Gosti Oslobođene su fra Mirko Majdandžić, franjevac koji već godinama govori o jednostavnosti, čovječnosti i odgovornosti pojedinca u svijetu koji ubrzano gubi kompas. Izet efendija Čamdžić, imam poznat po otvorenim i direktnim porukama o stvarnosti zajednice, vjeri i svakodnevnim izazovima života u Bosni i Hercegovini. Otac Vladimir Stupar, pravoslavni sveštenik koji u svojim porukama često naglašava oprost, razumijevanje i potrebu da se čovjek vrati suštinskim vrijednostima.

Tri tradicije. Tri jezika vjere.

Govoreći o sve manjem broju brakova i rastućem nepovjerenju prema bračnoj zajednici, Izet efendija Čamdžić osvrnuo se na porast porodičnog nasilja i činjenicu da je za mnoge žene upravo dom postao jedno od najnesigurnijih mjesta. Istakao je da ga posebno zabrinjava paradoks društava koja se u velikoj mjeri deklariraju kao vjerska, a istovremeno bilježe slučajeve nasilja u porodici i potrebu za sigurnim kućama.

– Pitam se kako je moguće da u gradovima poput Zenice ili Banje Luke, gdje bi se gotovo svi građani izjasnili kao vjernici, postoje sigurne kuće. U Banjoj Luci gotovo svaka porodica ima Bibliju, ikonu i obilježava svoju vjeru. U Zenici gotovo svaka porodica ima Kur'an i obilježava vjerske blagdane. Je li logično da u takvim sredinama postoje sigurne kuće, upitao je Čamdžić.

Posebno je naglasio težinu činjenice da žene ponekad moraju napustiti vlastiti dom kako bi pronašle zaštitu.

– Zamislite da iz vjerničke kuće pobjegne žena u sigurnu kuću, jer joj vlastita kuća nije sigurna. To je strašno. Kako odgovoriti na takvo pitanje, kazao je.

Prema njegovim riječima, društvo mora uložiti mnogo više napora u odgoj i izgradnju moralnih vrijednosti, jer formalna pripadnost vjeri sama po sebi nije dovoljna da spriječi nasilje i nepravdu.

– Svi bismo trebali upregnuti posljednje atome snage da odgajamo ljude. Problem je što je današnjem čovjeku profit postao bog, poručio je Čamdžić.

Komentirajući činjenicu da se ljudi često pozivaju na vjeru, Boga i univerzalne vrijednosti poput milosti i ljubavi prema bližnjem, a istovremeno ostaju duboko podijeljeni, fra Mirko Majdandžić smatra da su korijeni problema u podjeli na “naše” i “vaše”.

– Mislim da smo pomalo popuštali tim pričama o našima i vašima. To je krenulo kroz rat i, nažalost, traje do danas. Ako izreknete bilo kakvu kritiku ili samo postavite neko pitanje, odmah će se javiti ljudi koji će reći: “Kako možeš, pa to je naš čovjek?”, kazao je.

Dodao je kako je upravo kritika često izraz želje da se nešto popravi, a ne napad na pojedinca ili grupu.

– Iz ljubavi i želje da se nešto promijeni, treba nekad i opomenuti i kritizirati. Međutim, podlegli smo priči da su samo naši dobri, a još gore od toga je uvjerenje da naš čovjek ne može pogriješiti, istakao je, te dodao: “Kada za drugoga stalno ponavljate da ne valja, da je kriv za sve loše, onda od njega napravite metu o kojoj možete govoriti šta god želite. Tako se udaljavamo jedni od drugih umjesto da gradimo povjerenje”.

Govoreći o odgovornosti javnih ličnosti, posebno političkih i vjerskih predstavnika, naglasio je da upravo oni imaju najveći prostor da utiču na društvo.

– Ljudi slušaju političare i vjerske predstavnike. Zato moramo biti spremni govoriti istinu, bez kalkulacija. Za svakog čovjeka koji je stradao, patio ili kojem je kuća zapaljena treba jasno reći šta se dogodilo i ne braniti nikoga samo zato što pripada “našima”, zaključio je fra Mirko Majdandžić.

Odgovarajući na pitanje kako se dogodilo da se, uprkos učenjima koja počivaju na dobroti, milosti i milosrđu, društvo sve više dijeli, otac Vladimir Stupar je istakao da je problem nastao onda kada je čovjek sebe postavio u središte svega.

– Čovjek je sebe stavio kao mjeru svih stvari. Ono što ja mislim i osjećam želim nametnuti drugima. Ako oni ne misle i ne osjećaju kao ja, automatski postaju moji neprijatelji, kazao je Stupar.

Naglasio je da takav pristup nije u skladu s temeljnim religijskim učenjima jer nijedan čovjek ne može drugima nametnuti vlastiti pogled na svijet.

– Ja nisam mjera svih stvari. Ne mogu čak ni svojoj djeci, roditeljima, bratu, sestri ili supruzi nametnuti mišljenje ili pogled na svijet. Zato je potrebno da korigujemo sebe u svjetlosti božanske istine, rekao je.

Govoreći iz perspektive pravoslavnog hrišćanstva, podsjetio je na Hristove riječi da je on “put, istina i život”, ističući da upravo u tom učenju leži odgovor na pitanje šta znači biti milostiv.

– Hristos nam je pokazao šta znači biti milostiv. To prije svega znači ne osuđivati drugog čovjeka, nastojati ga razumjeti, otkriti u njemu ljepotu istinskog bogo-čovječanskog lika i potaknuti dobro koje postoji u njemu, poručio je Stupar.

Dodao je da se istinska milost ne ogleda u tome da druge prilagođavamo vlastitim očekivanjima, već da u svakom čovjeku prepoznamo dostojanstvo i vrijednost, bez obzira na razlike koje postoje među ljudima.

– Kada prestanemo sebe smatrati mjerom svih stvari i počnemo u drugima tražiti ono dobro, tada otvaramo prostor za razumijevanje, milosrđe i istinski dijalog, zaključio je otac Vladimir Stupar.

Oslobođenje

Gošća Oslobođene je Nela Marinković, žena koja godinama kroz njemački administrativni sistem sluša najdublje strahove ljudi sa Balkana. Kroz vize, spajanja porodica, nostrifikacije i boravišne dozvole, pred njom se svakodnevno otvaraju priče o novom životnom početku. U ovoj epizodi razgovaramo o tome koliko je odlazak iz naše regije često bijeg iz očaja, a ne potraga za snovima. Nela kaže da je ljudima s Balkana psihološki najteže nositi se s neizvjesnošću i odvajanjem od porodice prilikom odlaska u inostranstvo.

– Kad sam počela razgovarati sa svojim klijentima, shvatila sam koliko ljudi dolaze uplašeni šta će biti s vizom, poslom i koliko će cijeli proces trajati, ističe Marinković.

Naglašava da migracije nisu problem samo Bosne i Hercegovine, već globalna pojava prisutna i u Njemačkoj, Italiji i drugim evropskim zemljama.

– Ljudi odlaze jer imaju vještine i profesije za koje ovdje često nema prostora. Možete biti briljantni u nečemu, ali ako nemate gdje raditi, primorani ste tražiti priliku vani, kaže ona.

Kao jedan od najvećih izazova izdvaja porodicu i prilagođavanje novoj sredini.

– S jedne strane porodica želi ostati zajedno, a s druge strane dolazi izlazak iz rutine, integracija djece i prilagođavanje potpuno drugačijem društvu i jeziku, navodi Marinković.

Govoreći o razlikama između Balkana i Njemačke, objašnjava da je Balkan kolektivistička kultura zasnovana na bliskosti i zajedništvu, dok je njemačko društvo više individualistički orijentirano.

– Kod nas su porodica, komšije i zajednica veoma važni. U Njemačkoj je fokus više na samostalnosti i ličnom uspjehu, zbog čega ljudima s Balkana posebno teško pada odlazak od porodice i sredine na koju su navikli, zaključuje ona.

Nela objašnjava da među ljudima koji odlaze postoje velike razlike. Jedni već imaju iskustvo rada u Sloveniji ili Hrvatskoj i znaju kako funkcionira život vani, dok drugi sliku o inostranstvu grade isključivo na pričama drugih ljudi.

– Postoje oni koji pričaju da je sve bajno i krasno, a postoje i oni koji se samo žale. I onda, ovisno o tome kakvi ste kao osoba, skloni ste povjerovati jednoj ili drugoj strani, navodi ona.

Marinković naglašava da povratak iz Njemačke ne mora značiti neuspjeh ili razočaranje.

– Postoje ljudi koji se vrate, donesu kapital i pokrenu biznis u Bosni i Hercegovini. To je doprinos našoj privredi, kaže ona, dodajući da dijaspora i dalje ima snažnu vezu sa svojom državom i značajan utjecaj na ekonomiju zemlje.

Ipak, posebno ističe sposobnost ljudi s Balkana da se prilagode novim okolnostima.

– Ta sposobnost da stres okrenemo na humor i da se snađemo gdje god nas život baci nešto je što je karakteristično za nas s Balkana, poručuje Marinković.

Oslobođenje

– U ratu sam zavolio glumu, rekao je, objašnjavajući da umjetnost u teškim trenucima dobija poseban značaj i postaje svojevrsna utjeha.

Dodao je da umjetnost nastaje iz potrebe čovjeka da nešto ostavi iza sebe i da bude svjedok jednog vremena. Govoreći o boravku u Zenici tokom rata, istakao je koliko mu je značilo to što je živio blizu pozorišta.

– To je bila jedna od najljepših stvari koja mi se desila u ratu, kazao je, opisujući kako mu je odlazak u teatar bio bijeg od surove stvarnosti.

Posebno ga je fascinirala scena i svjetla reflektora, koje je kao dijete doživljavao kao čistu magiju.

Dolaskom u Sarajevo 1994. godine, nakon višednevnog pješačenja kroz ratne uslove, taj svijet se nakratko prekinuo. U školi se suočio s brojnim izazovima i zaostatkom u znanju.

– Ja sam došao u srednju školu, ja nemam blage veze, iskreno je priznao, govoreći o teškom prilagođavanju na obrazovni sistem nakon rata.

Iako je prvobitno želio postati učitelj, školovanje mu nije išlo lako, pa je čak ponavljao razred i imao veliki broj negativnih ocjena. Ipak, prekretnica se dogodila kroz školske aktivnosti i povratak pozorištu, posebno tokom poetskog maratona u Kamernom teatru što je probudilo njegovu staru ljubav prema sceni. Uprkos tome, na studiju je pokazao izuzetnu posvećenost i talent, te uspio nadoknaditi sve propušteno.

– Završio sam sve u roku i prvi na klasi diplomirao, zaključio je Kustura, potvrđujući da se upornost i ljubav prema umjetnosti mogu izboriti i s najtežim životnim okolnostima.

Damir je u podcastu govorio i o svojoj snažnoj ličnoj želji da ode na Umru, koja se javila u jednom od najtežih perioda njegovog života, ističući da je vjerovao kako bi to putovanje moglo biti velika prekretnica.

– Ja sam imao želju da odem na Umru i u tim najgorim, tim crnim danima, kazao je Kustura, dodajući da je u tom periodu intenzivno razmišljao o duhovnom zaokretu.

Posebno je naglasio da je prije puta sanjao Kabu.

– Ja sam sanjao Kabu, ja sam sanjao ugao, znam tačno ugao Kabe koji sam sanjao. I kad sam došao tamo… To je taj ugao, to je taj san, prisjetio se.

Govoreći o tome koliko ga je to iskustvo promijenilo, istakao je da je i sam put do realizacije bio izuzetno izazovan.

– Ja sam odredio sebi datum odlaska i napravio nijet, a nisam imao feninga u džepu, rekao je, objašnjavajući da je uprkos finansijskim poteškoćama bio odlučan da ode.

Kako bi osigurao sredstva, odlučio je prekinuti životno osiguranje koje je haram.

– Ja bih najradije da se mogu i kredita riješiti, ali ne mogu. Ali ovo mogu prekinuti. Uzeti ono što sam uplatio, neću kamatu, neću ništa, kaže.

Dodatne poteškoće pojavile su se kada je pokušao rezervisati putovanje, jer su sva mjesta bila popunjena. Iako je zamolio da ga stave na listu čekanja, nade su mu polako nestajale kako se datum polaska približavao. Ipak, svega nekoliko dana prije planiranog puta, stigla mu je poruka iz agencije da se pojavilo slobodno mjesto, uz upute za dalje korake, što je doživio kao snažan znak i potvrdu svoje odluke.

Sa Damirom smo razgovarali i o njegovoj borbi s pretilošću i emocionalnim odnosom prema hrani.

– Falio mi je Damir. Jeo sam iz nezadovoljstva, hrana mi je bila jedino zadovoljstvo, prisjeća se perioda kada je imao više od 160 kilograma.

Dodaje da tada nije znao drugačije da se nosi s problemima.

– Da sam bio svjestan, otišao bih na psihoterapiju, kaže on.

Danas ističe važnost mentalnog zdravlja i kaže da kao što liječimo fizičke bolesti, moramo liječiti i psihičke. Priznaje da i dalje ima kompleksan odnos prema hrani. Život s tolikom kilažom opisuje kao svakodnevnu borbu.

– Morao sam prilagoditi stan sebi, čak sam sjedio dok se tuširam. Dođe faza samokažnjavanja, pa samosažaljenja, pa jedeš još više. Kad više nisam mogao normalno ući u auto, shvatio sam da ovako više ne ide. Bio sam praktično invalid, svi su čekali kad ću prestati disati, priča Kustura i poručuje da je promjena moguća.

Izvor: Oslobođenje

Upozorio je da mnoga djeca u Bosni i Hercegovini nemaju iskustvo odrastanja u funkcionalnoj porodici, a neka, iako žive s biološkim roditeljima, nemaju izgrađenu sigurnu emotivnu vezu. Izgradnja takvog odnosa zahtijeva vrijeme i posvećenost, ali kada se uspostavi, donosi duboke promjene; od osjećaja sigurnosti i povjerenja do razvoja identiteta i emocionalne stabilnosti.

– Dijete tada dobija osobu kojoj može vjerovati, koja ga čeka i brine o njemu, i to mijenja sve, čak i na nivou razvoja mozga, naglasio je Garibija.

Garibija je govorio i o uspjesima mladih koji su odrasli u SOS porodicama, ali i o važnosti zaštite njihove privatnosti. Naglasio je da organizacija strogo čuva identitet djece i mladih iz svog sistema, zbog čega ne iznose njihova imena u javnosti.

– Cilj nam je da izgradimo samouvjerene i snažne mlade ljude, a ne da ih obilježimo njihovom prošlošću, istakao je Garibija.

Iako bez otkrivanja identiteta, podijelio je nekoliko primjera uspjeha: među bivšim korisnicima SOS sela danas ima vlasnika IT kompanije sa desetinama zaposlenih, profesionalnog baletana, glumaca, kao i novinara u vodećim medijima. Prema njegovim riječima, riječ je o izuzetnim postignućima, posebno imajući u vidu izazove s kojima su se ta djeca suočavala tokom odrastanja. Posebno je izdvojio i jednu ličnu priču koja ga je, kako kaže, učinila ponosnim. Naime, SOS tim je pomogao mladom čovjeku, koji radi i sam se bori za egzistenciju, da riješi stambeno pitanje. Zahvaljujući solidarnosti bivšeg korisnika programa, koji danas živi u Zagrebu, omogućena je kupovina stana po simboličnoj cijeni.

– Znati da će ta mlada osoba imati svoj krov nad glavom je ogroman uspjeh. U drugačijim okolnostima, bojim se da bi imao mnogo manje šansi, rekao je Garibija.

Na pitanje koliko je teško ostati profesionalan u poslu koji direktno utiče na dječje živote, Garibija je priznao da je riječ o izuzetno zahtjevnom zadatku. Ipak, kaže da ga je iskustvo iznenadilo.

– Očekivao sam ogromnu težinu i dileme, jer svaka odluka utiče na nečiji život, na neko dijete. Međutim, vrlo brzo sam shvatio da mi nigdje nije bilo lakše donositi odluke, rekao je.

Kao ključni razlog naveo je jednostavan, ali presudan princip kojim se vode u radu: najbolji interes djeteta.

– Kada se suočite s teškom odlukom i krenete razmišljati o svemu, kako će se ko osjećati, kakve će biti reakcije, samo se zaustavite i pitate: šta je u ovom trenutku najbolji interes djeteta? To je jedini pravi kompas, zaključio je Garibija.

Dodao je da upravo taj princip pomaže zaposlenima da zadrže profesionalnost i donesu odluke koje su u konačnici najispravnije za djecu o kojoj brinu.

Izvor: Oslobođenje.ba

Rođena je prije vremena, u sedmom mjesecu trudnoće, što je ostavilo trajne posljedice na njeno zdravlje. Prisjetila se kako su medicinski uslovi krajem osamdesetih bili znatno lošiji nego danas, što je dodatno uticalo na njen razvoj. Njena majka je po rođenju dobila poruku da je mala, ali žilava, što je postalo obilježje Aninog života. Godinama kasnije, ista riječ “žilava” pratila je i iskustvo gubitka njene prerano rođene kćerke.

Istakla je da se u njenom djetinjstvu dijagnoze često skrivale, pa je njena majka dugo tragala za odgovorima. Tek nakon upornosti, dobila je potvrdu da Ana ima cerebralnu paralizu.

Odrastanje s invaliditetom opisuje kao stalno prilagođavanje i prihvatanje vlastitih granica. Svijest o drugačijem hodu stekla je tek u osmom razredu, kada je prvi put vidjela sebe sa strane. Dotad je svoju različitost uglavnom prepoznavala samo kroz zvuk vlastitih koraka. Suočavanje sa vlastitim izgledom izazvalo je kod nje težak period depresije.

Govoreći o porodičnim okolnostima, ističe da su se njeni roditelji razveli kada je imala dvije i po godine.

– Moji su se razveli zbog ogromne količine nasilja koja je među njima vladala, kaže otvoreno. Prisjeća se da je njen otac bio fizički nasilan prema majci, ali dodaje da ni druga strana nije bila bez odgovornosti.

– Danas znam da ni moja majka nije psihološki ostajala dužna, kaže Kotur-Erkić i dodaje da smatra da su oboje bili nesnađeni i nekompatibilni, dodatno opterećeni različitim porijeklom i pogledima na život, što je posebno došlo do izražaja u trenutku kada su se suočili s odgojem djeteta s poteškoćama.

– Moja majka je imala mnogo više krahova, kaže, dok za oca ističe da nikada nije otvoreno govorio o njenoj dijagnozi. Ipak, povremeno bi je indirektno prepoznao.

– Znao bi mi reći: “Znaš, onaj dečko ima isto ono što i ti”, prisjeća se Kotur-Erkić.

Govoreći o ljubavi i partnerstvu, ističe da je put do stabilnog odnosa bio daleko od idealizirane slike “živjeli su sretno do kraja života”.

– Mi smo do tog stadija došli tek nakon što smo prošli jednu Golgotu, kaže, opisujući iskustvo koje naziva tipičnom balkanskom pričom, u kojoj je njen invaliditet često bio problematiziran, dok se partnerov nikada nije dovodio u pitanje. Ulaskom u brak, suočili su se s novim izazovima.

– Kad smo se našli u braku, morali smo ispočetka sve da učimo. I dan-danas učimo, dodaje.

Ipak, ključ njihove veze vidi u načinu na koji su zajedno prošli najteže trenutke.

– Odgovorno tvrdim da osoba sa kojom možeš proći najgori trenutak u životu zaslužuje milijardu i jednu šansu za grešku i za popravak te greške.

Posebno emotivno govori o gubitku njihove kćerke i iskustvu koje je zauvijek obilježilo njihov odnos. Prisjeća se trenutka kada je naslutila da nešto nije u redu.

– Ona je taj dan imala krize, on mi se nije javljao sat vremena i već sam bila u panici. Intuitivno sam znala da se nešto desilo, kaže.

Ubrzo su se njene sumnje potvrdile.

– Čujem korake i u tom trenutku ulazi moj muž s mojom jako dobrom prijateljicom. On ju je nazvao jer je rekao da ne može sam.

Upravo u tom činu vidi suštinu njihove povezanosti.

– Kad takve stvari podijeliš s nekim, kad neko izabere da nosi teret sat vremena duže nego ti – to jeste za čitav život.

Njihova priča, naglašava, nije bajka bez prepreka, već svjesni izbor da ostanu zajedno uprkos svemu.

– To nije ona priča živjeli su sretno do kraja života, nego živjeli sa svim usponima i padovima koje život nosi, ali su izabrali da žive skupa i obećali da će učiti jedno s drugim svaki dan nešto novo, kaže Kotur-Erkić.

Izvor: Oslobođenje

U novoj epizodi Oslobođene razgovaramo o alimentaciji, temi o kojoj se nedovoljno govori, a tiče se hiljada žena i djece. Gošća Jasmina Skender donosi ličnu priču o životu majke koja je, umjesto sigurnosti koju zakon garantuje, ostala prepuštena borbi za osnovna prava svog djeteta. Šta znači odrastati bez podrške koja bi trebala biti osnovno pravo svakog djeteta i kako djeci objasniti takvu nepravdu?

Jasmina u razgovoru opisuje kako je njen bivši partner u početku djelovao kao idealan momak, dijelili isto društvo i činili se kao savršen par koji očekuje dijete. Međutim, situacija se naglo promijenila.

Jedne večeri, dok se vraćala kući, na televiziji je vidjela prilog u kojem njenog partnera povezuju sa drugom ženom, što joj je on naposljetku i priznao. Zaljubio se u drugu u trenutku kada je ona bila trudna s njegovim djetetom. Jasmina kaže da ga je molila da barem do poroda i prvih mjeseci djetetovog života zaštiti nju i dijete od medijskog izlaganja, ali on to nije ispoštovao. Naprotiv, davao je, kako kaže, zlonamjerne izjave u javnosti, pokušavajući umanjiti njihovu vezu tvrdeći, između ostalog, da su bili zajedno samo jednu noć i da mu je ona kasnije došla trudna. Taj period za nju je bio izuzetno težak, jer je, kako opisuje, bila izložena konstantnim napadima i poniženju u medijima.

Prisjećajući se vremena nakon rođenja djeteta, kaže da tada praktično nije mogla raditi.

– Pomagali su mi roditelji i prijatelji, imala sam nešto ušteđevine, prodavala sam i lične stvari. To je bio period preživljavanja, navodi.

Govoreći o odnosu s porodicom bivšeg partnera, ističe da su uprkos svemu ostali u korektnim odnosima.

– Njegova majka i danas ima odličan odnos s mojim sinom. I ja nju jako poštujem, vjerujem da i ona poštuje mene, ali su njegovi roditelji trpjeli pritisak s njegove strane, ističe Jasmina.

Kada je riječ o alimentaciji, Jasmina kaže da je od početka bila spremna na dogovor, ali da on nije ispunio ni minimalne obaveze.

– Dala sam njemu da sam odredi koliko i kako će učestvovati, i vremenski i finansijski. Rekao je da može plaćati 200 maraka, ali ni to nije ispunio, govori Jasmina.

Dodaje da je zapravo željela potpuno drugačiji model roditeljstva.

– Za mene je idealno da oba roditelja ravnopravno učestvuju odgoju djeteta; pola vremena, pola odgovornosti, bez potrebe za alimentacijom. Ali o tome nije bilo ni govora, kaže Jasmina.

Iako je imala zakonsko pravo da potražuje alimentaciju, kaže da nije imala snage da ulazi u sudske procese.

– Bila sam iscrpljena i fizički i psihički. Imala sam malu bebu, a sudski procesi su zahtijevali vrijeme, novac i organizaciju koju tada nisam mogla iznijeti.

Posebno emotivno pamti trenutak kada je službenica Centra za socijalni rad procijenila uslove u kojima dijete živi.

– Sjećam se kako je rekla “polunamješten stan”, neuslovan za bebu. To me progonilo godinama. Moj najveći cilj tada bio je da mom sinu stvorim dom kakav zaslužuje i u tome sam uspjela, zaključuje Jasmina.

Izvor: Oslobođenje

Janković je govorila o najčešćim zabludama vezanim za trudnoću, porod i dojenje, ističući koliko dezinformacije oblikuju očekivanja žena.

– Jedna od najvećih zabluda o porodu jeste da mi tu nemamo nikakva prava, da se nas ništa ne pita, kao da smo objekt nad kojim se vrši radnja, a ne osobe koje rađaju, naglasila je Janković.

Dodaje i da je period nakon poroda često nerealno idealiziran:

– Svi očekuju da će te zapljusnuti talas ljubavi, ali realnost je da mame često ne znaju šta im se desilo i pitaju se zašto ne osjećaju to što su očekivale, kaže Janković.

Posebno se osvrnula na emocionalni i fizički oporavak.

– Dođeš kući, krvariš i plačeš; od bola, od radosti, od toliko pomiješanih emocija, dok novorođenče plače i ne spava, priča Janković.

Govoreći o dojenju, Janković naglašava da je jedna od najraširenijih zabluda sumnja u to da majka ima dovoljno mlijeka. Dodatni pritisak stvara pokušaj da se sve bebe uklope u iste standarde napredovanja, dok svakodnevno vaganje često postaje izvor stresa i nesigurnosti, umjesto podrške majkama.

Janković je iskreno govorila i o izazovima majčinstva i trenucima kada iscrpljenost preuzme svakodnevicu.

– Voljela bih da češće mogu reći “ne mogu više”, ali nekad imam osjećaj da nemam tu opciju, jer smo sami i bez pomoći, priznaje Janković, dodajući da su takvi trenuci posebno teški kada briga o troje male djece u potpunosti zavisi od roditelja, i fizički i emotivno.

Njihov najstariji sin uskoro puni pet godina, a svakodnevica, kako kaže, zna biti preplavljujuća. Ipak, pokušava pronaći male načine da se resetuje.

– Dovoljno mi je pet minuta pauze da se vratim sebi, ili navečer, kad ih uspavamo, samo zagrljaj s mužem i osjećaj da ćemo uspjeti priča ona.

Govori i o realnosti roditeljstva, koja nije uvijek idealna:

– Nekad se sve svede na preživljavanje. Kad me pitaju kako je bilo, šta ste radili, kažem: preživljavali. I stvarno, nekad samo preživiš dan i ideš dalje, kaže Janković.

Magdalina Janković govorila je o uticaju društvenih mreža na trudnice i majke, ali i o vlastitom iskustvu poroda koje je, kako kaže, potpuno promijenilo njen pogled na cijeli proces. Ističe da su društvene mreže postale jedan od najvećih izvora dezinformacija.

– Format je kratak, pažnja sve manja i mi tu zapravo dajemo informacije, ali ne i znanje, rekla je Janković.

Dodaje da su majke često bombardovane sadržajem koji im djeluje poznato, ali to ne znači da zaista razumiju ono što čitaju niti da im nije potrebna stručna podrška. Posebno upozorava na trend dijeljenja ličnih iskustava. To može biti korisno, ali ne znači da je pravilo i da važi za svaku mamu. Upravo zato je važno imati stručno vođenje i podršku.

Govoreći o vlastitim trudnoćama i porođajima, priznaje da je na prvi porod otišla uvjerena da je spremna, ali se pokazalo suprotno.

– Bila sam dio školice za trudnice i mislila sam da sve znam, a onda sam nakon poroda pitala mamu zašto mi niko nije rekao kako to zapravo izgleda, kaže Janković.

Svoje prvo iskustvo opisuje kao “školski primjer akušerskog nasilja”, naglašavajući da tada nije ni bila svjesna šta se dešava:

– Niko me nije pitao niti informisao o intervencijama, sve se podrazumijevalo i mislila sam da tako treba, kaže.

Zaključuje da su trudnoća, porod i dojenje neraskidivo povezani procesi. Jedna stvar vodi drugoj, a mi smo normalizirali prakse poput rutinskih intervencija i rađanja na leđima, bez da se pitamo zašto i da li može drugačije.

Izvor: Oslobođenje

Šta se zapravo krije iza iscrpljenosti koja nadilazi običan umor i prerasta u duboko psihološko stanje?

U novoj epizodi Oslobođene, psihologinja Elma Pašić govori o burnoutu, pritiscima koje sami sebi namećemo, perfekcionizmu i društvenim očekivanjima koja žene guraju da budu sve u isto vrijeme.

Kada borba za balans postaje neizdrživa, šta znači izgovoriti “ne mogu više” i kako prepoznati prve znakove sagorijevanja te naučiti postaviti granice bez osjećaja krivnje.

Istaknula je da ljudi, bez obzira na godine, često nisu sposobni prepoznati vlastite emocije. Iako razvijamo različite vrste pismenosti (digitalnu, medijsku ili financijsku) emocionalna pismenost ostaje zanemarena. Kako objašnjava, nemoguće je upravljati emocijama ako ne znamo šta tačno osjećamo.

– Da bismo negdje stigli, moramo znati gdje idemo. Isto je i s emocijama; ne možemo ih regulisati ako ih ne prepoznajemo, poručila je Pašić, naglašavajući da je imenovanje emocije prvi i ključni korak ka njenom razumijevanju i upravljanju.

Govoreći o emocionalnoj regulaciji, govorila je o sistemu preživljavanja, koji se aktivira u trenucima stresa i ugroze, kada dominiraju hormoni poput kortizola i adrenalina. Tada je fokus isključivo na “pregurati dan”. Drugi je akcijski ili dopaminski sistem, usmjeren na postignuća i konstantno pomjeranje granica. On nas motivira da budemo produktivniji i uspješniji, ali nosi i rizik, nikada nema

kraja. Uvijek postoji “još nešto” što treba uraditi, što često vodi ka iscrpljenosti i sagorijevanju. Pašić upozorava da je stalna zauzetost postala svojevrsni statusni simbol. U društvu se često vrednuje pretrpan raspored, što dodatno pojačava pritisak, posebno kod žena koje su od malih nogu učene da svoju vrijednost dokazuju kroz rad i postignuća.

Zaključuje da je emocionalna pismenost ključna za kvalitetan život, kako na poslu, tako i u privatnom životu, te da je važno učiti prepoznati i imenovati emocije kako bismo ih mogli zdravo regulisati.

Psihologinja Pašić govorila je i o sve češćoj temi sagorijevanja na poslu. Prema njenim riječima, sindrom sagorijevanja razvija se kod ljudi koji su izrazito posvećeni onome što rade, koji ulažu emociju, energiju i entuzijazam, ali pritom ne postavljaju jasne granice.

– Da bi neko sagorio, mora postojati gorivo, a to je unutrašnja strast i želja. Oni koji rade posao bez većeg angažmana, rijetko će doći do tog stanja, pojašnjava Pašić.

Naglašava da burnout nije rezultat samo lične ambicije, već kombinacije unutrašnjih i vanjskih faktora. S jedne strane, tu su radni uslovi, nejasni zadaci, kratki rokovi, nesigurnost i izostanak povratne informacije. U takvom okruženju ljudi često počinju preispitivati vlastiti rad i vrijednost. S druge strane, značajnu ulogu igraju i unutrašnji obrasci ponašanja. Perfekcionizam, potreba da se bude najbolji ili uvjerenje da “ako ne uradim ja neće niko”, dodatno povećavaju pritisak. Kako ističe Pašić, perfekcionizam nije težnja ka izvrsnosti, već često prikriveni oblik anksioznosti i straha od neuspjeha ili odbacivanja.

– Iza toga stoji duboko uvjerenje da nismo dovoljno dobri i strah da ćemo biti zamijenjeni ili odbačeni, zaključuje ona, dodajući da je upravo prepoznavanje tih obrazaca prvi korak ka prevenciji sagorijevanja.

Izvor: Oslobođenje

Posebno se osvrnula na težak proces suočavanja s osjećajem nepripadanja i gubitka bliskih odnosa. Priznaje da se dugo trudila održati kontakte, inicirala druženja i pokušavala zadržati ljude u svom životu, ali bez uzvraćene inicijative.

– Uporno sam se držala za te neke ljude, zvala ih na kavu, pokušavala se vidjeti s njima, a onda sam shvatila – ti ljudi mene nikad ne zovu, iskreno govori Mikulić.

Dodaje kako su posebno bolni bili trenuci kada je primjećivala distancu i među djecom, poput situacija u kojima njeno dijete nije bilo pozivano na rođendane vršnjaka, što je dodatno produbljivalo osjećaj isključenosti.

Ipak, naglašava da je u jednom trenutku morala napraviti rez i pustiti odnose koji više nisu imali smisla.

– To je kao da odsiječeš nešto mrtvo. Treba vremena da zacijeli, ali onda dođu neki novi ljudi i novi momenti, objašnjava.

Kaže kako je upravo to puštanje starog bilo ključno da se otvori prostor za nove, kvalitetnije odnose.

– Ne možeš dobiti nešto novo što je spremno za tebe dok se čvrsto držiš starog koje nije za tebe. Jednostavno nema prostora za oboje, poručila je Mikulić.

Marijana se prisjetila i perioda kada je, pod pritiskom brojnih obaveza – od selidbe i renoviranja do brige o djeci i terapija – počela gledati na supruga kao na dodatni teret.

– U jednom trenutku sam mislila da mi je samo uteg i da bi mi bilo lakše bez njega, priznaje, dodajući kako je kasnije shvatila da se ljudi različito nose s krizama i stresom.

Naglašava da ključ opstanka odnosa leži u volji obje strane. Kako kaže, ljubav sama po sebi nije dovoljna ako ne postoji spremnost da se odnos gradi i održava.

– Kad nestane volje s jedne strane, uzalud je sve, ističe, navodeći primjere parova koji se razilaze upravo zbog nedostatka razumijevanja i vremena jedno za drugo.

Prekretnica u njenom odnosu dogodila se u trenutku kada su ona i suprug otvoreno razgovarali o problemima i odlučili pokušati ponovo. Počeli su svjesno izdvajati vrijeme za sebe, od zajedničkih izlazaka i koncerata do jednostavnih večera bez djece.

– Morate se naći i vidjeti jeste li još na istoj valnoj dužini, kaže Mikulić, naglašavajući koliko je važno povremeno stati i posvetiti se partneru mimo svakodnevnog haosa.

Dodaje kako je upravo to vrijeme provedeno nasamo doprinijelo kvalitetnijem i iskrenijem odnosu. Danas, kaže, njihov brak funkcioniše bolje jer više ne uzimaju jedno drugo zdravo za gotovo.

– Nije to samo jutarnja kava uz djecu i obaveze, treba sjesti, pogledati se u oči i biti zajedno makar na sat vremena, kazala je Marijana.

Dotakli smo se i perioda kada je, zbog obiteljskih okolnosti, bila primorana staviti karijeru u drugi plan, ali i o osjećaju gubitka vlastitog identiteta koji je tada uslijedio. Priznaje kako se u tom vremenu osjećala isključeno i skrajnuto, iako je izvana često izgledalo kao da joj kolege izlaze u susret.

– Kao, svi su super, izlaze mi u susret, ali zapravo mene nema nigdje. Ja trebam raditi, trebam izaći iz kuće, trebam nešto izvan terapija i svakodnevnih obaveza. Potpuno sam nestala, iskreno govori Marijana.

Dodaje da joj je posebno teško palo to što nije imala bliske prijatelje unutar glumačkog kruga, zbog čega je povratak bio još izazovniji. Prekretnica dolazi s njenom monodramom, koja joj je donijela ne samo profesionalni povratak, već i novo životno iskustvo. Ipak, reakcije kolega nisu bile onakve kakve je očekivala.

– Jako malo kolega i kolegica je došlo pogledati predstavu. Mnogi su podržavali riječima, ali nisu došli, kaže, ističući kako su je iznenadili upravo ljudi od kojih nije ništa očekivala.

Kako dodaje, publika i novi ljudi koji su dolazili na predstavu, često i više puta, postali su dio njenog života, a neka nova prijateljstva rodila su se spontano, upravo kroz te susrete nakon izvođenja.

– Opet se pokaže taj neki filter. Neki koje sam smatrala bližima nisu došli, a neki potpuno neočekivani ljudi jesu i ostali su, zaključila je ona.

Marijana svoju monodramu igra u Sarajevu, 9. aprila, uz poziv publici da dođu, ostanu i postanu dio jedne iskrene i emotivne priče koja spaja ljude.

Izvor: Oslobođenje

Bojana priznaje da njihova priča od početka nosi više slojeva: razlika u vjeri, generacijska razlika, udaljenost i očekivanja okoline. Ipak, kako kaže, u trenutku kada je shvatila da među njima postoji nešto više od prijateljstva, već je dovoljno dobro poznavala Vahidina da vidi kako se odnosi prema tim razlikama.

– Do tada sam već vidjela na koji način on gleda na sve to. Kod njega imam slobodu da proslavljam Božić, baš kao što on ima slobodu da proslavlja Bajram. Kao što ja imam svoje emocije i navike koje su karakteristične za moju generaciju, tako i ja prihvatam njegove, objašnjava Bojana.

Ipak, priznaje da najveći strah nije bio vezan za same razlike među njima, već za reakcije ljudi koje voli.

– Najviše me plašilo prihvatanje meni bliskih ljudi. Koliko god da volim svoju porodicu i koliko god oni vole mene, ne mogu očekivati da svi imaju istu širinu pogleda kao ja. Neki stavovi se prenose generacijama i normalno je da nekome bude teško da prihvati nešto što je drugačije od onoga na šta je navikao, kaže ona.

Dodaje da u njenoj okolini ima i neslaganja i neprihvatanja, ali da ljubavi ipak ima najviše.

– Vjerujem da ljudi koji me vole i koji vide kako ova ljubav utiče na mene mogu to da razumiju i prihvate, zaključuje Bojana.

Vahidin kaže da je i on imao dileme kako će reagovati njegova porodica, ali da je s godinama naučio jednu važnu stvar: ne tražiti odobrenje za vlastite životne odluke.

– Na početku sam se pitao kako ću to reći roditeljima, ali više nemam 29 ili 27 godina. Imam svoj stav. Danas sam u fazonu da samo saopštim svoju odluku, ne tražim odobrenje, kaže kroz smijeh.

Ipak, jedna osoba čije mu je mišljenje bilo posebno važno je njegov šesnaestogodišnji sin.

Bojana je priznala da je vremenom shvatila šta je zapravo najveći problem u očima njene porodice.

– Ne biste vjerovali, ali ispostavlja se da je veći problem to što on ne jede svinjetinu i što je musliman, nego razlika u godinama, rekla je.

Dodala je da razumije da nekima može biti neobično to što je njen partner generacija njenih roditelja, ali da nije očekivala da će vjerska razlika biti veća prepreka.

– Ja potpuno mogu da shvatim da je ljudima čudno što je on godina mojih roditelja. Ne kažem da svi treba da budu oduševljeni, ali očekivala sam da bar pokušaju razumjeti, kazala je.

Ističe da se dugo trudila da sagleda i drugu stranu, posebno jer studira psihologiju i nastoji razumjeti ljude i njihove reakcije. Ipak, priznaje da ju je taj pristup ponekad dovodio do toga da previše popušta.

– Nekad imam osjećaj kao da me stalno drže na ivici, ni da me gurnu, ni da me povuku. Kao da kažu: “Ne prihvatamo te takvu kakva jesi, ali te ni ne odbacujemo potpuno”, objasnila je.

Kada je shvatila da se stav njene porodice ne mijenja, odlučila je da prestane pokušavati. S druge strane, Vahidin priznaje da mu takva situacija nije laka, ali da je vremenom naučio da je prihvati.

– Naravno da mi smeta, nisam oduševljen. Najviše bih volio da sve funkcioniše kako treba i da je odnos normalan. Vremenom sam se pomirio s tim i rekao sebi da mogu živjeti i s tim da nikad ne odem kod nje kući. Važnije mi je ono što imamo nas dvoje nego da silimo nekoga da nas prihvati, zaključio je Prelić.

Izvor: Oslobođenje