Vekovima unazad žene su bile rigorozne prema svom telu i licu – tretirajući lepotu kao sredstvo kojim su se koristile da bi se što više dopale društvu i muškarcima.

I, s obzirom na položaj u kojem smo se nalazile, takvi postupci su donekle opravdani – nismo imale pravo na svoj glas, obrazovanje, karijeru, a često ni na izbor muža. Stoga, samo tri stvari su se brojale kao ženski kvaliteti – lepota, status i moralni kvaliteti. Shodno tome – birane smo kao supruge, svaka u svom rangu.

Međutim, poslednjih sto godina iskorenilo je hiljade godina tradicije. Sada, kada možemo da biramo da li želimo da budemo supruge, kada imamo svoj glas i karijeru, opet, ukoliko istu hoćemo, zašto navika “dopadanja” i obligatornog prilagođavanja naše lepote društvenim standardima – nije izumrla?

Šta više, čini mi se da je jača nego ikada. Možda ne idemo u ekstreme noseći viktorijanske korsete koji nam otežavaju disanje (iako su pokušali da imaju svoj “comeback”, ali ne!) ili nanoseći otrovno olovo na lice zbog tena, ali zar odlazak “pod nož”, za šta potpisujemo saglasnost pristajući na sve moguće komplikacije, pa čak i na smrtni ishod, nije možda i “najopasnija” navika koju smo izgradile zbog lepote?

To, ipak, nije današnja tema. Ali objasniću jedan zanimljiv obrt – estetska hirurgija prvobitno je bila namenjena ženama, a 21. vek doneo je slobodu da i muškarci, bez skrivanja, pokucaju na vrata estetske ordinacije.

Brijanje, međutim, današnja tema, počelo je kao “muška stvar”, a onda smo mi žene odlučile da i to sebi “natovarimo” na vrat. Ili je marketing samo vešto odigrao na kartu ženskih nesigurnosti? Trik star vekovima.

Prvi ženski brijač izumljen je 1915. godine, započinjujući propagandu kako su dlake na ženskom telu “muževne, nehigijenske i odbojne”. Šteta što u to vreme nije postojao prajmtajm Emi koji se dodeljuje najboljim reklamama – znam ko bi ga dobio. U početku smo brijale samo noge i pazuh, potom bikini zonu, a ranih dvehiljaditih pojavila se čuvena “brazilka”.

Brijanje je zamenila depilacija, koju je trenutno nadmašila epilacija. Citiraću Mirandu iz socio-kulturološkog fenomena zvanog “Seks i grad”, nakon što ju je Samanta upitala “zašto muškarci žele da budemo skroz glatke?”: “Žele devojčicu, žele kontrolu.”

Pitam se, da li u tome ima istine? Da li ova naizgled površna stvar, koja de fakto jeste bolja za higijenu, skriva psihološku pozadinu koje možda i nismo svesne? Ali, nećemo zalaziti u teorije zavere.

Da pređemo na stvar.

Pazusi – udarna vest u svetu u kom postoji feminizam!

Ovih dana, Nikolina Pišek ispunila je sve novinske stupce, ne novim angažmanom, ekstravagantnim modnim odabirom ili skandalima vezanim za ostavštinu njenog pokojnog muža. Ne. Ovih dana aktuelni su pazusi Nikoline Pišek – može li banalnije? 

Naime, Nikolina je snimala stori za svoj “Instagram” profil, kada je iznenada podigla ruke i pokazala, “nećete verovati” – dlake. Svaki portal preneo je ovu priču – da li je u pitanju poziv na feminizam, pobuna protiv nametnutih normi, da li je zaboravila da se izdepilira ili ne brine o higijeni? 

A šta mislite da formulišemo ovako – da li je Nikolina samo ljudsko biće koje, bez izuzetka, ima dlake ispod pazuha? Da. I da li je važno je l’ zaboravila ili propagira novi modni trend koji je u Holivudu započela Madonina ćerka?

Da li je udarna vest kada neki poznati muškarac izdepilira noge ili pazuhe? Ne. Zašto, baš u svemu, moraju da važe dvostruki standardi?

Uprkos zdravom razumu, krenula sam da čitam komentare: “fuj”, “užas”, “baba!” … i još jednom, bila sam duboko pogođena percepcijom našeg društva, kao i činjenicom da, nažalost, svako ima pristup internetu.

Za jedan od istorijskih momenata važi pojavljivanje Džulije Roberts na premijeri filma “Notting Hill” – efektna, glamurozna crvena toaleta i Džulijin neobrijani pazuh. Ironično ili impresivno, birajte sami, ali o tome se i dalje priča.

Diva je godinama odbijala da odgovori na pitanje “da li je to bio bunt”. Ali, izgleda da je 2020. njenim ušima konačno dosadilo da slušaju ponavaljuću melodiju, te je odgovorila:

– Ne, nije bila poruka. Nije bio bunt. Nisam dobro procenila dužinu rukava haljine, nisam uzela u obzir činjenicu da ću mahati… Ta slika i dan-danas jasno živi u mom sećanju – otkrila je.

I time dala šlagvort za završnu reč – bilo ju je sramota. Svetsku divu je bilo sramota zato što nije obrijala pazuhe. A zašto? Pa zato što je medije fascinirala ili zgražavala ta činjenica – činjenica da je Džulija ljudsko biće i da se nije pojavila u javnosti prilagođena standardima lepote nametnutim tek pre koju deceniju.

Avaj! Daleko smo mi od progresa, daleko od onoga što bi feminizam trebalo zaista da predstavlja – jednakost u poimanju žena i muškarca kao ličnosti, a ne objekata dostupnih za analizu. 

Upravo će edukativni aspekt Movembera ove godine činiti veliki dio planiranih aktivnosti pa nas tako očekuje nastavak dugogodišnje saradnje sa organizacijom SaMSIC Medicinskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, okrugli sto sa eminentnim stručnjacima i kompetentnim sagovornicima.

Kao i u protekloj deceniji, Movember u organizaciji udruženja građana Superbrke iz Banja Luke akcenat osim na edukativni stavlja i na humanitarni aspekt ove društvene akcije, a osim na nekoliko lokacija u Banjaluci, donacije će se direktno i putem aukcija prikupljati u još dva grada u BiH, Prnjavoru i Kozarskoj Dubici i to za Milana Mitrića iz Šipova, pacijenta Klinike za onkologiju UKC RS Banja Luka, koji je rođen 1994. godine.

Podsjećamo da su sve informacije o načinu uplate donacija dostupne na našoj web stranici, a da će se putem društvenih mreža detaljno najaviti sve aktivnosti koje vas očekuju predstojećeg novembra.

Nakon kolektivnog brijanja, koje je zakazano za 1. novembar u Caffe Pause u Vidovdanskoj u Banjaluci, krajem mjeseca slijedi fotografisanje kandidata za prestižnu nagradu Najbrke koja će biti dodjeljena na završnoj aukciji i uz ocjene žirija, kojeg će, kao i do sada, činiti ličnosti iz javnog života BiH i regiona.

Prije pronalaska brijača u obliku slova T, 1903. godine, alati za brijanje su imali prikladan nadimak “britvice za rezanje grla”. Brijanje je bilo usluga koju su pružali muškarci muškarcima na javnim mjestima i zahtijevalo je značajnu vještinu.

Samostalno brijanje je uvedeno nakon pronalaska i popularizacije sigurnih brijača. Zatim su ga žene postepeno usvojile kao bezbolnu i jeftinu alternative drugim metodama uklanjanja dlaka.

Zašto su se žene počele brijati?

 Tokom Prvog svjetskog rata 1915. godine, kompanija Gillette Safety Razor je predstavila prvi sigurni brijač za žene: Milady Decolletée. Ali proizvod nije odmah postao popularan, jer je brijanje i dalje bilo čvrsto povezano sa muževnošću. Žene nisu htjele da rizikuju da ih neko vidi kako kupuju brijač.

Prelazak sa krema za depilaciju na brijače je započeo kada se tokom Drugog svjetskog rata pojavila potreba da žene uklanjaju dlake sa nogu. Prije toga, žene bi svoje dlake na nogama prekrivale debelim čarapama. Ali tokom rata, došlo je do nestašice čarapa, jer su materijali kao što je najlon ili svila prenamijenjeni za vojnu upotrebu.

Neko vrijeme su žene pribjegavale “tečnim čarapama” (eng. liquid stockings) koje su u principu bile puderi u boji kože, koji bi davali iluziju čarapa. Međutim, ovaj oblik čarapa bi djelovao samo na nogama bez dlaka, a kada je zaliha tečnih čarapa počela da se smanjuje, žene su se konačno zadovoljile jednostavnim brijanjem nogu i ostalo je na tome.

Kako su žene uklanjale dlačice prije brijanja?

 Prije 20. vijeka ženska odjeća je bila mnogo manje otkrivajuća. Samo su lice i vrat bili mete za depilaciju, kojom bi se riješili sitnih dlačica na licu ili neuglednih čuperaka.

U 18. vijeku, “porculanski” ten se smatrao lijepim, a za žensko lice se govorilo da odražava njen unutrašnji karakter. Dakle, uklanjanje neželjenih dlačica na licu nije bilo samo pitanje estetike već i morala. Dlačice na gornjoj usni ili donjem dijelu čela su bile poseban razlog za zabrinutost.

U priručnicima iz 18. vijeka i vodičima za bonton su se nalazili recepti za depilaciju za žene koji su spojili evropsku praksu sa praksom Indijanaca i afričkih kultura. Druge opcije su uključivale obućarske voskove ili smole drveća, koje su bile izuzetno bolne.

Industrijski depilatori

 Na prelazu iz 19. vijeka, domaći depilatori su postepeno zamijenjeni industrijskim koje su proizvodili uglavnom muškarci.

Tehnike korištene u industriji proizvodnje mesa su primjenjivane na kozmetici, a hemikalije koje su se koristile za odvajanje dlaka sa kože mrtvih životinja su reklamirane kao kozmetički proizvodi za žene.

Ove snažne hemikalije su se prodavale ženama kao depilatori. Pošto nije bilo nadzora nad tržištem depilatora, industrijski proizvodi za “ljepotu” su trajno osakatili, unakazili i ubili hiljade žena. Kako su društvene brige rasle vezano za ove nove proizvode, popularne novine i časopisi su postali glavni izvori informacija po pitanju bezbjednosti depilacije.

Elektroliza

Kreme i razne druge izmišljotine za depilaciju su i dalje bile popularne uprkos velikom broju žena koje su ubijene ili trajno osakaćene zbog mišićne atrofije, sljepila ili oštećenja udova, ali su postojale i nove tehnike, koje su bile dobrodošla alternativa industrijskim depilatorima.

Jedna od njih je bila elektroliza, koja je uključivala ubacivanje igle napajane strujom direktno u folikul dlake. Električna struja bi izblijedila korijen dlake i okolna tkiva. Ovo je bio jako bolan proces, posebno ako je depilirano područje bilo veliko, a svaka dlaka zahtjeva posebnu iglu.

Rendgensko uklanjanje dlaka

 Rendgensko uklanjanje dlaka je reklamirano kao bezbjedno i bezbolno. Američki ljekari su, prije Prvog svjetskog rata, odustali od uklanjanja dlačica rendgenskim zracima zbog rizika od zračenja. Međutim, brojni komercijalni rendgenski saloni su nastavili sa ovom praksom.

Većina klijenata rendgenskih salona su bile žene iz radničke klase ili pripadnici niže ili srednje klase. Posjećivale su rendgenske salone uprkos previsokim troškovima tretmana jer su se nadale da će im poboljšani izgled bez dlaka otvoriti nove mogućnosti.

Ova praksa je napuštena kasnih 1940-ih zbog sve većeg prepoznavanja rizika od zračenja. Takođe, mnogi klijenti koji su zadobili povrede zbog rendgenskog tretmana su pokrenuli sudske postupke protiv vlasnika ovih salona.

Depilacija voskom

Istorija depilacije voskom seže sve do starog Egipta. Žene Starog Egipta su uklanjale sve dlake sa tijela, uključujući i dlake na glavi. Da bi to uradile, ponekad su koristile školjke kao pincete, ali su poznate po tom da su uglavnom koristile depilaciju voskom za uklanjanje dlačica. Depilirale bi se pomoću pčelinjeg voska ili mješavine na bazi šećera.

Šta je danas norma za uklanjanje dlačica?

U studiji koju su sproveli Toerien i Wilkinson, istraživači su zaključili da je ženska depilacija visoko normativna u zapadnoj kulturi. Studija je zasnovana na anketi sa otvorenim pitanjima koja je sprovedena na 678 žena.

Učesnice su opisale dlakavost izrazito negativnim izrazima (neke su navele da je dlakavost odlika muževnosti i nehigijenska). S druge strane, glatka koža bez dlaka se smatra pozitivnom, čistom i ženstvenom. Mala grupa učesnica je priznala da se osjećala prisiljenom da uklanja dlačice zbog društvenih konvencija.

Činjenica da se dlakavost i koža bez dlaka ne vrednuju podjednako govori da depilacija nije stvar ličnog izbora, već društvena norma.

Nepoštovanje ove norme, štaviše, nosi veliku društvenu cijenu. Učesnice su izjavile da su im rođaci, partneri, prijatelji, kolege sa posla, pa čak i nepoznati ljudi povremeno govorili da treba da se obriju ili se šalili na račun neobrijanih nogu ili pazuha.

Tokom istorije, na žensko tijelo su uticali standardi ljepote. Žene su pretrpjele bol, poniženje, finansijske poteškoće u potrazi za ponekad opasnim tehnologijama depilacije. Čak i danas, mnoge žene se i dalje susreću sa kaznama zbog nepridržavanja norme depilacije.

“Šta je bilo?”, žurno je utrčala u kupatilo, ostavivši vrata odškrinuta.

“Vidi”, rekla sam i pokazala. “Šta mi se dešava? Šta da radim?”.

Pogledala me u moje zabrinute oči, a zatim se nasmiješila: “Samo se moraš obrijati. To je sve.”

Olakšanje.

Vidite, tada sam imala oko 12 godina i nikada ranije nisam vidjela stidne dlake. Vidjela sam svoju majku golu, ali ona je uvijek bila obrijana. Nisam ni znala da stidne dlake postoje.

Naravno, poslušala sam je. Bio je to majčinski savjet, i nije djelovao tako čudno – u tom trenutku sam već brijala noge. Dakle, brijala sam se svaki drugi dan narednih šest godina – noge, vaginu i na kraju pazuhe kada su se pojavile dlake.

I nisam bila sama u tome. Tokom srednje škole sam posmatrala razne prijatelje i njihov odnos sa dlačicama na tijelu i brijanjem – brzi prelaz brijačem prije odlaska na plažu ili nošenje farmerki na ljetnoj vrućini zbog ljenosti ili nedostatka vremena za brijanje nogu.

Mi djevojke smo odbacile spontanost i slobodu ljeta, tako što smo trčale u kupatilo da se obrijemo prije nego bi obukle šorc i krenule u avanturu sa prijateljima.

Fizički smo se osjećale neprijatno – znojile smo se u uskim farmerkama zbog rizika da neko primjeti naše neobrijane noge. Sve ovo zbog dlaka. Dlaka!

S vremenom mi je došlo – hej, ja ne moram ovo da radim.

I tako sam prestala.

Prošle su tri godine otkako sam donijela odluku da pustim dlake da slobodno rastu – svuda. Tako se osjećam najugodnije u svom tijelu, a mnogima je to veoma interesantno.

“Hoćeš li se ikada ponovo obrijati?”, pitaju me.

Odgovor je – možda. Nemam neku veliku averziju prema tome. Možda ću htjeti ponovo jednog dana da imam glatke noge bez dlaka. Ko zna?

Sada sam svjesna da je brijanje stvar odluke. Nažalost, mnoge djevojke koje tek odrastaju nisu.

Sa toliko ljudi u savremenom društvu koji teže ka tijelu bez dlaka – otvorena komunikacija u vezi sa ovom temom je ključna da bi se promovisala zdrava slika tijela.

Neki od nas možda nisu sigurni kako da prenesu ove informacije svojim mladim kćerkama, pa evo nekoliko polaznih tačaka koje bismo mogli koristiti da započnemo razgovor:

1. Dlake na tijelu nisu nešto čega se treba stidjeti. To nije teret. To je prirodni dio ljudskog tijela.
2. Vaše tijelo vas ne definiše. Imati ili nemati dlake na različitim dijelovima tijela ne govori ništa o onome ko ste vi

3. Vaša porodica i vi ne moraju da žive u vašem tijelu. Stoga, oni nemaju uticaja na to kako se brinete o njemu. Ako ne želite da se brijete, nemojte se brijati. Ako želite, onda trebate. Takođe imate moć da promijenite mišljenje o ovoj temi kada god želite.

4. Brijanje je opcionalno. To je uvijek bila, i uvijek će biti, lična preferencija.