Stomak ti se u početku i ne vidi kako si zamišljala i onako kako bi ti željela na tom početku. A tako nestrpljivo želiš, da se pohvališ njime. Onako ćutke. Tako sam bila prinuđena da se nekoliko puta u tim, redovno uskim zdravstvenim čekaonicama, probijam kroz gužvu, skoro  pa vičući  – „ja sam trudnica, molim vas propustite me“.

Bože.

Samoj sebi sam ličila na ljetnjeg prodavca krofana, znate onog, sa plaže.

SVJEŽE KROFNE!

Na vrelom ljetnjem pijesku. U sasvim neudobnim papučama. I njemu nikad bližem, a tako nedostižnom moru. U tim trenucima dijelili smo istu sudbinu.

I tako. Dok se probijam kroz gužvu neki se bune. Uglavnom većina. Gunđaju. Dozivaju. Mrmljaju  sebi u bradu. Dozivaju Boga ili majku. Uglavnom u zavisnosti od godina. Stariji obično Boga, a mlađi  mater.

Nikom nije pravo. Da se razumijemo. A nije pravo bilo ni meni. Što su svi pogledi bili uprti na jednom mjestu. Moj STOMAK. Tražili su dokaz moje priče. Tražili potvrdu. O trudnoći.

Potvrde niđe. Moj stomak ah…sasvim mali. Ne vidi se. Ne izgleda čak ni kao da sam se nadula. Mislila sam se, eh da je makar malo veći. I što već jednom ne poraste.

Prekorivo su me gledali. Izostajao je dokaz. Da sam noseća!

Na taj način sam se borila ja. Kao i prodavač po vrelom ljetnjem pijesku u skroz neudobnim papučama, sa svježim krofnama.

Šta je sa onim trudnicama koje su stidljive, koje se srame? Moja sestra je jedna od njih. Ona je u tim situacijama vodila sa sobom našu majku. Pa onda njih ukupno troje  čekaju red za jedno. To im je bilo smislenije nego da se pregone sa narodom. Bože me sačuvaj.

Jer ko će sada vikati narodu TRUDNA sam, molim vas pomjerite  se. I tako bi majka stajala u red i čuvala joj mjesto a ona povremeno izlazila da povraća (jutranje mučnine) ili sjedila na stolici kad je red bio baš dug, što je skoro pa uvijek.

Trebalo je stajati onda kad moraš da miruješ u trudnoći zbog hematoma većeg od bebine glave. Da se straviš.

U higijenskom zavodu gdje se rade vaginalni brisevi je još gore. Tamo su žene pa očekuješ razumijevanje.

Ako ste mogle u čekaonici da vidite, od noseva žena koje su bile najbrže, na vratima takođe piše – TRUDNICE IMAJU PREDNOST. Najbrže su obično one najkrupnije. Dvije su rekle da njih čeka muž. Prvo sam pomislila –zar u čekaonici. Što bi bilo, stvarno, skroz čudno za mjesto za mjesto u kojem živim.

Ovdje bi to bila sramota, kao da muškarci nemaju ama baš nikakve veze sa ŽENSKIM problemima.

„Čekaju u kolima ispred higijenskog“, pojašnjavaju gospođe, i stvarno moraju da žure jer „motor nije gasio, napolje je  baš hladno“. Misle, motor od kola. Valja se ogrijat.  I da, moraju ući prve. Naravno.

Tebe, nema veze, ne čeka niko i imaš svo vrijeme ovoga svijeta. Mi sve ostale imamo razumijevanje, za muževe. Stvarno nema smisla da čovjek čeka. I to ispred higijenskog zavoda. Muž iz kola je muž iz kola. Bio mu je „upaljen“ motor…

Odlučila sam da uzemem stvar u svoje ruke. Radim sledeće. Kažu u cijelom svijetu možeš doći do bilo koga tačno preko četiri osobe. Neko je računao. A ja računam u malom gradu, kao što je moj, dovoljna ti je jedna osoba. Tako je i bilo.

Ne budem uopšte lijena. Pozovem svoju rođaku  koja „zna svakog živog“ i kažem joj da sam ustala u 5 da bih stigla u higijenski zavod na vrijeme i da sve izgleda kao da ću sjutra ujutro morati sve ovo da ponovim. Jadikujem. Kukam. Žalim se. Ko će sve ovo izdržati.

Ona mi kaže, nemoj da brineš imam tamo poznanika. Sad ćemo sve da sredimo! I pita zašto je još sinoć nisam pozvala. Tako i bude. Na neka od bočnih vrata uđem „preko reda“. Ta vrata nisu izgledala kao da vode do odredišta. Ipak, žene me čudno gledaju. Postaje im sumnjivo. Skroz. Izgleda, provaljuju me.

Ne znam jesam li bila unutra ukupno dva minuta. Žene iz čekaonice počele su da lupaju i udaraju po vratima na kojima su visile. Da prijete da ću viđet kad izađem. Kakav bezobrazluk! Ušla sam preko reda, viđele su one mene. Nisu one lude.

Ajde što sam se ja  istinski  preplašila, nego i dvije, na zadatku, medicinske sestre. Obukla sam se – nikad brže u životu. I krenula da izlazim na sporedna vrata, na koja sam i ušla. Kad medicinsko osoblje poče’ da trči zamnom „gospođo hej zaboravili ste gaće da obučete“.

Tako sam ja izašla iz higijenskog i bez glave i bez gaća. Zato, kada stojite u redu, obratite pažnju ko još čeka sa vama. Možda vas ima više nego što vi vidite.