Promjene su neminovne, kaže ona, ali način na koji im prilazimo pravi razliku. Umjesto otpora, potrebno je da razvijemo radoznalost. U ljubavni odnos unosimo sopstvenu prošlost, stare rane i obrasce ponašanja, pa je važno da ih prepoznamo kada se aktiviraju u kontaktu s partnerom.

1. Vodite računa o sebi

Dobar partner lakše postajemo kada smo fizički i emotivno stabilni. To znači dovoljno sna, kvalitetnu ishranu, kretanje i načine da se izborimo sa stresom. Kada smo iscrpljeni, obaveze prema porodici lakše doživimo kao teret, a ne kao nešto vrijedno.

Briga o sebi podrazumijeva i male radosti – kafu s prijateljima, knjigu, ples, hobi koji nas puni energijom. Nemoguće je davati drugima ako smo potpuno ispražnjeni. Kada osjetite da ste na ivici, bolje je napraviti pauzu nego reći nešto zbog čega ćete se kasnije kajati.

2. Održavajte bliskost dodirom

Dodir je jednostavan, ali snažan način da partneru pokažete da ste tim. On ublažava svakodnevne napetosti i vraća osjećanje povezanosti. Važno je da nije svaki kontakt uvod u seks.

Držanje za ruke, zagrljaj pri dolasku kući, sjedenje jedno uz drugo na kauču, sve to stvara sigurnost i podsjeća vas da ste bliski, čak i kada je dan bio naporan.

3. Ne odustajte od izlazaka udvoje

Kada imate djecu ili zahtjevan posao, lako je da veza sklizne u logistiku – ko vozi, ko kupuje, ko kuva. Zato je vrijeme nasamo dragocjeno. Podsjeća vas da ste partneri, prijatelji i ljubavnici, a ne samo organizatori domaćinstva.

Sastanak ne mora da bude skup niti komplikovan. Šetnja po kraju, film kod kuće, ručak u parku ili partija društvene igre mogu biti sasvim dovoljni da obnove bliskost.

4. Raspitajte se kako je partner

Male provjere tokom dana mnogo znače. Jednostavno pitanje: “Kako si?” pokazuje da vam je stalo. Kada znate šta partnera brine ili raduje, gradite most razumijevanja, prenosi B92.

Neki parovi ostaju povezani porukama, fotografijama ili šalama. Bitno je da komunikacija ostane živa, prenosi B92.

5. Govorite bez optuživanja

Ako vas je nešto povrijedilo, pokušajte da opišete situaciju umjesto da napadnete. Razdvojte činjenice od priče koju ste u glavi stvorili o njima.

Takav pristup povećava šansu da dobijete empatiju i odgovornost, umjesto odbrane i novih optužbi. A kada vi pogriješite, priznajte i izvinite se.

Nezavisne

Nakon godina rada s parovima, Linder je primijetio da ga najviše zabrinjavaju oni koji s osmijehom tvrde da se nikada ne svađaju jer su jednostavno “kompatibilni”, navodi Psychology Today.

Razlog je jednostavan. Što smo iskreniji, ranjiviji i autentičniji s partnerom, to je veća vjerovatnost da ćemo otkriti razlike. Ako se o tim razlikama nikada ne razgovara, one često nastavljaju postojati ispod površine.

Istraživanje Johna Gottmana i Lowella Krokoffa iz 1989. godine pokazalo je da dugoročno zadovoljstvo vezom nije povezano s izbjegavanjem sukoba, nego sa spremnošću partnera da se suoče s teškim temama. Slično tome, novija istraživanja povezuju izbjegavanje sukoba s većim nezadovoljstvom u vezi.

Kada partneri tvrde da se nikada ne svađaju, iza toga se često krije jedan od nekoliko obrazaca. Ponekad jedna osoba s vremenom prestane izražavati svoje potrebe jer je naučila da neslaganje vodi napetosti.

U drugim slučajevima postoji neravnoteža moći pa se manje moćan partner jednostavno prilagodi i odustane od rasprave.

Treća mogućnost je da oba partnera izbjegavaju sukobe kako bi “zaštitili” vezu, ne primjećujući da se pritom postupno udaljavaju jedno od drugoga.

Prema emocionalno usmjerenoj terapiji (EFT), sukobi su često izraz potrebe za povezanošću i potvrdom. Pitanja poput “Mogu li računati na tebe?” ili “Jesam li ti važan/važna?” često se kriju iza svađa. Kada partneri prestanu izražavati te potrebe, ono što nastupa nije nužno zadovoljstvo, nego rezignacija.

To, naravno, ne znači da je cilj više se svađati. Gottman je identificirao obrasce poput kritiziranja, prezira, odbrambenog stava i izbjegavanja kao posebno štetne za odnos.

Cilj nije sukob radi sukoba, nego iskrena komunikacija i osjećaj sigurnosti da možemo izraziti frustraciju bez straha da ćemo izgubiti povezanost.

Važan dio zdrave veze je ono što je Murray Bowen nazvao diferencijacijom sebe, sposobnost da ostanemo povezani s partnerom, a da pritom ne izgubimo vlastiti identitet. Prava intimnost ne znači odsutnost razlika, nego sposobnost da se s njima otvoreno i efikasno nosimo.

Zato vrijedi razmisliti o jednom pitanju. Ako se nikada ne svađate, je li to zato što zaista nema sukoba ili zato što je netko prestao govoriti što misli?

Kako zaključuje Linder, često brkamo tišinu sa sigurnošću. Međutim, prava bliskost ne nastaje izbjegavanjem sukoba, već sposobnošću da ih zajedno prebrodimo. Istinski mir nije odsutnost napetosti, nego osjećaj povezanosti koji ostaje nakon teškog, ali iskrenog razgovora.

Klix

Podaci ukazuju na to da se kriza u ljubavnim odnosima, pa i sama afera, kod mnogih parova javlja znatno ranije nego što se to ranije pretpostavljalo.

Prevara u braku jedan je od najtežih emotivnih udaraca koji partneri mogu da dožive, a proces oporavka i ponovne izgradnje poverenja često traje mesecima, pa čak i godinama. Terapeuti ističu da je za obnovu poverenja nakon neverstva u proseku potrebno između jedne i dve godine, što dodatno pokazuje koliko duboke posledice ovaj problem ostavlja na odnos.

Kritična sedma godina više nije pravilo

Iako je dugo važilo mišljenje da brakovi najčešće pucaju oko sedme godine, istraživanje pokazuje da tada zapravo počinje da vara relativno mali procenat ljudi. Podaci ukazuju da se prvi ozbiljniji problemi javljaju mnogo ranije, često već nakon prve tri godine zajedničkog života.

Oko sedam odsto ispitanih navelo je da je do neverstva došlo već u prvoj godini braka, dok je pet odsto priznalo da se to dogodilo nakon dve godine. Najveći broj onih koji varaju, čak trećina, počinje sa neverstvom upravo nakon otprilike tri godine, kada, kako stručnjaci objašnjavaju, nestaje početna euforija i ulazi se u rutinu.

Istraživanje pokazuje da gotovo polovina ispitanih koji su varali partnera kao glavni razlog navodi nedostatak intimnosti i emocionalne povezanosti u braku. Vremenom dolazi do udaljavanja partnera, što stvara prostor za nezadovoljstvo i traženje pažnje van veze.

Gotovo četvrtina ispitanika istakla je da je dolazak dece značajno promenio dinamiku odnosa, povećao pritisak i smanjio vreme za partnerski odnos. Takođe, 16 odsto priznaje da je jednostavno osetilo dosadu i potrebu za uzbuđenjem, što ih je navelo na neverstvo.

Stručnjaci upozoravaju da savremeni tempo života dodatno ubrzava ove procese i da parovi danas dolaze do kriza mnogo ranije nego ranije generacije, što dodatno menja sliku stabilnosti braka u savremenom društvu.

Superžena

Dugogodišnje veze imaju svoj ritam. Početni zanos i leptirići u trbuhu s vremenom se pretvaraju u mirnu luku, osjećaj sigurnosti i duboku povezanost. No, ponekad se ta mirna luka pretvori u zonu komfora iz koje se ne usuđujemo isploviti, a tanka linija između ljubavi i navike postane gotovo nevidljiva. Kako prepoznati je li odnos u kojem se nalazimo i dalje izvor rasta i sreće ili je postao samo dobro uhodana rutina?

Znakovi upozorenja

Prvi znak da je veza zapela u kolotečini često je tišina koja se uvuče u svakodnevicu. Razgovori se svode na logistiku – tko će u nabavku, što se dogodilo na poslu, koje račune treba platiti.

Duboki, intimni razgovori o snovima, strahovima i osjećajima postaju rijetkost. Zajedničko vrijeme često provodite jedno pored drugog, ali ne i jedno s drugim, svatko uronjen u svoj ekran. Spontanost nestaje, izlasci postaju stvar prošlosti, a seks se pretvara u rutinski zadatak prije spavanja, lišen strasti i bliskosti. Prema psiholozima, ovo su jasni pokazatelji da je veza postala previše udobna i da se partneri uzimaju zdravo za gotovo. Više se ne trudite impresionirati jedno drugo, komplimenti su iščezli, a male geste pažnje koje su nekoć održavale plamen sada su zaboravljene. Odnos funkcionira po inerciji, a umjesto osjećaja povezanosti, dominira osjećaj da ste cimeri koji dijele životni prostor i obaveze.

Ostajete li iz ljubavi ili iz navike?

Često korijen ostanka u nezadovoljavajućoj vezi nije ljubav, već strah. Strah od samoće, od promjene, od neizvjesne budućnosti. Mnogi se pitaju: “Što ako je ovo najbolje što mogu dobiti?” ili se osjećaju zarobljeno zbog uloženog vremena i truda. Taj fenomen, poznat kao “sunk cost effect” ili “zabluda o nepovratnim troškovima”, tjera nas da se fokusiramo na prošlost umjesto na buduću sreću. Ostajemo jer smo “već uložili deset godina” ili “kupili zajednički stan”, zanemarujući činjenicu da nas veza više ne ispunjava. Ponekad se iza toga krije i strah od društvene osude ili pritisak biološkog sata. Prema riječima stručnjaka, ključno je zapitati se jesu li naše odluke vođene ljubavlju ili strahom. Ako se neprestano brinete da ćete ostati sami, opravdavate loše ponašanje partnera (“imao je težak dan”) ili ste se prestali zauzimati za vlastite potrebe kako biste izbjegli sukob, vjerojatno je strah preuzeo kormilo. Gubitak vlastitog identiteta unutar veze, gdje se ne osjećate slobodno izraziti svoje mišljenje, još je jedan alarmantan znak.

Elementi koji čine pravu vezu

Za razliku od pasivne udobnosti navike, prava ljubav je aktivna i višedimenzionalna. Psiholog Robert Sternberg definirao ju je kroz svoj “trokut ljubavi” koji se sastoji od tri ključne komponente: intimnosti, strasti i predanosti. Intimnost je emocionalna bliskost, osjećaj povezanosti i povjerenja, spoznaja da partnera poznajete i da on poznaje vas. Strast nije samo fizička privlačnost, već i onaj osjećaj uzbuđenja, žudnje i fokusa na partnera. To je energija koja vas vuče jedno drugome. Naposljetku, predanost je svjesna odluka da ostanete zajedno, da na život gledate kao tim i da znate da si, bez obzira na sve, čuvate leđa. Ljubav zahtijeva trud i empatiju. To znači da aktivno brinete o emocionalnom stanju svog partnera, da vas zanima što ga čini sretnim, a što tjeskobnim, te da ga podržavate u njegovim ciljevima. Ne radi se o tome da pronađete “srodnu dušu”, već da zajedno stvarate odnos srodnih duša iz dana u dan, kroz male geste, razumijevanje i spremnost na oprost.

Sigurnost i poznatost su ugodni, no ne smiju postati izgovor za odustajanje od rasta, kako osobnog tako i zajedničkog. Funkcionalna veza nije nužno i sretna veza. Potrebno je hrabrosti za iskreno preispitivanje vlastitih osjećaja i motiva, ali i za otvoren razgovor s partnerom.

Žena.hr

Ne možete točno odrediti u čemu je problem, ali nešto jednostavno nije u redu. Pitate partnera: “Što se događa?”, a on brzo odgovara: “Ništa.” Ipak, ton mu je napet, govor tijela zatvoren i jedva da vas je pogledao cijeli dan. Ostajete frustrirani, isključeni i zbunjeni, pitajući se što se zapravo događa.

Ovo je čest scenarij u vezama u kojima se uvukla pasivna agresija – prikriveni oblik izražavanja ljutnje koji tiho, ali sigurno nagriza povjerenje, povezanost i emocionalnu sigurnost.

Što je zapravo pasivno-agresivno ponašanje?

Pasivna agresija je naučeni obrazac ponašanja u kojem osoba ne izražava negativne osjećaje poput ljutnje, frustracije ili nezadovoljstva direktno. Umjesto toga, koristi suptilne, neizravne metode kako bi iskazala svoje osjećaje i suptilno kaznila drugu stranu. Korijeni ovakvog ponašanja često sežu u djetinjstvo, u okruženje u kojem otvoreno izražavanje ljutnje ili neslaganja nije bilo sigurno ili prihvatljivo. Osoba je naučila da je direktan sukob opasan i da može dovesti do kazne ili odbacivanja, pa je potiskivanje i neizravno iskazivanje osjećaja postalo jedini način da se zaštiti. U odrasloj dobi, ovaj nekadašnji obrambeni mehanizam postaje destruktivna navika koja stvara napetost i emocionalnu distancu u partnerskom odnosu.

Suptilni znakovi

Znakove pasivno-agresivnog ponašanja nije uvijek lako uočiti jer su često maskirani lažnom pristojnošću ili izgovorima. Ipak, s vremenom se obrasci ponavljaju i postaju sve očitiji. Jedan od najčešćih znakova je tretman šutnjom, gdje partner odbija razgovarati satima ili čak danima, koristeći tišinu kao moćno oružje za kažnjavanje. Tu je i sarkazam ili dvosmisleni komplimenti, poput izjave: “Vau, napokon si se sjetio to napraviti”, koja zvuči kao šala, ali zapravo nosi žalac kritike.

Partner može pribjeći i namjernom zaboravljanju ili odugovlačenju s obavljanjem važnih zadataka koje ste dogovorili. Nakon svađe, možete primijetiti i naglo uskraćivanje nježnosti i fizičkog dodira. Posebno su zbunjujući miješani signali: partner tvrdi da je sve u redu, no njegovo prevrtanje očima, glasno uzdisanje ili lupanje vratima govore potpuno suprotnu priču. Često se koristi i nabijanje osjećaja krivnje kako bi vas se natjeralo da se osjećate loše, umjesto da se otvoreno razgovara o vlastitim potrebama.

Kako prekinuti destruktivni obrazac?

Prekidanje ciklusa pasivne agresije zahtijeva svjestan napor, strpljenje i promjenu komunikacijskih navika s obje strane. Cilj nije upirati prstom u krivca, već stvoriti prostor za emocionalnu iskrenost i direktnu komunikaciju koja gradi, a ne razara odnos.

Ako je vaš partner pasivno-agresivan

Ključno je ne reagirati impulzivno. Ako na sarkazam odgovorite ljutnjom, samo ćete pojačati negativni ciklus. Udahnite, saberite se i pokušajte mirno imenovati ono što primjećujete. Umjesto optužbe: “Nikad mi ne kažeš što ti je”, pokušajte s nježnijim pristupom: “Osjećam se zbunjeno. Kažeš da je sve u redu, ali djeluješ povučeno. Želim razumjeti što se događa.”

Koristite takozvane “ja” poruke kako biste izrazili kako se osjećate zbog partnerovog ponašanja, bez pripisivanja krivnje. Na primjer: “Osjećam se povrijeđeno kad mi ne odgovaraš na pitanja.” Jednako je važno postaviti zdrave granice. Jasno dajte do znanja što nećete tolerirati, primjerice: “Želim riješiti ovo s tobom, ali ne mogu dok se zatvaraš u sebe i odbijaš razgovor.” Na taj način ne nagrađujete njegovo ponašanje, već ga pozivate na zreliji pristup.

Ako prepoznajete pasivnu agresiju kod sebe

Promjena uvijek počinje samorefleksijom. Zapitajte se: “Koristim li i ja pasivnu agresiju?” Možda i sami izbjegavate reći što uistinu osjećate ili očekujete od partnera da vam čita misli. Preuzimanje odgovornosti za vlastitu ulogu u dinamici prvi je korak prema promjeni.

Vježbajte prepoznavanje svojih emocija u trenutku kad se pojavi poriv za pasivno-agresivnom reakcijom. Priznajte si da ste ljuti ili frustrirani. Sljedeći korak je učenje asertivne komunikacije – vještine direktnog i iskrenog izražavanja vlastitih misli, osjećaja i potreba, ali na način koji je pun poštovanja prema partneru. Umjesto da očekujete da partner pogodi što želite, recite to jasno i glasno. Asertivnost gradi povjerenje, dok pasivna agresija stvara emocionalne barijere.Popravak odnosa narušenog pasivnom agresijom je proces. Zahtijeva vrijeme, dosljedan trud i, najvažnije, predanost oba partnera. Svaki, pa i najmanji, korak prema iskrenoj i otvorenoj komunikaciji je pobjeda. Ne radi se o postizanju savršene komunikacije, već o postupnom građenju kapaciteta da kažete što je za vas istina, čak i kad je neugodno. Ako se osjećate da ste zapeli u začaranom krugu iz kojeg se ne možete sami izvući, potražite stručnu pomoć. Partnerska terapija može vam pružiti siguran prostor i alate za učenje novih, zdravijih načina komunikacije.

Žena.hr

Sama pomisao na vreme provedeno s to dvoje staraca, u kući koja je sve više bivala nalik oronuloj, napuštenoj hotelskoj sobi prepunoj sablasti, stvarala joj je osećaj nelagode.

”Ana, čekamo te dole”, rekao je nervozno i zalupio vrata. ”Nemoj sto godina…”

Uzdahnula je i nanela poslednji sloj maskare, prošla prstima kroz kosu, ogrnula sivi bockavi šal oko vrata, i izjurila za njima. Napolju je sve slutilo na jesen.

Kuća njegovih roditelja odisala je nekom ustajalom, hroničnom nesrećom, nesrećom koja se, poput vonja širila godinama i uvlačila u pukotine u zidovima, u ramove slika, ispucali furnir i izbledeli pliš boje trule višnje.

Njegovi roditelji su bili dve utvare, bez hrabrosti da se suoče s ostatkom svojih sićušnih, istrošenih života. On, tada već prilično oronuo i nemoćan za bilo kakve podvige, bivši čovek, otupelih kutnjaka, prgav i spreman da zareži svakog trenutka. Ona, nešto mlađa od njega ali preslaba da mu se suprotstavi, kadra da primi samo određenu količinu reči, svetla i mirisa tokom dana, aorist žene, tužna kuja ispranih očiju i mršavih sapi.

”Uđite, uđite, promaja je…”, rekla je njegova majka i uterala ih unutra. ”Sedite, smestite se, ja odoh da pristavim kafu…”

Njegov otac se promolio u predsoblju, suv, star i gorak. Pogledala je u Branka. Reci mi da ti nisi on, pomislila je. Da nikada nećeš biti kao on.

Devojčica je trčkarala po kući poput sićušnog, radoznalog svica, rešena da sve dodirne, pomeri i barem prinese usnama. Njegov otac se, starački poguren, teturao za njom, i vraćao na mesto sve što bi pomakla, ravnao šustikle i rese na tepihu koje je u trku mrsila. Dete u kući bilo je tako drugačije od svega na šta je navikao. Nije se trudio da prikrije svoju zlovolju, to malo stvorenje je bilo nešto što remeti njegov uobičajeni ritam i često je pogledao na sat kao da se pita zašto već ne odlaze.

S druge strane, starica se iskreno radovala, barem onoliko koliko je bila u stanju da se ičemu više raduje. Lekovi su, ipak, činili svoje. Umorna, tiha tuga joj je poput koprene prekrivala lice i ta tuga je bojila svaku izgovorenu i prećutanu reč. Živela je u žalosti za samom sobom, zabranivši sebi sve osim cigareta i ponekog otupelog, usputnog uzdaha.

”Neka vas, muških, u dnevnoj, nas dve ćemo u kuhinju.”

Dve žene sedele su za klimavim stolom, prebirajući reči kao kakve retke trave.

”Uzmi vanilice, posluži se.” – rekla je starica.

”Ne mogu, hvala.”

”Ti nikad ništa ne možeš”, coknula je. ”Spremiću ti pa ponesi, poješćete kod kuće. Vanilice mogu dugo da stoje.”

”Kod nas malo šta dugo stoji”, rekla je Ana.

”Bije li te?”, upitala je starica prinoseći šoljicu usnama.

”Molim?”

”Da li te bije, Branko, moj sin?” – ponovila je, mirno kao da ćaska o vremenu.

”Ne više.”, odgovorila je, u trenutku bolno svesna činjenice da su prebrali sve travke osim onih najotrovnijih.

”Dobro je… Ne daj na sebe.” – dodala je. – ”Je li ti dovoljno slatka kafa?”

”Da, da, odlična je, hvala.”

”Uzmi vanilice, molim te, kod nas to nema ko da jede.”

Uzela je jedan kolačič s tacne, otresla prah šećer sa strane i strpala ga celog u usta.Činilo joj se da će se ugušiti ali nečim je ipak morala zaustaviti tu bujicu iza očiju koja je pretila da se izlije.

”Izgleda da će kiša”, rekla je starica i pogledala kroz prozor.

”Ništa nisu najavili…”

”Meni ne moraju da najave. Dva puta mi je lomio ovu ruku. Od tada svaku kišu predosetim.”

Branko se pojavio na vratima.

”Da krenemo?”, upitao je.

Spustila je svoj ledeni dlan na suvu, koščatu šaku njegove majke i pozdravila se bez reči.

Starica je ustala podupirući se o sto.

”Čekaj…” zastenjala je. ”Čekaj da ti spakujem u nešto… bila je ovde jedna kutijica, lepa, zgodna, od onog keksa na kolutiće i baš sam pomislila, neka je, sačuvaću je, da imam kad mi dođete… a evo sad je nema…”

”Ana, čekamo te dole…” – rekao je Branko nervozno i zalupio vrata.

Starica se nervozno osvrtala po kuhinji.

”A baš sam je tu… evo baš tu sam je stavila…”

”Nije važno, nemojte… stvarno ne treba…”

”Kako ne treba? Treba. Mora. Moj Branko mnogo voli vanilice.”

Izvor: Zelena učionica/ Daniela Bakić

Nitko ne voli svađu, a najmanje djeca koja svjedoče sukobima svojih roditelja. No, kako je veza bez povremenih nesuglasica gotovo nezamisliva, ključno pitanje nije hoće li se roditelji ikada posvađati, već kako to čine. Psiholozi se slažu da način na koji roditelji upravljaju svojim konfliktima ima dubok utjecaj na dječju dobrobit. Dok destruktivne svađe mogu ostaviti trajne ožiljke, svjedočenje zdravom rješavanju problema može biti jedna od najvažnijih životnih lekcija.

‘Prljave’ svađe uništavaju djetinjstvo

Kada roditeljski sukob postane čest, glasan i neprijateljski, on postaje destruktivan. To uključuje vikanje, osobne uvrede, prijetnje napuštanjem, fizičku agresiju, ali i pasivno-agresivne taktike poput ignoriranja ili višednevne “tihe mise”. Takvo okruženje narušava ono najvažnije za djetetov zdrav razvoj – osjećaj emocionalne sigurnosti.

Djeca su iznimno osjetljiva na atmosferu u domu. Istraživanja pokazuju da bebe stare svega šest mjeseci pokazuju znakove stresa kada su im roditelji u sukobu. Dugoročno, djeca iz domova s visokom razinom konflikta imaju veći rizik od razvoja anksioznosti, depresije i problema u ponašanju. Svoj nemir mogu “eksternalizirati” kroz agresiju, delinkvenciju i neposluh, ili ga “internalizirati” povlačenjem u sebe, potištenošću i niskim samopouzdanjem.

Osim emocionalnih posljedica, kronični stres utječe i na kognitivne funkcije, što dovodi do problema s koncentracijom i uspjehom u školi. Posebno su štetne svađe koje se vrte oko samog djeteta – njegovog ponašanja, ocjena ili obaveza. U tim situacijama, djeca često počinju kriviti sebe, preuzimajući na svoja leđa teret za koji nisu ni odgovorna ni spremna.

Kako zdrava rasprava gradi vještine

S druge strane, svaka svađa nije nužno loša. Kada roditelji uspiju neslaganje riješiti na miran i konstruktivan način, djeci zapravo pružaju neprocjenjiv model za budućnost. Psiholog E. Mark Cummings djecu naziva “emocionalnim Geigerovim brojačima” jer ona iznimno dobro osjećaju napetost, čak i kada roditelji pokušavaju sakriti svoj sukob. Ponekad je skrivanje ljutnje i neriješenih problema štetnije od otvorene, ali poštene rasprave.

Kada dijete vidi da se roditelji ne slažu oko nečega, ali da razgovaraju s poštovanjem, slušaju jedno drugo i na kraju pronađu kompromis, ono uči nekoliko ključnih stvari. Prvo, uči da sukob ne znači kraj ljubavi i da je normalno imati različita mišljenja. Drugo, usvaja vještine zdrave komunikacije, pregovaranja i rješavanja problema koje će kasnije primjenjivati u vlastitim prijateljskim i romantičnim vezama. Naposljetku, kada vide pomirenje – zagrljaj, poljubac ili zajedničku aktivnost – njihov osjećaj sigurnosti se učvršćuje jer shvaćaju da je obitelj i dalje stabilna.

Pravila konstruktivne svađe pred djecom

Biti dobar uzor ne znači biti savršen, već svjestan svog ponašanja. Ako se nesuglasica dogodi pred djecom, nekoliko smjernica može pomoći da ona ostane u konstruktivnim okvirima.

Prvi korak je kontrola tona. Vikanje i ljutit glas djeca doživljavaju kao prijetnju. Fokusirajte se na problem, a ne na osobu. Umjesto optužbi poput “Ti uvijek…” ili “Ti nikada…”, koristite rečenice koje izražavaju vaše osjećaje, primjerice “Osjećam se tužno kada…”. Vodite razgovor s empatijom i poštovanjem, dajući partneru do znanja da čujete i razumijete njegovu stranu priče, čak i ako se s njom ne slažete.

Što nakon svađe?

Ako je rasprava postala žešća nego što ste planirali, važno je obratiti se djetetu. Ne morate ulaziti u detalje, ali recite nešto poput: “Mama i tata su se malo porječkali jer se nismo složili oko jedne stvari, ali smo to riješili. I dalje se volimo i ti nisi ništa kriv/kriva.” Ovakvo objašnjenje skida s djeteta osjećaj krivnje i pruža mu potrebno umirenje. Pokažite im da je sukob završen i da je obiteljska harmonija ponovno uspostavljena.

Cilj nije stvoriti dom bez ikakvih sukoba, što je i nemoguće. Cilj je naučiti kako se nositi s njima na način koji čuva mentalno zdravlje djece i istovremeno ih oprema ključnim vještinama za zdrave i sretne odnose u budućnosti.

Izvor: Žena.hr

Trljala je ručno dečje bodiće, cedila sapunicu i vodu iz tkanine, pa ispočetka. Nagla bi se iznad kade i tako presamićena, stezala vilicu i stezala sve jače i jače veš. Svekrva se kikotala sa komšinicom na terasi i bilo je samo pitanje trenutka kad će probuditi Aleksu. Kidalo ju je to – što već dva meseca ne može da se ustali i uritmi, ni sa spavanjem ni sa dojenjem. Što im gosti samo dolaze da vide bebu, da žderu, da se smeju, da se čude kako to sad moraju da izađu napolje da zapale cigaretu.

Muž nije stajao u njenu odbranu, jer ona nije ničim pokaazivala da je treba zaštititi. A i što bi ga opterećivala dodatno, kad ionako ima mnogo posla?

– Njeno je samo da čuva dete i to ne radi kako treba – čula je svekrvu kako šapuće na kapiji pre neku noć kad je ispraćala komšinicu. Komentar je bio još dublji ubod u srce, jer je usledio pošto se požalila da je umorna, neispavana i da se veš mašina pokvarila pa sad pere na ruke.

– Kao da mi nismo, kao da naše majke nisu prale na ruke, ‘ajde, molim te!

Kad je rekla oprezno da bi mogli da kupe veš mašinu, izbila je revolucija. Ispalo je odjednom, u tri dana ratno polje usred kuće. Imala je malu ušteđevinu, ali nije smela da spomene, da ne otkriva sve adute pre nego što se Nikola ne vrati s terena. Svekrva je na pomen kupovine samo frknula i tu je počelo.

Krišom je gledala na telefonu gde se prodaju veš mašine. Drugarica joj je rekla koje su kvalitetne, izdvojila joj je one što imaju najbolje programe i pokazala u kakav uređaj vredi uložiti za svoj dom. Sve je unapred istražila, koliki kapacitet joj treba, kako da uštedi struju, vodu, da je A energetska klasa. Samo nije smela da kaže na glas da je našla savršen model i da će ga platiti na rate.

Trljala je na ruke, jer je svekrva rekla da „nema mesta u njenoj mašini i da mora nešto svoje da opere“. Trljala i mrmljala sebi u bradu: program za delikatne tkanine, odložen start… Ma kupiću te ja… Kakva je to kuća bez veš mašine?

Trebalo je da sačeka samo dva dana da se on vrati, a činilo se da njegovo odsustvo traje mesecima. Svekrva bi je malo-malo bocnula, uvek suptilno, nikad direktno – dok se obraća bebi ili drugim ljudima. “Mama ti nije baš najbolje oprala ovaj bodi, eee, mama, mama.”

Ili komšinici:

„Gledam onog dana, šta su izmislili, mašina suši veš! Ovoliko dvorište, a ti si gospođa, pa nećeš da širiš veš, nego mašina da ti osuši, e svašta!“

Violeta je predosećala, ne – znala je, da je svekrva čeprkala po telefonu. Poslednje što je gledala tog dana bile su mašine za pranje i sušenje veša. Toliko se zadubila u čitanje karakteristika, računala da li joj se više isplati veća mašina, koja je klasa – da nije primetila kad je svekrva ušla u sobu.

– Plače ti Aleksa, možda je gladan – rekla je, pa je Violeta istrčala iz sobe i nesmotreno ostavila telefon na stolu.

Čitav dan ju je posle gledala podozrivo, a onda je uveče uz zašećerenu kafu gorčila na terasi sa komšinicom kako samo “pokondirene gospođe žele da kupe mašinu za sušenje veša”.

Činilo se posle: sati su trajali kao meseci. Da li se stvarno toliko kinjila? U 21. veku da razmišlja o tome da li treba da kupi veš mašinu?! Kratak telefonski razgovor sa sestrom nije bio od pomoći.

– Da li si ti realna, pereš bebi odeću na ruke?

– Pa, moram, razumeš? Aleksi treba…

– Violeta, postoji nešto što se zove veš mašina. Kad se pokvari ili popraviš ili kupiš novu.

– Pa znam, ali Nikola nije tu, a ONA samo podbada. Kaže sinoć, jaoj tri mašine sam oprala danas, padoh s nogu.

– Da l’ stvarno ne možeš da je pitaš da opere i vaš veš?

– Moram da prekinem, evo je.

Kad je Nikola došao, nije im dala ni dva minuta da ostanu nasamo, pa nije ništa mogla da ga pita. Već je smislila, reći će kako bi ona podigla kredit, kako je malo uštedela, kako…

Iz misli ju je prenuo svekrvin glas:

– Sine, pokvarila se mašina, ja kažem Violeti da mi da Aleksine stvarčice da operem, ona zapela na ruke će.

– Kako se pokvarila? Što nisi dala majci, nego se mučiš bezveze, Vićo?

– Ja sam mislila… – Violeta nije stigla ni da završi rečenicu, a već je znala da je bitka izgubljena.

– Što da se stavljate sad na trošak novu da kupujete, kad ja imam? Uvek možete kod mene da perete. Više treba nov zamrzivač, na primer, ili da pričuvate pare… Ne znam, ja samo predlažem.

Nije mogla da prigovori, da progovori, niti da se posvađa. Čekala je noć da ostanu sami, da mu kaže da bi ipak da kupi, da imaju svoje – a da opet ne pomene kako joj je duša bila na centrifugi već dva dana. Da ne bude da mu se žali na majku, ne posebno sad kad je tako naivno upitao: Što nisi dala majci, nego se mučiš bezveze, Vićo?

Dok je kupala Aleksu, smišljala je kako da počne, šta da mu kaže pa da pristane – on je zaspao. Sutra je već bilo kasno, svekrva ih nije ostavljala same. Probala je za doručkom da provuče, pomenula kreditnu karticu i dok je trepnula – već je razgovor tekao tako da se ne treba zaduživati, da ne treba trpati – kad se već ima.

Violeta je znala – život će im biti izgužvan kao da se pere na 1000 obrtaja ako sve ostavi tako kako jeste. Zato je istupila i rekla.

Nama ta veš mašina treba, imamo para, hajde da kupimo.

Presekla je. Neće joj više život gužvati centrifuga.

Izvor: Zelena učionica

Pogledajmo svaku od njih, a zatim vidimo kako, kada se kombinuju, stvaraju simbiotsku alhemiju kako bi par bio zdrav i srećan.

Potreba za fizičkom intimnošću

Fizička ili seksualna intimnost je poriv za seksualnom vezom. Ne zahtijeva nužno emocionalnu komponentu da bi se ostvarila ili bila zadovoljavajuća. Programirani smo “porivom za spajanjem” seksualno kako bi se vrsta održala i kako bi se odvijala reprodukcija. Ne samo da žudimo za fizičkom intimnošću, već uživamo i čak i bez emocionalne intimnosti, u dodiru i prisutnosti druge osobe dok se prepuštamo svoj senzualnosti koju fizička intimnost pruža.

Fizička intimnost uključuje određeni stepen ranjivosti i povjerenja – za neke više od drugih. Međutim, ne zahtijeva potpunu ranjivost i povjerenje da bi se dogodila. Jeste li ikada imali avanturu za jednu noć ili situaciju s prijateljima sa benefitima? U tim dvjema vrstama fizičkih veza može se uživati ​​bez dubokog osjećaja povjerenja između dva učesnika. Odrasli razumiju da dobra podloga emocionalne intimnosti poboljšava fizičku stranu veze, što objašnjava zašto se manje odraslih upušta u avanture za jednu noć ili situacije s prijateljima s benefitima, ili, ako to čine, obično su nezreli i neostvareni odrasli. Sam seks nas ne čini bližima drugoj osobi.

Emocionalna intimnost je takođe bitna

Suprotno fizičkoj intimnosti koja se može odvijati s malo ili nimalo ljubavne veze između partnera, emocionalna intimnost je veza koja raste i produbljuje se između dvoje ljudi koji su zaljubljeni. Zdrava, zrela ljubavna veza ne može postojati bez prisutnosti emocionalne intimnosti. Par se treba osjećati sigurno, potpuno vjerovati jedno drugome, imati sposobnost otkriti svoje ranjivosti i potrebe jedno drugome, a istovremeno biti uvjeren da će njihov partner uvijek biti tu za njih. Emocionalna intimnost je temelj bogate i ljubavne veze i treba je kontinuirano njegovati. Veza ne može opstati bez emocionalne intimnosti; ona je ono što pomaže ljubavi da preživi najteža vremena i podstiče nas da i dalje želimo voljeti i biti voljeni od strane naših partnera.

Koji je recept za emocionalnu intimnost?

1) Komunikacija – Ne samo dnevne provjere i rutinska pitanja o poslu. Emocionalna intimnost se produbljuje kada s partnerom vodite iskren razgovor u kojem ste oboje prisutni (bez zujanja mobitela ili upaljenih ekrana) i istinski se vidite.

2) Izloženost – Emocionalna intimnost se pojačava kada dijelite svoje trenutke sumnje, straha, tuge i bola i osjećate ruke svog partnera oko sebe i njegov glas koji vam govori da razumije i da je sve što doživljavate normalno i legitimno.

3) Povjerenje – Potrebno je 100 odsto povjerenje i otvorenost kako bi par iskusio emocionalnu intimnost.

Veza treba intimnost. Potrebna je i fizička i emocionalna intimnost kako bi se razvio odnos koji je istinski zreo, zdrav i zadovoljavajući za oba partnera.

Fizička i emocionalna intimnost, obje su podjednako važne

Istina je da ne možete imati dobru fizičku intimnost bez emocionalne intimnosti, a ne možete ni doživjeti emocionalnu intimnost bez fizičke komponente.

Ponekad ravnoteža nije savršena. U vezi će biti trenutaka kada jednoj osobi treba više jedne vrste intimnosti nego druge. Na početku većina parova želi da fizički intimni dio ove ravnoteže bude važniji. Kako parovi stare zajedno, doći će do prirodnog nagiba u korist emocionalne veze. To je posebno istinito dok prolazite kroz životne faze poput poroda, odgoja djece, sindroma praznog gnijezda, menopauze, bolesti i drugih događaja koji mogu uticati na učestalost seksa.

Ako želite izgraditi dugoročnu vezu, morate imati obje vrste intimnosti. Bez njih, veza je prilično prazna i par će imati osjećaj nesigurnosti. Zajedno služe stvaranju “ljepila” koje će vas držati zajedno tokom teških vremena. Ako jedno od toga nedostaje, nema temelja na koji se možete osloniti i veza će se raspasti.

Fizička intimnost često je “pokretačka snaga” koja prvo spoji dvoje ljudi. Ali upravo je emocionalna intimnost tajna dugotrajnih veza i seksa koji oduzima dah. To znači da par dobro komunicira, jer uspostavljaju konkretne veze povjerenja i otvorenosti. U ljubavnoj vezi, emocionalna intimnost postavlja temelje za suosjećanje, strast, privrženost i predanost jer se temelji na povjerenju, istini i međusobnom poštovanju te obećanju sigurnosti. Romantični partneri koji uspješno izražavaju svoje emocije uživaju u puno sretnijim brakovima i dužim životima od onih u kojima se jedan partner osjeća nelagodno ili odbija podijeliti svoju emocionalnu temperaturu.

Garantovan način da podignete nivo emocionalne intimnosti? Krenite zajedno na putovanje!

Krenite u avanturu. Istražite novo mjesto sa svojim partnerom, mjesto koje nijedno od vas nikada nije iskusilo. Ne samo da ćete stvoriti nova, zajednička sjećanja, već ćete se staviti u novo okruženje koje podstiče drugačije razgovore koje prije niste vodili.

Takođe ste izvan svoje uobičajene rutine, što vam omogućuje da se povežete na novi način, posebno seksualno.

Dakle, ako želite produbiti svoju fizičku i emocionalnu vezu, isplanirajte vikend ili putovanje na novo mjesto već danas, savjetuje vam “Marriage”!

Izvor: Nezavisne

Vanbračna afera prevara jednog od partnera je ključni razlog za razvod. Ipak, kada i dođe do prevare razlozi zbog kojih se ljudi odlučuju na prevaru uključuju poteškoće koje je par u braku već neko vrijeme imao. Prevara se ne dešava preko noći i partneri su često i prije imali distanciran i negativan odnos.

Novac, je jedan od najčešćih razloga za razvod. Ukoliko bračni par ima poteškoće sa novcem bilo u vidu akumuliranih dugova ili pretjerane trošnje, svađe potaknute pitanjem novca postaju učestale i bračni odnos postaje odnos iz koga želite izaći.

Nedostatak komunikacije Već znamo da ukoliko možemo o problemima razgovarati sa umanjenim emocijama imamo i veću šansu da određeni problem produktivno riješimo. Nedostatak komunikacije ili negativna komunikacija može vrlo brzo umanjiti osjećanja privrženosti i ljubavi prema bračnom partneru. Jednom kada bračni partneri prestanu komunicirati napetost i netrpeljivost se uvećava u odnosu koju prati izražen nedostatak suosjećanja i razumijevanja partnera, što vodi i do razvoda.

Prerani brak Mnogi parovi stupaju u brak prebrzo i prerano. Ukoliko iz inicijalne faze zaljubljenosti koja je praćena intenzivnim hormonalnim reakcijama i promjenama na emotivnom nivou svake osobe, parovi odluče stupiti u bračni odnos, nerijetko se desi da se razočaraju u partnera. Ovo se dešava jer tokom faze zaljubljenosti imamo nerealna očekivanja od partnera i ideliziramo osobu u koju smo se zaljubili. Svi imamo i dobre i manje dobre strane u našoj ličnosti i bitno je da smo ih jednako svjesni prije stupanja u brak.

Dosada u spavaćoj sobi Jedan od važnih razloga za prekid bračnog odnosa je i nedostatak seksualnih odnosa. Na početku bračne veze kod skoro svih brakova seksualna energija je vrlo prisutna. Kao vrijeme prolazi može doći do opadanja energije ili potpunog odsustva. Dosada u spavaćoj sobi je također i glavni razlog za započinjanje vanbračne afere.

Ovisnosti i nasilje Alkohol, kockanje, korištenje droge i ostala negativna ponašanja, dovode do prekida bračnog odnosa. Ovisnosti donose mnoge emotivne i finansijske probleme u odnosu i često su povezani sa fizičkim nasiljem. Nasilje može biti fizičko, emotivno ili psihološko i daje vrlo jasnu osnovu za razvod. Fizičko zlostavljanje uključuje nasilje i zastrašivanje kao i nanošenje fizičkih povreda. Psihološko nasilje ne mora biti očigledno da bi bilo štetno. Ono se sastoji od uvreda, poniženja, zastrašivanja i negativnih stavova.

U slučaju fizičkog nasilja brak nema potenicijala da se razvija i nosi sa životnim izazovima dok nasilnik ne preuzme odgovornost i ne potraži liječenje. U slučaju nasilja u braku institucije, pojedinci i prijatelji imaju obavezu i dužnost da nasilje u porodici prijave nadležnim insititucijama i zaštite osobu nad kojim se nasilje sprovodi.

Brak uključuje savez dvije osobe koje žele da dijele svoju intimu i život. U različitim godinama svoga života razičito doživljavamo romantičnu ljubav i život sa drugom osobom. Naša se očekivanja od veze razlikuju.
Rizik za razvod je sigurno izraženiji kod mlađih parova . Dijelom zbog činjenice sa sami imaju manje iskustva u sočavanju sa životnim izazovima te i manji repertoar vještina potrebnih za efikasno rješavanje problema. Mlađi parovi češće teže i idealiziranju partnera i donose neralna očekivanja u odnos. Mnogi parovi se razvode i zbog osnovnih razlika koje nose iz svojih porodica. Ove razlike mogu biti kulturne, porodične ili ekonomske. Upravo jer se neki parovi prerano vjenčaju nemaju prilike razgavorati o ovim temama ili postati svjesni da i naše vrijednosti utiču na kvalitet veze. Univerzitet u Utahu je 2015 sproveo istraživanje o najoptimalnijem dobu za brak. Glavni istraživač Nicholas Wolfinger je otkrio da je šansa za razvod najniža kod parova koji stupaju u bračni odnos između 28 i 32 godine života.

Osobe ostaju u braku iz različitih razloga kao što i ulaze u brak. Razlozi koji dovode do razvoda osoba koje su starije i koji su već dugi niz godina u braku ( obično preko 15godina braka) su manje dramatični. U mnogim brakovima partneri se udaljavaju jedno od drugog dugi niz godina i na kraju brak umre. Takoder, tokom očekivane krize “srednjih godina” interesi i zanimanja partnera o tome na koji način žele živjeti svoj život se mogu drastično razlikovati. Ukoliko su djeca koju je par imao napustila dom, žene osjećaju da imaju mogućnost revidirati svoj odnos. Ovo je posebno izraženo kod žena koje su finansijski neovisne, i ukoliko oba partnera nisu spremna za promjenu brak završava razvodom.

Ipak, intimne veze su vrijedne truda i emotivnog investiranja koje ulažemo u njih. Brak može biti nepresušan izvor stabilnosti, samopouzdanja, sreće i ličnog osjećaja blagostanja za nas. Da bi unaprijedili kvalitet braka možete pokušati sa nekim od presloženih rješenja za čuvanje vašeg braka, jedno što možete izgubiti je malo vašeg vremna a dobijate puno više.

1. Stalno upoznajte svoga bračnog partnera

Budite znatiželjni o onome što vaš bračni partner voli ili ne i o njegovim ili njenim interesima. Ljudi prolaze kroz promjene i izloženi su stalnom rastu. Razgovarajte o zajedničkoj budućnosti i o vama kao paru.

2. Odvojite vrijeme za romansu

U braku je vaša uloga i dalje ljubavnika. Njegujte svoj intimni život emotivno i fizički. Izađite iz svakodnevne rutine razgovora o poslu, djeci i obavezama. Otiđite na kratko putovanje samo vas dvoje. I govorite jedno drugom što češće: “Volim te”.

3. Uključite bračnog partnera u svoj život

Kada otkrijete nešto što vas interesuje podjelite sa bračnom partnerom. Objasnite zašto vam je to važno. Važno je da podjelite neke od svojih interesa sa osobom s kojim živite.

Izvor: psihoterapija.cerkic.com