Kasnije me kopkalo, kao što me uvijek kopka ta tema. Jesmo li bile iskrene?

Ne znam za nju, znam da ja dijelom nisam. Znam da se iskreno veselim bebama, svima pa tako i onima koje se zateknu u mojoj neposrednoj blizini. Oduvijek je tako. Iako konstantno serem da sam kontra toga i da ne bih nikad bila majka znam da je to već postao moj obrambeni mehanizam jer sam bila blizu imanja djeteta ne jednom. Jer je želja, pa čak i obostrana, postojala. Jer imam kutiju sa stvarima koje povremeno kupim i čuvam. Za svoju curicu. Jednom. Nekad. Ako. Ne znam kada, kako i bude li uopće, znam samo da sam prije 10 godina imala potpuno drugačije planove za sebe i da mi je sad skroz nezamislivo da sam si tada htjela dvoje ili troje u godinama u kojima sam sad, isto kao što mi je nezamislivo da sad imam tek jedno dijete. Brojke su nebitne, ali gorak okus u ustima sve je prisutniji iako sam svjesna da vremena i te kako imam. Sve me to podsjetilo na jednu priču koju sam nedavno čula:

Prije 50 godina jedna mlada majka odlučila je obilježiti prvih 36 dana svoje djevojčice. 36 jer je toliko fotografija bilo u jednom filmu. Svakog dana je svojoj bebici s veseljem mijenjala odjeću i oblačila je po tada posljednjoj modi i snimila po jednu fotografiju. To su bili zajednički trenuci samo njih dvije i nije htjela ne sjećati ih se. Tu su bili momenti poput prvog otvaranja očiju, zijevanja, rasta ili opadanja kosice i svega onoga što svi roditelji znaju. Nakon što je ispucala film otišla je u foto radnju da ga razvije gdje je sve palo u vodu jer nije dobro stavila film u aparat. Fotografija nije bilo, a film je bio netaknut.

Ne znam za nju, znam da ja dijelom nisam. Znam da se iskreno veselim bebama, svima pa tako i onima koje se zateknu u mojoj neposrednoj blizini. Oduvijek je tako. Iako konstantno serem da sam kontra toga i da ne bih nikad bila majka znam da je to već postao moj obrambeni mehanizam jer sam bila blizu imanja djeteta ne jednom. Jer je želja, pa čak i obostrana, postojala. Jer imam kutiju sa stvarima koje povremeno kupim i čuvam. Za svoju curicu. Jednom. Nekad. Ako.

Suze koje je tada isplakala si ne želim ni zamisliti jer na samu pomisao da se meni tako nešto dogodilo plačem i ja sad, pored sve moderne tehnologije, 50 godina kasnije.

Zlobnici danas bi rekli da kud nije provjerila aparat, zašto nije ispucala više fotografija i filmova, zašto ovo, zašto ono… Nije. Tako se dogodilo. Obrišeš suze i ideš dalje.

Samo jučer sam snimila valjda 20-ak fotografija svog tanjura za ručak. Koji je svaki dan skoro isti. Tanjuri koje svi imamo iz Ikee. Na stolu koji svi imamo. Iz Ikee. I poludim kad nemam bateriju na mobitelu dovoljno punu da snimim nešto iste sekunde.

Ideja žene iz istinite priče je ono što danas svi radimo, 50 godina kasnije. I uzimamo zdravo za gotovo. Sumnjam da u to unosimo tolike emocije kao što je ona jer imamo filtere što za fotografije što za životne situacije i uvijek sve radimo u više primjeraka ali ne zato da se ne bi dogodile slične situacije kao iz priče nego zbog taštine i navike.

Majka je 20 godina nakon dočekala i svoje prvo unuče. Ne znajući hoće li biti curica ili dečko, pripremala se za taj događaj kupivši veliku bijelu košaru i dvije duge satenske vrpce za mašnu oko košare. Plavu za dječaka i ružičastu za djevojčicu. U trenutku kada ju je kćer, ona ista sa 36 fotografija koje nikad nitko nije vidio, nazvala i javila da je prvo unuče unuka, strpala je ružičastu vrpcu u torbu i dojurila u rodilište. Plavu vrpcu je iskoristila nagodinu za unuka.

Tu su bili momenti poput prvog otvaranja očiju, zijevanja, rasta ili opadanja kosice i svega onoga što svi roditelji znaju. Nakon što je ispucala film otišla je u foto radnju da ga razvije gdje je sve palo u vodu jer nije dobro stavila film u aparat. Fotografija nije bilo, a film je bio netaknut.

Iako još nisam majka smatram da je to najljepše što se jednoj ženi može dogoditi i da je svaka žena još ljepša kad postane majkom, bez obzira na kile i sitne nedostatke koje postpartum period za sobom nosi. Voljela bih jednom barem znati što se krije iza izjave poput “neka još malo bude samo moj” (izjava frendice koja se treba poroditi svaki čas) , kakva je emocija prvi puta ugledati nešto što čekaš toliko dugo, puno dulje od 9 mjeseci i snimiti 36 fotografija koje život znače. Jednom. Nekad. Ako.

A voljela bih i da majka iz priče doživi da zajedno sa svojom djevojčicom, dođe u rodilište s ružičastom ili plavom vrpcom nekih 30-ak godina nakon zadnjeg puta. Ne mora snimati fotografije, to će drugi.

Košara još postoji, čini mi se, u prizemlju.

Zagrljaj,

A.

Tekst prenosimo sa blogledalo.

Čekam te, dok po Evropama putuješ i gradiš svoj život dignut iz pepela. Da, po Evropama. Znam ja da samo jedna Evropa postoji, ali toliko mi te uzima da mi se čini kao da ih ima bar dvije, tri.

Čekam te i između dva čekanja slažem po obodima srca žile naše ljubavi koje će mi kucati dok te nema. Čekam te dok po internetu tražim linkove i gledam i tvoje i tuđe utakmice ne bih li te vidjela na terenu ili u publici. Ponekad pomislim da sam luda, ali zar nije sve oko nas i u vezi s nama takvo – pomalo ludo i neobično do neuklapanja u današnjicu?

Čekam… i sjećam se. Kako si me gledao na onom treningu u maloj dvorani škole u Budžaku. Kako sam potrošila memoriju diktafona na tebe. Da smo prvu kafu popili u tržnom centru. Trebalo je tada već da znam da će nam sve biti van standarda.

Jednom si mi rekao da jedva čekaš da ostarimo. Da li je to i najljepša moguća izjava ljubavi? Da li je svrha i cilj svega ostariti zajedno i biti sretan zbog svih tih godina u kojima smo se mogli raspasti, a nismo. Zbog svih godina u kojima smo se raspadali svako za sebe i krpili jedno drugo da bismo opstali kao cjelina. Znaš, i ja sam počela da jedva čekam da ostarimo.

Čekam te već dugo, godinama prije nego što si došao. Čekala sam te u svim bolničkim hodnicima mog života, predugim i pretamnim, da mi iz nekog svog hodnika mahneš i da odmorim dušu na tvojim ramenima. Čekala sam te predugo, u svim sobama označenim brojem, na svim škriputavim krevetima, dok ti u nekim drugim sobama nisi ni znao da čekaš mene. Da podmetneš ramena pod moju umornu dušu. Da mi kažeš kako jedva čekaš da ostarimo zajedno.

Čekam te, da sagradimo život, kuću, da imamo psa i mačku, posadimo paprike i posijemo luk na deset kvadrata ograđene bašte. Kupimo najveći bazen na akciji u nekom tržnom centru i osjećamo se kao britanski kraljevići. Da ti kažem da me nerviraš jer ne razumiješ da slavski tanjiri svi moraju biti čisto bijeli i da mrzim prokleti arkopal jer ga imaju svi i jer se osipa sa donje strane. Da se hvalim po naselju da mi je muž kupio mašinu za pranje suđa. Da ti složim alat po veličini, vrsti i boji, a da to nema nikakvog reda i logike i da mi zabraniš da ga diram.

Čekam da postanemo mater i ćaća. Mama i tata. Majka i tajko. I da ti natrljavam na nos svake sekunde što sam toliko i toliko sati rađala dijete a ono liči na tebe. A ustvari molim Boga već sad da nam djeca liče na tebe, jer ko će istrpiti tinejdžera mog karaktera. Da stvorimo i vaspitamo bar jedno biće na planeti koje će živjeti slobodno, neopterećeno predrasudama i različitim moranjima. Da onima poslije nas ostavimo dobar primjer, nešto malo naslijeđa i pune kofere životnih lekcija, koje će sve govoriti isto – sve je moguće, samo se usudi sanjati.

Čekam i tebe i tu našu starost. Da ne znamo gdje su nam naočari, cipele i zubne proteze. Da slažemo fotografije po zidovima i policama i pišemo datume na poleđinama. Da čistimo prašinu sa figurica koje smo kupili od onog posljednjeg eura koji nam ostane posljednji dan putovanja na koje uvijek krenemo sa manjkom novca.

Da se posvađamo oko toga koja medalja je sa kog takmičenja, a onda je ti okreneš i pročitaš, jer ja sam previše ljuta da se toga sjetim. Da jednog dana imamo više uspomena nego godina života pred sobom. Da kada nam se mladost odseli iz smrežuranih prstiju ostanemo sa prijateljstva i razumijevanja dovoljno da se volimo a ne trpimo do kraja života. Da imamo fotografiju sa Ohrida, iz Opatije, Višegrada, Palića, Prolom banje… i svih onih mjesta na kojima se penzioneri slikaju čučeći pored cvijeća u centralnom parku.

Da uz neku jutarnju kafu, tamo u nekoj šezdeset i kojoj kažemo: “Vidi, ostarili smo.”

Neću pitati zašto nisi gola
I zašto je voda hladna
Niti zašto si bosa

Život je pitanje
A danas ne postavljamo ni jedno
Zato sutra padamo ispite
Postalo je previše hladno
Ti i tvoje oči me ne lažete
Sakrij se iza svog imena
I baš kao i ono, ti ostani čista

Ono zrno ne spašavaj
Život je postalo jedno “opet”
Za njega se ne hvataj
Ostaje samo na strune smisla jastvo razapet&’
I čekaj

Život je postao čekanje
A ja ću doći
Pod mlaz hladne vode stati
Obesmišljavanje
Do spoznaje vodi

Život je spoznaja
Nisi gola, jer, si čista
Pijesak sa mene spada

Prikupio sam niti
Sklopio riječi
Ti si u pjesmi
A ja sam zalutalo slovo u tvojoj priči

Nisi rekla ništa
Sve odgovore unaprijed znala
Ispod tuša zbog mene stala
Meni je trebala ta hladna spoznaja

Ti si čista
Baš kao i tvoje ime- Kaja.

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa magazin. 

Vizualizirajte vrijeme

Apstraktno razmišljanje se kod djece počne razvijati oko devete godine života. Prije toga, njihov mozak radi na konkretniji način i zbog toga im je ponekad teško da shvate razliku između 15 i 45 minuta. Da biste to prebrodili vizualizirajte im vrijeme. Na primjer, nemojte im govoriti rečenice poput: “Krećemo za sat vremena” ili “Imaš deset minuta da pospremiš svoje igračke” već im objašnjavajte stvari na sljedeći način: “Tata će doći kad sunce zađe iza onog krova”. Iznenadićete se kada vidite koliko će vaši klinci i klinceze biti mirniji i strpljiviji.

Naučite djecu igrama za koje im ne treba niko drugi

Postoji nekoliko razloga zbog kojih je važno da se djeca nauče igrati i sama. Jedna od prednosti je što se mogu sami zabavljati bilo kad i bilo gdje. Dječija mašta nema granica i takve igre ne traže nikakve pripreme ili specijalne stvari. No, nemojte ih učiti da igraju samo igrice na mobilnom telefonu ili tabletu zato što one ne pružaju prostor za maštu i kreativnost jer su i kurs i rezultat igre već određeni. Bolje bi bilo da ih naučite da slažu puzzle, igraju se potrage za blagom, izmišljaju bajke ili glume.

Igra koja spašava situaciju na javnim mjestima

Klincima je uvijek dosadno čekati autobus ili mamu da se vrati iz prodavnice. Zato je potrebno da im odvratite pažnju od iščekivanja. Pitate se kako? Dogovorite se sa svojim djetetom o tome šta ćete tražiti oko sebe-koju boju, oblik ili stvar koja počinje na određeno slovo. Pobjednik je onaj koji gledajući oko sebe pronađe 20 (ili neki drugi broj) stvari koje odgovaraju zadatku i ima pravo na jednu želju. Ova igra je veoma zabavna, a pravila možete određivati u skladu sa godinama vašeg djeteta. Najbolje u svemu je što roditelji ne moraju ni da učestvuju zato što se dječica toliko užive u igru da će brojati i za njih i za sebe!

Najefikasniji način da naučite dijete da ne prekida razgovor odraslih

Nema ništa gore nego kad s nekim razgovarate, a vaše dijete upada u riječ i vama i sagovorniku. Kako da ga odviknete od toga? Blogerka Allison Hendrix ima odličan savjet. Objasnite djetetu da svaki put kad hoće nešto da kažete dok vi razgovarate sa nekom drugom osobom mora dlanom dodirnuti vaše rame ili ruku. Ako roditelj uzvrati dodir rukom to znači da je čuo dijete i obratiće pažnju na njega čim bude mogao. Na taj način ćete održavati kontakt i pokazaćete djetetu da ga poštujete i ne ignorišete.

Naučite dijete da strpljivo čeka rođendan ili vjerske praznike

Važni datumi poput rođendana, vjerskih praznika ili početka školskog raspusta se djetetu uvijek čine beskonačno dalekim. Kako da mu pomognete? Nabavite praznični kalendar i svaki dan do važnog datuma obilježite simpatičnim čestitkama, poklončićima ili slatkišima. Sva djeca vole iznenađenja i uživaće u ovoj uvertiri za veliki dan.

Izvor: Bright Side

Život.

Žvaći ga što duže možeš, da ne pada teško na želudac.

Ljubi ga što češće možeš, da se podsjetiš te slasti u danima kad je neljubljiv.

Ne uzimaj ga zdravo za gotovo nikad, a ni tad, jer hoće da sklizne među prstima skoro kao morski pijesak.

Ne ostavljaj mu bakšiš i ne pristaj na žvake umjesto kusura. Ostavljaj tu siću od radosti za dane kad je mrkli mrak.

Ne čekaj, ne očekuj, ne budi dočekivalica svih onih koje bi trebalo spasiti.

Ako misliš da možeš glavom kroz zid, ti de, možda je jastuk iza. Ne daj da te ubijede da bolje znaju tvoju glavu od svoje.

I ne vrijedi ti da se pitaš: Zašto baš ti.

Ja sam, umjesto tog pitanja znala sama sebi da kažem: Bolje ja nego neko koga volim.

Primjenjivo na sve situacije.

Doći će.

Dobri nalazi.

Prave ljubavi, jednostavne.

Ljudi koji ostaju.

Tereti koji se smanjuju.

Talasi koji donose samo dobre vijesti.

Odgovori.

Plusevi.

Dočekaćeš.

Jer sve je ovo samo ringišpil u selu koje živi samo kad je vašar. Uplati još jedan krug. Nek bar bude zabavno.

Radnici koji nikada nisu videli more

kad je sretnu misle da je dan lepši no inače

ta žena taj gigant ta država u državi

kad sam je prvi put video rekao sam: Eto kako treba da izgleda prestonica jedne zemlje

koja ostaje bez svetla kad ona sklopi oči.

Jedina nevina žena koja rađa decu

ta djevuška visoka kao podzemna železnica i lepa kao da uopšte ne postoji

njenu sobu su razneli mirisi

Ona se šminkala i češljala i to je sve što je uradila za poeziju.

Zakleo sam se da ću prećutati njenu prošlost

jer ja sam rođen sa mnogo više prljavština

no što ih je ona imala u životu.

Već nema u srpskom jeziku reči na koje se mogu osloniti

sa kojim bih poredio njene oči i onda mirno spavao

ima jedna zemlja velika kao njena trepavica

ta neosvojiva Rusija koju je ipak lakše osvojiti

od njenog poljupca koji mi je poslala telefonom

zapalilo mi se uvo na pošti jednoga drugoga grada

to famozno to zeleno to gorko uvo

koje je dugo stajalo kao antena na jednoj radio-stanici

otkidao sam ga i duboko u zemlju zakopavao

ali nije prestao da me poziva na telefon

svojom telepatskom azbukom svojim visećim mostovima.

Na mome srcu kao na gramofonskoj ploči

snimila je sve što je rekla u životu

njene korake, njen smeh i njen kašalj

njena duga šaputanja sa ljudima koje ne poznajem

gradove u kojima živomo vezuju naša pisma

ja ne znam za drugo nebo sem njenog kišobrana

kad me ona voli ne znam od čega živim

ne jedem, zaboravljam da dišem i vrlo često umirem

visoko u nebu se setim da ne umem leteti

prođem glavom kroz zid i vidim da sam pogrešio

tad zviznem nogom mesec iznad grada

i trčeći obilazim mesto gde ćemo imati

sastanak za nekoliko dana.

Njen najgori đak gutač ljubavnog plamena sa injem u ušima

tumačim svojoj krvi njeno preteško gradivo

pun otpadaka kao golfska struja

silazim niz stepenice u zemlju

i jedini ne znam za svoju tragediju

taj svirepi podtekst naše ljubavi

o suzo na jastuku uspomeno na pilota

koji nikada nije sleteo izgubljen u vazduhu.

Matija Bećković

Prije same procedure, potrebno je znati šta vam je to potrebno od dokumentacije:

• zahtjev za usvajanje,
• lična karta za usvojioca/ce,
• rodni list za usvojioca/ce,
• uvjerenje o državljanstvu za usvojioca/ce,
• vjenčani list za usvojioca/ce,
• ljekarsko uvjerenje za usvojioca/ce,
• dokaz o stambenoj situaciji za usvojioca/ce,
• potvrda o radnom odnosu i visini plate za usvojioca/ce,
• prijedlog i mišljenje stručnog tima nadležnog Centra za socijalni rad – prema prebivalištu usvojioca/usvojilaca, u sklopu mišljenja obavezno konstatovati da usvojiocu-usvojiocima nije oduzeta poslovna sposobnost, kao ni roditeljsko pravo,
• po procjeni Tima za usvajanje i druga dokumentacija.

Prema zakonu Federacije BiH usvajanje djeteta može biti potpuno i nepotpuno.

Potpuno usvajanje

Za potpuno usvajanje dijete mora biti starosti najviše do deset godina života. Potpuno mogu usvojiti bračni drugovi zajednički te maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja. Vanbračni drugovi dijete mogu usvojiti pod uslovom da vanbračna zajednica traje najmanje pet godina. Potpunim usvajanjem zasniva se neraskidiv odnos jednak krvnom srodstvu, a prestaju međusobni odnosi usvojenika i njegovih krvnih srodnika.

Nepotpuno usvajanje

Nepotpuno se može usvojiti dijete do osamnaest godina starosti, a ako je starije od deset godina potreban je njegov pristanak. Nepotpuno mogu usvojiti bračni drugovi zajednički, jedan bračni drug uz pristanak drugog ili maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja. Osoba koja nije u braku i vanbračni drugovi dijete mogu usvojiti pod uslovom da vanbračna zajednica traje najmanje pet godina i da za to postoje naročito opravdani razlozi. Nepotpunim usvajanjem između usvojenika i usvojitelja nastaju odnosi koji prema zakonu postoje između roditelja i djece, s tim da usvojitelj može usvojenika ograničiti ili isključiti iz nasljeđa.

Usvojiti se ne može srodnik po krvi u pravoj liniji, brat i sestra i dijete mlađe od tri mjeseca. Dijete maloljetnih roditelja može se usvojiti po isteku jedne godine od njegovog rođenja i to samo izuzetno, a dijete nepoznatih roditelja može se usvojiti nakon proteka tri mjeseca od napuštanja djeteta. Usvojilac može biti državljanin BiH, a može biti i strani državljanin ako je usvajanje u najboljem interesu djeteta i ako dijete ne može biti usvojeno u BiH.

Zahtjev za usvajanje se podnosi nadležnom organu starateljstva po mjestu prebivališta odnosno boravišta djeteta. Prije donošenja rješenja o zasnivanju usvajanja dijete se može smjestiti u porodicu budućih usvojitelja najduže šest mjeseci. Postupak je dvostepen, a u drugom stepenu nadležan je drugostepeni organ Uprave za poslove socijalne politike. Postupak usvajanja djeteta ne zahtijeva bilo kakve posebne troškove vođenja upravnog postupka.

I prema zakonu Republike Srpske usvajanje djeteta može biti potpuno i nepotpuno.

Potpuno usvajanje
Potpunim usvajanjem se između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao da se radi o krvnom srodstvu. To je trajni odnos i potpuno usvajanje se ne može raskinuti.

Potpuno se može usvojiti samo dijete uzrasta do pet godina koje:

• nema žive roditelje ili su mu roditelji nepoznati,
• roditelji koji su dijete napustili, a više od jedne godine ne zna im se mjesto boravka,
• roditelji koji su pred organom starateljstva pristali (dali saglasnost) da njihovo dijete bude potpuno usvojeno.

Potpuno mogu usvojiti samo bračni supružnici (ne možete usvojiti dijete ako ste samac), ako su oba ili jedan od njih stariji od usvojenika najmanje osamnaest godina. Potpunim usvajanjem prestaju sva međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih krvnih srodnika.

Nepotpuno usvajanje
Nepotpunim usvajanjem se između usvojenika i usvojioca i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece, ako zakonom nije drugačije određeno. Nepotpuno usvajanje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.

Usvojiti se može samo maloljetno lice ili lice koje je starije od usvojenika najmanje osamnaest godina. Ako bračni supružnici zajednički usvajaju isto lice, uslov od razlike osamnaest godina mora ispunjavati jedan od njih.

Za nepotpuno usvajanje potreban je pristanak oba roditelja djeteta, ako dijete ima roditelje.

Nije potreban pristanak roditelja:

• kome je oduzeto roditeljsko pravo,
• kome je oduzeta poslovna sposobnost,
• čije je boravište nepoznato najmanje jednu godinu, a u tom periodu se ne brine za dijete.

Bračni supružnici mogu zajednički usvojiti isto dijete. Dijete može usvojiti i samo jedan od njih, uz pristanak drugog bračnog supružnika. Ne može se usvojiti srodnik u pravoj liniji ni brat ni sestra. Staralac ne može usvojiti štićenika dok ga organ starateljstva ne razriješi dužnosti staraoca. Odnos krvnih srodnika u pravoj liniji (preci i potomci) bez obzira na stepen srodstva, predstavlja smetnju za zasnivanje usvajanja. Punovažno je samo usvajanje tuđeg djeteta.

Iz Centra za socijalni rad u Banjaluci dobili smo informacije kako je prosječan broj godišnjih zahtjeva za usvajanje 100. Trenutno je 104 djece bez adekvatnog roditeljskog staranja, od kojih je sedamnaestoro podobno za usvajanje (djeca čiji su roditelji umrli, čiji su roditelji dali saglasnost za usvajanje ili im je oduzeto roditeljsko pravo). U pitanju su djeca sa smetnjama u razvoju i djeca starijeg uzrasta, koja su zbrinuta u srodničkim porodicama, a za koju potencijalni usvojitelji nisu zainteresovani.

Organ starateljstva dužan je da u postupku obrade lica zainteresovanih za usvajanje ocijeni njihove opšte podobnosti za usvajanje, uzme u obzir starost, fizičko i psihičko zdravlje, stabilnost bračne zajednice, motive za usvajanje, sposobnost za roditeljstvo, emocionalnu stabilnost i zrelost usvojilaca. Potencijalni usvojioci trebaju imati detalje i pouzdana saznanja, koja se odnose na psihofizički status djeteta.

Podaci o broju usvojene djece pokazuju odnos između broja zahtjeva i broja ostvarenih usvajanja u Banjaluci.

Prema podacima “Kantonalnog centra za socijalni rad” u Sarajevu od 2010. godine prosječno je evidentirano stotinu zahtjeva za usvajanje godišnje. U 2013. godini usvojeno je šestoro djece, u 2014. godini desetoro, a u 2015. godini šestoro. Trenutno je na njihovoj evidenciji dvanaestoro djece podobnih za usvajanje. Međutim, kako navode iz Centra, riječ je o djeci sa ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama i djeci sa invaliditetom. Nijedna osoba nije podnijela zahtjev za usvajanje nekog od ove djece. Kako navode, važno je pomenuti da svi žele zdravo dijete. Tek u rijetkim primjerima usvajatelji žele dijete sa zdravstvenim poteškoćama.

Cilj teksta je bio predstaviti trenutno stanje i proceduru prilikom usvajanja, međutim ne mogu ne obratiti pažnju na ovih dvanaestero koji čekaju u Sarajevu. Ne samo oni, ne samo tu, već širom svijeta. Dočekaju li ta djeca ikad ikoga ko će ih usvojiti iz ljubavi i pomoći im?