Dragi dnevniče,
dvadeset petog aprila sedamdeset i sedme, nešto posle podneva, jedna je žena skočila s vrha zgrade u Zagrebačkoj ulici u Sarajevu i to bezmalo pred noge moje majke, koja je sasvim slučajno prolazila baš tuda i u čijem sam stomaku, sasvim slučajno bila – ja.
Tokom posljednjih godina života, vojvotkinja Albe, Kajetena (Cayetana) je popunjavala dnevnu štampnu gotovo redovno.
Ukoliko se na istoj nalaze djeca sa bakama i dekama, vjerujemo da je to gotovo nemoguće za izmjeriti.
Još od doba pećinskih ljudi postojalo je pitanje o tome zašto stvaramo umetnost i zašto u njoj uživamo. Za Lava Tolstoja to je zbog prenosa “emotivne infektivnosti”, za Žaneta Vintersona zbog “aktivne predaje”, za Oskara Vajlda je to zbog gajenja “perceptivnog temperamenta”.
POSVE ISKRENO, izravno i ne s tonom, nego urlikom hvale ženskom rodu, ženi koja svjesno odlučuje na sve moguće bolove, ustupke i odgovornosti samo da bi postala majka i nekom drugom, muškarcu, podarila dijete.
Jesen je stigla, a s njom i to vrijeme kada večeri provodimo ispred TV-a, ušuškani u dekicu i sa daljinskim u ruci. Srećom, imamo šta i da pogledamo, barem više nego prethodnih jeseni. Serije su već odavno zavladale „malim ekranima“,…
