Danas jedan svakodnevni odjevni predmet, kupaći kostim za žene imao je burnu historiju. Tako se u Srednjem vijeku plivanje smatralo degutantnim, smatrano je praksom žena “sumnjivog morala”, a ako bi kakva uglednice se htjela okupati morala je to raditi uz preporuku doktora koji je plivanje preporučivao iz zdravstvenih razloga. Stvari su se malo relaksirale u viktorijansko doba, pa su se žene mogle kupati ali sve skupa sa nekoliko slojeva podsuknji jer se valjda nadalo da će one odvažne među ženama izgubiti bitku sa teškim podsuknjama i završiti na dnu jezera gdje im je i mjesto.

Godine 1907. u Bostonu, SAD, australska plivačica Anette Kellerman je uhapšena radi “nepriličnog izlaganja” jer je njen kupaći kostim pokazivao nadlaktice, koljena i vrat. Iza II Svetskog rata, 1946. godine pojavio se bikini. To ime se odnosilo na odjevni predmet za kupanje koji je pokrivao grudi i međunožje, ali je abdomen žene otkrivao. Dizajner bikinija, Louis Reard je ime odjevnom predmetu dao po otočiću u sred okeana Bikini Atoll. Otočić je poznat po ekplozijama. Naime na njemu su testirali nuklearne bombe. Dvodijelni kupaći kostim za žene tada je bio ravan odjeku nuklearke.

Druga nuklearka u odijevanju žene poslije bikinija, odjeknula je 2000-ih sa izumom burkinija. Složenica od burke i bikinija predstavlja kupaći kostim za žene koji pokriva cijelo tijelo i kosu. Obično ih nose muslimanke koje kada nisu u vodi, često nose i maramu na glavi.

Prvi grad koji je zabranio burkini je Cannes, grad koji kada ne skida žene na plažama, u slobodno vrijeme, promoviše sve vrste ljudskih sloboda kroz legendarni Cannes Film Festival. Gradonačelnik, David Losnard je kazao “da zabranjuje kupaći kostim koji propagira nečije religijske afinitete dok Francusku potresaju teroristički napadi radi očuvanja javnog reda i mira”, te da taj kupaći kostim “ne poštuje lokalne običaje i sekularizam”.

Tako su, muškarci Istoka i Zapada, češkajući se i skakučući plažama u malenim gaćama koje pokrivaju manje od smokvinog lista, uvijek raspravljali o tome kakav dramatičan utjecaj na društvo ima koja količina pokrivenosti ili otkrivenosti žene.

Pored, božemeoprosti, kupaćih kostima u historiji će ostati zapisana i bestidnica Marlene Dietrich koja je u jeku svoje holivudske slave prva počela oblačiti smoking, a stil dopunjavati cilindrom i leptir mašnom. Nacionalne novine tada su se bavile njenim hlačama koje su do tada bile simbol muškosti, pa će je tako proglašavati ludom, bestidnicom i onom koja je prijetnja moralu. Najlakše je tako, biće da je moralnu i socijalnu provaliju u koju je srljalo njemačko društvo 30-ih, pred rat, otvorila Marlene svojim hlačama.

Da se stvari nisu pomjerile do 2017. dokazaće vam i eksperiment u kojem se kladim da će neko od čitatelja/ki doći do ovog dijela kolume i ispod komentarisati da “Svijet jeste postao proklet od dana kada su žene počele u odijevanju oponašati muškarce i obrnuto”. Vjerovatno će to biti isti onaj čitatelj koji iznad svega cijeni Saudijsku tradicionalnu nošnju u kojoj muškarci oblače duge haljine ne uvidjevši nikada to smiješnu činjenicu. Drugi, ozbiljniji i tužniji  dokaz da patrijaralni svijet nije mrdnuo dalje od rasprave o dužini suknje kod žene, jeste skora izjava Tarika Ramadana, kojeg sam i sama do nedavno smatrala progresivnim, a koji ustvrdi da se cijela hajka protiv pokrivenih žena muslimanki vrši da bi se razaranjem njenog morala razorila i porodica koja čini osnovnu ćeliju neke civilizacije. Prije svega, kao pokrivena žena, za početak tvrdim da marama na glavi nije magični čuvar nečijeg morala niti mjerilo istog. Drugo, degutantno mi je isticanje žene kao vječne najslabije karike nekog društva preko kojeg se isto uništava. Ispadosmo kao greške u programiranju softvera, slabe tačke u firewallu. A, ovako pišu o ženi isti oni koji tvrde da su žene takvi dragulji svijeta da se trebaju pokrivene čuvati daleko od tuđih očiju.

U međuvremenu, na Zapadu žene sisaju život iz sebe liposukcijama i sanjaju o bijelom hljebu kako bi stale u S bikini koji je iz godine u godinu sve manji, na Istoku se slade sjedeći po skupim sofama koje debljaju pozadine jer tamo je teže popuniti S, a kosti nisu na nekoj vrijednosti.

Ovdje, na ovom propuhu mentalnom između Istoka i Zapada, odjeknula je treća nuklearna bomba prošle sedmice. Ministar vanjskih poslova Austrije, Sebastijan Kurtz je dobronamjerno kazao da se naša zemlja mora što prije priključiti  u EU, jer je zabrinjavajući postao trend rasta radikalizma što se vidi po tome što “u Sarajevu ili Prištini se, na primjer, ženama plaća da potpuno pokrivene izlaze na ulicu, kako bi promijenile sliku u gradu”.

Kurtz ovdje referira na žene koje potpuno pokrivaju lice i koje su logikom patrijarlalne paradigme postale simbolom terorizma. Duge brade, kratke hlače, bež boja, raketa, ništa od toga ne asocira danas na teroristu kao žena koja pokriva lice crnom tkaninom.

Degutantno je to što u vrijeme rastućeg fašizma i fobije po cijelom svijetu prema pripadnicima neke vjere kakva nije zabilježena od antisemitističe propagande pred Drugi svjetski, jedan ministar zemlje sa nezavidnim bremenom historije po pitanju fašizma sebi dozvoli ovakvo mahalsko i šovinističko targetiranje jedne skupine izjavom  “rekla-kazala” dokazne vrijednosti. Jer zašto bi se Kurz sjetio pa iznio stvarne podatke, jednostavno provjerljive, o tome koliko građana naše zemlje je u periodu od proteklih pet godina prešlo Sirijsku granicu da se u ime neke svoje ludosti bori na strain ISIL-a. Ako ja znam slučaj od jedne četveročlane porodice, koja se i danas uredno javlja i šalje slike ispod ISIL zastave i proklinje sina koji nije htio sa njima u “sveti rat”, biće da sigurnosne agencije Austrije znaju puno više od mene. Ali težak je to podatak za raspravljati, lakše je pojednostaviti stvari i kazati da su neke žene nekako obučene dokaz radikalizacije i isturiti svjetini na volju da tumači izjave i nečije razloge pokrivanja kose, pa i lica.

Sa druge strane, impotentni jad od naših državnika i vjerskih uglednika, umjesto da se bavi pronalaskom pravnog i legitimnog načina kažnjavanja govora mržnje sa jedne strane i još bitnije, uhvati se u koštac sa onima koji jesu element radikalizacije i koja se, DA!, širi našom zemljom, sakrio se iza suknji i marama pokrivenih žena i isturili ih kao živi zid skrenuvši priču sa radikalizacije i nemogućnosti stizanja EU standarda na borbu za prava pokrivenih žena. Iz solidarnosti, svojom voljom “nepotpuno” pokrivene žene sada pokušavaju na ovaj ili onaj način, Facebook statusima, doskočicama i vicevima te tužnim tekstovima iz perspektive janjeta na klanju braniti zemlju od optužbi da je radikalizirana, braneći zapravo svoje pravo da slobodno šetaju obučene kako hoće, bez straha da će ih neki neonacist svezati maramom za stub ulične rasvjete u Beču.

Ali, od neonacista se ne brani natjecanjem u najciničnijem FB statusu protiv nesretnog Kurtza koji i nije neprijatelj. Nego muško. I blago ksenofobičan. Od govora mržnje i radikalizacije se brani sistemski i pravno. Hvala Kurtzu što nas je još jednom podsjetio gdje živimo, u mizogonističkom svijetu gdje je rat protiv terorizma spao na ratovanje protiv ormara neke žene i u maloj, nevažnoj zemlji gdje se muškarci, koji nažalost čine vrh naše države, tresu iza živog zida od suknji i marama jer ne znaju kako tamo nekom drugom Kurzu izaći na megdan i objasniti da gube rat protiv radikala ove ili one orijentacije. Momci, izađite iz ormara!

Prije svega… Znate li koliko plaža na Azurnoj obali je isključivo namijenjeno psima? Mnogo.

Dakle, burkini nije zabranjen. Već nije vrijeme za to… A to vam mediji ne govore. Francuska se uvijek prilagođavala svima, a kada je jednom zamolila da se njoj prilagode, vraća joj se skandalima. Život u Francuskoj prije, tokom i poslije “skandala Burkini” zvuči ovako:

Ako nemate dom, daće vam.

Ako nemate para, davaće vam novac čitav život ako treba.

Ako nemate para da platite stan, platiće vam Francuska.

Ako ste trudni, ne plaćate NIŠTA pa čak dobijate (puno) para na račun da ne bi djetetu nešto zafalilo.

Ako rodite u Francuskoj, dijete vam dobija francusko državljanstvo.

Ako nemate posla, daju vam pare dok ne nađete posao.

Ako ste druge vjere: sve to isto važi.

I ljudi više ne dolaze u Francusku zbog francuskih pisaca, umjetnika i istorije već zbog tih silnih poklona.

U Francuskoj najmanje Francuza ima, da li ste to znali? I još se govori da Francuskoj nečija vjera smeta? To nije tačno. Francuska dočeka raširenih ruku sve LJUDE svake vjere i nacije. Pa čak nema pasa lutalica, jer i oni dobijaju dom.

U francuskim medijima se ne govori o burkiniju, jer vam pošalju pismo da se izvine i objasne da je dio države pod “vanrednim stanjem” i da će to sve proći. Francuska je dala svima i vraća joj se atentatima.

Da li ste zaboravili da se prije mjesec i jedanaest dana krv prolila u Nici? Zato je burkini zabranjen SAMO NA NEKOLIKO PLAŽA gdje se ljudi najviše kreću i SAMO tu gdje još uvijek važi vanredno stanje. Ljudi su još u strahu. Da, jer sve je još friško.

Da li znate da se prijetnje napadima na ljude na Azurnoj obali u toku dana dešavaju svakodnevno? Te prijetnje su postojale i prije slike burkinija. I, da li znate da ne možete ući u prodavnicu, a kamoli u tržni centar, bez da vas pregledaju, pretresu i iz torbe izvade sve? Pa zašto ne bi onda pregledali i burkini? Pa eto, nikad se ne zna, možda i sakrije bombu.

‘Nikad se ne zna’ važi sve dok je vanredno stanje.

Ispod burkinija se krije strah i manjak slobode. Ako piše da je burkini zabranjen, tako će da bude. Jer će se tako ljudi osjećati sigurnije, jer ljudi paniče i trče na sve strane kad čuju običnu PETARDU. Da, dobro ste pročitali. Petarda diže paniku.

Pitate me, da li opravdavam potez policajaca koji su je natjerali da se skine tu pred svima? Pa, fino piše da je zabranjeno. Nema uopšte da se pita zašto to rade, kad je bila upućena. Kao kad prekršite zakon, svjesno idete na svoju štetu… Ili je provokacija. A policajci su tu da rade svoj posao, ne vjerujem da bi bili srećni da neko skida njihovu ženu. Ali bi ti isti policajci sigurno pitali svoje žene zašto su baš morale ići na tu plažu kad ih je toliko mnogo koje nemaju tu zabranu. Oni su nju na kraju pustili na miru, jer nije imala oružje ispod nošnje. Dakle, nije stvar u njoj niti njenoj vjeri već u opasnosti. Svima su na plaži pretresli stvari prije nego sto su došli, a zašto bi ona bila izuzetak? Možda je grubo od strane policajaca, ali je grubo i od nje prekršiti ono sto piše… Jer joj se nikada prije nije zavirivalo u burkini, a i neće zauvijek.

Trudna sam. Trudnoću provodim kući. Ne palim TV, jer ne mogu gledati kako još neko umire. Idem na plažu samo ako je policija blizu, jer se bojim da moje dijete neće vidjeti svijet. Odem da prošetam psa nekad na Promenadu i izbjegavam dio te iste da ne bih gledala krv koju čak kiša ne briše.

I šta će dočekati moje dijete, pitam se? Hoće li moći da se igra sa djecom ispred kuće? Vaša se djeca i dalje igraju ispred zgrade, ovdje ne. Ovdje čovjek plače nad tijelom mrtve žene, a novinar mu priđe s upaljenom kamerom da ga upita: “Kako se osjećate?” Da li ste shvatili poentu?

Ne zamarajte se medijima, ionako nije veselo. Već uživajte u slobodi, vi se bar nemate čega bojati. Jer ako je Balkan bio, uvijek će i ostati najveseliji i najzdraviji narod ovog svijeta, nemojte da vam to oduzmu. I pitaćete me, šta ja radim još u Francuskoj ?

Francuska je super. I volim vidjeti kako se plava boja mediteranskog mora mijenja po boji neba. Od plave do sive…

I dođite, samo ne sada, jer je sada Azurna obala tužna. Ne dirajte je.

Sjećam se kao da je juče bilo.

Godina 2006., mi na ljetovanju na Hvaru. Porodično. Predivan juli, čini mi se. Doručkujemo na bazenu, a ispred nas, iz vode, izlazi žena u burkiniju, lice joj je otkriveno, ali je potpuno obučena, svaki dio tijela joj je prekriven, sem stopala, čini mi se.

Šok. Brat je bio vrlo mali pa je prstom upirao u nju, jer se mi ljudi bojimo nepoznatog. Sjećam se da nam je svima tada tetka objasnila da je “to njen kupaći i baš kao što si ti izabrao da obučeš samo te male gaćice, ona najbolje pliva u svojoj haljini”. Mi smo nastavili da gledamo u nju krajičkom oka, a kasnije smo se šalili na tu temu “ajoj koliko njoj treba da se osuši” ili “Garant ne može brzo plivati, jer ta odjeća popije mnogo vode”. Ona je imala i svoj ćilim i molila se svom Bogu, tu ispred nas. U međuvremenu sam se obrazovala, čitala, upoznala i razumjela kulturu takvog življenja. Ali upravo ključ leži tu – u edukaciji o nepoznatom.

Čudno, zar ne? I vi biste je gledali ispod oka, zar ne?

A šta mislimo, mi svi zajedno, gledaju li oni nas ispod oka kad pucamo iz puške kad nam se rodi, uda, vjeri, diplomira? Ili kad pozovemo i one koje volimo i ne volimo ispod šatora da proslavimo sve i što treba i što ne treba, dižući kredit tim povodom pa ga vraćajući od novca koji smo zaradili pod tim istim šatorom? Mislite li da naše žene nisu njima čudne dok paradiraju u grudnjaku i gaćama po pijesku? Ma šta nas briga, mi smo superiorni.

Što je rekla moja koleginica: “Dobrodošli na planetu gdje je koznazašto postalo normalno biti i go i narkoman i sve izvrnuto naglavačke, ali nije normalno biti musliman.” Kako smo došli u tu fazu?

Pokušajmo, bar na momenat, da se zamislimo u burkinijima tih žena na plaži. Ustala je, obukla se, krenula na plažu u zemlji u kojoj živi ili u koju je došla turistički. Izašla je u onom što je njena koža svaki dan, u burci, samo onoj za plažu. Došla na plažu, da bi je nakon nekolko trenutaka opkolilo nekoliko naoružanih policajaca, tražeći od nje da se skine. Momci, može li to malo indiskretnije? Francuzi su stvarno pretjerali. Nije mjesto za šalu, znam. Uglavnom, jelda da ne možete? Samo ću vam reći da bi i vas, djevojke u bikinijima, djevojke koje gurate gaće u guzu da bi vam i guza pocrnila pa tako špartate plažom i vas gledaju svi oni, samo vam neće napisati kaznu za to, mada bi vam rado broj napisali na papirić.

Otkud nekom pravo, otkud nekom ideja da se na zakon poziva tražeći od žene da se skine? Izlažući je sramoti svjetskih razmjera? Čineći njenu sramotu većom od mora koje je ispred nje?

I dok se u Francuskoj brane govoreći da oni to rade iz najboljih namjera, kako te žene ne bi bile izložene maltretiranju od strane ljudi, jer u svijetu vlada strah od terorista, u Škotskoj su odlučili da žene s hidžabom mogu obavljati posao policajki. Jer, alo svijete, to je njihov izbor, to je njihova koža.

Burkiniji su kul, ma koliko mi ćutali o tome.

Uostalom, evo, pronađite vi razliku između ova dva odijela?

I dok se mi iščuđavamo, cokćemo i krstimo nad svim što se dešava u svijetu, a nikako se nas ne dotiče, jer mi smo oni superiorni, Rahid Nekaz, francuski bogataš (mrzim etikete, ali njegov novac je ovdje važan) je nazvao sve gradonačelnike dvadeset i šest francuskih gradova i tražio da direktno njemu šalju kazne koje pišu ženama u burkinijima, jer će ih sve on platiti, kao što je platio i kaznu žene oko koje se digla frka i pokazala sva sloboda zemlje Francuske. Bravo, Rahide, iako je to samo liječenje posljedice.

Ako pažljivo iščitate sve strane tekstove i naslove o ovom nemilom događaju, koji se sigurno dešava već dugo vremena, ali evo sad je internet saznao za njega, najglasniji protiv burkinija su muškarci. Umrimo zajedno od smijeha, jer šta oni znaju o odjeći koju žena nosi? Pričaju o tome kako “one to ne rade, jer vole, već su natjerane ideologijom”. Pa ćeš ih ti naoružani policajče, osvijestiti tako što ćeš ih natjerati da se skinu, tu pred tobom ili da ti plate 120 eura. Sjajno.

Čitam kako Sarkozi hoće da se takva odjeća zabrani svuda, ne samo u javnim ustanovama i na plažama, ma ne dajte im da budu ono što jesu, ne dajte! Čitam kako gradonačelnik Nice smatra da te žene to oblače samo da isprovociraju jadne Francuze. Ali on će im dohakati, već je dvadeset i četiri kazne napisao za takvo oblačenje.

A časne sestre nam ne smetaju, je li? Njima ništa nije nametnuto ideologijom, one su samo došle da smoče nogice.

Ovo nije sloboda. Ovo je akt seksizma i rasizma.

Ovoj planeti, pod hitno, treba vraćanje na fabrička podešavanja.

A sad, pogledajte kako burkiniji mogu biti potpuno fenomenalni. Jer se žene u njima osjećaju dobro, slobodno i onako kako one žele.

Nego, gdje ima da se kupi taj burkini za nas novopečene majke koje se ne osjećamo dobro još uvijek u svom tijelu?

“Plivanje u kupaćem kostimu ne bi trebalo biti šokantno”, navode žene koje su se okupile u Facebook grupi za promociju ove kampanje.

Trenutno se u grupi nalazi oko 3.200 žena, koje je okupila 27-ogodišnja djevojka nakon što se plašila skinuti u kupaći kostim, jer je postojala opasnost od verbalnog i fizičkog napada na nju. Ova kampanja je takođe odgovor tradicionalistima koji na društvene mreže postavljaju fotografije žena u bikiniju, sa teškim optužbama da djeluju protiv društvenih vrijednosti.

Članice grupe su se prvi put okupile 05. jula na lokalnoj plaži. Prvog dana je bilo oko 40 žena, da bi već trećeg dana taj broj porastao na 200.

“Naš cilj nije da stvorimo mnogo buke, već da sofisticirano mijenjamo društvo. To se može postići  samo ako se ljudi naviknu na ono što smatraju zabranjenim. Ne želimo mijenjati njihovo viđenje stvari, već probuditi u njima toleranciju i prihvatanje drugih”, kaže organizatorka kampanje.

Mnogi Alžirci se protive bikiniju jer ga smatraju simbolom zapadnih vrijednosti. Neki od njih ističu da su ovi stavovi dodatno pojačani kada je prošle godine Francuska vodila agresivnu kampanju protiv burkinija, a svijet su obišli prizori policajaca koji ženama naređuju da obuku nešto prikladnije sredini u kojoj se nalaze.

Bikiniji nisu zabranjeni u Alžiru, ali se smatraju neprikladnim zbog čega društvo osuđuje žene koje ih nose.

Telegraph.co.uk