To je prva poruka koja mi je stigla jutros od jedne majke, za potrebe teksta nazvat ću je Eva. To je jedan od desetaka, ako ne i stotina vapaja kakvi mi već mjesecima dolaze SMS-om, na WhatsApp, redakcijski e-mail, moj privatni e-mail, kolegama u redakciji… Posljednje dvije godine 60 posto e-mailova koji stižu u redakciju tiču se pravosuđa i sustava socijalne skrbi zbog skrbništva.

“Dobar dan, moram pisati sa lažnog profila. Prije 7 mjeseci suprug nasilnik je izbacio mene i naše dijete na cestu i to u razdoblju dok je trajala zabrana približavanja. Sutkinja me taj dan netom nakon izbacivanja strpala u Remetinec???? Sad je ukinuta zabrana približavanja i još sam dužna platiti kaznu????

Kći je optužena da psihički zlostavlja oca????

Sad se smijem vratiti u kuću, ali policija mi ne dozvoljava… Zamršeno, zar ne? Desetke mailova u kojima tražim pomoć je poslano na sve institucije… ni jedan odgovor nisam dobila. Nitko me ne želi čuti…. molim vas… trebam samo nečiji glas… Hvala”.

Ovo je druga poruka danas, stigla u inbox Facebooka. Već tri sata prikupljam snagu da odgovorim. Nemam snage još jednoj majci ili ocu koji nam pišu ponovno reći ono što ponavljamo na gotov svaki takav očajnički poziv u pomoć, jer ne znamo što drugo reći.

Nemam snage još jednom ponoviti ovim majkama kojima sustav uništava život i uništava djecu pred njihovim očima, da ne mogu napraviti njihovu priču jer ne smijem spomenuti niti jedan osobni podatak, niti Centar za socijalnu skrb kojem pripada, niti jedno ime.

Kako im reći da je obraditi priču za televizijski prilog od 12 minuta, bez imena i prezimena, bez živih ljudi s kojima će se gledatelj i čitatelj poistovjetiti, koja je previše apstraktna bez ijednog osobnog uvida – besmisleno, jer takva priča ne ostavlja dojam, ne postiže cilj. Jer televizijske priče na ovu temu izgledaju bezlično pune zamagljenih lica i promijenjenih glasova, lišene svake ljudskosti i natruha života. Tako obrađena novinarska priča nema odjeka jer ne smijemo uprijeti niti u jednu konkretnu osobu koja donosi odluke o životu nečijeg djeteta. I to zato jer zakon kaže da je to “u najboljem interesu djeteta”.

Povodom novog Porodičnog zakona u Republici Srpskoj, koji je stupio na snagu 1. septembra ove godine, obraćamo se svim institucijama, stručnoj javnosti i građanima Republike Srpske, želeći da blagovremeno ukažemo na višestruko štetne odredbe ovog zakona koje su direktno usmjerene protiv porodice, te da tražimo njihovo hitno ukidanje.

Zakon je uveo mnoge novine u pogledu uloge Centra za socijalni rad koji se stavlja u položaj iznad roditeljskog prava i prava djeteta i dovodi u pitanje i sami Ustav Republike Srpske kao najviši pravni akt koji garantuje posebnu zaštitu porodice i djece.

U javnosti se „podigla prašina“ oko odredbe prema kojoj roditelji ne mogu raspolagati štednjom djece bez saglasnosti Centra za socijalni rad, odnosno organa starateljstva.

Ne dovodeći u pitanje značaj imovine i važnost ovog pitanja, ne možemo a da javno ne postavimo pitanje svima: Šta je sa odredbama u kojima Centar za socijalni rad preuzima ulogu roditelja i umjesto njih u slučaju nesaglasnosti, donosi odluke o bitnim pitanjima koja utiču na život djece (član 102. Zakona koji glasi: „Pitanjima kojima bitno utiču na život djeteta, u smislu ovog zakona, smatraju se: obrazovanje djeteta, promjena ličnog imena, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad djetetom, promjena prebivališta djeteta, izdavanje putnih isprava djetetu i raspolaganje imovinom djeteta velike vrijednosti“)?

Zašto se u javnosti ne diskutuje o ovoj odredbi?
Ali to nije sve!

Novi zakon propisuje i jednu potpunu novinu, a to je privremeno izuzimanje djeteta iz porodice BEZ ODLUKE SUDA!???

Može li Ministar pravde ili neko iz zvaničnih instutucija pružiti javnosti odgovor na pitanje: „Ko može nekom roditelju oduzeti dijete (makar i privremeno) bez prethodno provedenog sudskog postupka utvrđivanja činjenica, okolnosti, izvođenja dokaza?“

Ovakva odredba sadržana u članu 119. Zakona derogira čitav pravni sistem na kojem počiva moderno pravo. Bez odluke suda, ljudima se ne može plijeniti ni pokretna imovina u izvršnom postupku, a novi zakon omogućava Centru za socijalni rad da dijete privremeno izdvoji iz porodice samo na osnovu Rješenja koje se ne može odložiti čak ni u slučaju žalbe.

Kaže zakon da je ovo moguće samo u slučaju ugroženosti života i zdravlja djeteta, odnosno neposredne opasnosti za život i zdravlje djeteta.
Šta neko u Centru za socijalni rad može smatrati ugroženošću ili neposrednom opasnosti za život i zdravlje djeteta?

Koliko je ovde prostora za razne zloupotrebe službenog položaja, kojih je u praksi ovog organa itekako bilo, o čemu mogu posvjedočiti mnogi roditelji koji su npr. zbog razvoda prošli torture od strane zaposlenih u ovom organu.

Kako je jedan organ javne uprave kao što je Centar za socijalni rad kvalifikovan, dovoljno stručan, informisan da može ovako važnu odluku da donese bez sudskog postupka???

Ovaj član 119. zakona je utoliko strašniji kada se pročita u cjelini jer u stavu 3. kaže: „Rješenjem o privremenom izdvajanju djeteta iz porodice organ starateljstva će odlučiti o zbrinjavanju djeteta kod drugog lica (???)prim.a)), u hraniteljskoj porodici, ustanovi socijalne zaštite ili drugoj ustanovi.

“ Opet pitanje upućeno na adresu Ministra pravde: „Ko je drugo lice kome organ starateljstva može povjeriti nečije dijete u slučaju „sumnje“???“.

Pitanja koje upućujemo cijeloj javnosti glase:

– Da li su djeca postala vlasništvo države?

– Da li roditelji više nemaju pravo da o bitnim pitanjima koja utiču na život djeteta odlučuju u okviru svoje porodice?

– Da li roditelji treba da budu u stalnom strahu ko će i kada u Centru za Socijalni rad posumnjati da je život i zdravlje djeteta ugroženo, pa će dijete smjestiti kod drugog lica ili u neku ustanovu bez odluke suda?

-Da li je iko, ko je donosio ovakve odrebe zakona, imao u vidu šta će se desiti sa jednim djetetom koje Centar za socijalni rad „u slučaju sumnje“ privremeno izdvoji iz porodice? Koliki je to stres za dijete? Šta će takva djeca doživjeti – traumu za cijeli život?

-Da li smo porodicu kao osnovnu ćeliju društva razorili i Ustav Republike Srpske kao najviši pravni akt stavili van snage?

Mi ćemo se za svoju djecu i očuvanje porodice boriti svim legitimnim sredstvima koja nam stoje na raspolaganju, a protiv tiranije i nezakonitosti!
Roditelji iz svih gradova Republike Srpske okupljeni u Udruženje građana „Roditelji ZA prava djece“

Igor  Požgaj

To je kod nekolicine izazvalo revolt, a preko društvenih mreža jedni druge pozivaju na povlačenje depozita do početka primjene ove odredbe.

U dopisu jedne banke, roditelj kao zakonski zastupnik djeteta se obavještava da se mijenja način raspolaganja novčanim sredstvima.

„Novi zakon je definisao da je u cilju zaštite prava djeteta koje je maloljetno i koje samostalno ne može raspolagati imovinom potrebno prethodno obezbijediti saglasnost Centra za socijalni rad za raspolaganje istom.  Dakle, prilikom raspolaganja imovinom djeteta, uključujući i novčana sredstva zakonski zastupnik je u zakonom definisanoj obavezi banci dostaviti saglasnost u vidu rješenja izdatog od strane organa starateljstva, odnosno Centra za socijalni rad“, navodi se u dopisu banke.

Banjalučanin koji nam je ustupio ovaj dopis kaže da je zbog dopisa odlučio da povuče štednju iz banke.

„Nemam snage, energije, a ni vremena da prikupljam ovu dokumentaciju. Ne vidim da će od svega ovoga biti išta korisno“, kazao je on.

Na društvenim mrežama otvorena je široka rasprava.

„Novi zakon je dao veoma široka ovlašćenja Centru za socijalni rad. Savjetujem roditelje da dječiju štednju podignu prije stupanja na snagu ovih odredbi, a novi zakon pročitajte jer je korisno znati koliko nam se svakodnevno oduzimanju roditeljska prava“, požalila se jedna od korisnica.

Direktor Centra za socijalni rad Banjaluka Irena Joldžić u razgovoru za CAPITAL pojašnjava da su odredbe koje ovo propisuju bile i u starom zakonu, ali da su se banke sada odlučile da ga primjenjuju.

„Procedura je takva da je roditelj i ranije trebao doći u Centar za socijalni rad da obrazloži zašto će da utroši ta sredstva jer je Centar za socijalni rad zadužen za zaštitu maloljetnih lica“, kaže ona.

Kaže da je cilj svega da se sredstva iskoriste u ono za šta su namijenjena i da ih dobije onaj kome se ona uplaćuju, a to je dijete.

„Nakon podnošenja zahtjeva sprovodi se upravni postupak. Potrebno je utvrditi u koje svrhe će se novac potrošiti nakon čega se izdaje saglasnost“, zaključila je Joldžićeva.

Podsjećamo, Porodični zakon Republike Srpske usvojen je u februaru ove godine, a jedan od ciljeva je bio da se uvedu novi modeli zaštite djeteta i porodice.

Član 335. govori o korištenju i raspolaganju imovinom maloljetnika i u njemu se navodi da imovinom maloljetnika mogu upravljati roditelji samo uz saglasnost organa starateljstva koja se izdaje u formi rješenja nakon sprovođenja upravnog postupka.