Izloženi smo brojnim utjecajima, stresovima, svijet se neprestano i užurbano mijenja, a održati dobro zdravlje i zadržati stabilnu psihu neophodno je za sretan i zadovoljan život.

Iako se uvriježeno smatra da nas otoci izoliraju, Krk i ovoga puta pokazuje suprotno!

Upravo će se na zlatnom otoku održati zlata vrijedno događanje koje će pokazati da žene u svim ulogama prolaze ista stanja, imaju iste strahove, predrasude i izazove. 16. rujna, kino Krk u Krku,  točno u podne jer više nema odgađanja, okupit će govornice koje će podijeliti svoja intimna iskustva, ali i alate uz koje su se nakon izazovnih dana izborile za sebe, zdravlje i mir. Svaka od nas u nekim se situacijima osjećala usamljeno, neshvaćeno, prestrašeno i želja je osvijestiti žene: Nismo lude i nismo same.

Zašto #nisam luda?

Začudile biste se koji postotak žena je u životu čuo rečenicu „ti si luda ili goru varijantu iza leđa „ona je luda“. Ta rečenica često je odgovor na preopterećenost žena u današnjem ludom vremenu, odgovor na njihove bolove, nesigurnosti, ambicije, strahove, traženje prava ili razumijevanja, pa čak i na zdravstvene probleme.

Bilo da se radi o ambicioznim ili probitačnim ženama, bilo da se radi o domaćicama, poduzetnicama, kućanicama, majkama, umornima, ili dotjeranima, ženama žrtvama nasilja, mobinga ili šovinizma, odgovor na naše prigovore, žaljenje ili traženje razumijevanja i podrške je: „ona je luda“.

Zato će o važnosti zdravlja posebice u poduzetništvu, kako fizičkog tako i mentalnog, govorit vrsne poduzetnice i strašne žene:

1. Brankica Raković

Brankica Raković, vlasnica agencije za digitalni marketing, urednica portala Lola magazin koji čita više od 700 000 ljudi mjesečno i podcasta “Oslobođena” grupacije Oslobođenje. Zaljubljena i zaposlena u marketingu već skoro 20 godina.

Predavačica na više regionalnih kurseva, radionica i mentorskih projekata na temu digitalnog marketinga. Trenutno u fazi pripreme prve autorske knjige.

2. Marija Mažar

Marija Mažar je osnivačica lifestyle portala Stilueta koji često otvara teme koje osnažuju i podučavaju. Uz to, bavi se PR-om i kako sama kaže: „Sve što radim je komuniciram, od pisanja tekstova, objava za klijente na društvenim mrežama, i kroz događanja koja realiziram.“ Upravo je ove godine u jednom trenu tijelo reklo Dosta, ovo je prvi put da će progovoriti o izazovima s kojima se susrela i o promjenama u životnom stilu koje je donijela kako bi očuvala zdravlje i u konačnici – sebe.

3. Martina Frka Milotić

Martina Frka Milotić, novinarka i autorica s otoka Krka, s gotovo 20 godina staža u novinarstvu. Osnivačica i urednica otočnog portala Bodulija.net. U dosadašnjoj karijeri radila je kao urednica i novinarka u nekim od najpoznatijih domaćih medija poput Novog lista, kao i u informativnom programu nacionalne radijske mreže Soundset, na županijskoj televiziji Kanal Ri te na najčitanijem domaćem news portalu Index.hr.

Iza sebe ima dvije izdane knjige, “Mala Kme osvaja svijet” i “Pripovjedačica” te vodi dva uspješna bloga, Mala Kme i Book&Blanket, s više od 15 tisuća čitatelja.

Privatno – supruga, majka i pobjednica u dugogodišnjoj borbi s adenomiozom.

4. Lada Marinović

Lada Marinović je posljednjih deset godina provela u medijima. Diplomiranja politologinja neplanirano je završila u informativnom svijetu televizije koji ju je na kraju odveo do pozicije Izvršne producentice emisije Stanje nacije na RTLu. Karijera ima više i u baš svakoj od njih su joj govoril; luda si. Ona je na sve to samo ludo nastavila naprijed.

5. Iva Brozičević Dragičević

Mr. sc. Iva Brozičević Dragičević, prof.  klinička i sportska psihologinja, voditeljica posebnih programa Poliklinike Terme Selce i direktorica tvrtke Healthy living by IBD.

Tijekom 25 g. iskustva u radu sa sportašima, odraslima, djecom i mladima fokusirala se na razvoj programa za osobe s prekomjernom tjelesnom težinom u sklopu kojih od 2018. godine organizira Junior Kamp za djecu i mlade s problemom pretilosti, istovremeno educirajući i njihove roditelje. Sudjelovala je i kao psihologinja u RTLovoj emisiji „Život na vagi“.

2018. pokreće i novu liniju programa „Healthy Living by IBD“ koji unaprjeđuju zdrave navike i poslovnu učinkovitost, u okviru kojih su i „Top manager programi“ namijenjeni managerima, voditeljima i djelatnicima velikih kompanija kao i manjih tvrtki. Temeljem ostvarenih rezultata u radu mentorica je u pokretanju 1. Međunarodnog wellness kampa za djecu i mlade koji se održao u Bangladešu 2022., te se nastavlja 2023. i planira širiti dalje po svijetu.

6. Silvija Zec Sambol

Dr. sc. Silvija Zec Sambol, doktor medicine rođena je 1973. g. u Rijeci. Diplomirala, magistrirala i doktorirala na Medicinskom fakultetu u

Rijeci (znanstvena grana interna medicina, klinički nutricionizam).

Zaposlena je u privatnoj kliničkoj praksi gdje svoja znanja objedinjuje u radu s pacijentima i

klijentima koji žele živjeti zdravo, energično i cjelovito prema konceptu dr. ZEC.

Životni cilj ove integrativne liječnice je educirati i voditi ljude u postizanju ravnoteže te poticati

na promjenu kroz prehranu, tjelovježbu i pozitivne misli i liječiti ne samo tijelo već duh i dušu.

Iako se konferencija održava u  prostoru kina, vjerujemo da brojne žene koje čitaju znaju da život nije uvijek romantičan film. Kako bi izbjegle drame i naučile kako iznijeti neke teže uloge pobrinut će se Island Business Woman konferencija.

U želji da osnaže žene i jednostavno da osjete da nisu same u svojim bolovima, nesigurnostima, strahovima, Žene za otok ovoga puta na svom otoku otvaraju temu u kojoj se mogu pronaći žene na svakom od otoka i na kopnu.

Biti žena ima divne prednosti, ali važno je znati pobrinuti se za sebe kako bi se mogle pobrinuti za sve drugo. Vidimo se 16. 09., na Krku!

Trebalo bi da se zabrinete zbog toga, iako smo svi, uglavnom, učinili isto.

Posla je, kao i svake sedmice, preko glave. Kancelarija vas je dočekala na istom mjestu. Na stolu gomila papira koje bi trebalo da sredite. Da donesete dobro firmi. Korist vama. Finansijsku, isključivo.

U minimum osam radnih sati, kada ste vi u pitanju, pomislićete na obrok. S nogu. Na još jednu jaku kafu. Jer, ne možete da izbjegnete raspored, sastanke, stres, nerviranje…

Krenućete kući. Otrčati do prodavnice po namirnice. U vrtić po dijete. Kući će vas ponovo dočekati gomila posla.

Negdje u ponoć pašćete u krevet.

Jutro je. Dan počinje isto. Deja vu!

U minimum osam radnih sati pomislićete na brz obrok. S nogu. Ne još jednu jaku kafu. Sastanci, stres, nerviranje…

Pročitajte sada sve ispočetka. Pa još jednom. Sedam puta, za svaki dan u sedmici. Vidite li kako život prolazi pored vas?!

Koliko puta ste u posljednjih mjesec dana pomislili na sebe? Ne u smislu “ja pa ja”, već o svom zdravlju? Je li vam uopšte palo na pamet?

Mnogi ljudi dio su mog dana. Na poslu surovi profesionalci. Ali, tek ljudi. Krhki, puni osjećanja, divni. Probleme kao da uredno slažu na police, ali nemaju vremena da obrišu prašinu s njih. Prožive ih sto puta na dan, a oni ih opet ujutru dočekaju. Život ide, oni ustaju, rade, dolaze kući, spavaju… Izgledaju kao mašine u nekoj fabrici koja je prije nekoliko godina uključila pogon. Koji se ne gasi. Sve do jednom.

Svi smo tu negdje, generacija. Tek zakoračili u četvrtu deceniju. U posljednjih mjesec dana oboljelo je njih četvoro. Bolove, probadanja, nesvjestice, glavobolje, povišen pritisak… Zanemarili su simptome.

Kada više nisu mogli da trpe, umjesto u kancelariju, otrčali su ljekaru. Pa na bolovanje. Za početak, mjesec dana.

Jedno za drugim javljalo mi je dijagnoze. Nisam mogla da vjerujem. Ne mogu ni sada. Ali stvarnost me demantuje. Neki će na kancelariju zaboraviti u narednih nekoliko mjeseci, a neki…

Liječenja će biti dugotrajna. Šefovima nije pravo, ali ne može se drugačije.

Koliko puta ste u posljednjih mjesec dana pomislili na sebe? Ne u smislu “ja pa ja”, već o svom zdravlju?

Kancelarija, naravno, neće propasti. Doći će neko novi da povuče. Jer, pogon ne smije da se zaustavi…

Mlada žena. Tu preko puta. Svakog dana je gledam kako juri nekuda. Popodne tegli kese i vuče za ruku djevojčicu od tek koju godinu. Skratila je divnu kosu. Ali, ova neprirodno sija.

“Desilo se odjednom. Posljednji put dojke sam kontrolisala nakon dojenja. Poslije nisam imala vremena da se bavim njima. Ispod pazuha sam prije tri mjeseca napipala kvržicu. Na ultrazvuku se imalo šta vidjeti. Na terapijama sam. Biće bolje. Valjda. Da još koju godinu gledam kako raste”, priča odsječeno, a pogled joj nekako tup.

Ni za tugu nema vremena. Jer, život je brz. Ne štedi nas. Ne štedimo ni mi sebe.

I nije više stvar samo u pukim odlascima doktoru. Ni u preventivi. Za nju često nemamo mogućnosti koje bismo željeli. Stvar je u nama. Kuda žurimo? Čemu? Koliko god se to nekome činilo nenormalno, danas mi izgleda potpuno ok da u sebi potražim zrnce hipohondara. Tek toliko da se skoncentrišem i oslušnem. Da reagujem.

Kada obolimo, kasno je.

Čitam opet sve ispočetka. I nisam pametnija. Niti sada mislim o zdravlju. Već o narednom tekstu koji ću vam napisati. O intervjuima, izjavama, čekanju… Samo konstatujem da mi je žao ljudi oko mene.

Jedno za drugim javljalo mi je dijagnoze. Nisam mogla da vjerujem. Ne mogu ni sada. Ali stvarnost me demantuje. Neki će na kancelariju zaboraviti u narednih nekoliko mjeseci, a neki…

Je li mi žao mene? Mene sutra? Znam, ujutru ću opet po starom. Ustati u šest, popiti prejaku kafu. Muža i dijete ispratiti. Obući se i otrčati u kancelariju. Kad se vratim, čeka me gomila posla… Možda će opet zaboljeti, ali o tome ću neki drugi put.

Hoće li biti prekasno?

Kako bi mi stajala ta presjajna, vještačka kosa? Da li bih imala tu sreću da ponovo vidim kako raste moja?

Ne, ne, nećemo tako.

Mislite na svoje zdravlje. Danas, sutra, svakog dana. Prekontrolišite bar osnovno. Ne zanemarujte sebe. Važni ste i kancelariji, ali važni ste i ljudima oko vas. Mnogo važniji. A najvažniji ste sebi. Jer, ne postoje novci koji mogu da vam plate radost u životu. Zdrav osmijeh.

Život je jedan, tako ga i živite!

Prekinuo sam vezu.

Dva sata kasnije se javila, izašla je iz operacione sale, odstranili su joj maligni tumor dojke. I dalje sam sedeo na stolici, u istom položaju u kom sam ostao nakon spuštanja slušalice.

Pobegao sam sa posla, otrčao na institut, hteo da bacim “nekakvu medicinsku sestru” kroz prozor jer je “selektivno” puštala posetioce na odeljenje u vreme poseta.

Kasnije sam skontao da sam poranio i ovaj put. Došao sam pola sata pre početka posete. Tih dana sam stalno odlazio pola sata ranije, toliko vremena mi je bilo potrebno da se saberem ispred bolnice i uđem da vidim majku. Pička sam. Kažu da su svi muškarci takvi kada su bolnice u pitanju. Ne znam. Volim da verujem da sam ja ipak pička na jedan poseban način.

Dva sata kasnije se javila, izašla je iz operacione sale, odstranili su joj maligni tumor dojke. I dalje sam sedeo na stolici, u istom položaju u kom sam ostao nakon spuštanja slušalice.

Bila je nasmejana i vesela. U roze pidžami. Fotkali smo se, ćale, ona i ja te smo te iste fotke slali prijateljima i sestri. I danas je takva, vesela, nasmejana i jaka. Najjača. Sa jež frizurom. Razmišljamo da furamo čirokane sad, al’ se bojimo da će nas se ćale odreći.Otkako je uradila mamograf, preventivno, znali smo o čemu se radi. I od tada se borimo uz nju. Stvarno se borimo. Svako na svom frontu. Sestra se bori sa tim što je daleko i nije uz nju sada, fizički; ćale je bio spreman da primi hemoterapiju umesto nje, to je ono što znamo, verovatno samo on zna na šta je sve još bio spreman, samo da joj bude bolje; a ja, ja sam se uglavnom borio sa bolnicama i sa odmotavanjem filma unazad, čini mi se, sve do onog dana, kada me je umalo rodila u auobusu (ćuti, bolje u autubusu u centru Ljubljane, nego u autu pokraj puta, u nekoj selendri, kao što je rodila moju sestru).

P. S. Da, moja sestra je  stvarno rođena u autu sa šest i po meseci, u nekakvoj selendri pokraj puta, ćale je porodio kevu i pupčanu vrpcu pregrizao zubima!

Bila je nasmejana i vesela. U roze pidžami. Fotkali smo se, ćale, ona i ja te smo te iste fotke slali prijateljima i sestri. I danas je takva, vesela, nasmejana i jaka. Najjača. Sa jež frizurom. Razmišljamo da furamo čirokane sad, al’ se bojimo da će nas se ćale odreći.

Odmotavao sam film do svakog onog trenutka kada sam makar u mislima bio grub prema njoj. Kada mi se nije jeo spanać, a baš ga je tog dana spremila, jer je našla svež na pijaci i kupila ga.

Nekako, tek kada odrasteš čini mi se da shvatiš trud, žrtvu i predanost roditelja. Ne samo svojih, već i tuđih. Bar je kod mene takav slučaj.

Čini mi se prvog dana otkako sam počeo da živim sam, mnogo više sam počeo da cenim pileću supu sa knedlama, spanać koji kao klinac nisam voleo da jedem, a sada ga obožavam. I čistu, pod konac ispeglanu posteljinu.

Da ne dužim. I dalje se borimo. Prošli smo hemoterapiju, počeli sa hormonskom i sada idemo u solarijum (čitaj: na zračenje). Siguran sam da ćemo se izboriti. Nema govora o suprotnom, niti druge opcije. Volim da verujem da smo se već izborili, te da je ovo samo preventiva.

A ti?

Kakav si ti borac?

Jesi li se pregledala?

Da, da, ti.

Ta kvržica?

Jesi li sigurna da je to “samo” masno tkivo?

Tvoja majka? Sestra? Baka? Brat?

Da, javlja se i kod muškaraca. 1 u 1000, ali se javlja, i to, češće nego što ja dobijam na kladionici, rekao bih.

Rak dojke nisu samo roze baloni, trka dlakavih muškaraca u roze stiklama u Knezu i slični događaji po tržnim centrima u Nedelji borbe protiv raka dojke. Poražavajuća činjenica je da se uglavnom ovakve stvari kriju i o njima se ne priča, posebno u manjim sredinama. Lepe ste nam i ćelave, samo da znate. Ne trebaju vam ni perike ni marame. Tu smo da vas volimo!

Otkako je uradila mamograf, preventivno, znali smo o čemu se radi. I od tada se borimo uz nju. Stvarno se borimo. Svako na svom frontu.

Ako 4600 žena koje godišnje obole u Srbije nije dovoljno dobrih 4600 razloga da se prekontrolišete ili bar da podignete svest o ovom problemu u društvu, razredu, firmi, onda zaboravite ovaj tekst.

Ako 1600 žena koje umru godišnje u Srbiji od ove bolesti, nije 1600 dovoljno dobrih razloga da pre kačenja tih sisa na Instagram iste prepipate (Uputsvo imate po domovima zdravlja i na netu, ako vas mrzi da čitate isto, dajte dečku link, ili devojci, njima sigurno neće biti problem da vam pomognu) opet zaboravite ovaj tekst.

Moja majka je 1 i dovoljan je razlog da pokušam da podignem svest o ovom problemu.

Tekst prenosimo sa bloga jednog Nenada.