Pojam burnouta više nije rezerviran samo za direktore, liječnike ili ljude koji rade po 15 sati dnevno. Danas o kroničnoj iscrpljenosti, emocionalnom zamoru i osjećaju da su “pregorjeli” sve češće govore pripadnici generacije Z i milenijalci, često već u ranim dvadesetima ili tridesetima.

“Vikala sam na frizerku”: Slavne dame prisjetile su se svojih najgorih frizura

Iako na prvi pogled djeluje da mlađe generacije imaju više slobode, fleksibilnije poslove i više mogućnosti nego ikada prije, stvarnost je puno kompleksnija.  Upravo zato burnout danas dolazi brže i puno tiše nego prije.

Kultura “stalne dostupnosti”

Jedan od glavnih razloga zbog kojih današnje generacije brže doživljavaju burnout jest činjenica da gotovo nikada nisu potpuno offline. Granica između posla i privatnog života danas je puno tanja nego prije.

E-mailovi, poruke i poslovni zadaci dostupni su 24 sata dnevno, a osjećaj da uvijek moramo biti dostupni stvara kontinuirani mentalni pritisak.

Društvene mreže i konstantna usporedba

Prijašnje generacije uspoređivale su se s ljudima iz svog okruženja, dok se danas uspoređujemo doslovno sa svima. Društvene mreže stvaraju osjećaj da svi oko nas postižu više, rade bolje, putuju više i izgledaju uspješnije. Takva konstantna usporedba lako vodi osjećaju nedovoljnosti i kroničnom stresu.

Pritisak da budemo uspješni u svemu

Danas više nije dovoljno imati samo dobar posao. Očekuje se da istovremeno gradimo karijeru, treniramo, njegujemo društveni život, radimo na sebi, putujemo i pritom budemo produktivni i emocionalno stabilni.

Upravo taj pritisak “savršeno posloženog života” mnoge dovodi do iscrpljenosti prije nego što toga postanu svjesni.

Nesigurnost i osjećaj stalne utrke

Mlađe generacije odrastale su uz ekonomske krize, nesigurno tržište rada i osjećaj da se moraju stalno dokazivati kako bi zadržale stabilnost.

Informacijsko preopterećenje

Mozak današnjih generacija svakodnevno procesuira ogromnu količinu informacija: od notifikacija i vijesti do sadržaja na društvenim mrežama.

Konstantna stimulacija ostavlja vrlo malo prostora za pravi odmor, zbog čega mnogi imaju osjećaj mentalnog umora čak i kada fizički ne rade ništa zahtjevno.

Zadovoljna.hr

Šta se zapravo krije iza iscrpljenosti koja nadilazi običan umor i prerasta u duboko psihološko stanje?

U novoj epizodi Oslobođene, psihologinja Elma Pašić govori o burnoutu, pritiscima koje sami sebi namećemo, perfekcionizmu i društvenim očekivanjima koja žene guraju da budu sve u isto vrijeme.

Kada borba za balans postaje neizdrživa, šta znači izgovoriti “ne mogu više” i kako prepoznati prve znakove sagorijevanja te naučiti postaviti granice bez osjećaja krivnje.

Istaknula je da ljudi, bez obzira na godine, često nisu sposobni prepoznati vlastite emocije. Iako razvijamo različite vrste pismenosti (digitalnu, medijsku ili financijsku) emocionalna pismenost ostaje zanemarena. Kako objašnjava, nemoguće je upravljati emocijama ako ne znamo šta tačno osjećamo.

– Da bismo negdje stigli, moramo znati gdje idemo. Isto je i s emocijama; ne možemo ih regulisati ako ih ne prepoznajemo, poručila je Pašić, naglašavajući da je imenovanje emocije prvi i ključni korak ka njenom razumijevanju i upravljanju.

Govoreći o emocionalnoj regulaciji, govorila je o sistemu preživljavanja, koji se aktivira u trenucima stresa i ugroze, kada dominiraju hormoni poput kortizola i adrenalina. Tada je fokus isključivo na “pregurati dan”. Drugi je akcijski ili dopaminski sistem, usmjeren na postignuća i konstantno pomjeranje granica. On nas motivira da budemo produktivniji i uspješniji, ali nosi i rizik, nikada nema

kraja. Uvijek postoji “još nešto” što treba uraditi, što često vodi ka iscrpljenosti i sagorijevanju. Pašić upozorava da je stalna zauzetost postala svojevrsni statusni simbol. U društvu se često vrednuje pretrpan raspored, što dodatno pojačava pritisak, posebno kod žena koje su od malih nogu učene da svoju vrijednost dokazuju kroz rad i postignuća.

Zaključuje da je emocionalna pismenost ključna za kvalitetan život, kako na poslu, tako i u privatnom životu, te da je važno učiti prepoznati i imenovati emocije kako bismo ih mogli zdravo regulisati.

Psihologinja Pašić govorila je i o sve češćoj temi sagorijevanja na poslu. Prema njenim riječima, sindrom sagorijevanja razvija se kod ljudi koji su izrazito posvećeni onome što rade, koji ulažu emociju, energiju i entuzijazam, ali pritom ne postavljaju jasne granice.

– Da bi neko sagorio, mora postojati gorivo, a to je unutrašnja strast i želja. Oni koji rade posao bez većeg angažmana, rijetko će doći do tog stanja, pojašnjava Pašić.

Naglašava da burnout nije rezultat samo lične ambicije, već kombinacije unutrašnjih i vanjskih faktora. S jedne strane, tu su radni uslovi, nejasni zadaci, kratki rokovi, nesigurnost i izostanak povratne informacije. U takvom okruženju ljudi često počinju preispitivati vlastiti rad i vrijednost. S druge strane, značajnu ulogu igraju i unutrašnji obrasci ponašanja. Perfekcionizam, potreba da se bude najbolji ili uvjerenje da “ako ne uradim ja neće niko”, dodatno povećavaju pritisak. Kako ističe Pašić, perfekcionizam nije težnja ka izvrsnosti, već često prikriveni oblik anksioznosti i straha od neuspjeha ili odbacivanja.

– Iza toga stoji duboko uvjerenje da nismo dovoljno dobri i strah da ćemo biti zamijenjeni ili odbačeni, zaključuje ona, dodajući da je upravo prepoznavanje tih obrazaca prvi korak ka prevenciji sagorijevanja.

Izvor: Oslobođenje

Napredne metode snimanja mozga otkrile su da kronični stres na poslu uzrokuje oštećenje mozga. Istraživanja istovremeno pokazuju da ga možete zaštititi i očuvati njegovu otpornost određenim životnim navikama i strategijama suočavanja sa stresom.

Sve je više neuroznanstvenih dokaza da kronični stres na poslu šteti mozgu. Dok pažljivo pratimo zdravlje srca i funkciju pluća, mozak – organ koji upravlja svime u našem tijelu – često zanemarujemo. Baš kao što profesionalni sportaši štite glavu od ozljeda, znanstvenici danas potiču radnike da zaštite svoj mozak od neuroloških opasnosti uzrokovanih dugotrajnim stresom na poslu.

Iznenadni i intenzivni pritisci na poslu mogu potaknuti strukturne promjene u moždanim krugovima koje s vremenom utječu na cijeli živčani sustav. U takvim trenucima stresne misli vrte vam se po glavi kao jato morskih pasa: nelagoda prije prezentacije, nerealni rokovi, nepravedan ili pretjerano autoritativan šef, seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje među kolegama – sve to može držati mozak stalno preplavljen hormonima stresa.

Kultura u kojoj je stalna žurba normalna i u kojoj se prekovremeni rad smatra poželjnim s vremenom ostavlja trag. Tzv. 9–9–6 radno vrijeme – od 9 do 21 sat, šest dana u tjednu – izravno se povezuje s oštećenjima mozga. Stalan strah od gubitka posla, učestale kritike ili dugotrajna neizvjesnost oko otkaza dodatno narušavaju mentalno i fizičko zdravlje.

Istraživanja pokazuju da dugotrajno izlaganje kortizolu može doslovno “stanjiti” ključne dijelove mozga. Kronični stres povezan je s atrofijom moždanog tkiva i smanjenjem ukupne mase mozga. Povišeni kortizol oštećuje hipokampus, regiju ključnu za dugoročno pamćenje, i slabi prefrontalni korteks, koji upravlja fokusom, donošenjem odluka i izvršnim funkcijama.

Tu priča ne završava. Dugotrajni stres povećava rizik od anksioznosti, poremećaja raspoloženja i smanjene kognitivne fleksibilnosti – sposobnosti da se prilagodite, razmišljate kreativno i sagledate stvari iz nove perspektive.

Još zabrinjavajuće, nova istraživanja sugeriraju da dugotrajno izlaganje stresu na poslu može povećati rizik od degenerativnih bolesti mozga, uključujući demenciju i Alzheimerovu bolest, piše Forbes.

Kratkoročno vaš je mozak iznimno otporan. Mnoge promjene uzrokovane stresom mogu se poništiti kad pritisak prestane. No kad visoka razina stresa potraje mjesecima ili godinama, neurološka oštećenja mogu postati postojana i trajna.

Mozak određuje kako radite, koliko brzo napredujete u karijeri i kako starite. Zato je važno razumjeti što mu treba kako bi ostao zdrav – i kako ga možete zaštititi od svakodnevnih stresora. Dobra vijest je da nekoliko relativno jednostavnih koraka može prekinuti začarani krug stresa.

Postavite jasne granice između posla i privatnog vremena

Mentalno odvajanje od posla nakon radnog vremena ključno je za zdravlje mozga. Istraživanja pokazuju da je sposobnost da se isključite i prestanete razmišljati o poslu jedan od najsnažnijih zaštitnih čimbenika protiv izgaranja te da pridonosi boljem kognitivnom oporavku i većem osjećaju dobrobiti.

Zaštita mozga počinje postavljanjem jasnih granica – od kratkih pauza tijekom dana, preko gašenja računala u određeno vrijeme, do ograničavanja mailova nakon radnog vremena i stvaranja prostora u kojem se živčani sustav može smiriti i resetirati.

Pokretom zaustavite ciklus stresa

Tjelesna aktivnost jedan je od najučinkovitijih načina za ublažavanje bioloških učinaka stresa. Kretanje snižava razinu kortizola, poboljšava protok krvi prema mozgu i potiče lučenje BDNF‐a – proteina koji štiti moždane stanice i čuva zdrave neuronske veze.

Velika istraživanja pokazala su da redovita aerobna aktivnost usporava propadanje mozga, povećava volumen hipokampusa i poboljšava pamćenje.

Dajte prednost kvalitetnom, dubokom snu

Mozak se obnavlja dok spavate. Kronični stres lako poremeti san, a manjak sna dodatno povećava neurološko opterećenje. Stručnjaci preporučuju dosljedan raspored spavanja, manje ekrana prije odlaska u krevet i mirno, tamno okruženje.

Kvalitetan san regulira kortizol i podržava pamćenje, koncentraciju i emocionalnu stabilnost.

Smanjite izloženost toksičnom radnom okruženju kad god je moguće

Ako stres uzrokuju toksičan šef, uznemiravanje ili kaotična organizacijska kultura, nikakva meditacija to neće riješiti. Kad god možete, smanjite izloženost – postavljanjem jasnih granica, dokumentiranjem problematičnog ponašanja, traženjem internog premještaja ili planiranjem izlazne strategije. Uklanjanje izvora kroničnog stresa često je najmoćniji potez koji možete povući za svoje mentalno i fizičko zdravlje.

Naučite mozak kako da izađe iz kroničnog “stanja prijetnje”

Kad mozak percipira stalnu prijetnju – kritike, nesigurnost posla ili prevelik pritisak – živčani sustav ostaje zaglavljen u dugotrajnom stanju borbe ili bijega. Tehnike poput mindfulnessa, sporog i dubokog disanja te promjene perspektive mogu pomoći da se mozak vrati u smirenije, regulirano stanje, čime se poboljšavaju fokus, emocionalna kontrola i sposobnost donošenja odluka.

Oslonite se na svoju mrežu podrške

Socijalna povezanost prirodni je protustresni mehanizam. Razgovor s pouzdanim kolegama, prijateljima ili mentorima pomaže regulirati emocionalne reakcije i smanjuje osjećaj izolacije, koji često prati stres na poslu.

Neuroznanstvena istraživanja stalno pokazuju da snažni i podržavajući odnosi smanjuju razinu kortizola i ublažavaju tjelesni odgovor na stres, štiteći mozak od dugotrajnih negativnih posljedica.

Stres nije cijena uspjeha

Kronični stres na poslu često se smatra neizbježnom cijenom ambicije, ali neuroznanost govori suprotno. U okruženjima koja su ispunjena stalnom žurbom, kritikama i nesigurnošću, moždani odgovor na stres može ostati aktiviran mjesecima ili godinama.

Dugotrajni pritisak ne iscrpljuje vas samo emocionalno – on može fizički preoblikovati vaš mozak. S vremenom taj stres može promijeniti moždane krugove povezane s pamćenjem, fokusom, regulacijom emocija i dugoročnim mentalnim zdravljem.

Ohrabrujuće je to što je mozak i dalje iznimno fleksibilan. Male promjene – više sna, više kretanja, više podrške i više vremena za oporavak – mogu vratiti mentalnu otpornost i prekinuti stresni ciklus. U kulturi koja veliča stalnu dostupnost i prekovremeni rad, zaštita mozga možda je jedna od najpametnijih odluka koje možete donijeti za svoju karijeru i zdravlje.

Kako stres na poslu utječe na zdravlje i produktivnost

Kronični stres na radu ne utječe samo na mozak, već ima i šire posljedice na zdravlje i funkcioniranje zaposlenika. Prema podacima Hrvatskog zavoda da zaštitu zdravlja i sigurnosti, stres na poslu jedan je od najvećih izazova u području zaštite zdravlja i sigurnosti na radnom mjestu s kojim se suočavaju organizacije širom svijeta. On negativno utječe na sve sudionike u organizaciji te može dovesti do zdravstvenih i ekonomskih problema.

Radnici koji doživljavaju visoke razine stresa češće imaju fizičke i psihičke zdravstvene poteškoće, smanjenu motivaciju i učinkovitost, a njihova sigurnost na radu može biti ugrožena. Kao posljedica toga, organizacije bilježe veće troškove, dok njihova produktivnost i konkurentnost na tržištu rada opada.

• Podaci Europske agencije za sigurnost i zdravlje na radu (EU-OSHA) ilustriraju opseg problema:
• Stres na radu drugi je najčešće prijavljivani zdravstveni problem povezan s radom u Europi.
• 50–60 % izgubljenih radnih dana pripisuje se psihosocijalnim rizicima i stresu na radu.
• Oko 50 % europskih radnika smatra da je stres povezan s radom uobičajen na njihovom radnom mjestu.
• Gotovo 80 % poslodavaca u Europi zabrinuto je zbog stresa na radu, dok 40 % smatra da je upravljanje psihosocijalnim rizicima teže nego drugim rizicima u zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu.

Samo manji broj organizacija u Europi ima procedure za upravljanje stresom, uznemiravanjem i nasiljem na radnom mjestu, a kao glavne prepreke navode osjetljivost teme i nedostatak stručnosti.

Izvor: miss7zdrava

“Progresivni gubitak idealizma, energije i smislenosti vlastitog rada.”

“Začarani krug neučinkovitosti, međuljudskih konflikata, zanemarivanja vlastitih potreba.”

“Razdražljivost, gubitak slobodnog vremena i uopće želje da imaš svoje vrijeme.”

“Miks jada, tuge, bijesa, nemoći, nepravde…”

“Imala sam osobnost koja je žurila u panici i strahu da stigne baš sve što sam zacrtala.”

“Osoba u burnoutu nije motivirana za borbu, već je ravnodušna i pozitivne promjene na poslu joj ne donose olakšanje jer je izgubila očekivanja i nadu.”

“Stalno su stizali pritisci a ja sam žurila da stignem ispuniti sva neprestana očekivanja.”

“Neugodan telefonski poziv oko nekakve organizacije nečega dok sam vozila po autoputu nakon kojeg sam počela nezaustavljivo plakati pa sam morala stati sa strane na pola sata.”

“Kad sam otišla na bolovanje opet nisam spavala jer sam i dalje bila involvirana u proces hoćeš/nećeš.”

“Kad sam dala otkaz, tu večer sam zaspala kao top i nakon jako dugo vremena spavala 8 sati u komadu.“

“Ako nešto nije dobro, ako nešto osjećamo u želucu kao krivo, to jest krivo i tako trebamo reagirati.”

Šta je zapravo burnout sindrom?

Sindrom sagorijevanja – burnout nije medicinska dijagnoza ali ga Svjetska zdravstvena organizacija prepoznaje kao profesionalni fenomen.

Burnout je definiran kao produženo stanje stresa vezanog uz posao čiji se vrhunac manifestira potpunom emocionalnom, mentalnom i fizičkom iscrpljenošću. U posljednje vrijeme govori se i o drugim vrstama burnouta koje nisu isključivo vezane uz posao. Briga o bolesnim članovima porodice, pa čak i roditeljstvo također mogu izazvati burnout.

Burnout i depresija se ponekad pogrešno podvode pod isto jer imaju slične simptome, ali su suštinski vrlo različiti. Premda sindrom sagorijevanja može imati i simptome depresije, to nije medicinska dijagnoza za razliku od depresije. Osim toga, okidači burnouta su najčešće vezani uz poslovno okruženje osobe, dok se depresija javlja nezavisno od okolnosti u kojima se osoba nalazi. Još jedna važna razlika leži u činjenici da se simptomi burnouta javljaju u poslovnim situacijama a depresija je prisutna u svim aspektima života. Sama depresija nije predispozicija za sindrom sagorijevanja.

Iznenadit će vas da burnout zapravo ima veći uticaj na stres nego što je obrnuto. Što ste u ozbiljnijoj fazi burnouta osjećat ćete veći stres na poslu zbog, recimo, striktnih rokova. Postepenim razvijanjem simptoma doći ćete u situaciju da posao doživljavate kao ekstremno stresno iskustvo: previše je posla, premalo vremena, stres vas potpuno preplavljuje. Tako upadate u začarani krug i potrebno je što prije potražiti pomoć.

Iako je burnout oblik stresa važno je znati razliku. Od običnog stresa se možete oporaviti određenim tehnikama opuštanja, a burnout je rezultat nakupljenog zapuštenog stresa i zahtijeva dugotrajan i ozbiljan oporavak.

Iscrpljenost koja prati burnout drugačija je od one koju izaziva stres nakon dugog dana ili teške sedmice na poslu. Iscrpljenost može biti tako ozbiljna da vas potpuno onesposobi. Manjak energije, umor, mentalna udaljenost od posla, pesimizam, cinizam i smanjena produktivnost – simptomi su koji bi vas trebali alarmirati da možda proživljavate sindrom sagorijevanja. Iako postoje kontroverze u vezi s ovim fenomenom, ne može se poreći da je stvaran.

Podložnost sindromu sagorijevanja varira od osobe do osobe – dva uposlenika mogu prolaziti kroz iste izazove u radnom okruženju ali različito reagovati na njih. Međutim, poznato je da su žene i mladi skloniji razvijanju simptoma burnouta.

Kako sve počinje?

Uzroke burnouta uvijek ćete pronaći u radnim okruženjima gdje je produžena izloženost stresu uobičajena. Također se navode i dodatni faktori: neravnopravan tretman, nesavladiva količina posla, nedostatak komunikacije, nejasna očekivanja i izostanak podrške od strane nadređenih.

Budući da je broj osoba koje doživljavaju sindrom sagorijevanja u stalnom porastu, možda bi trebalo razmisliti o poslovnim praksama savremenog svijeta koje dovode sve više ljudi na rub sagorijevanja. Da li je prirodno da nam je glava stalno pod vodom i jedva dolazimo do daha?

Savremena poslovna okruženja su u pravilu vrlo dinamična, zahtijevaju visoku produktivnost, isključivo su profitno orijentirana i njeguju kompetitivnu atmosferu. Veliki je pritisak da se ostvare poslovni i finansijski ciljevi. Veliku količinu posla potrebno je obaviti u što kraćem roku, koristeći minimum resursa. Prekovremeni rad se često podrazumijeva. Uposlenici svakodnevno žongliraju nizom zadataka u hektičnom vrtlogu bez preciznih uputa, ciljeva i očekivanja. Granice između privatnog i poslovnog su zamagljene i svima nedostaje vrijeme za sebe. Poslovi koje obavljamo u duhu neoliberalnih vrijednosti najčešće ne odražavaju naše lične vrijednosti, u njima ne pronalazimo svrhu i zaboravljamo ko smo. Konflikt između osjećaja sebe – svojih vrijednosti i neoliberalne radne kulture kreira krizu smisla. Tijelo na krizu smisla odgovara simptomima burnouta.

Kriza smisla se odražava i kroz još jedan fenomen – odlaganje spavanja iz osvete – vrijeme za sebe krademo od sna, da bismo vratili nekakav osjećaj kontrole nad svojim identitetom i potrebama. Osvećujemo se neoliberalnoj hustle kulturi samodestruktivnim ponašanjem.

Fenomen velike rezignacije (Big Quit ili Great Resignation) je vrlo zanimljiva pojava i nameće se kao još jedan odgovor na neoliberalne poslovne prakse.

U knjizi Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke Aljoša Bagola, slovenski nagrađivani kreativni direktor govori o svom iskustvu sindroma sagorijevanja: “…Vrlo dobro znaš kad pregoriš. Osim gubitka bližnjega, to je vjerojatno najgori osjećaj u životu. Čini se kao da si izgubio sebe.”

Bagola spominje i “četiri jahača pregorjelosti”:

Zahtjev za poslušnošću – odgoj stvara poniznost i poslušnost, poštujući tuđa pravila nemamo prostora za razvoj samopoštovanja, svoje potrebe zanemarujemo

Uslužnost i empatija – čine nas prijemčivima za preuzimanje tuđih problema i zato ranjivima

Preuzimanje odgovornosti – junačka crta ličnosti koja je zapravo kompleks niže vrijednosti

Potreba za dokazivanjem, perfekcionizam – nastaje kao posljedica odgoja – roditelji zahtijevaju odličnost i upoređuju nas s drugima, onda odgojimo snažnog unutrašnjeg kritičara

Simptomi

Burnout uključuje niz simptoma koji u konačnici mogu uticati na smanjenje kvalitete života i donijeti brojne zdravstvene probleme kakvi su nesanica, blago kognitivno oštećenje, dijabetes i kardiovaskularne bolesti. Simptomi burnouta nisu odmah uočljivi, ali s dugotrajnom izloženošću stresu, njihov broj i efekti se umnožavaju. Na težinu i obim simptoma burnout sindroma utiču i vanjski, uz posao vezani, ali i unutrašnji, lični faktori.

Fizički simptomi

• Pad imuniteta, česte prehlade
• Glavobolje
• Bolovi u prsima i mišićima
• Lupanje srca
• Unutrašnji nemir
• Umor, iscrpljenost
• Razdražljivost
• Emocionalno prejedanje (želja za slanim i slatkim) ili gubitak apetita
• Nesanica i poteškoće s usnivanjem i/ili razbuđivanjem
• Probavne smetnje
• Pojačano lučenje kortizola

Emocionalni simptomi

• Gubitak motivacije
• Osjećaj beznađa i bespomoćnosti
• Osjećaj neuspjeha, sumnja u sebe i sopstvene vrijednosti
• Smanjen osjećaj zadovoljstva
• Nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja
• Osjećaj alijenacije i usamljenosti
• Cinizam
• Pojačane emocionalne reakcije (plač, hiperventiliranje)
• Naizmjenični osjećaji euforije i tjeskobe

Bihevioralni simptomi

• Smanjena produktivnost u radu
• Otuđenje i društvena izolacija
• Odugovlačenje s izvršavanjem obaveza – prokrastinacija
• Paranoičnost u odnosima s kolegama
• Povlačenje i izbjegavanje odgovornosti u poslu
• Izljevi bijesa, prenošenje frustracije na osobe oko sebe, ispadi
• Zloupotreba lijekova i psihoaktivnih supstanci
• Depresija, anksioznost, napadi panike
• Iritabilnost
• Autoagresija ili heteroagresija

Kognitivni simptomi

• Loša koncentracija
• Zaboravljivost
• Smanjen obim pažnje
• Otežano primanje informacija
• Smanjene verbalne sposobnosti
• Problemi s kontrolom impulsa

12 faza burnouta

Burnout se razvija postepeno, tokom dužeg vremenskog perioda izloženosti stresu. Psiholozi Gail North i Herbert Freudenberger izdvojili su dvanaest faza burnouta.

1. Ambicija, potreba za dokazivanjem i perfekcionizam

U najranijoj fazi nema nikakvih znakova burnouta. Entuzijastični ste zbog novog posla, rado preuzimate odgovornosti i obaveze i učite nove stvari. Jako želite da budete produktivni do nivoa perfekcionizma zbog straha od neispunjavanja očekivanja. Da biste se dokazali možda ćete preuzeti više obaveza nego što biste trebali. Prevelika ambicija put je u burnout.

2. Tjerate sebe da radite napornije

Preuzimate više obaveza, brže se umarate i teže obavljate posao, ali vas ambicioznost tjera da radite napornije. Prisutna je i potreba da

sve radite sami i završite posao u najkraćem roku. Posao se prelijeva u privatni život, postajete ovisni o poslu i teško se ikad isključujete.

3. Zanemarujete sebe i lične potrebe

Zanemarujete svoje potrebe za snom, zdravom hranom i vježbanjem. Kao rezultat ovoga opada vam kapacitet pažnje, debljate se i patite od nesanice. Zanemarujete društveni život i svoje polje interesa.

4. Prenosite sukobe i krivicu

Frustracije rastu, upadate u konflikte s kolegama i prenosite frustracije na odnose s prijateljima ili partnerom. Umjesto da osvijestite činjenicu da je problem u vašoj pretjeranoj ambiciji i guranju sebe preko vlastitih granica, krivite šefa, zahtjeve posla ili kolege za svoje probleme.

5. Mijenjate vrijednosti da odredite vlastitu vrijednost

Mijenjate perspektivu, udaljavate se od onoga što vam je prije bilo važno i zanemarujete bliske ljude. Prijatelji, porodica i hobiji vam postaju sekundarni ili čak potpuno nevažni, posao postaje jedini prioritet u vašem životu. Sebe vrednujete isključivo kroz produktivnost i poslovne rezultate.

6. Sram i poricanje problema

Osjećate nelagodu i produktivnost vam opada. Počinjete se udaljavati od drugih. Kako ste promijenili vrijednosti počinjete upadati u konflikte s kolegama, percipirajući ih kao nekompetentne, neprofesionalne i lijene.

7. Socijalna izolacija, povlačenje

Udaljavate se od porodice i prijatelja. Izbjegavate izlaske i svaki poziv na druženje vam prestavlja opterećenje. Ljutite se ako vas neko kritikuje, osjećate se dezorjentisano i bespomoćno. Pričate samo o poslu.

8. Očite promjene u ponašanju

Ušunjava se cinizam, postajete agresivni, nestrpljivi, netolerantni i bijesni.

9. Gubitak sebe, depersonalizacija

Gubite identitet, odvajate se od sebe, od života, kao da izvana posmatrate vlastiti život. Ništa više nema smisla. Maštate o bijegu.

10. Unutrašnja praznina

Osjećate unutrašnju prazninu, tjeskobu i hvata vas panika. Perspektiva je zamagljena, sve oko vas je sivo i bljutavo. Osjećate se nesigurno i izgubljeno. Posao više nema svrhu. Prazninu ispunjavate alkoholom, nezdravom hranom ili psihoaktivnim supstancama.

11. Depresija i očaj

Depresivni ste i osjećate samoprezir koji mogu pratiti i suicidalne misli. Osjećate se neuspješno, neadekvatno i nesposobno. Život vam je izgubio smisao i tonete u beznađe.

12. Mentalni ili fizički kolaps

Finalna faza je potpuni fizički, mentalni i/ili emocionalni kolaps. Može se dogoditi nervni slom. Jednostavno ne možete više ništa. Ova faza zahtijeva hitnu medicinsku brigu i duže bolovanje.

Kako da spriječite sagorijevanje

Način na koji reagujemo na okolnosti i podražaje vrlo je individualan pa su predispozicije za burnout različite za svakoga. Savjeti u svrhu prevencije burnouta korisni su čak i kad smo već ušli u proces sagorijevanja:

• Promijenite posao ili razmislite o drugim opcijama
• Potražite profesionalnu pomoć
• Osigurajte dovoljno sna
• Jedite zdravo
• Vježbajte
• Pokušajte prakticirati Mindfulness i meditaciju

Izvor: feministika.ba

Performansom i odabranim lokacijama iziritirana masa sada vitla vilama i užarenim bakljama. Krenula je podno Frankenštajnovog zamka da zapali uskrslo mezimče Marine Abramović. „Bolje da nešto rade“, napisao je jedan vredni komentator na Fejsbuku. „Ovo vrištanje vidim kao kompenzaciju za nedoživljene orgazme“, kaže zadovoljeni drugi. „Poziv da vrište stigmatizuje ženski rod i većinu žena koje se aktivno i hrabro nose sa svojim životima, obeležava ih kao histerične, bespomoćne i neuravnotežene“, napisala je žena.

Nema potrebe nabrajati stotine drugih komentara. U osnovi, gotovo svako ko u performansima vidi samo magarca Marine Abramović, ostavio je digitalni potpis pokazujući da fiksacija na kopitara proističe od prepoznavanja sopstvenog odraza u ogledalu. U nedostatku obrazovanja o savremenoj umetnosti, psihologiji i važnosti toga da se pojedini problemi učine vidljivim, postalo je očigledno da se ovde ne vrišti, ali se sasvim prikladno njače, muče i kevće.

Imajući to u vidu, performans je više nego uspeo, iako gotovo niko ne govori o simptomima izgaranja, kakvi su hronični umor, nesanica, depresija, gubitak apetita, oslabljen imuni sistem i drugi. Burn/Out je svoju vrednost dokazao time što je zapravo razotkrio da su žene postale novi homoseksualci – sudeći po reakcijama, izgleda da im je sve dozvoljeno, ali dok su u svoja četiri zida.

Nije to ništa čudno. Javni prostor je već dugo rezervisan za muškarce koji ne vrište, jer su im urlici prašumski. U različitim, horskim aktivnostima možete ih čuti kad god se grupa delikvenata zabavlja u autobusu, kad idu na utakmicu ili se sa nje vraćaju, kad jedni drugima lupaju glave, kad bauljaju pijani i drogirani po gradu, kad pružaju podršku invaziji Rusije, kad oni jaki, moćni i hrabri maštaju o Paradi ponosa, kad kao pristalice porodičnih i tradicionalnih vrednosti stenju u krevetima vanbračnih afera ili kad, recimo i to, podignu junačku pesnicu na svoju suprugu – u porodičnom nasilju u Srbiji u poslednje dve decenije život je izgubilo više od 300 žena.

Uprkos tome, armija ljudi nam sada licemerno poručuje da nije lepo vrištati u javnom prostoru. U prostoru društva u kom se žena seksualizuje, u kom sve pršti od napumpanih grudi, usana i istetoviranih obrva, ali se ta ista žena šizoidno uči da joj je seks zabranjen ako želi da bude poštovana. Nije lepo vrištati na mestu na kom većina žena pored posla ima dodatni kod kuće, gde će samo mali broj muškaraca priteći da pomogne i obavi neki „ženski“ posao. Tišina mora nadjačati izgaranje među nebeskim narodom, u kom se žene samoinicijativno drže podalje od crkve u vreme menstrualnog ciklusa, iako u njoj sedi od frižiderom ohlađenog predsednika skandalozno odlikovani vladika Pahomije. Mora se biti strašno tih i da bi se zaboravilo da Beograd nije centar svačijeg sveta, kao i da žena sa sela, ako poželi istinsku ravnopravnost, ima mnogo veću šansu da joj se umesto slobode ponudi konvencionalno jednoumlje, u kom će, koliko god smerna bila, nositi etiketu potencijalne kurve kad god sedne u komšijski auto, ostane duže u gradu, „neprikladno“ se obuče ili za iskrenog prijatelja ima muškarca, pa čik neka sebi dozvoli da bez posledica uradi sve što mužjaci mogu.

Mnogo mi ćutimo, kolektivno i opasno. Zato za ludnicu nije žena koja vrišti, već svako ko misli da se i one slobode koje su osvojene ne mogu izgubiti. Avganistan, u kom je gotovo preko noći zabranjeno devojčicama da idu u srednju školu, odličan je primer. A tu su sada i Sjedinjene Američke Države, u kojim se trenutno bije bitka za pravo na abortus, čijim bi ukidanjem bio ostvaren dugo snevani san i tamošnjih i ovdašnjih hrišćana u ekstazi.

Svakog klipana koji se pretvara da birokratijom tetošena prava garantuju život bez posledica društvenog konteksta zato bi trebalo poslati daleko od neme mame ili supruge, da kao vid inicijacije u zrelo doba, bar jednom u životu, sam opere sopstvene gaće i pozabavi se time šta će za ručak. Ili još bolje, može da testira pravno zagarantovane slobode o zabrani diskriminacije tako što će rodbini i prijateljima reći da je gej. Nije teško zaključiti da su homoseksualci omraženi delom i zbog toga što je za junoše gadno kada muškarac, na bilo koji način, a posebno svojom feminiziranošću, podseća na tobože ravnopravnu i bezrazložno besnu ženu.

Ako to ostavimo po strani, ostaje nam gomila drugih društvenih pokazatelja u kojima su mnogi mogli da primete podređen položaj, samo kada on ne bi bio toliko normalizovan da ne uspevaju ni da ga osveste. Pitanje koje mene, na primer, često dočeka, obično je prouzrokovano time što na dan krsne slave, kao neko sa penisom, skandalozno priđem sudoperi da pomognem majci da opere sudove. „Što se to ne ženiš da ti žena pere sudove i pomaže majci?“, kažu mi. Moj odgovor je obično: umete li da napravite razliku između supruge i kućne pomoćnice? Zato vi slobodno izgarajte, ako vam je lepo. Ima ko će na nepravdu da vrišti, i to sve glasnije i glasnije.