Jednog hladnog dana pozvali su je u lokalnu policijsku postaju i život kakav je poznavala urušio se do temelja. Njezin suprug, s kojim je bila u braku pedeset godina, uhvaćen je kako u supermarketu snima ženama pod suknje.

Kao da to nije bilo dovojno šokantno, na njegovu su računalu tad pronađeni dokazi o nečemu još jezivijem: gotovo čitavo desetljeće potajno ju je drogirao i dovodio desetke nepoznatih muškaraca u njihov dom kako bi je silovali dok je bila u stanju potpune bespomoćnosti.

Četiri godine poslije, on i još pedesetorica muškaraca izvedeni su pred sud. Gisèleina odluka da se odrekne prava na anonimnost odjeknula je svjetskim naslovnicama. „Sram mora promijeniti stranu“, izjavila je tad, dajući glas i nadu milijunima. Njezine su riječi postale poklič, a njezina odluka označila je prekretnicu u javnom doživljaju seksualnog nasilja.

Priznanje ženi koja je prisilila društvo da pogleda u zrcalo

Danas su njezini memoari pod naslovom „A Hymn to Life: Shame Has to Promijeni Sides“ napokon pred čitateljima.

Knjiga izlazi u trenutku dok sudska odluka još odjekuje, ali Gisèle u njoj ne traži sažaljenje. Britanski The Guardian u današnjoj recenziji ističe kako se ona ne postavlja kao žrtva, već kao figura zapanjujuće snage koja je preuzela potpunu kontrolu nad vlastitim narativom.

To je ključna točka njezine borbe – odbijanje da o njezinoj sudbini odlučuju drugi, bilo da je riječ o zlostavljačima, medijima ili pravosuđu.

Da njezina priča nadilazi granice francuske sudnice, potvrđuje i podrška globalne intelektualne elite. Na londonskoj promociji knjige njezine će tekstove čitati Kate Winslet i Kristin Scott Thomas i to nije tek simbolična gesta, već priznanje ženi koja je prisilila društvo da pogleda u ogledalo i prizna vlastito suučesništvo u šutnji.

„Ja sam prije svega obična žena koja je donijela teške odluke“

Gisèle Pelicot u osmom desetljeću života nije dopustila da joj izdaja čovjeka kojem je najviše vjerovala definira ostatak života.

Umjesto toga, ona je sama definirala novi standard: sram više nije teret koje bi trebale nositi žrtve nasilja.

Unatoč svemu, Pelicot se ne smatra junakinjom.

„Teško mi je kad me nazivaju heroinom. Ja sam prije svega obična žena koja je donijela teške odluke. Da, bilo je hrabro, ali imala sam sreću biti okružena dobrim ljudima. Važno je ne ostati sȃm, ne zatvoriti se u vlastitu nesreću. Treba otvoriti srce i govoriti, jer govorom pokrećemo stvari, ne šutnjom. Kad bi svijet bio otvoreniji, svi bismo mogli biti sretniji. To je poruka nade za sve“, rekla je povodom izlaska knjige.

Nakon suđenja, kaže, pokušava ponovno živjeti normalno, okružena ljudima koje voli.

„Mirno gledam u budućnost. Želim u potpunosti uživati u životu, biti sretna i spokojna. Ono što želim da čitatelji ponesu iz ove knjige jest poruka nade – radost življenja i uvjerenje da svi možemo nadvladati kušnje. To je najvažnije. Uvijek treba davati nadu“, poručila je.

Izvor: Womaninadria

Da li je i u kojoj mjeri dostupan abortus u BiH

Abortus na zahtjev je u Bosni i Hercegovini moguće uraditi do 10. sedmice trudnoće, prema entitetskim zakonima o uvjetima i postupku za prekid trudnoće. Nakon tog perioda za ovaj postupak je potrebna saglasnost komisije zdravstvene ustanove. Međutim, istraživanje regulative, dostupnosti i praksi abortusa koje je 2023. godine proveo Sarajevski otvoreni centar pokazuje da je pristup uslugama abortusa ograničen na više načina.

Pomenuto istraživanje govori da je zdravstvena zaštita povezana s abortusom nedosljedna. To se ogleda u više segmenata pristupa ovome pravu:

Regulativa

U Federaciji BiH nije moguće uraditi abortus iznad 20. sedmice trudnoće (medicinski indicirani), dok u Republici Srpskoj jeste, pod uvjetima definiranim zakonom. RS dopušta zdravstvenim radnicima da odbiju pružiti usluge prekida trudnoće ukoliko je to protivno njihovim osobnim shvatanjima, dok u FBiH ta mogućnost ne postoji, a u praksi se široko koristi.

Statistika

Podaci o brojevima, vrstama i metodama obavljenih abortusa u BiH su nepotpuni i nepouzdani za cijeli teritorij BiH. Ne dostavljaju sve zdravstvene ustanove te podatke zavodima/institutima za javno zdravstvo, što im je zakonska obveza, ili ih ne prijavljuju kontinuirano, ili kasne s dostavljanjem podataka, ili se ti podaci neadekvatno pohranjuju. Sami zavodi kao razloge ovako nekonsolidovane situacije navode nedovoljnu edukaciju zaposlenih u zdravstvenim ustanovama, nepoznavanje i nepoštivanje zakonske regulative, kao i kulturološku stigmu.

Zbog ovih praznina nije moguće dubinski analizirati kretanja statistike te porediti pojedine trendove rasta/pada u administrativno-teritorijalnim jedinicama BiH (kantoni, distrikt, entiteti). Takva situacija – nesistematično prikupljanje, razvrstavanje i objavljivanje podataka, ostavlja prostor grupama koje se protive abortusu da manipuliraju statistikama i „plaše“ javnost navodnim ogromnim brojevima abortusa koji konstantno rastu.

Kapaciteti zdravstvenih ustanova i osoblja

Usluge prekida trudnoće nisu dostupne u zdravstvenim ustanovama u svim dijelovima BiH. Na primjer, na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde ne postoji privatna zdravstvena ustanova registrovana za ovu djelatnost, dok javna bolnica obavlja samo spontane pobačaje. U Zapadnohercegovačkom kantonu ne postoji bolnička zdravstvena ustanova, tako da se ne obavljaju abortusi, već se pacijentice upućuju u Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar (Hercegovačko-neretvanski kanton), u kojem ne žele obavljati abortuse na zahtjev. U Kantonu 10 niti jedna zdravstvena ustanova ne pruža usluge abortusa te je stav Ministarstva zdravlja ovog kantona da se radi o „ubistvu živog, nerođenog djeteta“:

Smatramo da pitanje abortusa treba biti riješeno na način da se abortus u potpunosti zabrani u Bosni i Hercegovini. Zdravstvene ustanove koje izvode abortuse zapravo gube svoj smisao da brinu o životu svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti. Naime, život počinje začećem, to se uči u školi, na fakultetima i u pitanju je nesporna činjenica bez obzira što netko želi pregovarati o vremenu početka života. Pobačaj nije medicinsko pitanje nego moralno (duhovno, metafizičko) jer se radi o dijaboličnom činu i u tom području bi trebalo biti riješeno, odnosno pobačaj bi trebao biti zauvijek zabranjen čin. – odgovor Ministarstva rada, zdravstva, socijalne skrbi i prognanih Kantona 10 na istraživanje BIRN BiH

Nadalje, pojedine zdravstvene ustanove nemaju dovoljan broj medicinskog osoblja iz grana ginekologije i anestezije. Na primjer, od sedam zaposlenih anesteziologa u Univerzitetskoj bolnici Foča, samo dva pristaju da učestvuju u postupku prekida trudnoće; u Bolnici „Sveti Apostol Luka“ u Doboju više od polovine ljekara je odbijalo uraditi abortus; Opća bolnica Jajce ima samo jednog anesteziologa i dva ginekologa, od kojih samo jedan želi raditi abortuse. Ostaje pitanje šta se dešava kada ni drugog doktora nema na poslu, ko pruža zdravstvene usluge pacijenticama? Ostaju li bez zdravstvene zaštite? Koliko tereta moraju podnijeti u takvim neizvjesnim situacijama, kako materijalnog, fizičkog, tako i psihološkog?

Tzv. priziv savjesti – odbijanje vršenja usluge iz „moralnih“/osobnih razloga je sveprisutno u BiH, do toga da pojedine zdravstvene ustanove uopće ne podržavaju ove usluge, dok druge tvrde da, iako postoji praksa uskraćivanja ove usluge od pojedinih zdravstvenih radnika, to nije prihvatljivo ni poželjno, i u što kraćem roku se traži zamjena – osoblje koje će pružiti tu uslugu.

Praksu priziva savjesti oslikava odgovor jednog od doktora u okviru istraživanja:

Ja ovaj posao radim 25-30 godina i nikad nisam radio abortus na zahtjev. Za mene to nije moralno. Ne radi se o vjerskim uvjerenjima, već u Hipokratovoj zakletvi vam ne piše da ste vi plaćeni ubica. Ne može me niko natjerati da uradim  to zato što to neko želi. – Hrvatska bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“ Nova Bila

Cijene, medikamenti, anestezija

Zavodi/fondovi zdravstvenog osiguranja u BiH snose troškove ako se trudnoća prekida iz medicinskih razloga (trudnoća može ugroziti život i zdravlje žene, utvrđen malformitet ploda). Usluge prekida trudnoće na zahtjev nisu pokrivene obveznim zdravstvenim osiguranjem te iznos troškova zavisi od zdravstvene ustanove.

Cijene abortusa na zahtjev s pratećim tipovima anestezije koja se primjenjuje razlikuju se u pojedinim kantonima (zdravstvenim ustanovama), što stvara situaciju nejednake dostupnosti ove zdravstvene usluge. Cijene variraju u rasponu od 100 do 300/500 KM, ovisno o metodi abortusa i vrsti anestezije koja se koristi (opća anestezija se dodatno naplaćuje).

Medikamentni abortus (abortivne pilule) u pravilu se ne obavlja u BiH, jer lijekovi nisu registrirani na tržištu BiH, mada neke zdravstvene ustanove navode da obavljaju i taj vid abortusa i imaju u svom posjedu medikamente (putem interventnog uvoza koji odobravaju entitetska ministarstva zdravstva).

(Ne)zadovoljstvo žena koje su imale iskustvo abortusa

Kroz šta prolaze žene koje su obavile abortus u BiH? U istraživanju dostupnosti abortusa 163 žene su podijelile vlastita iskustva u pristupu ovim zdravstvenim uslugama, od razloga koji su doveli do prekida trudnoće, preko zadovoljstva uslugama, do svih detalja o toku postupka. Pored praktičnih izazova pristupa ovom pravu, većina iskustava koje žene opisuju su negativna, pojedina s nasilnim elementima.

Razloge za abortus protivnici abortusa relativiziraju, oduzimajući mu vrijednost prava iz osnovne zdravstvene zaštite, i u nasilnim-ograničavajućim narativima se ne uzimaju u obzir validnost, realnost i suština svakog razloga koji može dovesti do odluke o abortusu.

Najviše žena koje su učestvovale u istraživanju su abortus obavile zbog toga što nisu bile spremne na trudnoću (37,6%), nakon toga žene koje iz ekonomskih razloga – nepovoljne materijalne situacije nisu imale uvjete da budu roditelji (17,3%), a i situacije u kojima žena i partner ne žele djecu (12,8%). Tu su bili i medicinski razlozi, kada bi održavanje trudnoće ugrozilo život/zdravlje žene i/ili ploda, i spontani pobačaji koji su se desili. Seksualno nasilje (silovanje), nasilna veza, izostanak podrške porodice, trudnoća maloljetnica, strah od prethodnih teških trudnoća itd. su takođe situacije koje dovode do odluke žena u ovom smislu.

Živcira me što se u javnom govoru protivnici abortusa prema abortiranju odnose kao da je u pitanju neki banalni hir žene, neka jednostavna procedura (jednostavnija nego odlazak zubaru), što fantaziraju da se žene brzo i jednostavno odluče da abortiraju. Čak i kada žena jednostavno ne želi drugo dete, što je bio moj slučaj, sama procedura je stresna i bolna i odluka nikad nije laka. – jedan od odgovora

Nezadovoljstvo mnogim segmentima pružanja usluga abortusa prevladava u iskustvima žena, a neka od njih su opisana kao traumatična. Propitivanje razloga za abortus, nametanje ženama osobnih i „vjerskih“/“moralnih“ razloga zdravstvenih radnika, osuđivanje, vrijeđanje, ponižavanje, verbalni napadi, neprofesionalnost, neljubaznost, nedovoljno informisanje pacijentica o bitnim aspektima postupka, manjak komunikacije, nehuman odnos… neka su od doživljenih iskustava. Izvođenje abortusa bez anestezije je još jedan nedostatak koji je nekim ženama uzrokovao preveliku bol, strah i nesigurnost.

Pravo na abortus je osnovno žensko ljudsko pravo, kao i pravo na izbor, dostojanstven i slobodan život. Državni normativni okvir mora biti utemeljen na međunarodnoj legislativi o abortusu. Medicinsko osoblje mora kontinuirano prolaziti kroz rodno senzitivne obuke kako bi prevazišli lične frustracije i dominantne patrijarhalne obrasce ponašanja. Neshvatljivo je da se mizogini jezik u zdravstvenim ustanovama svakodnevno koristi za komunikaciju s pacijenticama, naročito na ginekološkom odjelu, ambulantama i da takvi postupci postaju ustaljena diskriminatorna praksa bez ikakvih sankcija, restrikcija i prijava. Uznemirujuće je da rečenica „j… te tvoja majka, kad te nije naučila da se čuvaš“ ili „šta sad jaučeš kad si se pr…la onda ti je bilo fino“ nesmetano koriste u našem govoru, a da počinioci ostaju nekažnjeni. – jedan od odgovora

Napori protiv abortusa: širenje panike i dezinformacija

Cjelokupnoj situaciji ne pomaže činjenica da u Bosni i Hercegovini sada postoji najmanje deset organizacija i drugih inicijativa koje žele uticati na odluke žena o abortusu, te uz pomoć iz domaćih budžeta i podrške velikih međunarodnih konzervativnih organizacija smanjiti mogućnosti ili u potpunosti zabraniti abortus.

Ženama u Livnu, Ugljeviku ili Širokom Brijegu vjerovatno je uvijek bilo teže odlučiti se na abortus, a onda ga i napraviti, nego u drugim većim gradovima BiH. Danas, osim prepreka “tradicionalne” i retrogradno vjerske sredine, protiv sebe imaju i ove aktere.[1]

Istraživanje Zagovaranje zabrane i protivljenje abortusu u Bosni i Hercegovini – organizacije, inicijative i pojedinci analizira djelovanje tih aktera, njihove načine komuniciranja i finansiranja. Radi se o pojedincima, formalnim i neformalnim grupama, organizacijama i fondacijama koje se protive mogućnosti abortusa na zahtjev, te neke od njih zagovaraju zabranu kroz promjenu zakona. Pored toga, nastoje utjecati na stav prema abortusu kod donosilaca odluka ili na širu javnost kroz organizovanje javnih događaja, kampanja, protesta ili komunikaciju na društvenim mrežama. Ta komunikacija je puna naučno netačnih i neutemeljenih informacija te strategije manipulacije koje koriste mogu djelovati demotivirajuće na odluku o prekidu neželjene trudnoće.

Ove grupe uglavnom komuniciraju dezinformacije ili tvrdnje kojima plaše trudnice ili društvo zbog najekstremnijih, negativnih posljedica na zdravlje žena koje bi mogle nastati, a koje predstavljaju da se dešavaju u daleko većem broju slučajeva nego to praksa pokazuje, kao što su sterilitet, veće mogućnosti oboljenja od raka dojke ili grlića maternice te mentalne poteškoće. To se ogleda u manipulativnoj interpretaciji rezultata postojećih istraživanja i naučnih studija, tvrdeći npr. da se većinski žene pokaju nakon prekida trudnoće ili da žene koje zadrže trudnoću uglavnom protekom vremena budu sretne što su to učinile.

Neke od njih su dio širih tendencija tzv. antirodnih pokreta kojima su sporna i ljudska prava LGBTIQ osoba, koji relativiziraju ili negiraju nasilja koje je rodno uvjetovano, bave se „opasnostima rodne ideologije“, pored pokušaja ograničavanja ili sužavanja mogućnosti izbora i tjelesne autonomije, tj. kontrole ženskih tijela.

Grupe koje se prezentiraju kao savjetovališta za žene o neplaniranoj trudnoći su, kako kažu, tu da ponude utočište za žene koje razmišljaju o abortusu, a u sadržajima na društvenim mrežama nameću osjećaj krivice ženama kojima je abortus potreban. Manipulira se jezikom i terminologijom te se „početak života“ vidi kroz momenat kada počinje kucati bebino srce, što nije naučno-medicinski potvrđeno. Savremena medicinska znanja su napredovala u pogledu utvrđivanja momenta u kojem plod može preživjeti izvan maternice, ali uspjesi medicine ne odgovaraju još uvijek na pitanje kada počinje život ni koliko je to relevantno za tjelesnu autonomiju žene u slobodnom odlučivanju o rađanju.[2] Stoga, početak života začete jajne stanice ostaje otvoreno pitanje i tlo za filozofske, etičke, pravne i političke rasprave.

Ono što je ustanovljeno presudama Europskog suda za ljudska prava jeste da se razvoj ploda ne može posmatrati odvojeno od tijela, tj. života žene koja ga nosi. Nerođena osoba (embrion/ fetus/ plod) se ne smatra osobom koja uživa potpunu zaštitu prava na život iz Europske konvencije za zaštitu temeljnih prava i sloboda te su prava potencijalne osobe ograničena pravima i interesima trudne žene, posebno pravom na privatni život. Europska komisija za ljudska prava je u jednom predmetu stala na stanovište da je „život“ fetusa usko povezan sa životom trudnice i ne može se posmatrati izolovano od njega.

Neke od zajedničkih karakteristika djelovanja anti-abortus aktera i njihovih ograničavajućih narativa:

• mjerenje uspjeha vlastitog djelovanja kroz broj „spašene djece“
• pružanje socijalne podrške i sigurnog utočišta za trudne žene, osnaživanje porodica, bez jasnih pokazatelja kako su dugotrajno i sistemski pomogli ženama i porodicama
• nametanje osjećaja krivice, žaljenja i stida ženama koje se odluče na abortus
• zalažu se za zaštitu ploda/života – protive se pravu žene na izbor, nastoje im smanjiti mogućnosti za ovaj postupak i otežati pristup zdravstvenim uslugama
• isticanje „negativnih posljedica abortusa“
• korištenje naučno netačnih termina poput „beba“ i „dijete“, iako se u trudnoći radi o embrionu/ fetusu
• tvrdnje da se abortus koristi kao vid kontracepcije, bez da imaju u vidu nemogućnost mnogih osoba da dođu do kontracepcije, ali i mogućnost da kontracepcija zakaže
• baziraju se na religijskom diskursu
• koriste naučne tekstove koji nisu recenzirani
• često koriste taktiku zamjene teza i strašenja te se pozivaju na „dobra stara vremena kada je sve bilo bolje“
• preuzimaju diskurs ljudskih prava – „za“ nešto (život), a ne protiv nečega

Ima li kraja borbi za reproduktivnu pravdu

Pokreti za ograničavanje i zabranu prava na abortus širom svijeta poprimaju zastrašujuće razmjere, do toga da se ostavlja mogućnost prekida trudnoće ženi samo ako je napadnuta (seksualno nasilje, silovanje, incest i slične situacije), a negdje se i takvi oblici nasilja osporavaju kao validni razlozi za prekid trudnoće. U svijetu 6% žena reproduktivne dobi žive u 21 državi koje u potpunosti zabranjuju abortus, dok 20% žena žive u 44 države koje dozvoljavaju abortus samo kada je potrebno spasiti život trudnice. Gdje i kako te žene izbore pristup zdravstvenoj zaštiti? Ili podlegnu od nebrige sistema?

Kršenja ljudskih prava u sferi zdravstvene zaštite i nasilne prakse trebamo osvjetljavati i davati im političku težinu, sve dok abortus ne postane dostupan, legalan i siguran postupak za sve osobe koje ga trebaju, iz bilo kojeg razloga, u svim dijelovima svijeta.

Ako se vratimo ne tako daleko u prošlost bivših država, Kraljevine SHS i više Jugoslavija, pogledamo teret kriminalizacije, i kazni tamnicama i zatvorima, koji je vladao nad ovim postupkom, vidimo stravične situacije i posljedice koje zabrane, prizivi savjesti, nedostupnost itd. nose za žene kojima se uskraćuje ovo pravo. Kada osvijestimo koje su to posljedice za žene koje nemaju pristup sigurnom abortusu, pogoršanje zdravlja, različiti oblici patnje koje nosi nemogućnost odgajanja djeteta, čak i smrt, svaki napor i borba postaju otpor nasilnim i patrijarhalnim okovima u koje su stavljena ženska tijela i životne odluke. Zar i dalje moramo voditi bitke za reproduktivnu pravdu i sve što ona podrazumijeva, uključujući pravo na planiranje porodice?

Kada će se smanjiti potreba za obavljanjem prekida trudnoće? Kada će žene prestati suočavati s neželjenim trudnoćama, povrh svega osudama ako ih obave? Imamo li kao društvo kapaciteta stvoriti dostojanstvene socio-ekonomske uvjete života svakoj osobi kroz zaštitu pojedinaca i porodica, dostupnost najsavremenijih oblika kontracepcije, seksualne edukacije, sprječavanja seksualno prenosivih infekcija, sprječavanja i kažnjavanja nasilja u svim njegovima oblicima, kvalitetne i nenasilne akušerske/porodničke prakse, pristup alternativnim opcijama začeća i rađanja?

Što se tiče BiH, umjesto zaključka vrijedi prenijeti riječi žena koje su u BiH ostvarivale ovaj vid zdravstvene zaštite[3]:

Potrebno je i uvesti neka ograničenja na priziv svijesti jer je abortus pravo svake žene i nitko ne smije uskratiti tjelesnu autonomiju, osobito kada su te usluge pokrivene osiguranjem jer nije svatko u mogućnosti platiti abortus. A ako nismo u mogućnosti platiti abortus od 300-500 KM, kako misle da smo u mogućnosti othraniti dijete? Abortus treba biti normaliziran i nikakva tabu tema, legalan, siguran i uz punu podršku za moguće psihološke posljedice. Kada bi bio prihvatljiv i nimalo demoniziran, osobe koje se odluče na abortus imale bi puno manju grižnju savjesti jer ne bi osjećale neprihvaćanje njihove odluke od strane društva.

Izvor: feministika.ba

Od septembra je u pritovru, a Nevena od tada ne zna ni gde su joj deca, ni ko o njima brine. I više ne zna koga da moli za pomoć.

„Ni traga ni glasa, evo već šesta godina je kako se borim za svoju decu, ne viđam svoju decu“, kaže Nevena Nikolić, majka.

Nevenin košmar, kako nam svedoči, počeo je 2018. godine.

„Kada je otac bez moje volje, bez moje saglasnoti oteo dva maloletna sina koji su imali 6 godina i 9 godina i od tada ja svoju decu godinu dana nisam videla“, objašnjava majka Nevena Nikolić.

Od tada do danas decu je, kaže, videla četiri puta. Ne zbog toga što je sa ćerkom ostala da živi u Belgiji, već zbog toga što joj suprug ne dozvoljava da vidi sinove, tvrdi Nevena, a 2020. godine otac dobija i privremenu meru starateljstva nad decom.

„U vreme korone kada ništa nije radilo, kada ništa nije moglo da se uradi sve je doneto – znači privremena mera, otac je dobio starateljstvo, a ja kao majka sam dobila samo pismo gde je moj advokat meni preneo da je otac jedini staratelj. Ja kao majka nikakva prava nisam imala“, navodi Nevena.

Prava nema ni sada. Punih osam meseci nema informacije gde su joj deca i ko o njima brine, jer joj je suprug od septembra u pritvoru. To nije dovoljno da brigu o deci sud poveri Neveni.

„Oni traže veštačenje sad, veštačenje može da traje godinu dana, gde će biti deca za tih godinu dana? Ja kao majka, koja nemam ni jedan krivični postupak, nikakav dosije – nemam prava nad mojom decom i ne mogu da dobijem svoju decu“, kaže Nevena.

Na naše pitanje da li strahuje za bezbednost svoje dece, Nevena odgovara potvrdno.

Vapaj ove majke institucije ne čuju.

„Obraćala sam se ministartsvu za zaštitu majke, dece i porodice niko mi nije odgovorio. Obraćala sam se predsedniku Vučiću – niko mi ništa nije odgovorio, obraćala sam se Centru za socijlani rad Čukarica, Gradskom centru za socijalni rad koji je nadležan za ceo centar u Beogradu – niko mi nije pomogao“, navodi Nevena Nikolić, majka.

Te centre za socijalni rad pitali smo i mi. Kažu da su sa slučajem upoznati, ali se pozivaju na Zakon o zaštiti podataka o ličnosti. Isto su nam odgovrili i iz Centra za socijalni rad Svilajnac. Za N1 nisu odgovorili iz Prvog osnovnog suda gde se slučaj vodi.

„Ja ne znam više kome da se obratim, sve sam probala na sve načine i jedina pomoć je eto da javnost čuje kakava nam je država, šta se dešava, šta se radi“, kaže Nevena Nikolić, majka.

Potvrđeno je ovo “Glasu Srpske”.

Darija se razboljela kada je imala 27 godina i karcinom je od 2008. godine pobijedila čak tri puta,  ali se bolest uvijek vraćala i 2020. godine pojavilo se novo maligno oboljenje i tada je izgubila glas. Samo prošle godine imala je šest operacija.

Životnu bitku dugo godina vodila je sama i bila je sinonim borbe i hrabrosti.

U aprilu je pokrenuta velika akcija za prikupljanje novca za terapiju za Dariju s obzirom na to da joj je bio potreban lijek iz inostranstva koji na mjesečnom nivou košta 6.000 KM, a novac od prodaje rekvizita sa Srpska opena uplaćen je za njeno liječenje.

Njihov naziv označava pogrdno ime za siromašne žene, ali su one sada ostvarenje kulturnog ponosa i umjetničkog izražavanja. Možete biti očarani njihovim jedinstvenim modnim izborima, ali i njihovim stilom života.

Daniel Tamani, italijanski fotograf koji je otputovao u Boliviju 2011. godine, kako bi otkrio i dokumentovao novu subkulturu žena rvačica pod imenom “The Flying Cholitas”. Inspirisano meksičkim poznatim lucha libre, jedan od najpoznatijih sportova koji izgleda kao cirkus, mješavina tragedije i komične koreografije.

Prije deset godina, ovaj sport je bio isključivo za muškarce, međutim žene su postale neizostavan dio ovog sporta. Mnoge od njih su žene i ćerke rvača. Tokom sedmice rade uobičajene poslove i prehranjuju porodicu.

Ali svake nedjelje, ove supruge, mame i ćerke učestvuju u performansu zabavljajući publiku koja plaća ulaz jedan dolar kako bi gledala najbizarniju borbu ikad. Obučene u tradicionalne haljine, suknje, sa dugim pletenicama i cilindrima na glavi, one postaju mašine za borbu. Leteći kroz arenu, rušeći protivnike koji mogu biti i muškarci i žene.

Baza fanova postaje sve veća, a većinom se radi o ženama koje se identifikuju sa njima ili pronalaze inspiraciju i motivaciju. Međutim, djeca uživaju takođe. Ideja o uključenju rvačica se pojavila kada je predsjednik lokalnog tima poželio da privuče više pažnje i publike. Od tada, rvačice su formirale svoja udruženja u okolnim gradovima Bolivije.

Korijeni ovog načina oblačenja sežu do perioda španske inkvizije, kada su Indijanci bili primorani da nose evropske haljine i druga evropska obilježja. Ipak, rvačice su napravile svoju ličnu adaptaciju evropskog stila oblačenja prilagođenu njihovim ukusima i klimi.

Pollera je izvorno španska seoska suknja koju su kolonijalni autoriteti naređivali ženama da nose. Međutim, umjesto gležnjerica, ove žene nose ravne zaobljene cipele slične baletankama, otkrivajući gležnjeve, što se smatra najatraktivnijim ženskim dijelom tijela u Boliviji. Što se polucilindra tiče, to je značajan pokazatelj bračnog statusa Cholita.

Ako su slobodne, nose ga na stranu, ako su udate na sredini i nagnut nazad ako je komplikovano. Navodno, britanski polucilindar je prvi put došao u Boliviju zbog željezničkih inženjera, ali kada je trgovac slučajno naručio pošiljku kapa koje su bile premale za njegove muške klijente, on je odlučio da se nakloni Cholitama. Trend nošenja se zadržao, a priča je počela.

Njihov stil kombinovan sa borbenim duhom je nešto što zaista zaslužuje mjesto u ringu. Borba i dalje traje, a one to rade sa stilom.

“Objavila sam ovu priču na svom blogu prije nekoliko godina, ali sam je objavila pod privatno jer nisam bila spremna pričati o svojim pobačajima. Kada napišeš nešto i objaviš na Internetu, ta priča ostaje tamo zauvijek, a ja nisam bila sigurna da je to nešto što želim da cijeli svijet vidi. Sada sam shvatila da je tema pobačaja jedna od važnijih tema, a nažalost – još uvijek je jedna od tabu tema, posebno u manjim zajednicama poput moje”, napisala je ova mama i dodala kako se nada da će dijeljenjem svoje priče i stvarima koje je naučila iz nje – pomoći drugima koji su prošli ili će tek proći kroz slično iskustvo.

Udarac broj 1

“Suprug i ja vjenčali smo se 2009. godine. Željeli smo čekati barem godinu dana prije nego zaista pokušam zatrudnjeti unatoč činjenici da sam već imala 34 godine u to vrijeme. Nismo htjeli žuriti prema trudnoći samo zbog naše dobi”, objašnjava.

Nakon prve godine braka, počeli su ‘pokušavati’, ali nije zatrudnjela sve do siječnja 2011. godine. “Možete zamisliti kako smo se osjećali kada smo vidjeli pozitivan test na trudnoću. Bili smo tako uzbuđeni! Istovremeno, bili smo preplašeni oko svih stvari koje bi mogle poći krivo. Inače sam pomalo paničarka i imam strah od nepoznatog, a isto tako sam imala strah od pobačaja te sam pokušavala činiti sve prave stvari: uzimala sam sve potrebne vitamine, išla na redovite preglede i slušala sve savjete svog ginekologa. Sve se činilo dobro. Čak iznenađujuće lijepo i ugodno.”

U 7. tjednu trudnoće čula je prve otkucaje srca i osjećala se kao da stvari idu po planu i da će postati roditelji u listopadu te godine. Ono što nije znala je da će se za samo nekoliko tjedana kasnije dogoditi jedna od najvećih tuga u njezinom životu.

“Da ne ulazim predetaljno u priču, morala sam ići na Hitnu oko 12. tjedna trudnoće jer sam odjednom počela obilno krvariti. U tom trenutku sam znala da bebe više nema. Iako vam u bolnici nitko ništa ne govori dok liječnici službeno ne potvrde – znala sam. Bili smo shrvani. Sljedeći mjeseci bili su jako teški i mračni za nas oboje, ali nekako smo prošli i kroz to.”

Udarac broj 2

Negdje pred kraj jeseni te iste godine, otkrili su da je ponovno trudna. Bili su jako uzbuđeni, ali bilo je to drugačije uzbuđenje nego onaj prvi put. “Jednom kada iskusite pobačaj, nestaje jedan dio veselja u sljedećoj trudnoći. Pobačaj kao da ‘zamrlja’ trudnoću zbog vašeg prijašnjeg iskustva. Ne možete si pomoći, a da se se ne brinete kako će se sve to ponovno dogoditi. Ponovno sam radila sve ‘prave stvari’ i pokušala se što više opustiti.”

Nažalost, i ova trudnoća završila je pobačajem kada je nestao otkucaj srca na pregledu u 9. tjednu trudnoće. “Reći da smo bili izvan sebe bio bi potpuno ublažen izraz. Ponovno smo prolazili kroz teške i mračne mjesece. Zatvorila sam se u sebe, potpuno se zatvorila emocionalno i nesvjesno otjerala mnoge ljude od sebe dok sam se pokušavala oporaviti od dva pobačaja u godinu dana. Neki ljudi bili su jako susretljivi i puni razumijevanja, drugi su bili daleko od toga.”

Kad se sada prisjeća svega, ima nekoliko stvari koje je naučila. Iako ova mama naglašava da su to njezina mišljenja i njezina stvarnost, zna kako ima puno ljudi koji se neće složiti s njom, koji će se uvrijediti ili koji će sve to smatrati smiješnim. “To je vaše pravo, jednako kao i moje da podijelim s drugima svoju priču i svoje naučene lekcije.”

1. Nije vaša krivica

Zaista nije bilo ništa što sam mogla učiniti kako bih spriječila da se to dogodi. Mislila sam da ću, ako uzimam sve vitamine, pročitam svu literaturu, slušam svog ginekologa, ne pušim, ne pijem i ne naprežem se – spriječiti pobačaj. Mislila sam da se sve ne bi dogodilo da sam možda koju godinu mlađa. Kako je uopće moguće barem malo ne kriviti sebe? Ja sam bila ta koja je nosila bebu, sigurno je nešto što sam mogla učiniti drugačije kako bih sve to spriječila. Tek nedavno sam shvatila kako apsolutno ništa od toga nije moja krivica jer nad time nemam nikakvu kontrolu.

2. U redu je plakati

U mjesecima nakon naših gubitaka, sjećam se mnogih dana kada sam samo plakala bez posebnog razloga. Ponekad je bilo dovoljno samo vidjeti nepoznate roditelje i djecu na cesti i ja bih počela plakati. U jednom trenutku, počela sam čak skrivati objave trudnica ili ljudi koji su na društvenim mrežama objavljivali bilo što vezano za svoju djecu. Jednostavno se nisam mogla nositi s time. Bila sam sretna zbog njih, ali osjećala sam veliku tugu što ja ne mogu imati bebu. Plakanje je pomoglo zacjeljivanju jer sam tugovala i otpustila svoje emocije.

3. U redu je ako neka prijateljstva završe

Zbog pobačaja sam se zatvorila i povukla u sebe, ali i udaljila od svih prijatelja koji su bili negativni i nisu pružali podršku. Inače sam jako susretljiva osoba puna razumijevanja, ali tada sam ja bila ta koja je trebala susretljivost i razumijevanje, a neki ljudi jednostavno nisu bili tu za mene. Možda nisu znali kako da budu puni podrške kada nikada nisu prošli kroz slično iskustvo, ali ja se nisam mogla nositi s negativnošću kada sam se i sama osjećala kao da se raspadam. Srećom, imala sam druge ljude u svom životu koji su bili puni podrške iako nisu prošli kroz slično iskustvo. Upravo ta prijateljstva su ona koja njegujem i danas.

4. U redu je razgovarati o tome

Nakon što je prošlo neko vrijeme, trebala sam razgovarati o svojim iskustvima s drugima. Što sam više razgovarala, to sam više počela shvaćati koliko je pobačaj uobičajena i česta pojava. Možda je to zbog načina na koji su me odgajali ili zbog male zajednice iz koje dolazim, ali bila sam naučena da se ne govori o stvarima poput pobačaja jer su predstavljali svojevrsnu sramotu. Naučila sam da upravo zato trebam govoriti o tome. Kako bih pokazala da pobačaj nije nešto čega se treba sramiti ili bojati se govoriti o njemu kako bi ga se što prije zaboravilo. U razgovoru s drugima, shvatila sam da je puno žena u mojoj okolini doživjelo pobačaj, ali jednostavno se nikad o tome nije govorilo.

5. Svaka žena ima svoju priču o putovanju u majčinstvo

Samo zato što ste vidjeli nečiju snimku ultrazvuka prije nego što ste vidjeli svoju, ne znate koliko dugo je tom paru trebalo da dođe do trudnoće. Sjećam se da sam osjećala ljubomoru i jad kad bih na društvenim mrežama vidjela još jednu objavu trudnoće ili još jednu snimku ultrazvuka ili kad bih čula da je još jedna žena postala majka. Sada shvaćam da nikada, ama baš nikada, ne možemo znati nečiju priču do kraja. I drugi su možda imali problema s neplodnošću ili su pretrpjeli gubitak trudnoće. Jednostavno ne znam i nije moje da sudim, pretpostavljam ili mrzim. Ali, u tom trenutku, imala sam izbor i odlučila sam odmahnuti glavom na takve sretne vijesti. I vjerujem da to zvuči sebično, ali na taj način sam se nosila sa svojim gubitcima.

6. Snažniji ste nego što mislite

Shvatila sam da sam puno snažnija nego što sam mislila. Usred svega, osjećala sam se kao najveći neuspjeh i kao da ću se raspasti svakog trenutka. Ali, nisam se raspala. Prošla sam kroz sve uz podršku i pomoć supruga, obitelji i bliskih prijatelja, pa čak i potpunih stranaca koje sam upoznala na tom putu. Znam da ćete i vi proći kroz to. Samo si dajte vremena, korak po korak, dan po dan.

7. Bit će bolje…

Možda ne sutra ili prekosutra, možda ne nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, ali s vremenom će postati bolje. Ona poznata izreka o tome da vrijeme zacjeljuje sve rane istinita je. To zacjeljivanje možda neće izgledati kao što ste mislili, nećete zaboraviti traumu, ali ta trauma će postajati manja kako će vrijeme prolaziti. Bit će dana kada ćete se osjećati kao da se gubite, ali bit će i dana kada ćete se osjećati novo i normalno.

Za mene osobno, istinsko zacjeljivanje dogodilo se tek kad sam rodila zdravu bebu. Prije toga, trudnoća me je izliječila do neke razine, ali tek kad sam postala mama – stvarno sam se osjećala izliječeno i obnovljeno.

I zato, svim mamama koje ovo čitaju, a imaju slično iskustvo, znajte da će postati bolje. Snažniji ste nego što mislite. Zaista jeste. Sve smo u ovome zajedno, bez obzira jesmo li već majke s bebama u naručju, na nebu ili u trbuhu.

Kad bi mi netko rekao da mu nabrojim sve što sam naučila tijekom tih paničnih napada, mogla bih napisati nekoliko eseja. Ma kakvih eseja – knjiga, no ono što sam odlučila je sažeti sve to u četiri stvari, a o knjizi ću razmišljati neki drugi put.

1. Neobjašnjivo je koliko glava može proizvesti izmišljenih simptoma

Polovicu prošlog ljeta sam radila u Zagrebu. Stalno bih tijekom dana osjetila mravinjanja u nogama, po leđima, po licu i u rukama.

Uh, ako je po rukama, posebice u lijevoj, možda je to prvi znak moždanog udara. A možda mi i srce stane. Možda je srčani, mora da je to. Otiđi malo u wc, diši što dublje da što prije ovo odvratno stanje, odnosno sranje uma prođe.

Kad bih došla doma, ne bih mogla dočekati kad će se dečko vratit s posla i kad će napokon biti tu. Prvo zato što ga prevolim i obožavam kad mi je u blizini makar krepan spavao kraj mene. Druga stvar je ta što imam nekoga tko će me odvest na bolnicu čim se srušim jer mi se nepodnošljivo vrti. Hvatam se za kuhinjske elemente pri odlasku u drugu prostoriju kao ono kad se nekad naglo ustanete pa se uhvatite za nešto jer vam se na par sekundi zavrti. Ne moram vam ni pričati koliko puta sam osjetila da mi puls radi kao da vozim moto utrke, a gle čuda – I'm still alive.

2. Većinom nitko ne primjećuje da proživljavate panični napad dok im to sami ne kažete

Da imam 10 pari ruku i nogu ne bih mogla nabrojati koliko me puta bilo, što sramota, što strah otići do obližnjeg Konzuma. Razlog zašto je taj što sam mislila da i svako ono drvo kraj kojeg prođem zamijeti moj strah, moju paniku, osjeti svaku moju kapljicu znoja ispod majice i svaki moj ubrzani otkucaj srca.

Često sam se znala hvatat za police ako bi bio veliki red na blagajnama, eto da slučajno ne padnem u nesvijest. Vjerujem da je možda 1% svih tih ljudi skužilo da možda sa mnom tad nešto nije bilo u redu, ali ne davajući mi nikakvu osobnu dijagnozu, možda sam samo malo umorna.

Prijateljice s faksa nisu skužile što me pati dok im sama nisam rekla, a upravo je razlog što sam im rekla taj što sam mislila da će mislit da nisam normalna s obzirom na moje ponašanje.

Ali tvoje ponašanje je skroz normalno. Da nam nisi rekla, ne bismo sigurno još dugo primijetile da kroz tako nešto prolaziš. Uvijek si nasmijana i vedra, bez ikakvih naznaka o nekoj panici.

I zaista bi tako. U to sam se i sama uvjerila upravo nakon prve kolumne o paničnim napadima kada su mi se javili ljudi koje svakodnevno viđam, ljudi koji su na zavidnim pozicijama u društvu, ljudi koje sam nekad prije svakodnevno promatrala kao definiciju svakodnevne sreće i uživanja u životu. Svi ti ljudi javili su se i pitali tko mi je pomogao, kako sam samoj sebi pomogla i kako sam si definirala i prihvatila to stanje. Tek mi je tad palo na pamet da sam prije koji dan sjedila u blizini te osobe i nisam primijetila ni jednu naznake panike, a bila je prisutna.

3. Zadubljivanje u vlastite misli u ovom slučaju je problem

Postoji nekoliko rečenica koje ću vjerojatno još dugo pamtiti, rečenice ispisane u knjizi Marka Williamsa i Dannyja Penmana Meditacije usmjerene svjesnosti:

(…) Još samo jedan napor, još samo jednom da razmislim… No istraživanja govore suprotno: zadubljivanje u misli smanjuje sposobnost rješavanja problema, a posve je neprikladno za suočavanje s emocionalnim poteškoćama.

Osjećate li se lakše kad vam netko kaže da ne izmišljate i ne budete depresivni jer nikakav razlog za to nemate i šta imate crno razmišljat kad postoji na tisuće djece na onkologiji koji nisu ništa Bogu skrivili, a svejedno su bolesni? Naravno da ne. Jer vi ne želite razmišljati negativno. Vi ne želite mislit da ćete uskoro umrijeti. Vi ne želite po cijele dane sjedit u kući jer se bojite da će vam se vani nešto dogoditi. Svjesni ste koliko je bolesnih ljudi oko vas. I ne želite umanjivati ozbiljnost njihove bolesti. Ništa od toga vi ne želite, ali je ono što ste si prethodno iscenirali u glavi već negdje duboko zapamćeno i kida vas polako – komadić po komadić. I svako nastavno razmišljanje o prethodnoj misli vas vuče sve dublje i dublje. I sve crnje i crnje.

Nekad jednostavno ne postoji neko logično objašnjenje. Moguće je da je taj slap emocija pokrenula neka stvar za koju možda nikada ne biste pomislili da će vas imalo nasekirat. A možda je bilo baš ono što mislite da je. Ono nešto jako veliko. Jako tužno. Jako razočaravajuće što je ostavilo veliki ožiljak na vašem malenom srcu. Što god da je, potrebno je pustiti. Ne zamarati se i ne razbijati glavu jer neće biti bolje. Neće se vratiti. Neće oživjeti. Jer netko to tako želi. Netko je to tako zapisao.  Netko je to tako odredio.

4. Ponekad i kad je kraj, nije kraj

Čim mi je prvi put bilo bolje nakon tri mjeseca i nakon nekoliko razgovora s M. u kombinaciji s laganim lijekovima, bacila sam ih i mislila da je to to – panika je napokon prošla, napokon sam bolje i napokon mi dečko više neće morat govoriti u pola svog monologa da se vratim jer sam očima udubljena u njega i njegova prekrasna usta, a mislima sam u nekoj drugoj galaksiji. Bacila sam ih iako je pisalo da ih je potrebno biti još najmanje pola godine TEK nakon što se počnete osjećati bolje.

Nakon 4 mjeseca – hladan tuš. Vratilo se, polako ali sigurno s duplo gorim simptomima nego prvi put. Ponovno sve ispočetka. Ponovno sve one nesanice, sva trnjenja tijela, svi mogući neopravdani fizički bolovi. Ponovni odlazak u drugu galaksiju, onu neku crnu galaksiju koja mi uvijek govori da se nikad neću izboriti s tim. Da nikad nije kraj.

I stvarno nije. Živim već peti mjesec bez paničnog napada, ali sam samoj sebi zadala da nikad ne povjerujem da će zauvijek proći. Oprezna sam još svaki put kad pijem alkohol. Kad zapalim cigaretu. Kad sam duže od 4 sata vani jer mi u podsvijest dođe da nekad nisam mogla imati koncentraciju sama s nekim ni 4 minute. Onda se pojavi onaj neki grč u želudcu, neki ružni osjećaj. I za koju minutu prođe i u tom ga trenutku zaboravim.

To je onaj predivni dio oporavka. Ne fizičkog nego duhovnog. Kad se u tramvaju vozite duže od pola sata i bezbrižno tipkate na mobitel. Dogovarate kuda ćete danas na kavu. Izađete na krivu stanicu jer vam je koordinacija (pre)slaba strana i bez panike čekate idući tramvaj. Kad bez problema hodate po trgovačkom centru bez hvatanja za neke obližnje rukohvate jer vam se nesnosno (NE!!) vrti u glavi. Kad sve to stavite na jedan papir i vidite svoj napredak, moguće je da ćete se pitati zašto ste to morali preživjeti, ali je ključ da ne razmišljate dugo o tom pitanju.

Doći će opet. Pojavit će se opet grč u želucu. I nemirni otkucaj srca. I mučnina na određenu vijest. Ili tako čisto iz dosade. Kao rezultat tvojih misli. Ali će i brže proći. Nećeš joj više pridavati toliku pažnju i panika će se naljutiti što više niste najbolje prijateljice. Brže nego što misliš.

„Reci.“

„U zadnje vrijeme si mi jako ozbiljna, puno manje se smiješ.“

„Stvarno?“

„Da, uozbiljila si se. Kao da si odjednom odrasla.“

„Možda i jesam. Dobro si to primijetila.“

I kad jede, i kad šeće, i kad radi, misli, a kad spava, sanja. I kroz osmijeh, misli. I kroz totalno nepovezanu priču, misli.

Misli mora birati jer ne može se baš svugdje ni mrgoditi, a niti plakati. Pogleda si sve nove bore pa krene i namještati osmijeh, ali ne ide uvijek.

Bljesnu pak nekad i trenuci onog djeteta što je ostalo u njoj pa se od srca nasmije i baš bude sretna. I trudi se odagnati tugu. Zacijeljuje polako, ali svjesno.

Rekla je jedna psihologinja na webinaru prošle godine kako je jedan od 10 najtraženijih pojmova unesenih u google tražilicu bio: Kako manje misliti?

„Zamisli!“

Čim je to čula, pomislila je s olakšanjem:“Dobro je, nisam sama! Satrale me, brate, te misli.“

I koliko god joj bilo teško kad sebe okrivljava za neke stvari, posebno kad se sjeti koliko si je puta suludo dozvolila jače emocije od razuma, na kraju opet pomisli:“Ej, ženo, čovjek si, imaš i savjest, i sram, i srce i griješiš, i žao ti je kad pogriješiš. A i bolje je biti malo “lud” nego malo pametan.“

Pa bude blaža prema sebi. Nije znala, a vjerovala je. Bio joj je sve. Prijatelj prije svega.

A on? Kako li je njemu? Kako li je u glavi koja je prisiljena smišljati laži i spletke? Kako je osobi kojoj je glavni životni pokretač strah? Da, strah, baš strah, jer sebe u ogledalu ne smije vidjeti. Smije on vidjeti i bradu i oči i usne i visoko čelo, ali unutra ne.

Ako to vidi, vidjet će istinu, a iza nje je sram u tolikoj mjeri da bi ga rijetko koje srce izdržalo. I zato mu je strah pokretač. Jer mora sakrivati i zatrpavati. Jer se boji, a bez hrabrosti si Nitko. Bez ljudskosti još i manje.

I onda traži nove slike nje u trenucima kad je sretna, pa čita riječi koje ona piše, jer pisati mora, jer mora izaći sve, a ona piše i o njemu u njezinom životu, al’ pod drugim imenima, pa kad mu strah proradi, iako je on za nju sad samo lik iz knjige i opomena za života, krene s istim nebulozama:

„Dobro jutro. Oprosti ako te gnjavim, ali moram ti napisati još samo ovo. Sad tek vidim zašto si sve ovo isplanirala. Da možeš biti slobodna i raditi što hoćeš. Nisi ti htjela pravu vezu, nisi ti htjela mene. Našla si boljeg. I samo da znaš, nitko te nikad nije volio kao ja, nikad te nisam prevario i bio sam samo tvoj. Ali eto, nisi htjela.“

Kaže lik koji ju varao na dva polja, koji je nikad nije volio i čije su ženske suputnice potvrdile neljubav njoj ili riječima ili šutnjom, lik koji je možda i smislio pitanje: „Hoćeš li vjerovati meni ili svojim očima?“. Kaže lik koji joj nikad u biti nije rekao ništa, a rekao je sve pa je zauvijek prestala čitati.

A prošla je godina dana, i za svaku boru zna kako je i neka nastala.

„Što bi ti da ti je ponovo 28, ali pamet od 40?“, pitao je netko.

Uz gromoglasan smijeh prijateljica je odgovorila:“Ma biži, šta ti je, hahahaha, bojali bi me se ljudi, bižali bi od mene.“

I tako i jest jer svaka godina nosi svoje.

Nekome igru, nekome borbu, nekome oboje, nekome prije, a nekome i kasnije, ali zato uvijek baš u trenu kad drukčije i ne može.

“Jednom si nogom vanka, draga moja. I drugom ćeš skoro.”, rekla joj je Nina nekidan s onim mačkastim osmijehom.

“A kad budu obe vani, onda ćemo odrediti jedan dan u godini, narizati pršuta, sira, kupiti vina, i svake godine slaviti!” Pa se nasmiju obe i zacenu od smija. Nikog dobrog nije izgubila, a uz to se i k sebi vratila. Dobro je.

Obećala sam da ću ti napisati brdo redova,
ali bojim se da neće biti dovoljno.
Svaki redak je sve besmisleniji,
jer samo bih ti pisala bez ikakvog cilja.
Nisi tu,
premda slušaš više od prisutnih.
I dalje izbegavam komedije,
na tebe me podsete.
Najveća sam kukavica.
Izbegavam pogledati čelo stola,
stolicu na kojoj si samo ti pio po koje pivo.
(Pazi,
i dalje važi da bih ga s tobom popila,
iako ga ne pijem.)

Tvoj sobičak na katu i dalje čuči sam.
Zaslužio si da u njega niko i nikada
posle tebe ne uđe.

Samo ti podržavaš ovu blesavost,
moje piskaranje,
samo ti navijaš za trčanje kroz šumu.
Dok mi drugi bacaju grane,
govoriš da gledam visoko
i verujem Njemu.

Ja ne smem prestati da ti pišem,
mada već znam da bi rekao
da ništa o tebi i ne kažem.
Pišem iz tvoje skromnosti,
povučenosti,
iz tvoje posvećenosti dobru.
Pišem iz tvoje
neverovatne fluidnosti
tvoga bića i tebe.

Ne znam gde više da kopam
i gde više da te tražim.
U svakom si bolu koji prođe.

A znaš da i dalje imam šiške?
Da,
kao sa slike
okačene u dnevnoj.
Nerviraju me,
ali ne bih da ih diram.

I tako,
prozborim ja s tobom koju
dok se vraćam u sobu za moj astal.
Neće se taj roman završiti sam.
Svakako da će se završiti s tobom,
tvojim delom,
tvojim komedijama
kojima se nikada nisi smejao,
i alkoholom koji te je vodio negde
gde je lepše od šugavosti planeta.
Borba je za oboje,
zato me je sram da odustanem.
Te opcije nema.
Volim te.
(Nadam se da svakim redom vraćam
za pruženu ljubav,
i da brišem po delić preživljene boli.
Drago mi je ako imam tu moć.
Još jednom, volim te.
Previše se ponavljam…
Ali volim te,
za sve njih,
koji možda nisu.)

~ 𝓜𝓲𝓵𝓲𝓬𝓪 𝓩.

Tužno je to, ta borbenost koju sam zadnju spomenula, ona kao da ne postoji u opipljivom svijetu. Sve neki junaci, galamitelji, pokretači bunta i anarhije, a na ulici nikoga. Iz kauča i ja mogu na Mars, dovoljno mi je da imam neograničen internet i neograničeno puno slobodnog vremena. Ma, ako mi se hoće, otići ću u taj Svemir dalje nego itko od svih mojih prijatelja s interneta.

I urlat ću protiv ovoga ili onoga, borit ću se za pravdu, ali mrdnut guzicu s fotelje neću.

I ja sam takva. Ne izlazi mi se na prosvjed ako bude samo šačica ljudi, ne ide mi se na parade jer mi se gadi gledati to kasnije na svim društvenim mrežama i ne želim biti dio tih “internetskih posvuduša”.  Ali onda lajkam te iste fotke i videe, podržim što je netko izašao van pa makar samo da se poslika i da kasnije broji lajkove. Ono, bude mi iskreno drago jer su mi poznanici izašli podržati reforme, parade, bunt, nema veze što ih je malo, ja iz svoje fotelje budem ponosna što se netko maknuo iz stana.

Poslije su svi nezadovoljni koliko je malo ljudi izašlo, kako se ništa nije promijenilo, kako je sve isto k'o i lani. Nezadovoljna budem i ja. I napišem to javno kako mi se povraća jer se nikako ne možemo izorganizirati, pomaknuti s mjesta, prekinuti gluposti koje nam nameću… Ali sve to napišem s kauča. Ili s wc-a, kako kad.

Daj hodajte za ljude koji kopaju po kontejnerima. Ili za žene koje tuku iskompleksirani muževi. Ili za djecu u domovima. Ili za penzionere koji žive od 100 eura mjesečno….

— Ana Kolar (@kolar_ana) May 20, 2018

Jaka sam na internetu, ali sam i prokleto dvolična. Nenamjerno, okrivit ću utjecaj društvenih mreža za to, ili moj ego koji žudi za pozornošću, ritvitovima, šerovima… Sve mi je to bitno, ja bar priznajem. Ali ne bih sad unajmljivala neki prostor, organizirala grupu od par tisuća ljudi, možda čak i u više gradova jer nemam vremena za to.

Uvjerila sam samu sebe da nemam niti vremena niti mogućnosti, ali mogu pljuvati po onima drugog uvjerenja koji su ipak uspjeli organizirati neki marš, prosvjed, nešto.

Ne, ne slažem se s onim u što oni vjeruju ili su ih naučili da vjeruju. Da, mislim da većina ljudi na raznim skupovima uopće ne zna zašto je tamo, glavno da dobiju besplatan obrok, majicu i zastavice. I da kasnije skupljaju lajkove. Kužiš, oni su čak izašli iz svojeg doma i pokupili lajkove, pobijedili su i na realnom i na virtualnom terenu.

A ja… ja ću samo i dalje tvitat iz udobnosti svog doma, tramvaja, posla… Neću napraviti ništa kako bi se situacija promijenila. Gledat ću samo svoje dupe i urlat na druge.

I žderat ću se kad se promijene stvari nagore. Umirat ću od straha za sebe i svoje prijatelje, rodbinu i ostale bliske ljude budu li uveli ovo ili ukinuli ono. Ali opet ću biti jaka na internetima. I glasna, divit će mi se ljudi kako sam pametna, sarkastična i u pravu. Možda čak i odlučim izaći na neki skup za koji mislim da vrijedi truda obući se i otići u realan svijet među ljude. Neki skup koji je netko organizirao jer mu je puna kapa sranja koja nas okružuju. Netko tko je bio glasan na oba fronta i noćima nije spavao nego je raspisivao rasporede, vremena, popisivao ljude, unajmljivao prostore… A ujutro vjerojatno ide na posao. Takav premoren i s podočnjacima koje si je nabio zbog eventualne pobjede u realnom svijetu.

Ja noći provodim pobjeđujući u virtuali. I imam podočnjake kad isto tako ujutro krenem raditi.

Nebitno je tko je kriv za ovo što sam postala i kako živim u društvu u kojem živim, poanta je da se ne ponosim svojim galamljenjem unutar četiri zida i, još gore, unutar sebe. Razdiru me nepravde, a ne poduzimam ništa pa me razdiru još i više. Neka mi, kad ne želim maknuti guzicu iz stana.

A ti? Gdje si ti glasan i borben? Je li ti udobno u fotelji?

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.