„Do 2025. godine, možemo da očekujemo krupne promene”, predvideo je profesor Stiven Hoking, jedan od najslavnijih naučnika toga doba, gostujući u emisiji koje se danas više ne prikazuje.

Tim emisije se složio sa tim, predstavivši gomilu inovacija koje će potresti svet, od hologramskih hirurških zahvata do gela pravljenog od svemirskog otpada.

I tako, uz pomoć stručnjaka – i prednosti trodecenijske naknadne pameti –proučili smo koliko je današnjice Svet sutrašnjice uspešno predvideo.

‘Sajberspejs nemiri’ iz 2005. godine

Presuda – Internet je ostao – uglavnom – otvoren i nije bilo nemira, ali nema nikakve sumnje da su postupci hakera doneli veliku nesreću mnogima.

Jedna stvar koju emisija nije predvidela bila je uloga hakera nacionalnih država kao što je Severna Koreja, stručno ispričana u BBC-jevom podkastu Lazarusov prepad.

Sajber-bezbednost je od ogromne važnosti za vlade i kompanije, a ljudi koji su podozrivi prema bankama zagovaraju kriptovalute kao što je bitkoin.

Rudarenje asteroida i gel od svemirskog otpada

Emisija je spekulisala da će svemirsko rudarenje postati unosna industrija, sa kompanijama koje će iskopavati asteroide blizu Zemlje u potrazi za dragim metalima.

Emisija je takođe sugerisala da će svemirski otpad postati toliko veliki problem da putovanje neće biti bezbedno za astronaute.

Rešenje – džinovske penasti gel koji bi usporio krš i lom.

Presuda – Ne postoji super penasti gel, a problem svemirskog otpada jeste akutan.

Takođe ne postoji svemirska rudarska industrija – ali bi to uskoro moglo da se promeni.

Futurista Tom Čizvejt je optimista kad je u pitanju rudarenje izvan naše planete.

„Potencijalna bogatstva su nepojmljiva, a tehnologija za to je sasvim u okvirima naših dometa”, kaže on.

Super hirurzi i njihovi roboti

Svet sutrašnjice je predvideo da će do 2004. godine biti usvojen zakon za sve britanske bolnice da moraju da objave rang listu stope uspeha hirurga.

Hirurzi sa vrha liste postaće toliko popularni i toliko dobro plaćeni da ne bi imalo smisla da oni putuju do pacijenata.

Umesto toga bi hologrami pacijenata bili slati njima i hirurzi bi vršili zahvate koristeći „specijalne rukavice”.

Na pacijentovoj strani, roboti bi savršeno oponašali pokrete hirurga.

Presuda – To baš i nisu pogodili, ali roboti pomažu prilikom operacija.

Pametni zvučnik sa lebdećom glavom

Aleksa, Siri i Gugl? Ne baš

U emisiji se pojavio čovek iz budućnosti (noseći upečatljivu kacigu za VR), njegova žena i mala devojčica u nečemu nalik savremenom Londonu.

U jednom prilogu, lebdeća glava žene izranja iz „malog zvučnika” da kaže muškarcu da je prošlo godinu dana od njegovog putovanja u „Indo Dizni”.

Ona mu predlaže da ode na još jedan odmor preko „leta za Bangalor” – za koji bi mu trebalo svega 40 minuta.

Presuda- Ultra-brza putovanja deluju jednako daleko kao i oduvek, ali hologrami, pametni zvučnici i VR kacige postaju sve prisutniji.

Bankarstvo koristi mikročip u vašoj ruci

U drugom prilogu u emisiji, predstavljena nam je vizija budućnosti bankarstva.

U njoj se pojavljuje žena koja odlazi u banku, žaleći se da nema ljudi, a potom diže 100 „evro maraka”.

Banka joj daje novac nakon što joj skenira čip na ruci.

Presuda – Bankarstvo je zaista vremenom postajalo sve automatizovanije.

I iako je plaćanje preko mikročipova u telu ljudi realnost, druge tehnologije – uglavnom skeniranje otiska prsta i lica – se mnogo više koriste.

Sećanja voditelja

Monti Don je poznato lice za mnoge koji vole programe o baštovanstvu

Zvezda Baštovanskog sveta Monti Don bio je jedan od voditelja u Svetu sutrašnjice pre 30 godina.

Njegov segment je predvideo ogromnu restauraciju britanskih šuma zahvaljujući genetskom inženjeringu i višespratnim agro-pogodnima, što će dovesti do povratka životinja, među kojima i mrkog medveda.

Prisećajući se toga danas, on je za BBC njuz rekao da je njegov segment u emisiji bio „utopijski” i „naivan”.

Zagledavši se unapred u narednih 30 godina, on je zadovoljan što je aktuelna generacija mladih ljudi „mnogo osetljivija na klimatske promene” i misli da će ljudi više uzgajati vlastitu hranu do 2055. godine.

On je dodao: „Svet sutrašnjice je po definiciji bio orijentisan ka onome kako bi čovečanstvo moglo da promeni i poboljša svet, dok smo u međuvremenu saznali da čovečanstvo ima sklonost ka pogoršavanju stvari, naročito u pogledu životne sredine, i da moramo da sarađujemo sa prirodom umesto da pokušavamo da je promenimo ili kontrolišemo.”

Vivijen Peri je bila još jedna voditeljka u emisiji o predviđanjima i vodila je deo o medicini.

Ona se rado seća samog snimanja – i prilično ograničenih vizuelnih efekata toga vremena.

„Morala sam apsolutno da mirujem. Imala sam naočare sa pričvršćenim malim kamerama. Bile su zakačene za moje lice putem velikog mehura crne lepljive materije.

„Bio je fantastično topao dan, a crna materija je počela da mi se sliva niz lice i nisam smela da se pomerim. Neko od šminkera je došao sa dugim štapom sa vatom na njegovom kraju da mi je skine.”

Vivijen sarađuje sa Genomikom Engleske od 2013. godine i ističe neka od predviđanja iz Sveta sutrašnjice iz 1995. godine o genomskom sekvenciranju koja su se ostvarila, jer radi na istraživanju koje pomaže u dijagnozi i lečenju genetskih stanja.

Kako bi mogao da izgleda svet 2055. godine?

Futuristkinja Trejsi Folouz mislila je da je emisija iz 1995. godine potrefila mnogo ideja, ali da je promašila dve najveće teme iz poslednjih 30 godina – širenje velikih tehnoloških kompanija i društvenih mreža.

Do 2055. godine, ona veruje da će mnogo ljudi biti „kognitivno povezano” – čovečji umovi iz košnice i tehnologija preko servera, koji će pomoći u deljenju ideja.

„Brejnstorminzi će bukvalno biti baš to – moždane oluje, gde ćete moći da delite ideje naprosto razmišljajući o njima.”

Tom Čizrajt misli da će dve najuzbudljivije mogućnosti u narednih 30 godina biti materijali u nauci i bioinženjeringu.

Što se tiče materijala, pravljenje uređaja koji su još jači, lakši i tanji moglo bi da promeni svet, dok bioinženjering – u paru sa strogom regulativom – ima moć da transformiše medicinu i reši „neke od najvećih problema sa kojima se suočava čovečanstvo – dekarbonizaciju, čistu vodu, hranu.”

Kako, dakle, mislite da će svet izgledati za 30 godina?

Koji god da su vaši odgovori, bilo bi mudro poslušati ono što je profesor Hoking imao da kaže u Svetu sutrašnjice pre tri decenije.

„Neke od ovih promena su veoma uzbudljive, a neke vrlo uznemirujuće. Jedno u šta možemo da budemo sigurni je da će one biti drugačije i verovatno neće biti ono što očekujemo.”

Izvor: bbc.com

U 2024. godini, kako je predvidio Nostradamus, Putinovo vođstvo će obeležiti svojevrsni ples sa sudbinom u godini zmaja, suočavajući se sa izazovima i prilikama. Predviđa se da će Kina, sa svojom globalnom ekspanzijom, porasti do neuporedive istaknutosti, možda čak i zasjeniti druge supersile.

Svijet medicine će obilježiti ogroman napredak u oblasti vještačkih organa, koji bi mogli napraviti revoluciju transplantacije.

U međuvremenu, vještačka inteligencija će doživjeti neviđen uspon, transformišući različite sektore i možda uvodeći novu eru tehnoloških čuda. Konačno, zapadna Evropa će svjedočiti usponu harizmatičnog mladog lidera čiji će se uticaj širiti po geopolitičkom pejzažu.

Putinov tango sa zmajem u 2024.

Ovo je godina kada zmajevi postoje ne samo u fantastičnim romanima već i u astrološkim kartama koje utiču na svjetske lidere. Putin je spreman da se igra sa svojom sudbinom u ovoj godini zmaja.

Hoće li se graciozno kretati kroz izazove ili će zmajev vatreni dah biti previše vruć? Kosmička plesna karta je postavljena i svet gleda bez daha, piše citymagazin.si.

Kina: Od Velikog zida do globalnog prijestolja

Kina je već napravila poprilično uzbuđenje. Njihov globalni otisak širi se brže od prolivene šolje zelenog čaja. Nostradamus je nagovestio da bi oni mogli da budu sledeći svetski lideri. Hoće li biti vodeća svetska zvezda ili će predstaviti širi izbor međunarodnih saradnji? Budući kolačić sreće i dalje ostaje neotkriven.

Printanje budućnosti, organ po organ

Zamislite svet u kom vaš 3D štampač proizvodi potpuno novu jetru uz jutarnje novine. Do 2024. mogli bismo da budemo na ivici takvih biomedicinskih čuda, sudeći prema Nostradamusu. Budućnost transplantacije organa mogla bi biti jednostavna kao odabir šablona, klik na ‘print’ i voila! Srce, sveže iz štampača.

Vještačka inteligencija: Od pametnih asistenata do… vladara?

Godina 2024. nije sva u zmajevima i plesovima. Ovo je zora novog tehnološkog doba u kom se veštačka inteligencija ne svodi samo na pitanje Siri o vremenu. Nostradamus je zamislio svet u kom inovacije koje pokreće veštačka inteligencija nisu samo pametne već su revolucionarne. Od doktora koji dijagnostikuju bolesti vještačkom inteligencijom do robota koji možda prave savršenu šoljicu kafe, budućnost je automatizovana i, nadamo se, uzbudljiva.

Evropska zvijezda u usponu: Harizmatična zagonetka

Negdje na prelijepim ulicama zapadne Evrope pojaviće se mladi vođa. Sa narativnom snagom Šekspira i šarmom modernog influensera, predviđa se da će ovaj pojedinac uticati na mase i preoblikovati geopolitiku. Hoće li on biti svjetionik nade u turbulentnim vremenima ili katalizator za nepredviđene promjene? Vrijeme će pokazati.

Nostradamusova proročanstva koja su se otvarila

Nostradamus, francuski ljekar i prorok iz 16. vijeka, poznat je po svojim misterioznim katrenima, od kojih se mnogi tumače kao predviđanja budućih događaja. Iako su njegova predviđanja često dvosmislena i otvorena za različita tumačenja, neka od njih su iznenađujuće tačna.

Veliki požar u Londonu (1666): Nostradamus je napisao: “Biće krvave bitke u blizini Londona kada grad izgori do temelja.” Godine 1666. London je doživio katastrofalan požar koji je uništio veći dio grada.

Uspon Adolfa Hitlera: Nostradamus je u jednom od svojih proročanstava spomenuo “mlađeg Noričana”, što mnogi tumače kao predviđanje uspona Adolfa Hitlera. Riječ “lud” možda se odnosi na Nirnberg, njemački grad u kom je Hitler započeo svoju političku karijeru.

Francuska revolucija (1789-1799): Nostradamus je predvidio: “Iz dubina francuskog sela doći će mladić koji će izazvati veliku revoluciju.” Ovo je protumačeno kao nagovještaj Francuske revolucije.

Ubistvo Džona Kenedija (1963.): Jedan od katrena govori o “velikom čovjeku” koji će padati “dan i noć”, što neki povezuju s atentatom na predsjednika Kenedija u Dalasu.

Napadi 11. septembra (2001): Neki veruju da je Nostradamus predvideo terorističke napade na Svetski trgovinski centar u Njujorku kada je pisao o “žarenim pticama” koje će se sudariti sa “Velikim blizancima”.

Klimatske promjene: Neki vjeruju da je Nostradamus predvidio globalno zagrijavanje i ekstremne vremenske prilike koje doživljavamo danas. Njegove riječi o “velikim požarima” i “vodi koja preplavljuje zemlju” mogu biti povezane sa toplijim temperaturama i porastom nivoa mora.

Tehnološki napredak: Neka od njegovih predviđanja bila su vezana za brzi tehnološki napredak kao što su vještačka inteligencija, dronovi i digitalna komunikacija.

Političke promjene i nemiri: Neki tvrde da je Nostradamus predvideo političke promjene, nemire i revolucije u raznim dijelovima svijeta, uključujući Bliski istok i neke evropske zemlje.

Pandemija kovid 19: Neki veruju da je Nostradamus predvideo pandemiju koronavirusa kada je pisao o “velikoj bolesti” koja će pogoditi svijet.

Ekonomske krize: Neka od njegovih predviđanja bila su vezana za ekonomske krize i pad tržišta.

Iako su ova tumačenja zanimljiva, važno je naglasiti da su ona Nostradamusova predviđanja često dvosmislena i mogu se tumačiti na različite načine. Ipak, njegov rad je vijekovima ostao predmet fascinacije i spekulacija, piše N1info.ba.

Muževi su ostavljali žene uz obećanje da će se vratiti kada se snađu. Nerijetko su lagali. Majke su ostavljale djecu bakama kako bi tamo negdje, najčešće radeći najprostije poslove, zaradile za njihovu budućnost.

Vraćali bi se oko praznika, punih novčanika, umorni i sa željom da komšiluku dokažu koliko materijalnog imaju i da pokažu i sebi i svijetu kako nisu pogriješili.

Zidale su se kuće, pritiskala se papučica gasa skupog automobila da svi čuju kada se vratiš.

Oni iskreniji pričali su kako jedva čekaju penziju da se vrate, jer se nigdje bolje ne živi nego ovdje. Oni drugi pljuvali su po svemu što je naše radi šake, najčešće, njemačkih maraka koje su mogle da ti kupe kuće i stanove, ali ne i mir u duši.

Duša je uvijek bila prazna, razapeta između onog što ostavljaš i činjenice da ga ostavljaš da bi mogao da mu budeš bolji.

Šta je bolje? I šta djetetu više treba? Topla supa i majčin poljubac ili mercedes za punoljetstvo koji treba da pokrpi sve one noći kada poljupca za laku noć nije bilo.

Došao je i rat kojim smo cijepali zemlju u kojoj smo do juče živjeli. Nisi više odlazio samo zbog novca. Odlazio si da spasiš život. Sebe i svoje. Ko god je imao priliku „pobjegao“ je kod nekog svog.

Mi smo kada se rat već završio i kada su nas protjerali iz našeg grada, nakon kratkog zadržavanja u Prijedoru, otišli u Užice. Putovala sam kasnije Evropom ali se nigdje nisam osjetila većim strancem kao te 95. u Užicu.

Put do Užica preko Beograda izgledao je kao da idemo na kraj svijeta.

Možda zato što prije toga nisam otišla dalje od Prijedora. Brat i ja, dva provincijalca iz malog Sanskog Mosta, bili smo fasciniranim dvorištem „u strani“ u čijem podnožju se nalazila zgrada pa smo tako zabavu pronalazili u bacanju jabuka niz tu stranu na zgradu. I to je, kao i sve druge ideje koje su nas obično dovodile u neprilike, bila njegova.

Kao bratov najveći fan u vječnoj borbi za njegovu pažnju, sve sam slijepo pratila. Nije mi se dopadalo Užice. Tetka koja nas je primila je bila hladna, nezainteresovana i uglavnom je nismo viđali. Bili smo sami na svijetu u sred Srbije. Mama je pronašla u prodavnici djevojku, izbjeglicu iz Bosne. Nekog našeg. Iako osim toga što smo od nečega pobjegli ništa zajedničko nismo imali.

Nisam željela da idem u školu u Užicu. Svi ljudi koje smo sretali su bili ljubazni, prijatni, ali mi nismo tu pripadali. Imala sam devet godina, potisnula sam dosta tih odvratnih godina, pa se ne sjećam koliko smo se zadržali tu prije nego što smo se zaputili u Novi Sad, gdje je živjela naša druga „nerođena“ tetka.

Novi Sad je bio pitom i naš. Novi Sad je bio naša mala oaza u besmislu života koji nas je tih godina proganjao.

U Novom Sadu smo dobili privid normalnog života. Krenula sam u školu. Bila prihvaćena. I nisam imala nijednu negativnu stvar da kažem o Novom Sadu osim što smo u njemu živjeli „neki posuđeni život“.

U Republici Srpskoj nam je ostala baka i negdje u šumama, tada smo još uvijek u to vjerovali, i naš otac. Tražili smo ga preko svih mogućih organizacija i Crvenog krsta, no nismo mogli da dobijemo nikakve vijesti o tome ni da li je mrtav ili živ. Vjerovali smo u ovo drugo. Nikada neću zaboraviti sa koliko sam nestrpljenja pratila potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma vjerujući da će ti potpisi vratiti naš stari život na ono što je bio.

Bila sam mala i vjerovala sam da će sve biti po starom. Mi novo nikada nismo ni željeli. Moji roditelji su bili Jugosloveni i nikada nisu ni željeli državu u kojoj smo najednom počeli da se ubijamo zbog komadića zemlje. Tako su odgojili i mene. Brzo sam shvatila po maminom razočaranom licu i bratovom negodovanju da potpisi nisu vratili naš Sanski Most. Iluzija o našem starom životu se vrlo brzo raspršila,  ali smo znali da ćemo se vratiti u svoju zemlju jer se u njoj više nije vodio rat. Mi smo imali neke naše lične koje smo morali da zatvorimo.

Sjećam se da sam se kao mala pitala gdje će nas tata tražiti ako se vrati. Mi više nemamo kuću. Nemamo telefon. Nemamo adresu. Da li će misliti da smo ga napustili?

Na svim tim našim putovanjima, pored svojih nosili smo i njegovu garderobu, ako bi nas nekim čudom pronašao. Kao da je najbitnija stvar bila ružna šarena košulja koju nije nikada ni volio da nosi.

Voljela sam Novi Sad ali sam željela da se vratimo svom. I da nas tata nađe. Ili mi njega. Napisala sam to već milion puta, i napisaću još dva, mama ga je našla. Tražila ga je prvo među živima i svakim put lomila naša srca kada bi se kući vratila sama. Ne znam kako smo uopšte podnijeli to kada je krenula da ga traži među tijelima.

Valjda smo se nadali da ga tu nikada neće naći. Ali jeste.

Nikada neću moći izbrisati iz memorije dan kada sam otvorila vrata turbnog iznajmljenog stana u Prijedoru, koji je uvijek smrdio na dim, jer vatra nikada nije mogla da plane, niti da šporet „povuče“, i vidjela nju kako više mrtva nego živa uplakana stoji na vratima. Bila je majka koja mora da nam saopšti najgore moguće vijesti i da ona bude ta koja će nam slomiti srca. Slomili smo se svi. Te dane pamtim kao pregršt sažaljivih pogleda, suza kada me vide, crne. Nepregledne nijanse crne. Crvene i otečene oči. I jauci.

Zašto vam ovo govorim? Jer sam imala toliko razloga da mrzim ovu zemlju. U ratovima koju su se za nju vodili sam dala i prošlost i budućnost i mir i spokoj i sve to dajući im oca koji nikada nije ni želio da ide u njihove ratove niti da nas napusti. Otišao je.

Mi smo ostali bez svega, ali sve je bilo nebitno jer smo ostali bez njega. Ostala je ružna šarena košulja da je dalje prenosimo sa stvarima seleći iz jednog u drugi stan, jer kako bismo je mogli ostaviti negdje. Sjećam se koliko sam puta otvarala ormar u koji bi mama religiozno slagala njegove stvar i milovala rukave kao da sam i dalje vjerovala da će se jednog dana vratiti.

Život je bio više težak nego lagan. Više siv nego ružičast. Više nemam, nego što imam, ali nikada nismo pomišljali da negdje odemo. Kako bismo ga mogli ostaviti još jednom?

Kako kada je on u taj rat otišao zbog nas. Zbog njega učila sam ponovo kako da volim ovu zemlju. Kako da volim njegov Grmeč o kojem je pričao kao da je najljepše mjesto na svijetu na kojem si bio. Kako da volim moju Sanu na kojoj smo ljeta provodili on i ja zajedno. Kako da volim sjećanja na ulice kojima smo se vozili biciklom, on i ja. Tata i kćerka.

Nema tih maraka, eura, dolara i ostalih valuta zbog kojih bih ja ikada prodala svoju zemlju. Svoju naciju. Svoj identitet. Činjenicu da sam ovdje rođena. Da sam Srpkinja. Toliko dugo su me učili da toga treba da se stidim jer su neki moji ubijali njihove. A ko je ubio moje? Moj otac nije ubijen „slučajno“dok smo mi pucali na njih, a oni na nas. Ubijen je namjerno. Niko mi nikada nije rekao. Čula sam kako pričaju dok su mislili da ne slušam.

Nikada nisam željela da odem u neku od zemlja tih bjelosvjetskih šupaka koji su jednog dana držeći kartu ispred sebe odlučili da unište našu zemlju i naše živote. Putovala sam Evropom i ništa njihovo me nije fasciniralo više od mog da bih poželjela tamo da ostanem. Uživala sam šetajući Rimom, Lyonom, Firencom, Moskvom, Ženevom, Minhenom, Amsterdamom, Bečom i mnogim drugim gradovima, ali nikada nisam mislila da imaju nešto što ja nemam, osim činjenice da zarađuju više novca u kojem ne umiju ni da uživaju.

Otišla sam u Pariz da vidim grad ljubavi, svjetlosti, romantike i dobre hrane, dočekao me grad smeća, migranata, smrada, nepreglednih redova u Burger kingu. Naš Sanski Most je u odnosu na taj bučni i smrdljiv grad izgledao kao najljepša oaza. Njihova Sena u odnosu na moju Sanu je bila zagađena, prljava i tužna kao i beskućnici koji su se skupljali ispod njenih mostova. Ispod mostova na mojoj Sani se vodila ljubav ili si kradom pušio cigarete i pio prvo pivo.

Zarađivala sam i malo i puno. Dok sam zarađivala malo razmišljala sam o ideji da odem, da bih kao i svi mogla da pomognem ovima koji ostanu. Da odem kako bih mogla da se vratim. Nikada nisam razmišljala da odem jer je njihovo bolje od mog. Uprkos tome ta ideja mi je stvarala mučninu u želudcu. Na sreću nisam ni morala.

Nikad nisam štedjela novac za crne dane. Živim svaki kao da je poslednji. Ja sam crne dane vidjela. Crne godine. I decenije. Nema tog novca koji od crne može napraviti rozu.

Novac trošite dok ste srećni. Dok ste zdravi. Novac trošite dok imate s kim. Novac trošite na lijepe stvari. Nemojte ga čuvati za sprovode, lijekove i bolnice.

Kada imaš svoj mir i kada si srećan i najmanja varošica postaje grad ljubavi i tvoje lične svjetolosti. Kada si prazan i potrošen, izmučen i tužan, nema te količine novčanica niti građevine koja će ti zagrijati dušu. Mir prvo moraš pronaći unutar sebe kako bi prestao da lutaš. Toliko dugo sam bježala od same sebe jer me plašio bezdan tuge koji se u meni nalazi.

Bezdan je išao sa mnom i u Beč i u Grac. I u Budimpeštu i u Varšavu. Koliko god sam daleko odlazila nisam mogla da odem. Jedini smiraj nalazila sam na klupi ispred mramorne ploče sa koje me on ozbiljno gledao. U polo majici. Sjećam je se. Bijela sa crnom kragnom.

Koliko sam takvih mogla da mu kupim…

Tu na klupi ispred njegovog spomenika sam bila kod kuće. Tu je on našao svoj mir, a mi smo prihvatili činjenicu da ga nema.

Kako je samo otišao i nikad se nije vratio, to je bilo jedino mjesto na kojem je postajala jasno da nikada neće doći kući i da nas ipak nije pronašao. Iako ga je kod kuće čekala ružna šarena košulja koju nikada nije volio. I nije ova zemlja kriva što smo mi bili budale pa smo tim kod kojih sada idemo kao jeftina radna snaga dozvolili da nam kroje budućnost. Nije ona kriva da bi je mrzio.

Rekao je jednom davno Aleksa Šantić:

„Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.”

Nije hljeb tamo samo gorak. Ponekad je i sladak. Doslovno.

Tamo ništa nije ni moje ni tvoje. Sve je tuđe. Probaj prvo da zavoliš svoje i da ga prihvatiš. Ima ova zemlja toliko toga da ti da.

Vaspitanjem i obrazovanjem studentima pružamo mogućnost da se osposobe, ne samo da rade ono što žele i što je korisno, nego i da spoznaju i cijene ono što je lijepo. Kod naših studenata razvijamo svijest i spoznaju da učenje nije produkt nastavničkog predavanja, već je to produkt onih koji uče, jer krajnji cilj obrazovanja i vaspitanja je ispunjen i srećan život. Pomažemo im da shvate da postaviti pravo pitanje predstavlja pola znanja i da budu svjesni trajne istine da što više znaš, više vrijediš.

Zajedno sa studentima, Institutom za naučno istraživački rad i preko 92 angažovana asistenta, docenta i profesora, kreiramo moderne studijske programe za buduća zanimanja.

Ukoliko tražite kvalitetno obrazovanje koje je istovremeno i pristupačno?

Naš fakultet nudi najbolje!

• Ne morate da plaćate visoke školarine da biste imali svakodnevnu komunikaciju sa profesorima i mentorima.
• Uživajte u dinamičnom studentskom životu i mnogim aktivnostima, a da pri tom ne opterećujete svoj budžet.
• Naši programi studija su prilagođeni vašim interesima i karijernim ciljevima, a cijena ostaje pristupačna za svakog studenta.
• Nudimo popuste do 80% prilikom prepisa sa drugih fakulteta.

Prijavite se sada i postanite dio naše dinamične studentske zajednice.

Za više informacija o prijavi i našim programima, posjetite našu web stranicu https://nubl.org/uslovi-upisa/

Mjesto gdje počinje budućnost!

Čini da cvijeće
Raste i cvjeta
Dok i sama cvjetaš
Darujući novi život
Meni
Cvijeću
Budućnosti

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke. 

Manifestaciju je svečano otvorio gradonačelnik Banjaluke, Igor Radojičić, koji je istakao da upravo ovakvi događaji idu u smjeru u kojem i on vodi Banjaluku.

“ I Banjaluka će biti “Smart city” i mi već radimo sve da se krećemo u tom smjeru. Ovakvi događaji su prava osnova za tako nešto,” istakao je on.

Pozdravljajući mnogobrojne predstavnike javnog i političkog života Republike Srpske, direktor Visoke škole”Banja Luka College”, prof.dr Mladen Mirosavljević istakao je značaj ovakvih događaja, kroz koje visokobrazovne institucije ostvaruju neophodne kontakte sa privrednim subjektima.

U okviru manifestacije predstavilo se desetak firmi koje svojim poslovanjem i razvojem već uveliko rade na pametnijoj budućnosti.

Prisutni su imali priliku da vide pametni bicikl, pametne kućne aparate, pametne solarne klupe, 3D printer, električne trotinete i brojna druga tehnološka dostignuća.

Posebna zahvalnost ifirmama koje su nam omogućile “Dan budućnosti”: Soković sportu, Movero trotinetima, Elda Luxu, Infocom-u, East Codeu, Telemaxu, kompaniji m:tel, Automarikonu, DOOB 3d Labs-u, ETMAX-u, LežiBegu kao i brojnim medijima koji su podržali događaj, istakli su sa BLC-а.

Ne samo da smo kao vrsta prevazišli tradicionalne oblike komunikacije, nego sada idemo i pod plahte, gdje nam ne trebaju ljudi, kada možemo imati robote.

Zvuči suludo? Naime, do 2030. godine biće uobičajeno imati neki oblik virtuelnog seksa, dok će čak i ranije sva domaćinstva sa visokim prihodima biti u mogućnosti nabaviti seks robota.

Načini na koje ćemo upoznavati ljude mogao bi značiti izlaske sa hologramima ili kroz virtuelni prozor sobe partnera. Virtuelna realnost i “internet genitalije” kao i napredne seksualne igračke, tek su neke od naprednih znanstveno-tehnoloških inovacija, za koje se vjeruje da će transformisati čovjekovu intimu.

Da na neke nećemo morati čekati, potvrđuje podatak kako već sada imamo proizvode koji emitiraju partnerove otkucaje srca putem zvučnika ispod jastuka, kao i seksualna pomagala koja se aktiviraju putem aplikacije.

Ne samo da smo kao vrsta prevazišli tradicionalne oblike komunikacije, nego sada idemo i pod plahte, gdje nam ne trebaju ljudi, kada možemo imati robote.

Pretpostavke su takve da se vjeruje kako će do 2050. godine broj seksualnih odnosa sa robotima nadmašiti broj međuljudskih seksualnih odnosa.

Uprkos tome što djeluje nerealno, britanski stručnjak za umjetnu inteligenciju i autor knjige na istoimenu temu, David Levy ističe kako se ovo ne razlikuje mnogo od korištenja seksualnih lutaka, koje su mnogim ljudima prihvatljive.

Ono što ih čini poželjnima jeste njihova jednostavna upotreba, jer za razliku od ljudi ne očekuju od vas ništa. Zato su popularne među stidljivim osobama, kao i onima koje imaju psihološke probleme, ali i nisko samopouzdanje.

Koliko će čitava situacija imati efekta na partnerske odnose, ostaje vidjeti, ali jedno je sigurno, neke od promjena su već sada vidljive.

Upravo zato u Americi 50% brakova završava razvodom, dok se u Velikoj Britaniji nalazi oko dva miliona samohranih roditelja. Onlajn način upoznavanja partnera preuzima vodstvo, jer se komunikacija počinje lakše i odvija naizgled spontanije. Međutim, neminovna nuspojava ovakvih odnosa jesu i nerealna očekivanja.

Da stvari nisu samo puka projekcija budućnosti, svjedoči i Matt McMullen koji je već 1997. godine lansirao RealDolls, seksualne lutke od silikona koje se prodaju po cijeni od 5000 do 10000 dolara. Ono što on posebno naglašava jeste njihova osobnost, jer one nisu samo lutke.

One su toliko realne, da ih ljudi tretiraju kao prave osobe. Nisu samo za jednokratnu upotrebu i stavljanje pod krevet, već se sa njima razvija odnos, koji tvorac želi dodatno unaprijediti. Upravo zato namjera mu je raditi na razvoju sistema umjetne inteligencije kako bi one mogle razgovarati sa korisnicima i mijenjati izraze lice, jednako kao Scartlett Johansson u filmu “Ona”.

Nisu samo za jednokratnu upotrebu i stavljanje pod krevet, već se sa njima razvija odnos, koji tvorac želi dodatno unaprijediti.

Seksualnost je definitivno jedno od još uvijek nedovoljno istraženih polja i ostaje pitanje kuda će nas zapravo budućnost odvesti. Uprkos tome što podržavamo pravo na izbor i bliskost sa svime što ljudi smatraju prirodnim, ne možemo da se ne zapitamo, gdje je nestala bliskost među ljudima? U milijardama živih bića, nismo uspjeli pronaći ono što sada nastojimo u robotima. Zašto?

Do 2030. godine biće uobičajeno imati neki oblik virtuelnog seksa, dok će čak i ranije sva domaćinstva sa visokim prihodima biti u mogućnosti nabaviti seks robota.

Veća upotreba savremene tehnologije, računara i smartphona za čitanje je dovela do toga da posjećenost bibilotekama nikad nije bila manja. Kako bi se učinilo nešto povodom toga, Fondacija Knight je ponudila nagradni fond od 1.6 miliona dolara za 14 učesnika koji smisle najbolju i najinovativniju ideju kako napraviti od biblioteke mjesto koje može ići u korak sa promjenljivim okruženjem. Neke od najzanimljivijih su sljedeće:

Online Computer Library centar je predložio udruživanje sa sajtom Vikipedija. Vikipedija je jedan od najposjećenijih sajtova na internetu i izvor mnogih informacija različite tematike. Ali činjenica je da su te informacije često netačne, neprecizne ili neodređene. Projekat podrazumijeva da literatura centra bude dostupna urednicima Vikipedije kako bi informacije koje plasiraju bile što relevantnije i tačnije. Sa druge strane umrežavanje bi njihovim zaposlenima omogućilo da se obučavaju za pozicije urednika.

Još jedan zanimljiv prijedlog je ponudila državna biblioteka u Dalasu. U njihovim prostorijama bi se organizovali časovi novinarstva za lokalne srednjoškolce, koje bi držali novinari iz Dallas Morning News-a kao i bibliotekari. Cilj je da se na taj način mladi uključe u dešavanja u lokalnoj zajednici, sklone sa ulice a i da doprinesu vraćanju novinarstva na jedan ozbiljan nivo koji se donekle izgubio.

Norveška Enter Biblo Toyen je sve samo ne tradicionalna biblioteka. Osmišljena je kao tematski park za djecu 10-15 godina čiji su roditelji zaposleni i predstavlja pravo mjesto gdje se uči na interesantan način. Ovdje knjige nisu raspoređene po naslovima niti žanrovima nego po temama prilagođenim dječijem uzrastu što podstiče kreativno razmišljanje. Povremeno se održavaju časovi kuvanja, 3D printinga, slaganja lego kocki i slično što ovakvo mjesto čini daleko zanimljivim za djecu.

Iznajmiti knjigu iz automata, ništa lakše. Ta ideja nam stiže iz Švedske gdje je osmišljen Bokomaten, automat za iznajmljivanje knjiga. Dovoljno je ukucati naslov knjige, platiti karticom i knjiga je na dohvat ruke. Automati su jednostavni za rukovanje i predviđeni su za visokoprometne lokacije kao što su metro stanice. Ovaj projekat je imao svoju primjenu u mjestu Yuba County, Kaliforniji i doživio je uspjeh.

Jedna od zanimljivih usluga koje biblioteke u Americi nude jeste „electronics petting zoos“. Posjetioci su u mogućnosti da se upoznaju sa najnovijim aparatima i savremenom tehnologijom prije odluke o kupovini. Ovakav koncept je posebno privlačan starijim osobama koji još uvijek ne znaju pravilno da rukuju sa aparatima kao što su tableti i e čitači. Tehnologija na taj način i njima postaje mnogo više pristupačna i ne toliko komplikovana.

Koja se vama najviše dopada?

Bojana Rogić

Ja sam stajao u redu u banci… dobro, lažem, bio sam na kauču kod kuće sa svojom ljub… dobro, listao instagram profil random malodobne žene, šta sad! Zvoni telefon, stiže poruka od prijatelja. Otvaram nerado, “Boško opet posl’o sliku da vidim kako krmad napreduje.” Kad ono, članak “Glasa” sa naslovom “Autoput Banja Luka – Doboj će se zvati 9. januar”.

“Jebote! Daj plajvaz, osjećam kako riječi naviru!”

Nekoliko sati kasnije, u znoju lica svog, porodio sam tekst ispod.

Povratak u budućnost

U trenutku kada točkovima stupiš na neki od malobrojnih novoizgrađenih puteva u Bosni i Hercegovini, državi koja je odmah po rođenju priključena na aparate za preživljavanje, tvoj automobil postaje “Delorean” i nastaju poremećaji u kontinuumu prostor-vrijeme.

Faktički (da, FAKTIČKI) se voziš kroz vrijeme. U prošlost, da budem precizniji. Pazi sad te ironije: kliziš autoputem “9. januar”, i ako se voziš dovoljno dugo, proći ćeš kroz tunel “1. mart”! Ako to nije dokaz da se istorija ponavlja i groteskno šali sa nama, ne znam šta jeste.

Ti nazivi valjda služe da odmah sebi staviš do znanja da se u ovom bućkurišu od države uvijek nalaziš u 1992. godini. Čisto da se ne bi iznenadio kad stigneš u Sarajevo (ideš iz Banjaluke, znači da u Sarajevo ideš samo do Ambasade SAD po vizu za “Work&Travel” ili radiš u “zajedničkim institucijama”) i uđeš u jednosmjernu ulicu “Zelenih beretki.”

Serem, a? “Imaš li kalendar, momčino”, čujem Bogdana kako se sprda iz zadnjih redova. Nije, Bogdane. Sve što trebaš uraditi da shvatiš da si u sred ’92. je da samo nakratko skreneš pogled sa skupih predizbornih puteva. Videćeš čemer, smrt i jad, što kaže pokojni pjesnik.

Vidjećeš pokojne industrijske gigante koji se nisu pomjerili ni makac od 1992. Pomjerio se samo pokradeni inventar iz njih. Vidjećeš rupe od metaka po fasadama. Vidjećeš mrtvace i ranjenike. Hodaju, ali su mrtvi i ranjeni – vjeruj mi na riječ.

Evo, evo, da udarim brigu na veselje. Narod traži veselo.

Imamo mi, vjerovali ili ne, još jedan autoput! Vodi ka Evropi! Naravno, govorim o ono malo muke prema Gradišci, jedinstvene u svijetu po mnogo čemu.

Pored toga što ima uklete naplatne rampe koje smo skupo platili zbog tuđeg javašluka (neki i glavom), i pored toga što putarinu plaćaš na ulazu (2,5 KM, išao ti 10 ili maksimalnih 30 kilometara), ovo je možebitno jedini autoput koji završava – nigdje.

Susjedne Hrvate živo zaboli pička da grade sa nama most koji je, priznaćemo, jako važan kada hoćeš preći rijeku.

Nego, imam ja jedan prijedlog.

Hajde da sjednemo zajedno, vlast i kreativci, i da se dogovorimo kako da konačno počnemo koristiti potencijal govana u kojima živimo. Prvi ću, nije mi problem. Imam jednu ideju koja (po mom mišljenju, a sad neka me sofra ispravi ako nisam u pravu) jako uspješno spaja: autoput Banja Luka – plićak u Savi… pardon, Banja Luka – Gradiška, mlade i perspektivne ljude, bolju budućnost i ekstremne sportove.

Koncept je jednostavan. Trebaju nam mladi ljudi (do 35 godina, Omladinski savjete Republike Srpske!) koji žele da žive i rade. Nadležno ministarstvo nek raspiše konkurs (khm, khm), a možemo i iscimati Red Bull za neke pare (oni vole te ekstremne gluposti). Po principu javno-privatnog partnerstva, kako samo mi to znamo.

Sama igra ide ovako

Mladi, iz svih krajeva naše zemlje ponosne, hvataju zalet od kuće, sve sa koferima. Uključuju se na autoput u Banjaluci i jure do Gradiške, u kojoj je postavljeno veliko zaletište (kao na skijaškim skokovima).

U suštini, pokušavaju da preko Save preskoče u Evropu. Možemo manifestaciji čak i dati funky naziv “Skok u Evropu”. (Da preduhitrim, nit’ je Kroacija neka Evropa, nit’ je Evropa više neka Evropa – samo osluškujem puls omladine!)

Stvar postaje još zanimljivija! Kako bi ova manifestacija u potpunosti mogla oponašati svakodnevnicu, u čamcima (kojih nema dovoljno za Civilnu zaštitu) raspoređenim duž obale će sjediti:

• Predsjednici entiteta, trojica predsjednika države, predsjednici skupština, kantona i ostalih kućnih savjeta,
• Ministri svih nivoa sa svitom od vozača, pomoćnika i savjetnika,
• Univerzitetski i drugi nastavnici,
• Izabrani radnici “sa budžeta” koji sjede u kancelarijama, iako su odavno zreli za penziju,
• Vršnjaci takmičara zaposleni po partijskoj, rodbinskoj, krevetskoj ili kakvoj drugoj šteli,
• Ostali (prijedlozi na tviteru).

“Šta će ti silni ljudi raditi u čamcima?”, pita se Bogdan, već umoran od ove alegorijske kobasice.

Pucati. Iz pištolja, pušaka i zolja, iz ručnih i nožnih bacača. Iz praćaka. Pucati na omladinu koja želi da živi, radi i razmnožava se. Sve u namjeri da im se spriječi da prodišu. Sve standardno i ništa drukčije nego inače.

Tako ćemo imati ovaj svakodnevni jad i čemer, samo će ga prenositi Eurosport 2 u full HD rezoluciji! Čisto da se stvar zaokruži, neka program vode Milan Kalinić i Zmaj od Šipova.

Valjal’?

Aaron je 1999. godine otišao na rehabilitaciju, a nakon toga je ušao u program liječenja koje mu je odredio sud. Otada je potpuno trijezan. U međuvremenu je počeo raditi na restauraciji klasičnih automobila da bi na kraju u Lancasteru, Kaliforniji otvorio svoju malu radnju. Nekoliko godina kasnije djeca iz komšiluka su počela da se skupljaju ispred njegove garaže i kada su mu rekli da bi voljeli naučiti raditi taj posao, Aaronu je na pamet pala sjajna ideja. Pokrenuo je neprofitni projekat “Lost Angels Children’s Project” (Projekat djece izgubljenih anđela”) koji danas siromašnoj, usvojenoj i ugroženoj djeci pruža program nakon škole sa fokusom na restauraciju “klasika”.

“Naš cilj je da ponudimo pozitivno i bezbjedno mjesto toj djeci na koje mogu doći, učiti i biti dio nečeg drugačijeg”, objašnjava Aaron i dodaje da oko 15 djece dolazi na časove tri puta sedmično i uče kako da naprave auto. “Djeca koja dođu ne znaju ništa o autima. Krećemo od nule, učimo ih da čitaju mjerne trake, rade sa vijcima i alatom, objašnjavamo im osnove bezbjednosti. Sve te njihove vještine tada prebacimo na rad na pravom klasičnom automobilu.”

Svake godine Aaron i njegovi đaci restauriraju jedan prilagođeni auto koji tada odlazi na sajam automobila. Sav prikupljeni novac odlazi za finansiranje ovog programa. Otkada je 2015. godine započeo priču oko cijelog ovog projekta Aaron je radio sa oko 100 mladih ljudi. Rezultat? Obje strane imaju koristi od ovoga-djeca uče u pozitivnom okruženju, a Aaron im je u mogućnosti pružiti stabilnost koju on nikada u djetinjstvu i mladosti nije imao.

“Ova djeca su još uvijek samo djeca. I dalje se brinu zbog video igrica i škole. I to mi je divno. Srećan sam zato što su oni i dalje djeca”, otvoreno priča Aaron.

U njegovoj radnji je mnogo mehaničara koji stalno rade na prilagođenim vozilima, muzika glasno svira i stalno se nešto dešava. To privlači djecu da vide o čemu se tu radi i uvijek žele da pomognu, a ne da samo stoje sa strane i posmatraju. Aaron i njegov tim im pruže tu priliku i svakodnevno gledaju kako djeca nadmaše same sebe. Mnoga od njih su pretpjela neku traumu ili probleme, a kako sam Aaron kaže, niko vas ne uči kako da se sa svim tim nosite. Upravo zbog toga u ovoj radnji se razgovara o normalnim temama kao što su životna iskustva i pritisci vršnjaka. Osim što ovdje mogu raditi na “klasicima” djeci se pruža prilika i da vježbaju boks u teretani. Aaron ističe da se to pokazalo naročito dobro za djecu koja imaju problema sa bijesom i samodisciplinom. Isto tako, stalno rade i na manjim umjetničkim projektima pa su tako nedavno djeca imala svoju prvu izložbu u Lancasteru koja je bila veoma uspješna.

Aaronov projekat ovoj djeci pruža mnogo više od znanja kako da budu mehaničari. Ovdje svi oni mogu otvoriti oči i vidjeti svijet i život na drugačiji i bolji način. Svi oni mogu poboljšati svoju budućnost.

Izvor: CNN