„U Americi bih rekla da je ‘čisto’ uglavnom uredno, ali ovdje standardi su mnogo viši. Više liči na dubinsko čišćenje. Pod mora biti opran, zidovi obrisani, zavjese uvijek čiste! Mislim da to u Americi radimo možda jednom godišnje, ako“, ispričala je Elizabeth, a prenosi CityMagazine.

Dodala je i da sve mora intenzivno mirisati – od automobila, gdje ponekad stoji i više osvježivača vazduha, do odjeće, koja se obavezno pere sa puno omekšivača i parfema.

Elizabeth je priznala da u BiH osjeća pritisak da „stalno mora izgledati sređeno“.

„Osjećam da kada izlazim iz kuće moram imati sređenu kosu, malo šminke i lijepu odjeću. U Americi doslovno izađem s punđom i trenerkom“, objasnila je.

@ellieandsenci There are no aggressive drivers like Balkan drivers And clearly people here are not scared of chemicals or fragrances in cleaning products like they are in America If you know what I’m talking about in this video – what are your thoughts?? Agree or disagree with these points? And if you’re new here, hi! We’re Ellie and Senći an international couple sharing our daily life here in Bosnia and Herzegovina Follow along to see our journey together #balkan #bosnian #bosniaandherzegovina #americanabroad #cultureshock ♬ original sound – Ellie & Senći

Jedna od stvari koja joj smeta je način na koji ljudi ovdje posmatraju druge.

„Gledanje u druge je ovdje prihvatljivije nego u mojoj kulturi. Ljude ovdje zanima sve i samo će u vas buljiti, bez ikakvog srama“, rekla je.

Elizabeth Mineman je govorila i o saobraćaju i priznala da je plaši koliko često vozači u BiH pretiču druge automobile. Iako to nije striktno kulturološka razlika, iznenadilo ju je.

Izvor: N1

1. Kada i kako si znala da je odbrana ljudskih prava tvoj put?

Od malih nogu znala sam da je borba za ljudska prava moj put. Prvi put kada sam se suprotstavila nepravdi i zaštitila svoju prijateljicu od nasilja, osvijestila sam snagu svog glasa i odlučila da nikada neću biti dio onih koji šute pred zlom i nepravdom. Pored ljubavi prema ljudima i strasti prema temama koje se tiču zaštite ljudskih prava, moj aktivizam je dodatno ojačao kroz iskustva u Dječjem parlamentu, gdje sam se upoznala s ključnim deklaracijama i globalnim događajima. Iako sam oduvijek bila buntovnica, nisam htjela da moja borba ostane ograničena na rasprave i akcije u razredu i porodici, već sam težila da je prenesem na šire, značajnije društvene platforme.

2. Sa 12 godina si počela putem promjena. Jesu li promjene u BiH moguće i kako do njih?

Do kraja srednje škole sam bila u Sarajevu, a zatim sam odlučila krenuti malo dugačijiim putem i upisati studij na Comenius Univerzitetu u Bratislavi. Na temelju svojih dosadašnjih iskustava, mogu reći da su promjene u Bosni i Hercegovini itekako moguće, ali samo kada ih pokreće grupa ljudi s iskrenim namjerama i nepokolebljivom odlučnošću da ustraju, bez obzira na izazove koji im se nađu na putu.

3. Kako gledaš na činjenicu da sve više mladih iz BiH odlazi odavde?

Razumijem mlade ljude koji odlaze iz Bosne i Hercegovine jer ih je sistem na neki način razočarao, povrijedio ili učinio veliku nepravdu, što je, nažalost, česta situacija. Svi težimo ka boljem, i potpuno podržavam one koji odlaze radi ličnog usavršavanja. Istovremeno, vjerujem da je važno da se nakon sticanja vrijednih međunarodnih iskustava i znanja mladi ljudi vrate kako bi doprinijeli svojoj zemlji. Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal i brojne vrijednosti. Iako sam svuda putovala- moj dom, moje Sarajevo je nezamjenjivo. Bilo bi idealno kada bismo svoje napore usmjerili na stvaranje boljih životnih uslova u našim zajednicama, umjesto da ih tražimo vani. Naravno, to je moguće samo u sredinama gdje vladaju mir i pravda, što je, nažalost, često izazov u našem društvu.

4. Upoznaješ mnogo mladih ljudi iz cijelog svijeta kojima je takođe misija da promijene svijet. Po čemu oni žive bolje, a šta je to što je kod nas ipak ono nešto?

Zahvalna sam i sretna što svakodnevno imam priliku komunicirati i surađivati s mladima iz cijelog svijeta, koji dijele misiju da promijene svijet. Kroz ta iskustva, zaključila sam da nigdje ne postoji savršena situacija i da se svako bori sa svojim vjetrenjačama. Bilo je trenutaka kada sam pomislila da je “kod nas ipak zlatno u odnosu na druge”, ali i trenutaka kada sam duboko tugovala zbog korumpiranog sistema u BiH, sukoba, femicida, sistemskih propusta, mržnje, nacionalizma i drugih problema.

Trenutno smatram da nijedna zemlja nije u idealnoj situaciji. Mladi koji žive bolje su oni čije zemlje nisu opterećene ratnim sukobima. S druge strane, mi iz Bosne i Hercegovine se od rođenja suočavamo s posljedicama rata.

5. Ko ti je najveća podrška i koliko je podrška važna na tom putu?

Često ponavljam da su meni podrška i ljubav najbitniji u životu. Podržavati i voljeti nekoga je ljepše od svega što radimo. 

Kada sam se odlučila za studij izvan BiH, nisam bila svjesna koliko je to teško, iscrpno i koliko postoji nepredvidivih problema i izazova. Na ovom putu moja neizostavna i najznačajnija podrška su mi ljudi koji su me objeručke dočekali u Slovačkoj, a to su gospodin Munir Pašagić i gospođa Amra Sarajlić. Ne postoje riječi zahvalnosti kojima bih im se odužila i iskazala koliko sam zahvalna za svaku njihovu pomoć, pozive i poruke i u teškim i lijepim situacijama. Podrška mojih najboljih prijateljica je također nešto što krasi svaki moj uspjeh, ali i podsjetnik koliko vrijedim onda kada mi se krila malo umore. 

6. Kako ti kao mlada osoba reaguješ na povećan broj femicida u cijelom regionu?

Posebno sam osjetljiva na teme nasilja, uključujući povećan broj femicida u cijelom regionu. Svaki slučaj femicida me boli, a još više me boli pasivnost okruženja. Koliko god želim izrasti u stručnu osobu u oblasti ljudskih prava i zaštite žrtava nasilja, svaki put mi je izuzetno teško nositi se s novim slučajima. Istraživanje i svjesnost o brutalnim femicida čine me svjesnom koliko su duboko ukorijenjeni problemi u našem društvu i koliko je važna borba protiv njih. Svaki novi izvještaj o takvim tragedijama me dodatno motivira da radim predanije, ali i emotivno opterećuje. Teško je pomiriti se s činjenicom da sistem reže žensku kožu, prljavim rukama pohlepno skida sve slojeve od kojih smo satkane. Sistem štiti nasilnike, VIP ličnosti zvane “Od ranije poznati policiji”. Sistem guši ženski glas, potiskuje sve lijepe snove i čini da se sa svakim udisajem osjećamo manje vrijednom. Sistem glorifikuje patrijarhalne norme, dok istovremeno demonizuje slobodu i ravnopravnost. Ovom sistemu i njegovim bijednim čuvarima ne odgovaraju obrazovane, vrijedne, omnipotentne i glasne žene. Zbog svega toga, moram(o) biti glasna podrška ženama oko nas, jer bez nas ovaj svijet neće postati sigurnije mjesto za život. 

7. Koliko je danas formalno obrazovanje važno za uspjeh na bilo kom polju?

“Scientia potentia est” – “Znanje je moć.”  Formalno obrazovanje je temelj za sve što radimo. Pored formalnog obrazovanja važno je dodatno učiti i proučavati svijet oko nas. 

8. Koliko su ti društvene mreže važan kanal ka uspjehu?

Društvene mreže su izuzetno važne za mene, jer putem njih stvaram svoju zajednicu koja ima stvarnu moć da mijenja stvari, promoviše dobre priče i pokreće konstruktivne akcije. Ove platforme omogućuju mi da doprem do širokog broja ljudi, dijelim svoje ideje i inicijative te organiziram aktivnosti koje mogu imati značajan utjecaj. 

Nikada mi nije bilo jasno kako je u grad “manji” od Banjaluke stalo četiri i po miliona stanovnika. Svi se poznaju i uvijek ćete naći onog nekog ko zna nekog koga znate. Poslije mjesec dana u ovom pravougaonom gradu, u kojem je more glavna orijentacija, a parelelne sa kamenim morskim blokovima cijelom dužinom grada se protežu ulice Korniš, Abu Kir i tramvajske šine, nije se lako izgubiti. Ali zato kada naučite kako se koriste mašrue, mini kombiji, koji imaju svoje specifične rute i poseban način signalizacije, možete čestitati sebi.

Aleksandrija. Grad kontradiktornosti. Baš kao i zemlja u kojoj je smješten.

Egipat.

Egipat je kao Bosna, samo mnogo puta uvećana.

Ovu rečenicu sam zabilježila jedno poslijepodne posmatrajući cijeli novi svijet oko sebe i “stručno” pronalazeći matematičku formulu po kojoj Egipat = Bosna x 19.58 km² – 100 godina religioznog iskustva.

Tako ima dana kada, zbog nekih karakterističnih društvenih odnosa i duboke srođenosti društva i religije, vam se čini da ste prelazeći 1871 kilometar, koliko dijeli Banjaluku od Aleksandrije, otvorili i neku crvotočinu i putovali unatrag i kroz vrijeme. Ali to opet, u skladu s paradoksalnom prirodom ove zemlje, ne znači da islamsko-hrišćanska država ne prati trendove. I to čini na jedan karakterističan i pomalo sulud način, nekada odlučan, nekada beskrajno drag, a nekada baš čudan.

Ako ste očekivali da ćete na ulicama zateći žene potpuno prekrivene velovima, zamotanog lica u dugim, teškim haljinama – prevarili ste se. Djevojke, vrlo često, samo tanka marama koja pokriva kosu i nešto duži rukavi razlikuju od Evropljanki. Uski džins, pripijena majica, jaka šminka i štikle nisu neuobičajene na ulicama. Djevojke sve češće odlučuju da ne nose ni hidžab i tako zavjet pokrivanja polako gubi vjekovni imperativ.

Imperativ su danas tamo stranci. Prosto ih obožavaju i učiniće sve da im izađu u susret, da se predstave u što boljem svjetlu. Na ulicama bijela put i svijetla kosa, kako sam u jednom trenutku primijetila, obezbjeđuju bar jedan fotosešn dnevno praćen bezbrojnim zahtjevima za fejsbuk prijateljstvo.

Ipak, u svemu tome nerijetko pretjeruju pa, kada želite da budete nasamo, neće vam baš dozvoliti. A pretjeruju i u stavu: sve strano je bolje, opsjednuti snom o napuštanju zemlje u kojoj pasoš nije zagarantovana lična svojina, već nešto kao teško stečeno blago. Naročito za mušku populaciju, kojoj je vojna služba obaveza nakon završenog fakulteta. Žene, opet, možda mogu dobiti pasoš, ali s obzirom na kulturno-društvene norme, teško da će ikuda otići samostalno.

Tako je normalna stvar da ljudi od četrdeset godina nisu nikad prešli grancu. I samo o tome sanjaju. A ja sam, opet, toliko puta pomislila da pored takve zemlje nemaju za čim toliko da žale. Piramide, katakombe, pustinje, more, Nil, Giza, Luksor, Asuan, Dahab, Sinaj. Cijela istorija u jednoj zemlji, sve moguće ljepote na jednom nacionalnom tlu.

Kao što oni nisu meni bili jasni, tako ni stranci nisu jasni njima pa je od prvog do poslednjeg dana tu bilo pitanje: “Why Egypt? Why come to Egypt?” Nekada nisam znala ni kako da objasnim i jednom sam rekla da nisam ja odabrala Egipat već da je Egipat odabrao mene. Ne znam zašto, dopao im se moj odgovor.

A teško ih je ubijediti da je njihova zemlja nama, koji smo van nje, beskrajno lijepa, jer je oni ne dioživljavaju tako. Zapravo, uvijek će pokušati, na pogrešan način, da pokažu da su svjesni da Egipat ima brojne nedostatke pa će tako u razgovoru iskoristiti svaku priliku da ukažu kako su ljudi ovdje nedovoljno obrazovani ili previše religiozni, kako tu sistem ne štima i kako samo sanjaju da odu negdje daleko. Poznato?

Ipak, velikodušnije i susretljivije ljude mislim da je teško sresti. Svi se upinju da pomognu. Kad prepoznaju da ste stranac, lako može da se desi da vam u tramvaju spuste čokoladicu na krilo uz povik: “Welcome to Egypt!” ili daju hljepčić ili šaku voća da probate. Jednostavno, žele uvijek da pomognu. Čak i kada ne znaju odgovor.

I to je najjača karakterna crta i odlika Egipćana koju sam otrkrila nakon skoro dva mjeseca: Egipćanin nikada neće priznati da nešto ne zna. Zaustavite petoro ljudi, stojeći na jednom mjestu, tražeći uputstvo kako da dođete do odredišta i dobićete pet različitih odgovora. I nemojte se iznenaditi ako nijedno zapravo nije tačno.

Sem ovih sličnosti u težnji za bijegom iz zemlje i nekog oduševljenja svim što nije svoje, naravno mnogo puta uvećanih, Egipćani dijele sa nama tu crtu: lako ćemo. Šta god da se desi: neka, polako. Nedostatak organizacije, pasivnost, beskrajni redovi kroz koje se lako probija sa novčanicom među dokumentima, odmahivanje rukom na svaki problem me je navelo da jedno veče zapišem: Pacov mi je pretrčao preko noge. Ignorisala sam ga. A šta drugo da se radi sa problemom u Egiptu.

Ipak, Egipat neće ignorisati vas. Bar ne kada jednom prestanete da budete turista i počnu da vas se tiču norme tamošnjeg života. Kada se sprijateljite sa djevojkom koja ne može da nastavi studije u Evropi, jer se od nje očekuje da se uda. Kada upoznate najdivnijeg dečka s kojim su roditelji prestali da govore, jer je priznao da je ateista.

Ili kada poželite da prošetate sami pored mora, a onda krene zviždanje i takozvani “zov mačaka”: specifičan zvuk, koji muškarci tamo proizvode iz meni nepoznatog razloga i koji vas natjera da se osjećate kao manji od makovog zrna, jer znate da ste sami i da je bolje da ćutite i istrpite nego da kažete bilo šta. Osjećaj nemoći jedno je od najgorih osjećanja uvijek i svuda pa tako i ovdje, u ovakvim situacijama.

Ipak, Egipćanima bi se mogla pripisati ona slavna misao iz Autostoperskog vodiča kroz Galaksiju: Uglavnom bezopasni. A na to bih dodala i: uglavnom predivni. Jer uvijek će se naći i neko ko će vam u teškoj situaciji pomoći.

“Ala gamb!”, viknete i mini kombi staje. A ovdje staje moja egipatska priča.

Na sve u životu možete da se pripremite, na Egipat ne. Prije će biti da Egipat vas pripremi za sve u životu. A svaki dan u zemlji kontradiktornosti vrijedi neizmjerno.

Identitet mi je tema rada. Tko smo mi iza naših identiteta? To mi je pitanje. Tko je naš glumac, čovjek koji hendla, obrađuje, korigira naša iskustva dok smo mi u nepoznatom sebi. U zaboravu.

Moj zaborav traži svoj prvi identitet. I najbliži. Jugosloven.

Zašto? Kao takav sam rođen, odgojen, formiran. I deformiran.

 

I to živim sve ove godine. Nesvjesno. I sve više svjesno.

Radim u svim republikama. Nagradjen u svima, osim Makedonije.

Ali tog teritorija više nema. Ne postoji. Dakle moj identitet nije teritorijalan.

Sjećanja postoje na tu zemlju, na iskustva, na odnose, ali nije ni identitet prošlosti. On ima s prošlošću veze. Ali mimo nje – prošlosti, rata, raspada te države – tu je.

Živim ga sada.

I zanimljivo da ovo pišem iz Beograda. Grada koji mi trenutno odgovara. Dovoljni je velik za skrivanja, dovoljno topao za druženje, dovoljno mali za nježnost i dovoljno veliki da mi ide na kurac.

Ali što je meni taj identitet?

Što ga čini?

Bio sam sa Mikijem prije nekoliko večeri u Ljubljani, i sa Jozkom i Mihom.

U Zagrebu sa svojom djecom, Majom, čuo se s Smiljanom.

U Budimpešti sa studentima.

U Novom Sadu sa studentima.

Pripremam radionice u Beogradu i Zagrebu.

Trebao bi u martu raditi sa Tinom u Bosni. Pa u maju sa Alexom u Makedoniji.

Sa Ognjenom sinoćna Kanarevom brdu pričamo. Olja se javlja iz Beča. Puna je ko šipak. Svega. Trebamo se vidjeti u Beogradu u maju. Bruno je kao šipak u Rijeci. Eksplodirat će od svega. Dražen na relaciji Beograd – Zagreb. Lucija u Zagrebu. Jelena, Neo i ja trenutno u Beogradu. Postavljamo neke naše temelje za dalje. Iz ljubavi. Ela, Ivan i Zoe u Zagrebu. Vidim ih u letu, a potrebe su puno veće. Mama i sestra su u Americi. Zoran i Vjeko na Hvaru. Georg u Berlinu i Portugalu. Ivana sa stomakom u Zagrebu. Ivan nešto kuha u Crnoj Gori.

Meni je to Jugoslavija. Moja. Ljudi. Koji zajedno žive i stvaraju. Vole se. Rastu zajedno.

I gube se, nalaze, pitaju, lome, skakuću od srece, mjenjaju.

Slučajni susreti sa Živkicom i Nastjom. Damir i Kate.

Sve je to moja Jugoslavija.

I na nju imam pravo. Jer je naša.

Nema pravila. Nema razlika. Nema sranja.

I puno sam ih zaboravio sada, ali znaju da su tu. U srcu.

Tekst prenosimo uz dozvolu autora.

Autor, Peđa Kazavović kaže: Ovo je na neki način moj diplomski rad iz života na ovom prostoru.

Sve što sam vidio, naučio, shvatio, zaključio…sve u pola sata.

Svaki dio je određeni motiv koji je karakterističan za ovaj prostor.

Ja sam napisao scenario, uradio naraciju, snimio, montirao…nekako je jednostavno izašlo iz mene i evo sada živi u ovom formatu.

Podijelite ako vam se dopada.

Indeks bijede nakon svake objave ustalasa javnost. Prema posljednoj objavi Blumberga, prva na listi, dakle najjadnija zemlja, je Venecuela. Od zemalja iz regiona Srbija i Hrvatska su među top 15.

U izvornom obliku ovaj indeks je stvorio ekonomista Artur Okun. Računica prvobitnog indeksa je jednostavna i pouzdana. Potrebno je tek sabrati stopu inflacije i stopu nezaposlenosti. Što je veći zbir, veća je i bijeda. U ovom obliku indeks je stvoren za potrebe američkih predsjednika. Koristi se tako što se rezultat jednačine nakon određenih mjera, ili pred kraj mandata, uporedi sa stanjem od početka mandata ili od prije pola godine. Ako je dobijeni broj manji – dobro je. Smanjena je bijeda. Veći rezultat znači da su rezultati mjera loši i sljedeći mandat je upitan. Rezultati indeksa bijede za američke predsjednike potvrđuju da je, omiljeni američki predsjednik, Regan u godinama „slobodnog tržišta“ stvarno ostavio najbolje rezultate u posljednih 60 godina.

Izvorni indeks je godinama dorađivan. Na primjer, harvadski profesor Robert Baro je u izvornu jednačinu dodao prinos na dugoročne obveznice SAD i promjenu BDP-a. Prije petneestak godina ekonomista Stiv Henki, je jednačinu dodatno zakomplikovao promjenom poreskih prihoda, platnobilansnog deficita, deviznog kursa, privrednog rasta, produktivnosti i td. U njegovoj formuli, za vladu je povoljno ako je rezultat negativan a loše je ako je pozitivan. Mada je kasnije još preuređivan, indeks se najčešće koristi u izvornom obliku.

Ozbiljnim ekonomistima ovaj indeks ne smeta i rado ga koriste sve dok se on doživljava kao brz i simpatičan pokazatelj da nešto u ekonomskoj politici u određenoj zemlji ne štima. Pogotovo kada zemlja naglo mijenja „rezultat“ indeksa. Osim toga, indeks je prihvatio ugledni Cato institut. Vremenom se, zbog ugleda te institucije ali i zbog jednostavnosti i pitkosti forme indeksa, probio u velike medije kao što je Blumberg. Ipak, rangiranje zemalja i zaključivanje isključivo po ovom indeksu je pogrešno jer indeks ima ozbiljnih metodoloških propusta.

Prvo, iako jednostavan, zbir inflacije i nezaposlenosti metodološki predstavlja sabiranje baba i žaba.

Nezaposlenost predstavlja stanje, a inflacija godišnji tok. Nezaposlenost se kreće od nekoliko odsto pa do recimo 40% a inflacija može da ide i u beskonačnost. Osim toga, promjena stope nezaposlenosti sa 11 na 20 je prelaz od prosječne ekonomije do ozbiljne krize a inflacija od 11% do 20% ne predstavlja potres takve jačine. Ipak, u indeksu bijede, oba sabirka su isto teška.

Sad kad znamo indeks, naglasiću da bi BiH, zbog velike nezapslenosti, bilaq u vrhu. Međutim, kako nedostaju neki zvanični podaci od mjerodavnih institucija, ili barem podaci koji su približnih vrijednosti, ove godine su mnoge države, uključujući i i BiH „skinute sa liste“.

Ipa, bez uvida u druge druge bitne pokazatelje dobija se situacija da su zemlje poput Španije, Srbije, Hrvatske i Grčke među najjadnijim na svijetu a očigledno slabije ekonomije su bliže sredini liste. Da bi se ova „nepravda“ izbjegla koriste prilagođeni indeksi kao što su: Financial Secrecy Index (FSI), Property Prices Index, Political Globalization Index, Global Retail Development Index, Gini index pa čak i Big Mac Index. Svaki od njih ima dobre i loše strane.

U vezi sa zaključivanjem na osnovu ovakvih rang lista, ukazao bih na još jednu čestu zabludu u široj javnosti – zaključivanje samo na osnovu podataka o iznosu BDP-a (bruto društvenog proizvoda). Ovaj pokazatelj se često koristi za poređenje nivoa razvijenosti i uspješnosti zemalja, ali se i koristi kao indikator (pre)zaduženosti države. Prema opšteprihvaćenoj jednačini, BDP je zbir privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Postoji nekoliko metodologija procjene ali i autoriteta čije prognoze su priznate. Tako se kao najmjerodavnije uzimaju procjene MMF-a, Svjetske banke, Ujedinjenih nacija i td. Rezultati se malo razlikuju ali ne prave bitnu razliku u zaključivanju.

Ekonomisti se slažu da je BDP po stanovniku najmanje loš parametar za poređenje kvaliteta života od svih pomenutih. Sa naglaskom na najmanje loš. Naime, upoređivanje malog broja parametara troši mnogo energije i vremena. Takve rasprave građane, ali i političare, dovode u zamku donošenja pogrešnih zaključaka. Iz analiza se često, svjesno ili nesvjesno, osim razlika u mentalitetu i navikama, izostavljaju demografski podaci poput starosti populacije, nezaposlenosti ili broja penzionera. Diskusije se opterećuju stručnim žargonom a kao rezultat se dobije tek ilustracija o “prosječnom”. Prosječnom kvalitetu života, odnosu zaduženosti i bruto domaćeg proizvoda i slično. Dakle, ništa što bi značilo za život običnom ili prosječnom građaninu.

Za korisne zaključke potrebne su ozbiljnije analize od upoređivanja na osnovu BDP-a. Naime, obračun BDP-a uključuje “samo” robe i usluge koje su plaćene na tržištu. U skladu sa tim, rad koji je stvorio novu vrijednost a nije plaćen, nije statistički obrađen i neće uću BDP što u određenoj mjeri kvari zaključak o slici u zemlji.

Na primjer, naše prostore odlikuje fenomen izražene solidarnosti karakterističan za društva u kojima su društvene i porodične veze jake. Recimo, mi znamo da će nam bliski prijatelji i(li) rođaci besplatno popraviti elektro-instalacije, slavine i ostale popravke u kući. U nekim krajevima se još zadržala solidarnost mještana da se kuće prave zajedničkim radnim akcijama. Rođaci, prijatelji i komšije se udruže kada grade nekom kuću, ali taj rad nije (ili je vrlo malo) plaćen. Slično je i sa “baka servisom”, odnosno angažovanjem baka i djedova da pričuvaju unučiće. Vidite na šta ciljam. Sve ove “usluge” ne ulaze u obračun BDP-a.  Mnogo je i drugih aktivnosti koje odlikuju naš mentalitet a koje direktno ne povećavaju BDP. Na primjer, ljubav ka “kafenisanju” u kućama ili rekreacija na otvorenom. Takođe, naš domaćin će svom gostu iskazati veliko poštovanje time što će ga počastiti rakijom koju je sam napravio. Uz rakiju obično ide i „domaća meza“. Sve to ne povećava BDP jer najveći toga za statistiku – ne postoji. Osim toga, statistika teško „vidi“ učešće „sive“ ekonomije u ukupnoj ekonomiji. Ilustracje radi, trgovinu korištenim stvarima, prodaju robe i davanje usluga bez izdavanja fiskalnog računa, prodaju robe uvozene “na crno” i raznih drugih (zlo)upotreba. Prema nekim procjenama BDP per capita u BiH, iznosi oko 4.500 dolara. Uključujući procjenjenu sivu ekonomiju, iznosio bi i više od 6.000 dolara. Ovakav BDP po stanovniku BiH, opet statistički, omogućio „skok“ od nekoliko mejsta. Međutim, što je zemlja uređenija, statistički prosjek je mnogo bliži “pravom” prosjeku. Takve zemlje bi sporije napredovale na svim listama. Prosto, ima manje „sive“ ekonomije. Prema tome, sve zemlje u „našoj ligi“ imaju značajnu sivu ekonomiju.

S druge strane, problemi u porodici i na poslu povećavaju stres i narušavaju zdravlje. To statistika može da obuhvati kroz rast prodaje antidepresiva i ljekova. Slično, zbog posla ili razvoda, razdvojene porodice žive odvojeno i imaju veće troškove. Tokom razvoda, sporova i drugih problema koje smanjuju standard života plaćaju se advokati, sudski vještaci, socijalni radnici pa i psiholozi. Dakle, sve što sve povećava BDP.

Na kraju, razne rang liste zemalja jesu interesantne ali ih treba fleksibilno posmatrati. Prvo, za praćenje rezultata ovih istraživanja nužno je praćenje poslovnog ambijenta i investicione klime. Za analizu se treba fokusirati se na kretanja u jednoj zemlji po godinama. S druge strane, treba porediti određenu zemlju sa „komšilukom“. Svi drugi zaključci su gubljenje vremena.

Sve u svemu, nijedan pokazatelj ne znači mnogo ako se ne vezuje uz druge pokazatelje. Pa, ni indeks bijede.

Sugrađani vole reći da je “Una jedino lijepo u Novom Gradu”. Iako joj i ime znači jedina, ipak postoje i druga lijepa mjesta. A priznaću da je ona ipak kraljica pa ćemo prošetati njenom obalom.

Krenimo nizvodno.

Na ulazu u grad dočekaće vas izvor sa natpisom “Za svakog putnika namjernika”. Na početku grada, uz rijeku dočekaće vas nekoliko turističkih objekata koji imaju šta da ponude, kafić, otvoreni bazen, prenoćište. Zatim možete upoznati mnoge divne plaže i dolazimo blizu centra grada, tu vas na obali čekaju ljetne bašte sa uglavnom ekektronskom muzikom.

Ne zaboravimo i staru gradsku vijećnicu koja je adaptirana prije nekoliko godina tako da i tu možete sjediti u piceriji i posmatrati rijeku. A ako poput mene ipak više volite bajkovitu tišinu, napravite samo nekoliko koraka, prođite pored mosta koji je granični prelaz sa Hrvatskom i “zalutaćete” u bajku u kojoj se lipe ljube sa kejom dok tišinu prekida samo blagi žubor rijeke.

Ova etapa se završava divnom pješčanom plažom na kojoj će vas dočekati dječiji osmjesi. Tu je i kafić u kojem se možete osvježiti sladoledom ili pivom po povoljnoj cijeni. Noću kej u blizini postaje “najveći šank na svijetu” i mnogo mladih ljudi tu se zabavljaju. Šetnju ćemo završiti na samom ušću Sane u Unu gdje vas takođe čeka zanimljiv ugostiteljski objekat u kojem možete odmoriti, ručati, pa čak i prenoćiti.

Kada smo dobro odmorili, posjetimo “zeleno srce grada”, šumu u kojoj se istorija prepliće, gdje u hladu borova spavaju biste narodnih heroja i muslimanski grobovi još iz Osmanlijskog perioda, a sa vrha brda na sve to, i na grad gleda Majka Partizanka, kip po kome park i šuma nose ime. Ispod brda je Trg Mladena Oljače na kojem je nova betonska pozornica na kojoj se događaju sve bitne kulturne stvari, a i one političke kada je vrijeme za to.

Ako krenete lijevo preći ćete most i uz malo truda popeti se na brdo Kula odakle imate pogled na Unsku dolinu od kojeg zastaje dah. Ako ste krenuli desno idemo u šetnju po naselju Jablanica. Vidjećete mnoge vrijedne ljude u dvorištima koja krasi šareno cvijeće. A kada malo odmaknete, tu je rijetko naseljeni dio grada na kojem je jedna visoravan, i pogađate-veličanstven pogled na grad. Još malo pa ste stigli do cilja.

Prije toga malo odmorite na staroj drvenoj klupi i iz daljine se divite nestvarnoj drvenoj kućici koja je sama i napuštena u šumi. Kako god vam to djelovalo, većina šetača šetnju završava kod groblja. Valjda u tome ima i neke simbolike. A oni izdržljiviji idu dalje, uživaju u divljini Novske Planine, privlačne i zagonetne.

A oni koji se vraćaju u grad, mogu odlučiti recimo da idu preko naselja Gračani. Još jedno brdo i treće mjesto sa kojeg ćete grad gledati iz ptičije perspektive. Kada ste se spustili u grad, birate gdje ćete. Možda želite upoznati arhitekturu , ili duhovnost. Sakralni objekti su jedan blizu drugog. Pravoslavna crkva i gradska džamija. A preko puta “zelenog srca grada” nalazi se i nedavno obnovljena Katolička crkva. Vjerujem da smo zato bogat grad. Još bih vas upoznala sa zgradom gradske biblioteke, objektom iz doba Austrougarske.

Lijepa i zanimljiva građevina, a postoji još nekoliko sličnih. Nedaleko od te zgrade je bivši privredni gigant iz prošlih vremena, Sana koja “teče prema vama” koja je sada uglavnom ruševina, ali govore moćnici da će “cvjetati privreda”, već dvadeset godina obećavaju mnogi.

Valjda zato što nam je tako “dobro” sve više mladih ljudi odlazi. Ne znam, ne snalazim se kada pišem o ljudima. Plašim se da bih vam pokvarila sliku o gradu koji spava izneđu dvije zelene ljepotice. Zato je ljepše da nas pamtite po slici nekog slapa sa nemirne Une ili po mnogim ribololovcima sa obale njene mirnije drugarice Sane, nego po slici nekog čike sa bilborda kome su sugrađani nacrtali brkove.

Ježurka Ježić povazdan luta.

Lovom se bavi, često ga vide,
sa trista kopalja na juriš ide.
I vuk, i medo, pa čak i ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.”

Postoji li neko da ne zna ove čuvene stihove legendarnog Branka Ćopića?

Pred njim, dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

Odavno je maleni Ježurka Ježić poznat i omiljen lik svoj djeci i odraslima na području bivše Jugoslavije, a sada je njegova slava prešla i granice stvorene jezičkom barijerom i to zahvaljujući Susan Curtis – Kojaković, vlasnici izdavačke kuće „Istros Books“ koja je “Ježevu kućicu” prevela na engleski jezik, zadržavši pritom rime i čaroliju Ćopićevog pera. Kako? Odakle ideja za to? Samo za “Lolu” Susan Curtis – Kojaković je otkrila kako je saznala za “Ježevu kućicu”, koliko dugo joj je trebalo da je vjerno u stihovima prevede na engleski jezik, kako je britanska publika prihvatila Ježurku Ježića, te koje knjige sa prostora bivše Jugoslavije planira prevesti u budućnosti.

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa “Ježevom kućicom”?

Moj muž, koji je iz Dubrovnika, je čitao originalnu “Ježevu kućicu” našoj kćerkici dok je bila mala. Zaista sam bila oduševljena tom pjesmom, dopao mi se ritam i pametan način na koji se priča razvijala. Znala sam da je to djelo velikog pisca – i prije toga sam čula za Branka Ćopića, ali nisam znala za njegove dječije knjige. Stvarno sam bila oduševljena time što sam saznala za “Ježevu kućicu” i za kratko vrijeme sam prve strofe zajedno sa našom kćerkom naučila napamet.

Šta Vas je inspirisalo na to da “Ježevu kućicu” prevedete na engleski jezik?

Naš komšija je preveo priču na italijanski i napravio dvojezičnu verziju. To me je inspirisalo i tog dana sam odlučila da bih je voljela prevesti na engleski jezik. Međutim, odlučila sam da priču moram da zadržim kao pjesmu i, ako je moguće, da zadržim ritam i rime. Kao što možete i da zamislite, to je veoma teško i tu odluku sam donijela mnogo godina prije nego što sam uspjela da pjesmu prevedem od početka do kraja. Prevod sam završila 2009. godine i posvetila sam ga svojoj dobroj prijateljici – pjesniku i antologičaru Naomi Lewis. Naomi me je inspirisala da prevedem “Ježevu kućicu” i zahvaljujući tome što me je ona vodila, uspjela sam da stvorim englesku verziju veoma vjernu originalu.

Koliko je za Vas bio izazov da zadržite priču o Ježurki Ježiću u stihovima?

Mene je najviše privukla činjenica da je ta priča ustvari pjesma od 12 stihova. Jezik je toliko lijep i šaljiv i djeca vole rime. Naravno, veoma je teško postići taj isti osjećaj na novom jeziku – ne možete bukvalno prevoditi već morate da se koncentrišete na ritam i da pokušate uhvatiti smisao priče, a ne da ste ograničeni značenjima riječi u rječniku. Na taj način, prevođenje pjesme je kreativni čin, baš kao što je i stvaranje originala. U razumijevanju i procjeni morate biti veoma blizu tekstu.

Koliko dugo ste prevodili “Ježevu kućicu”?

Kao što sam već rekla, ideja je u mojoj glavi stanovala nekoliko godina… možda četiri. Prepisala sam pjesmu u originalu na papir, provjerila neka značenja sa mužem i pustila da se sve to “krčka” u mojoj glavi. Ponekad bih otvorila dokument i pokušavala da radim na prevodu, ali se uvijek javljao problem kako da zadržim rime. I onda mi se jednog dana učinilo da je sve skuvano, spremno i da je vrijeme da ugasim šporet u svojoj glavi. Sjela sam, završila prevod za tri dana i bila sam presretna s tim što sam uradila. Naročito sam ponosna na to što sam uspjela da zadržim stil jezika, malčice staromodan, to mi je divno. Tu ćete naći neobične riječi koje će malenoj djeci biti izazov, ali mislim da će oni u tome uživati.

Da li se sjećate prvog puta kada ste engleskoj publici predstavili Ježurku, liju i ostalu ekipu?

Da. Premijera operske verzije “Ježeve kućice” je bila u istorijskom Conway Hallu u centru Londona. Sala je bila puna – bilo je oko 250 ljudi nestrpljivih da vide šou. Ovdje moram da spomenem da je kompozitor Emily Leather od samog početka zavoljela priču i zato je pristala da napiše muziku za nju. Svi pjevači i djeca koji su učestvovali su bili puni entuzijazma i strastveno su odigrali svoje uloge.

Nakon objavljivanja slikovnice “Hedgehog’s Home”, Ježurka je dobio i svoj mjuzikl. Možete li nam reći nešto više o tome? Ko je sve radio na mjuziklu i kako je prihvaćen od strane publike?

Muzička verzija je dobila dva obličja – kao opera za djecu sa tri profesionalna pjevača i razredom djece od sedam do 11 godina. To je šou koji smo 2012. godine izveli u Conway Hallu, te u Parizu. Godinu dana kasnije kreiran je mjuzikl koji je izveo Honey Bear Youth Theater koji vodi Filip Krenus. Sve detalje možete da vidite na WEB siteu.

Šou je bio veoma popularan kako među ljudima iz regiona, tako i među lokalnim stanovništvom. Imali smo divnu koreografiju i muziku koju je komponovala Emily Leather.

Kako su djeca i odrasli u Engleskoj reagovali na “Ježevu kućicu”?

Mislim da se publika u Engleskoj može lako povezati sa porukom “Ježeve kućice”. Englezi su poznati ljubitelji životinja, a posebno su im dragi ježići.

Međutim, dok je u Engleskoj jež predstavljen kao bojažljivo i slatko stvorenje, Ježurka / Hedgemond je odvažan i hrabar. On je ratnik. To je bilo nešto sasvim novo engleskoj publici – da tako misle o ježu i da od njega nauče lekciju; da vole i čuvaju svoj dom.

To je internacionalna poruka koja ne poznaje granice i vjerujem da bi ova priča bila popularna na bilo kojem jeziku, naravno, uz dobar prevod.

Kakve su reakcije ljudi sa prostora bivše Jugoslavije na Vaš prevod?

Dobila sam divne kritike za slikovnicu na jednom hrvatskom blogu, te u nekoliko magazina. Ljudi su uglavnom veoma sretni zbog toga što je njihova omiljena priča prevedena na novi jezik. Na primjer, na WEB siteu Goodreads možete naći mnogo pozitivnih komentara.

Budući da je “Hedgehog’s Home” dostupna da se kupi i preko Interneta, da li Vam je poznato iz kojih zemalja su ljudi naručivali slikovnicu, te kakve su reakcije?

Da, slikovnicu možete kupiti preko WEB sitea Istros Books na adresi www.istrosbooks.com, kao i preko Amazona. Mislim da su je uglavnom naručivali ljudi iz bivše Jugoslavije koji žive po cijelom svijetu. Ukoliko djeca ne govore njihov jezik onda je možda ovo najbolji način da se upoznaju sa pričom o Ježurki Ježiću.

Godine 2011. ste osnovali izdavačku kuću “Istros Books” u okviru koje objavljujete i promovišete prevedenu literature jugoistočne Evrope i Balkana. Kako ste se odlučili za to?

Ja sam neko vrijeme živjela u tom regionu, najviše u Sloveniji i Hrvatskoj, pratila sam književnu scenu i shvatila sam da je veoma malo toga došlo do publike koja govori engleski jezik. Takođe sam bila svjesna toga da je u tom regionu izmiješano nekoliko kultura sa bogatom istorijom i divnim, velikim pričama. Budući da sam i sama pisac, mislim da mogu da pronađem knjige koje će prijeći granice i značiti nešto i čitaocima ovdje. Veliko je zadovoljstvo raditi na dobroj knjizi i prvi put je predstaviti britanskoj publici.

Na koji način promovišete prevedena djela koje objavljuje Vaša izdavačka kuća? Da li organizujete književne večeri, posjete školama?

Kao i svi izdavači ovdje i ja imam uobičajene komercijalne mreže, mada u manjem obimu: distributere, komercijalne predstavnike i tako dalje. Radim preko uobičajenih komercijalnih kanala i to dopunjujem sa sopstvenim PR – om preko društvenih mreža (čitaoci, molim Vas da lajkujete Istros Books na Facebooku i Twitteru) i preko dešavanja. Ako objavim knjigu, trudim se da nađem sredstva da dovedem autore i organizujem prezentaciju. Ranije smo imali autorska dešavanja u najvećoj knjižari u Evropi Waterstones Piccadillyju, zatim u knjižari London Review, Britanskoj biblioteci i Evropskoj banci za obnovu i razvoj. Mnogo vremena provodim organizujući takva dešavanja, ali mislim da je veoma važno doprijeti do publike uživo i promovisati autentične glasove.

Da li su Vas sa područja bivše Jugoslavije zvali da i na ovim prostorima promovišete svoj rad, kako za “Ježevu kućicu”, tako i za ostala djela koja ste prevodili?

Da, zvali su me na sajam knjiga u Podgoricu i ovogodišnji Buybookov festival “Bookstan” u Sarajevu. Voljela bih da me zovu više, da pokažem svoje knjige i razgovaram o svom radu sa lokalnim izdavačima i autorima. Bilo bi sjajno kada bi se riječ o tome više proširila i kada bi se razvila saradnja.

Koje su knjige sa ovih prostora pokupile najviše simpatija kod engleske publike?

Trenutno su najpopularnije dvije knjige iz Bosne: “Sedam strahova” od Selvedina Avdića i “Knjiga o Uni” od Faruka Šehića. Mislim da se čitaocima najviše sviđa to što su sami autori iskusili rat i stvari o kojima pišu. Knjige djeluju veoma iskrene i svježe i zato ljudi na njih pozitivno reaguju.

Šta biste željeli prevesti u budućnosti? Da li će se među tim knjigama naći još neko djelo Branka Ćopića?

Ne vjerujem da ću više prevoditi dječije knjige pošto je to specijalizovana oblast. “Ježeva kućica / Hedgehog’s Home” je bila sretni izuzetak. Zajedno sa izdavačima Petera Owena ću u naredne dvije godine raditi na tri knjige iz Slovenije i Srbije. Među autorima će se naći Filip David, Mirjana Novaković i Dana Todorović.

Tekst napisala ona kojoj su Lole vječno zahvalne: Vesna Drakulić

Jednoga dana, vidjeli nismo

Ježić je, kažu, dobio pismo,

Medeno pismo, pričao meca,

Stiglo u torbi poštara zeca

Adresa kratka, slova k’o jaja:

“Za druga Ježa na kraju gaja.”

One sunny day, so the story is told

Hedgemond was given a letter so bold

Sweet words were delivered straight from the sack

Of postman rabbit, in uniform black

The address was short, the letters so neat

“For Hedgemond hunter at 3, Meadow street”.

Nekako slično i ne tako davno, još jedna zemlja je prošla kroz referendum. Početkom devedesetih, Jugosloveni su izašli na glasačka mjesta kako bi rekli da li žele da ostanu u zajedničkoj državi. Rezultat glasanja, međutim, nije bio samo puki zbir glasova i razjedinjenje federacije, već krvavi sukob i nasilno rasparčavanje države u disfunkcionalne mikro nacionalne države.

Možda to sada zvuči nevjerovatno, ali i UK dijeli mnogo toga sa Jugoslavijom.

Kao i Jugoslavija, UK je složena, multinacionalna država, nastala na osnovu kontroverznog istorijskog projekta, koji se preklapao sa imperijalističkim planom jedne zemlje, koja je činila jezgro federacije pa ono što je za Jugoslaviju bila Srbija, za UK bila je Engleska. Poput Engleza u Škotskoj i Irskoj, Srbi u Hrvatskoj i Bosni često su viđeni kao ništa drugo do – osvajači.

Baš kao Englezi, Srbi su se osjećali neshvaćeno od onih naroda koje su pokušali da ujedine pod jednom zastavom, optužujući ih za nezahvalnost za sve žrtve koje su podnijeli zarad opšteg dobra. Kao svi ne-Englezi, ne-Srbi su osjećali da su kolonizovani, da se s njima postupa kao s djecom i da ih veći, jači brat maltretira i nameće im svoju volju, a samom stvaranju obje države prethodili su periodi strašnih međuetničkih i međureligijskih sukoba i nasilja.

I pored sve te istorije, elite su uspjele da okupe i ujedine različite narode i tako izvedu neuredne, ali prilično izdržljive, multinacionalne eksperimente: uspijevali su se postići komplikovani kompromisi, a istorijske netrpeljivosti staviti pod kontrolu, u nekim momentima čak potpuno eliminisati. Lokalno samozakonodavstvo i autonomija za etnički različite grupacije je bio modus operandi, kako u UK, tako i u Jugoslaviji.

Za manjine za koje nije bilo moguće uspostaviti autonomne oblasti i sve one koji su se našli u okruženju koje nije dijelilo njihove stavove, postojale su posebne mjere. Zadržavanje kulturnih i političkih veza protestanata u Sjevernoj Irskoj sa njihovom braćom u Engleskoj, bilo je jednako važno kao slobodan protok kulturnih dobara između Srba u Bosni i Srba u njihovoj matičnoj Srbiji.

Svjesne prirode multinacionalnih federacija u eri nacionalnih država, elite su bile spremne da pokrenu i guraju bilo kakvu ideju zajedničkog identita, koja bi nadjačala duboko usađene nacionalne identete, koji su bili živi u sastavnim dijelovima novih, ujedinjenih zemalja. Konkretnije, “Britanstvo” nije nikada bila zvanična politika UK-a, baš kao što to nije bilo ni “Jugoslovenstvo”, već su se oni na vrhu nadali da će godine, decenije i vijekovi međuetničkih interakcija rezultirati viđenjem Engleza, Velšana, Škota i Iraca sebe samih kao Brita, baš kao što se trebalo desiti da Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci, Makedonci i Crnogorci smatraju sebe Jugoslovenima.

U slučaju UK, članstvo u Evropskoj uniji omelo je i unutrašnje destruktivne snage i preusmjerilo ih ka Briselu. Sličnu ulogu za Jugoslaviju je odigrao Hladni rat i osjećaj opšteg ponosa što tako mala zemlja zauzima veliku ulogu na svjetskoj sceni, balansirajući između dva suprotstavljena bloka. A onda je pao Berlinski zid, a sa njim i Jugoslavija: Jugosloveni su izgubili svoje malo, posebno globalno mjesto, unutrašnji nacionalizmi su ponovo progledali, a demokratski populizam sjeo na centalnu pozornicu Jugoslovenskog pozorišta.

Jugoslovenski slučaj demokratije je pobio svaku tvrdnju da je ona neko dobro po sebi, da nužno donosi stabilnost i prosvjećenje. Devedesete su, pobjedom demokratije, nastavljene opštom mobilizacijom praćenom cvjetanjem novih političkih partija. Ljudi su protestovali, tražili sve i svašta, najavljivani su referendumi, obećavani novi putevi, nove budućnosti. Sve to je završeno krvoprolićem i trganjem zemlje na slabo funkcionalne ili potpuno nefunkcionalne nacionalne države uz gubitak 100 000 života, odlazak više od dva miliona stanovnika, podizanje granica, trovanje mržnjom, podjele i ukorjenjivanje korupcije.

Ukoliko postoji bar jedna lekcija koju UK treba da nauči od Jugoslavije jeste ona o referendumima: referendumi su užasni. Ovi kratki izleti radi vježbnja direktne demokratije ne samo da ne donose odgovor na ključna egzistencijalna pitanja, već oživljavaju i stavljaju u žižu društvene podjele koje su prethodno bile politički potisnute ili kanalisane kroz civilni diskurs.

A kako su gotovo uvijek organizovani oko pitanja koja se čine od životnog značaja, referendumi imaju razornu snagu, koja se povećava s činjenicom da su donesene odluke nepovratne. Za razliku od izbora, strana koja je izgubila ne može svoju ljutnju preusmjeriti na dobijanje sljedeće runde, jer donesena odluka je tu bez mogućnosti preispitivanja.

Ovo je najočiglednije na primjeru bosanskih Srba 1992. godine.  Tada je, nakon što su dvije jugoslovenske republike, Slovenija i Hrvatska, odlučile da ne žele biti dio federacije, nova bosanska, demokratski izabrana, vlada organizovala referendum sa pitanjem da li Bosna i Hercegovina takođe treba da izađe iz zajedničke države. Bosanski Srbi, gotovo svi do jednog za ostanak u Jugoslaviji, kako bi mogli očuvati svoje veze sa Srbijom, odlučili su bojkovati referendum znajući da čine oko trideset posto bosanskohercegovačkog stanovništva. Da su odlučili da izađu, dali bi legitimitet referendumu, na kom bi sigurno bili preglasani. U skladu sa predviđanjima, rezultati referenduma su bili veliko “da” za nezavisnost i jednako u skladu sa svim drugim predviđanjima, ovo “da” je vodilo ratu, budući da su bosanski Srbi željeli da njihovo parče zemlje ostane u Jugoslaviji, uz Srbiju.

Ako pogledamo Brexit i zagrebemo ispod puke površine, vidjećamo da se UK suočava sa zapanjujuće sličnom situacijom. Glasanje na referendumu je, u velikoj mjeri, išlo nacionalnim linijama i učinilo nedostatak opštenacionalnog konsenzusa pitanjem života i smrti ove države. Kraj UK van Evropske unije se čini lako predvidljivom budućnošću, kao što je to bio i kraj ujedinjene BiH van Jugoslavije: Škoti će tražiti otcjepljenje, Sjeverna Irska posebna prava, samoodređenje i na kraju ponovno ujedinjenje sa Republikom Irskom, dok se protestanti budu povlačili iz politike, pribjegavajući ko zna kojim sredstvima, svjesni da su političkim procesima već svedeni na manjinu.

Ono što bi nas bregzitski debakl trebao naučiti jeste da su referendumi populistički alat koji omogućava demagozima da koriste politiku mržnje na demokratski način.

Jasno, referendumi su demokratski.

Ali, isto tako i smrtonosni.

Nekad doslovno.

Autor: Feđa Burić, asistent na Univerzitetu Belarmin

http://www.historymatters.group.shef.ac.uk/brexit-lesson-yugoslavia/