“Ne želim imati djecu, nikad. Ne želim podnositi fizičku bol rođenja djeteta, a i to bi bilo štetno za moju karijeru”, kaže Jang Yun-hwa (24) iz Seula za BBC. Kao i mnogi drugi mladi Južnokorejanci, ova crtačica stripa bori se na izrazito kompetitivnom tržištu rada. Kaže da je jako naporno radila da bi došla tu gdje je i nije spremna riskirati karijeru koju je dosad izgradila.

“Umjesto da budem dio obitelji, radije bih bila neovisna i živjela sama, te u konačnici ostvarila svoje snove”, kaže Yun-hwa.

Daleko od toga da je ona jedina osoba u Južnoj Koreji koja misli da obitelj i karijera ne idu zajedno. Postoje zakoni protiv diskriminacije žena zbog trudnoće, ali oni se u praksi ne provode, tvrde sindikati.

Majka i radnica

Da je tome doista tako, pokazuje primjer Choi Moon-jeong koja živi u predgrađu Seula. Kad je šefu priopćila da je trudna, šokirala ju je njegova reakcija. “Rekao mi je – Kad jednom rodiš, dijete će ti biti prioritet, a posao će doći na drugo mjesto, kako onda možeš nastaviti raditi? I samo je ponavljao to pitanje”, priča Moon-jeong.

Ona je radila kao računovotkinja u poreznoj službi. Nakon što je saznao vijest, šef je promijenio odnos prema njoj. U vrijeme najveće gužve obrade poreznih kartica, on joj je nagomilao još dodatnog posla. Kad se požalila, rekao joj je da uopće nije posvećena poslu. Napetost je počela utjecati na zdravlje.

“Vikao je na mene. Sjedila sam na svom mjestu, a on je urlao na mene. Zbog stresa tijelo mi se odjednom počelo grčiti i nisam mogla otvoriti oči. Kolege su pozvale hitnu pomoć koja me odvezla u bolnicu”, kaže Moon-jeong. Ondje su je liječnici upozorili da stres već uzrokuje simpome spontanog pobačaja. Kad se nakon tjedana dana u bolnici vratila na posao, imala je osjećaj da šef radi sve kako bi je natjerao da da otkaz. Otkriva da njezino iskustvo nije izoliran slučaj.

“Puno je slučajeva u kojima se žene silno zabrinu kad ostanu trudne. Morate dobro promisliti prije nego objavite svima da ste trudni. Mnogi ljudi oko mene nemaju djecu i ne planiraju ih imati”, otkriva buduća mama.

Navijačice u muškom svijetu

Kultura napornog rada, prekovremenih sati i posvećenosti poslu jedna su od karakteristika izvanredne transformcije koju je Južna Koreja doživjela u posljednjih 50 godina, od zemlje u razvoju do jedne od najvećih svjetskih ekonomija. Yun-hwa kaže da se uloga žena u toj transformaciji zemlje često previdi.

“Ekonomski uspjeh Koreje uvelike ovisi i o slabo plaćenim radnicima u tvornicama gdje rade uglavnom žene. A tu su njega i briga koju žena mora pružiti obitelji da bi se muškarac mogao fokusirati samo na zarađivanje novca”, kaže.

Žene sad sve više rade poslove koje su ranije uglavnom obavljali muškarci, u menadžmentu i stručnim poslovima. No, unatoč brzim društvenim i ekonomskim promjenama stav prema spolu se suviše polako mijenja.

“Ovdje se od žena očekuje da navijaju za muškarce. Osim toga, udane žene često preuzimaju ulogu njegovateljica obitelji u koje su se udale. Čak i ako rade, podizanje djece isključivo je ženski posao. Od nje se očekuje i briga za muževu obitelj ako netko oboli”, objašnjava Yun-hwa.

Nasilje, osvetnička pornografija i troškovi

Prosječni muškarac u Južnoj Koreji provede 45 minuta dnevno u poslu za koji nije plaćen, poput brige o djetetu, pokazuju podaci Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Žene provode pet puta više vremena.

“Moj karakter ne odgovara tome, nisam stvorena samo za pružanje podrške nekome. Imam dovoljno posla sa svojim životom”, zaključuje Yun-hwa. Ne radi se samo o tome da ne želi brak, ona nema potrebu ni za vezom. Najvažniji razlog je strah od osvetničke pornografije, koja je u Koreji veliki problem, a brine je i nasilje u obitelji.

Korejski institut za kriminologiju objavio je rezultate ankete provedene prošle godine, u kojoj je čak 80% ispitanih muškaraca priznalo da su bili nasilni prema svojim partnericama. Yun-hwa kaže da južnokorejski mladići na žene gledaju kao na robove.

Stopa sklopljenih brakova u Južnoj Koreji niža je no ikad – 5,5 na 1.000 ljudi u usporedbi sa 9,2 u sedamdesetima. Malo se djece rađa van brakova. Jedino Singapur, Hong Kong i Moldavija imaju stopu plodnosti (broj djece po ženi) nisku poput Južne Koreje.

Mlade od zasnivanja obitelj odbijaju i troškovi. Premda su školstvo i obrazovanje besplatni, zbog natjecateljskog karaktera školovanja i kasnije borbe za karijeru, od roditelja se očekuje da plaćaju dodatne poduke kako bi dijete moglo držati korak sa sustavom.

Sampo generacija

Sve ove okolnosti utjecale su na stvaranje novog društvenog fenomena u Južnoj Koreji – sampo generacije.

Riječ “sampo” znači odricanje od tri stvari – ljubavne veze, braka i djece.

Prkosna i neovisna Yun-hwa kaže da se tih stvari nije odrekla, nego je jednostavno odlučila da se neće truditi za njih. Nije otkrila planira li biti u celibatu ili imati veze sa ženama.

Stariji Južnokrejanci nisku stopu plodnosti i problem nataliteta vide sasvim drugačije. Po njihovom mišljenju mlade djevojke poput Yun-hwe su previše sebične. Jedna građanka Seula u šezdesetim godinama kaže da ima dvije kćeri koje imaju oko 40 godina, ali nijedna nema dijete: “Trudim se usaditi im patriotizam i osjećaj dužnosti prema zemlji. Voljela bih imati unuke, ali njihova je odluka drugačija. Trebale bi imati neki osjećaj prema zemlji, zabrinuti smo za nisku stopu plodnosti“.

Za Yun-hwa i njezine vršnjakinje to nisu dovoljno dobri argumenti. Ona kaže da je vrijeme da se promijeni kultura kojom dominiraju muškarci.