aleksandra.

Aleksandra navodi kako se prvo obratila u Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, gdje ju je primio i pregledao dr Dejan Ćurlik, ortoped specijalista. Urađen joj je rentgen snimak.

– Na osnovu urađenog rentgen snimka rekao je da je ono što vide cista, nisu bili sigurni kakvog je karaktera, ali su sumnjali da bi mogao biti karcinom (Osteosarcoma fibulae), pa su me poslali na onkologiju na Paprikovac.

Gore me je taj prvi put pregledao onkolog Vranješ. Nakon što su odrađeni potrebni snimci i utvrđeno da u Banjaluci i nisu sigurni da se može učiniti sve najefikasnije, jer je dijagnoza 99% karcinom potkoljenice (Osteosarcoma fibulae), poslali su me da 24. oktobra odem na pregled kod doktora Aleksandra Đorđevića na IOHB Banjica u Beogradu.

Pregled je bio dogovoren između doktora, a troškove istog, kao i naredne odlaske u Beograd finansirao je Fond ZO Republike Srpske – kaže Aleksandra za Banjalučke priče.

– Tamo je doktor Đorđević prilikom pregledanog snimka, bio optimističan, rekao mi je da će liječenje trajati 9 mjeseci do godinu dana, da ću nakon odrađene biopsije primati hemioterapije, te imati operacioni zahvat.

U svakom slučaju nakon prvog pregleda, pored straha i svega što prolazi kroz glavu, pamtim da mi je njegov stav prema svemu tome mnogo značio, jer je ulivao nadu da će sve biti dobro, i ako sam imala velike padove krvne slike, tolike da su nekada prilikom povratka u Banjaluku na odjel onkologije, određeni parametri bili preniski. Sve je bilo u vrijednostima ispod svake normale, pa sam dobijala doze krvi, plazme, čistih trombocita, injekcija kako bi se vrijednosti podigle –  dodaje Aleksandra.

Zloćudni je tumor, uradiće se biopsija, liječi se 9 meseci do jednu godinu. A meni u glavi odjekuje to “liječi se”, jer opet srećnica sam. Zamisli, postoje i oni koji se ne liječe!”, priča ova djevojka svoja iskustva.

Vrijeme liječenja, Aleksandra je provodila u bolnici, svih 12 mjeseci.

– Kada bih sve spojila možda sam dva mjeseca bila u svojoj kući, ili ipak ni toliko. Vrijeme provedeno u izolaciji, popravljajući krvnu sliku, bilo je mučno, koliko psihički, toliko i fizički.

Ali nisam se dala, nisu me ni doktori dali. Borili smo se. Zatvaranje jedne od soba na nepoznato vrijeme bilo je jedna od težih stvari, ja ostajem sama u ta četiri hladna zida, tu provedenih toliko iscrpljujućih sati, čekajući novu infuziju, novu dozu krvi i tako u nedogled nakon svake hemioterapije.

Bilo je tu toliko tišine, toliko pitanja, toliko usamljenih sati, toliko nejasnoća. Ali i toliko snage, zabranila sam sebi da se sažaljevam – kaže Aleksandra.

Aleksandra navodi da je utjehu nalazila u odlasku u crkvu nedjeljom. Prisustvo molitvi joj je krijepilo dušu, a svaka molitva za njeno ozdravljenje, tjerala joj je suze na oči.

– Spoljašnji izgled mi se tada promijenio, pored štaka i marame na glavi koje su bile neizostavni dio mene. Periku nisam nosila, kupila jesam, misleći da neću izaći nikuda bez nje, ali bilo je suprotno, nikako je nisam nosila. Bila je neprirodna, ne moja. Nemojte se osjećati manje vrijednima bez kose, uživajte i tada. Na kraju mi je bilo olakšanje jer glavu operem za minut i manje –  dodaje Aleksandra.

S obzirom na to da je hemioterapije primala na Institutu onkologije i radiologije Srbije, na dječijem odjeljenju. Najdraži trenuci su bili oni koje je provela uz dječaka od dvije i po godine.

– Pamtim sve momente s njim od onog momenta kad je dozvolio da mu se približim, svu pažnju prema meni, jer zamislite dvogodišnje dijete koje vam drži oblog na pukloj veni i pita da li ‘boji’, te prekornim očima gleda medicinsku sestru jer se usudila dirati mene, njegovu Sandru. Ostao je u bolnici poslije mene – kaže Aleksandra.

27. novembar je bio dan kada je završila sa tridesetom seansom zračenja i kada je izašla sa Instituta, sa nekoliko centimetara kose, osmjehom na licu i suzama u očima.

– Ostavljam svoje heroje da i dalje biju bitke, ostavljam svoje ‘mave ćevave’, jer tako smo se zvali nekada, a tako bih voljela da sam ih sve mogla povesti sa sobom daleko od tog mjesta –  dodaje Aleksandra.

– Život poslije dijagnostikovanja raka, ili bilo koje druge teže bolesti, hvata posve drugu nit i prelazi u drugu dimenziju, u dimenziju u kojoj sebe moramo staviti na prvo mjesto.  Na sve to volim i svoj ožiljak, svoju desnu stranu, i ako nije idealna. Šta je to danas uopšte idealno?! Mnoge stvari danas doživljavam drugačije jer sve je to život –  kaže Aleksandra.

Tokom liječenja pokrenuto je nekoliko humanitarnih akcija. Prve su bile komšije iz Gornje Piskavice gdje Aleksandra i živi, zatim i u nekoliko srednjih škola i na Filološkom fakultetu, te u jednoj radnji na Laušu, gdje su dobri ljudi organizovali akciju pošto su tu kupovali namirnice pri povratku s kontrola.

Aleksandra trenutno ima 28 godina, živi sa roditeljima, u Gornjoj Piskavici, zaposlena je, normalno obavlja sve životne aktivnosti. U kolektivu na poslu se osjeća prihvaćeno. Zadovoljna je sobom i svojim trenutnim stanjem.

S obzirom da je zlatni septembar – mjesec podizanja svijesti o dječijem raku, a da je rak kostiju (Osteosarcoma), dijagnoza karakteristična za adolescente, nadamo se da će neke od Aleksandrinih riječi nekome biti od pomoći u procesu izliječenja, pišu Banjalučke priče.

Preuzeto sa: srpskainfo.com

Naime, policija provjerava navode prijave koja se odnosi na nesavjesno pružanje ljekarske pomoći u Univerzitetskoj bolnici Foča, gdje je novorođenče zadobilo povrede glave.

Beba je, kako nam je juče potvrđeno iz trebinjskog tužilaštva, još u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS), a iz fočanske bolnice, pozivajući se na informacije koje dobijaju od kolega, kažu da je njeno zdravstveno stanje dobro.

“Univerzitetska bolnica Foča je u toku prošle sedmice Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske dostavila iscrpan izvještaj sa svim podacima i postupcima provedenim u vezi sa nenamjernim neželjenim događajem tokom kojeg je došlo do povređivanja novorođenčeta”, rekli su za “Nezavisne novine” iz ove zdravstvene ustanove.

Dodaju da su proveli sve neophodne radnje koje se tiču uzimanja potrebnih podataka sa izjavama neposrednih učesnika događaja, od strane rukovodstva Ustanove.

“Stručni kolegijum je takođe upoznat sa neželjenim događajem, zatim je Etički odbor Univerzitetske bolnice Foča sproveo sve neophodne procedure koje se tiču dešavanja u vezi sa događajem tokom kojeg je došlo do nenamjernog povređivanja bebe prilikom porođaja”, rekli su iz Univerzitetske bolnice Foča.

Tvrde da su sve dobijene informacije proslijeđene resornom ministarstvu, sa predloženim mjerama radi unapređenja postojećih protokola i procedura, sa pojačanom opreznošću prilikom njihovih izvođenja.

“Između ostalog, one podrazumijevaju ponovnu provjeru svih radnih procedura na Odjeljenju za ginekologiju i akušerstvo i otklanjanje eventualnih nedostataka, kao i sprovođenje ponovne obuke svih zaposlenih na Odjeljenju kao i Ginekološko-akušerskoj ambulanti”, naveli u iz Univerzitetske bolnice Foča.

I iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske podsjećaju da su zatražili izvještaj ove zdravstvene ustanove te potvrđuju da im je Univerzitetska bolnica Foča dostavila kompletan izvještaj.

“Izvještaj sadrži informacije koje su medicinskog karaktera i po svojoj prirodi se ne smiju iznositi u javnost”, naveli su iz resornog ministarstva.

Podsjećaju da je postupak utvrđivanja okolnosti pod kojima se, nažalost, ovaj događaj desio, već pokrenut kod nadležnih pravosudnih organa.

Kako nam je ranije rečeno u Policijskoj upravi Foča, slučaj je 20. avgusta policiji prvo prijavio dežurni ljekar KCUS.

Policiji je rekao da je u KCUS dovezeno novorođenče sa povredama glave, rođeno u Univerzitetskoj bolnici Foča.

“Istog dana otac novorođenčeta prijavio je nesavjestan rad ljekara u Univerzitetskoj bolnici Foča.  O svemu je obaviješten tužilac Okružnog javnog tužilaštva Trebinje, koji je naložio da se preduzmu sve mjere i radnje na dokumentovanju krivičnog djela”, rekli su u PU Foča.

Preuzeto sa: nezavisne.com