Njegova majka Milka kaže za sebe da je stari skeledžija. Sa suprugom Dragom, održavala je skelu od hrvatske do bosanske Orubice, susjednih naselja istog imena, nekada u jednoj a sada u dvije države.

“Prevozili smo, tamo i ovamo, đake, radnike, seljake, putnike, onda zaprege sa konjima. Sve to radili smo ručno veslajući. Kada smo, kasnije kupili Tomosov motor od četiri konja, bio je to veliki napredak. Od toga smo živjeli, djecu školovali,” ispričala nam je baka Milka, kojoj je prevoz preko Save bio, kako reče, prvi i najvažnjiji porodični biznis.

“Bili smo registrovani za taj posao, nismo radili na divlje. Naša kompa, kako se kod nas kaže za skelu, zvala se Orubičanka. Radili smo od 1955. do 1980. godine,” podsjeća Milka Ivaštanin. Upravljanje modernmim i snažnim brodom, za nju je rekreacija.

“A šta bi drugo bilo nego rekreacija. Jednim prstom može da se vozi, ne treba tu neki veliki napor, samo iskustvo i znanje. I svoje sinove Nebojšu i Božu, naučila sam, zajedno sa pokojnim suprugom Dragom, da vole Savu, da upravljaju čamcima i brodovima,” pohvalila nam se baka Milka, vitalna starica koja Savu voli i poštuje, zato što je na njenim talasima odrasla i u njima pronašla izvor života.