Na ovome svijetu ima mnogo dobrih ljudi. Na ovome svijetu ima mnogo dobre energije koja može da pokrene lavine ljubavi i razumijevanja – ali, kako možete i sami da posvjedočite srijećemo se često i sa onom drugom vrstom energije, utemeljenom na vaspitanju različitom od našeg, podstaknutom nedaćama koje ljudi nijesu uspješno prebrodili, time da neki ljudi nijesu imali rame da se na njega oslone ili ruku da im je neko pruži, na navikama ogrezlim u tome da svemu oko sebe prvo tražimo mane.

U trenucima malodušnosti odašiljače takve energije često zamišljam kao bića sa glavom bubašvabe (to je vjerovatno uticaj davno pročitane priče kojoj se više imena i ne sjećam) i automatski mi postanu smiješni, pa tako umanjim njihove pokušaje da mi pošalju ono što u sebi nose. Ipak, ima nečeg duboko uznemirujućeg u toj grotesci (i ne mislim samo na to da se ježim bubašvaba): naime, nakon napada na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine proširila se teorija o tome da su bubašvabe sposobne da prežive nuklearni napad. Tada je javnosti prezentovano da su jedini znakovi života koji su ostali između ova dva grada bile – bubašvabe. Kasnije je nauka dokazala da ovi stvorovi jesu otporni na određeni stepen zračenja, mnogo veći od onog koji ljudska vrsta može da izdrži, ali tim koji je ispitivao količinu radijacije koju mogu podnijeti zaključio je da ove, za većinu ljudi gmižuće neprijatnosti, nijesu neuništive. Piscima naučno fantastičnih priča u kojima insekti jedini preživljavaju apokalipsu ostalo je za utjehu da postoje neke vrste insekata koje su još otpornije na zračenja, ali to je već druga priča. I da se razumijemo, nijesam destruktivna – čak ni one koji mi u trenutku zaliče na bubašvabe nikada ne bih izložila bilo čemu do velikom izvoru svjetlosti i dobrote, pred kojom se nadam da bi počela njihova promjena nabolje.

Pa ipak, da ne bude da insekte nužno smatram nečim lošim, ima i onih koji su mi dragi – i ne, ne mislim na leptirove. Na pamet mi kao anti-teza ljudima bubašvabama padaju na pamet ljudi bumbari. Bumbarov let godinama je opisivan kao kršenje svih zakona fizike, kao nešto nemoguće i nauci neobjašnjivo – tijelo bumbara mnogo je krupnije od krila i po svim pravilima ta krhka krila ne bi mogla da podignu njihova preteška tijela. Matematičke pravilnosti nijesu važile za kretanja živih bića, pa su se uključili cijeli timovi da objasne let ovog, po svim kriterijumima, letača bez pokrića. Naučnici su došli do zaključka da se njegova krila kreću nezavisno jedno od drugog, da svaka strana tijela pravi pokrete nezavisno od druge što je jedinstven način kretanja u čitavom životinjskom carstvu. Meni se čini da bumbar leti jer mu niko nije rekao da ne može. On ne zna da postoje ograničenja i zato vjeruje da može – sad vam je jasno zašto mi srce hrli bumbar letačima?

I to me vraća na početak ove priče – ima mnogo ljudi koji uprkos grubostima svijeta, uprkos svemu lošem što nam zamagli pogled, uprkos malim i velikim problemima, nepravdama, umoru i ometačima svakakve vrste ipak lete – svojim nejakim krilima pokreću svoja nezgrapna tijela. Zato ako možete da birate nemojte nikada biti bubašvaba, budite uvijek bumbar.

Kako su uz njega bili iznimno vezani odlučili su da će skupa sa svojim sinom, šestogodišnjim dječakom, biti uz psa. Dječak je bio začuđujuće miran, mazio je psa, tješio ga, veterinar je pomislio da možda nije niti svjestan što se događa.

Taj dječak prihvatio je odlazak svoga psa bez ikakve poteškoće. Roditelji, skupa s veterinarom, odlučili su se na razgovor o tome “zašto psi žive kraće nego ljudi”, no dječak je na to samo odmahnuo rukom i rekao: “Ja već znam odgovor.”

Svi su ga u čudu pogledali.
Na što se on samo osmjehnuo i izjavio: “Znate, ljudi su rođeni kako bi naučili dobro živjeti, kako voljeti, biti dobri prema drugim i slično, zar ne?”

Nastavio je: “Psi to već sve znaju, zato ne moraju ovdje ostati tako dugo kao mi.”

Izvor: ludens.media

Čovjek tada prirodno osjeti potrebu da se drži samo onoga što mu je znano i drago što je razumljivo, ali nažalost ujedno i tužno, jer dolazi po cijenu upoznavanja i otkrivanja nečega novog. Na kraju krajeva, sve ljude koje danas volimo smo u jednom trenutku morali upoznati prvi put.

Bilo kako bilo, svaka nova interakcija donosi rizik od razočarenja i izgubljenog vremena, ali bez tog rizika sebi uskraćujemo mogućnost da osjetimo nešto lijepo, čujemo nešto novo i nešto što bi nas potencijalno obogatilo.

Kako donosimo odluku o tome kome da damo šansu, a koga da zaobiđemo u širokom luku? Naravno, ne postoji zadovoljavajući i konačni odgovor na ovo pitanje, ali sam posljednjih godina  počeo da prepoznajem određene znakove koji su zloslutni i koji su dobar putokaz od koga treba kilometrima bježati u životu.

Kao i sve mape ovog svijeta, ova dakako nije savršena, ali držim da je dovoljno dobra, a to je nekada i više nego dovoljno dobro.

Kada kod ljudi vidim bilo koji od sljedećih znakova, mentalno ih momentalno prekrižim i interakciju svedem na sam minimum učtivosti:

Ljudi koji pozivaju lift tako što pritisnu oba dugmeta: Ako za sve ove godine života nisi naučio kako da pozoveš lift, o čemu onda ti i ja imamo da razgovaramo?

Dodatni anticivilizacijski čin su ljudi koji uđu u lift i onda se glasno čude što on zapravo ide dole, a ne gore. Kralju, pritisnuo si oba dugmeta, što znači da imaš 50 posto šansi da odeš u pogrešnom smjeru.* Nemoj mi reći da to do sada nisi skontao. Također sam blizu da prekrižim i ljude koji se na pokretnim stepenicama ukopaju tako da ni mrav ne može proći pored njih.

Ljudi koji umjesto vezanja pojasa u autu stavljaju onu varalicu: Kada kod ljudi vidim da umjesto sigurnosnog pojasa u utikaču drže onu blokadu/varalicu, ja momentalno zanijemim i jedva uspijem  i “dobar dan” da izgovorim.

Nervira te pištanje automobila, jer nisi zavezan, ali te ne brine to što bi tako mogao da izgubiš život? Ako ne cijeniš samog sebe, kako onda možeš cijeniti ikoga drugog? Neka ti je sretan put, prijatelju.

Ljudi koji ustaju sa svog sjedišta čim avion stane: Osim ako ne letiš prvi put u životu, za ovakve ljude dragi bog još uvijek smišlja prikladnu kaznu.

Ko god je ikada letio zna da mala vječnost dijeli čovjeka od trenutka kada avion stane do trenutka kada zapravo uspije da izađe iz njega. Morala bi postojati neka kazna za ljude koji svojim ustajanjem i cupkanjem stvaraju srklet i nervozu kod ostalih.

Ljudi koji koriste sliku ledenog brijega u prezentaciji: U redu, priznajem, ovo je bila pametna metafora prvi put kada smo je vidjeli, ali legendo moja, od tada su prošle barem dvije decenije.

Ako ovu sliku budeš koristio i u 2024. godini, onda imaš manjak mašte, samosvijesti i iskreno socijalne inteligencije. Znači, poenta slike je da izazove neki “aha efekat”. Je l’ fakat misliš da postoji iko u tvojoj publici ko sliku nije vidio već milion puta? Šta tačno želiš da postigneš s njom, dosado božja?

Ljudi koji ne znaju šta će/ginu od posla: Ljudi koji sav svoj identitet i smisao crpe iz posla i koji vjeruju da su utoliko vrjedniji ukoliko rade više, su neki od najdosadnijih ljudi sa kojima se možete naći u prostoriji.

Pored toga — i nakon 10 godina radnog iskustva — tvrdim da se radi o najvećim ljenčugama u univerzumu radno-pravnih odnosa. Ako do sada nisi skontao da je smisao posla da ti omogući da što više i duže uživaš u životu, o čemu onda ti i ja imamo da pričamo?

Ljudi koji se svaki ponedjeljak žale na ponedjeljak: Očekivani životni vijek osobe koja se danas rodi u Bosni i Hercegovini je 76 godina, što znači da ćeš do kraja svog života u prosjeku doživjeti 3.952 ponedjeljaka.

Je l’ fakat želiš život da provedeš tako što ćeš svaki od njih proglasiti danom žalosti? Ako nisi pronašao nešto zbog čega i ponedjeljkom želiš ustati iz kreveta, onda taško da ćemo naći o čemu da razgovaramo i preostale dane u sedmici.

Ljudi koji citiraju sami sebe: Ako ovo nikada niste vidjeti, sve su prilike da mi nećete vjerovati, ali postoje ljudi na LinkedIn-u koji neku svoju misao stave pod znake navoda i ispod napišu svoje ime i prezime, nekada u vidu njihovog vlastoručnog potpisa.

Ne vjerujem da samo govorimo o prenapuhanom egu i megalomaniji. Ta dijagnoza mora da je puno dublja i teža. Šta god ona bila, block, unfollow, unfriend, sve.

Ljudi koji imaju zajednički profil: Ljudi koji su čitav svoj život čekali da se utope u jedno (misleći da je to prava ljubav) i koji su svoju individualnost odbacili kao najgore breme, su ljudi kojima nema pomoći i sa kojima jednostavno nema razgovora.

Ljudi kojima je jedina referenca da su rođene Sarajlije: Legendo, ti si birao u kojem ćeš se gradu roditi isto kao što sam i ja birao boju svojih očiju.

Ako za svog života nisi našao ništa drugo čime bi se iskazao, osim činjenice da si rođen u Sarajevu, ja ti skidam kapu. Da si se trudio da manje od života napraviš, ne bi uspio. Budi mi pozdravljen.

Ljudi koji na žutom već počinju da sviraju/blicaju: Ljudi koji na semaforu počinju da sviraju/blicaju čim se upali žuto svjetlo spadaju među najveće debile koji su ikada kročili na ovaj svijet i čine me tužnim kao rijetko ko.

Žuriš da što prije stigneš na iduće crveno, je li to?

Ljudi koji kod rampe izađu iz auta da plate parking: Naučnici koji se bave psihologijom ni za hiljadu godina neće naći bolju mjeru egoizma, javašluka i idiotizma od ovoga. Ne postoji kraći i bolji test od ovoga. Čim se digne ona rampa, nadam se da se nikada više nećemo sresti.

Ljudi koji se jave da postave nepostojeće pitanje: Ako se na konferenciji neko javi u dijelu koji je posvećen pitanjima i odgovorima i potom kaže sljedeće: „Ja nemam baš neko pitanje, više imam komentar“, e od tih ljudi bježite na pauzi.

Takvi vole zvuk svog glasa više nego bilo šta drugo na svijetu, džaba im kvarite melodiju, a oni vama živce.

Dabogda se ispraznile čekaonice u bolnicama, a ispunile ulice i parkovi nasmijanim ljudima.

Neka se zatvore kreditni odjeli u bankama i biro za zapošljavanje nek postane biro za uljepšavanje.

Dabogda bez prijatelja ostali oni koji o svojim prijateljima pričaju iza ledja ili ih ostave na cjedilu.

Neka u vazduhu zaleđena ostane svaka ruka koja krene da udari nekog slabijeg od sebe.

Dabogda na svijetu postojala samo ljudska prava na koje ima pravo svako ljudsko biće, a ne samo oni s polnim ili nekim drugim privilegijama.

Dabogda dostojanstvo bilo vraćeno radnicima, a sramota neradnicima. A ne obrnuto.

Dabogda žene od 65+ godina čuvale unučiće ili komšijsku djecu iz ljubavi, a ne da bi prehranile porodice čuvajući male napasti za kojima ne mogu ni da trče. A moraju.

Dabogda šminka, djeca, odjeća ne bile mjera ženstvenosti, a šarene čarape mjera muževnosti.

Prokleti život u kojem umiru djeca, a bebe ostavljaju ispred tudjih vrata.

Proklete države u kojima policija nije zaštita, zdravstvo nije sigurnost, a školski sistem budućnost.

Proklete plate za koje radiš 300 sati i tačno toliko maraka dobiješ.

Ukinite površnost, zlobu, zajedljivost, ljubomoru, bavljenje tudjim životom.

Uvedite brigu o komšiji, lijepe manire, čitanje knjiga i da jedina pljuvanja budu ona u dalj.

Nek oni iz karavana stanu i pomaze pse.
Nek konji ne dižu prašinu.
Nek se svijet sabere.

Ili neka već jednom dodje taj smak.
Ovako više ne ide.

Prvi put umreš kada shvatiš da gubiš. Osobu, podršku, posao. Kada shvatiš da sve što si mislio da ima smisla, zapravo nema i da je iluzija. Sahraniš se teško i mučno u svoja četiri zida i plačeš. Nemaš vremena da obavijestiš druge da umireš, jer oni su to već proživjeli, nadživjeli i nastavili. Pa ti sebi kažeš i ti ćeš nekako. Umireš, jer vidiš da je sve što si uložio bilo uzalud, da je nedovoljno što si imao dobru namjeru i otvoreno srce, kada su oko tebe zidine ljudi.

Čovjek umire nebrojeno mnogo puta prije nego mu zatvore sanduk nad glavom.

Drugi put umreš kada iz tvog života nestane ili se prosto nikad ne pojavi jedna osoba. Roditelj, staratelj, neko ko te voli, odgaja i usmjerava. Neko ko poturi leđa da bi se ti ispravio u životu. Ko te čuva za ruku dok hodaš po ivicama. A onda te odjednom iznenada pusti i vjeruje da ćeš se snaći, a ti umireš. Umireš, jer ne znaš kako bez te osobe. Klatiš se na ivici i čekaš kad ćeš i gdje pasti. Ali nešto te ne pušta, jer nije to najgore što ti se može desiti. Život kaže, ne kažem ja. Život te i nauči da nije.

Treći put umreš kad rodiš nekoga ko umre. O tome ti ne mogu reći ja, ali mogu i znaju oni koji su izgubili svoju djecu. Oni koji traže njihove kosti, a ne pronalaze utjehu. Kako li je tim ljudima ustajati svakodnevno i tražiti spas u vjeri, Bogu? Njima je pravda odavno pod znakom upitnika, a osmijeh sa okusom limuna. Njima je svaki dan preživljavanje, a to dobro znaš, nije život. Ko zna zašto, čemu i kome oni žive. Možda ni sami ne znaju, ali vjeruju da neko to gore vidi i usmjerava. Da za sve ima razlog i povod pa se ne žale nego trpe.

Treći put umreš kad rodiš nekoga ko umre. O tome ti ne mogu reći ja, ali mogu i znaju oni koji su izgubili svoju djecu.

Trpiš i ti svaki dan sve svoje male i velike smrti. Nekad si sređen za sahranu, a nekada samo na nju ljude pozivaš. Pa gledaš koliko te vole onda kada je teško. Ko te tada voli, kada si toliko loše da sebe ubijaš? Jer radiš to stalno, ne prestaješ. Ubijaš u sebi sve riječi koje nisi rekao ili si ih rekao, a najradije bi da ih povučeš. Kasno, jer kao što reče u Epitafu Branko Miljković:

Ubi me prejaka riječ.

Ti si nekoga takvim riječima ubio. A ni ne slutiš, jer vodiš se time da je smrt samo onda kada ti prestane srce kucati. Da je barem tako! Da barem možeš svaki dan živjeti, a ne čekati da te pokopaju, jer nemaš šta jesti. Kako je tim ljudima gladnim, siromašnim, beskućnicima. Misliš li da i oni žive? Njima je poklopac sanduka utjeha, a ne strah. Nama koji imamo iole pristojne živote on izaziva strah i trepet, jer svi bismo nešto da stignemo uraditi dotad. Jedan je život i te mantre.

Mi kao da nećemo ostariti pa često kažemo da nas roditelji, djedovi i bake ne razumiju, imaju staračke probleme i razmišljanja. A svaki put kada im to kažemo dio njih umre, jer vide da su uzaludno trošili godine, vrijeme i ljubav na nekoga ko ih na počinak sprema. Da je čovjek svjestan svoje smrtnosti, živio bi više, ali i pazio na bliske ljude.

Znao bi da smo svi tek hodajuće ljušture. Programirane da ustaju, liježu i u međuvremenu navodno žive. Navodno, jer je paradoksalno kako ljudi žive i šta sve nazivaju životom. Kada im se saopšti da imaju tek mjesece ili dane do svoje tjelesne smrti, onda se mnogi odluče na iskorištavanje prilika i prave emocije. Ljudi vole pritiske, rokove i ograničenja pa zato i djeluju tako. Negdje nakon desete smrti čovjek shvati da umire. Da je to dio svakodnevice, jednako kao jelo i piće.

Nauči da je umro u trenutku kada je zaplakao prvi put. Da je dio njega tada potrošen u suzama.

Da je smrt svaki trenutak u kojem gubiš, jer voliš.

Svaki trenutak u kojem sanjaš, a onda te probude.

Sve ono što je oteto od tebe ili ti nikada nije ni pripadalo, samo je dodatni pucanj u glavu, jer ti umireš i prije nego znaš za to.

Koliko malih smrti čovjek svakodnevno preživi, tješeći se da je najveća i najstrašnija ona kada ti neko poklopi poklopac sanduka nad glavom.

A nije.

Razgovarali smo sa predstavnicima udruženja građana za zaštitu životinja Kerber kako bismo saznali sa kakvim se problemima suočavaju, kada su u pitanju psi lutalice, ali i ljudi, koji nerijetko misle da su oni svemogući.

“Udruženje je počelo sa radom pre 6 godina, s tim da je bilo pod drugim imenom. Pod ovim imenom počelo je da radi 2012. godine. Nebriga grada i države, a s druge strane nerazumjevanje i netolerancija većine građana dovele su do jednog haotičnog stanja po pitanju napuštenih životinja. Veliki je problem što se zakon o zaštiti i dobrobiti životinja ne primjenjuje i ne sprovodi i ne kažnjavaju se ni zlostavljači životinja,ni neodgovorni vlasnici što dovodi do porasta napuštenih životinja, pasa pre svega”, navode iz udruženja.

Naglašavaju kako je stanje loše, jer zbog svega navedenog ne postoji zaštita životinja, već se udruženja silom prilika baziraju samo na udomljavanjima. Poseban problem je to što građani misle da su u udruženju i veterinari i šinteri i pravnici, a nažalost nije tako,već se radi samo o ljubiteljima i aktivistima koji žele pomoći srazmjerno svojim mogućnostima koje kako navode nisu velike, pogotovo što udruženja imaju po jednog, dva člana i nemaju nikakvu pomoć ni podršku ni grada ni države.

“Podržavaju nas građani koji imaju razumjevanje i ljubav prema životinjama. Kapacitet našeg prihvatilišta je 14 mjesta,a uvijek imamo više pasa pod brigom. Glavni problem je nesprovođenje i neprimjenjivanje zakona,neodgovorni vlasnici,nekažnjavanja neodgovornih”.

Svi psi koje sklone su psi koji su stradali od bolesti, zlostavljanja, udara auta i raznih drugih stvari koje oni u saradnji sa veterinarima liječe, dok ne ozdrave,savjetuju da svi udome psa sa ulice jer će tek tada osjetiti ljubav i zahvalnost ovih prepametnih bića.

Poseban problem je to što građani misle da su u udruženju i veterinari i šinteri i pravnici, a nažalost nije tako.

Ono što predstavlja našu svakodnevicu jeste nažalost trendovski biranje pasa, kao i onlajn aktivizam. Mnogi su u stanju da dijele fotografije pasa lutalica po internetu, a potom da odu i kupe psa koji im odgovara estetski.

“Kupuju se psi koji su trenutno u trendu. Mi smo iz iskustva imali svakakvih situacija kao na primjer da nas zovu ljudi da vide imamo li nekog rasnog psa, većeg i da je žute boje da se slaze uz fasadu kuće i bezbroj takvih i sličnih situacija”.

Ističu kako broj pasa lutalica raste zbog neodgovornih vlasnika i nadležnih institucija koji ništa ne rade da to spriječe. Smatraju da ne postoji rizik od napada psa na ljude, jer psi nikada neće napasti, ako ih nije takvim napravio čovjek. Imaju često problem da ljudi zlostavljaju pse koji nekada u samoodbrani napadnu čovjeka.

Mi smo iz iskustva imali svakakvih situacija kao na primjer da nas zovu ljudi da vide imamo li nekog rasnog psa, većeg i da je žute boje da se slaze uz fasadu kuće i bezbroj takvih i sličnih situacija

“Problem je što dosta nasih sugrađana ne voli pse i stalno ih na ulicama maltretiraju i stvaraju strah kod psa koji će i dalje pokušavati da izbjegne sukob dok kod može”.

Po zakonu za takve situacije su nadležni:

komunalna policija,

higijeničarska služba i

veterinarski inspektor.

Međutim, opšte poznato je da je ljudima nepoznato da oni postoje, a naročito rade. Situacija u većim gradovima je možda i pod kontrolom, ali vožnjom u smjeru Federacije, u prvom gradu Jajcu dolazite u grad u kojem rizik postaje izlazak naveče, jer su psi bijesni, na ulici, a niko ne smatra da je odgovoran.

Iz Kerbera dodaju kako psi kod njih borave sve dok im se ne nađe adekvatan dom, sada imaju dosta pasa koji su po tri godine tu, ali dodaju kako će biti tu dok god ne dobiju dom kakav zaslužuju.

“Proces rehabilitacije ide većinom brzo i osjećate zahvalnost psa kojem pomognete i takvi psi vam brzo vraćaju od ljubavi, zahvalnosti do velike sreće koju vam iskazuju i daju”.

Jer je kroz život naučila da ona koja je prva – bude jamac za kredit, pere gaće i čarape, rađa i odgaja decu, kuva i ide tamo gde joj se i ne ide baš uvek i istim žarom, misli da mora ono što ne mora, izlaže se pogledima i procenama, pozira za fejs kad je na godišnjem, očekuje poklon za rođendan, valentinovo, 8. mart, godišnjicu, kupuje poklone za rođendane i godišnjice.

I koji je uopšte ženski rod za jamac? Jamica?

Sve to druga – ne mora.

I ne treba.

I ne radi.

I ne očekuje.

Druga samo uživa kad poželi.

Bez spremanja, slikanja, izlaganja pogledima.

Nije zahtjevna, ne želi ga često i dugo.

Druga nikom ništa ne garantuje. Druga samo daje vreme i još neke sitnice koje zadovoljstvo znače. Isto to i uzima. Ni manje ni više.

Druga ne pita.

Druga ne traži odgovore.

I druga ne odgovara.

Drugu ne zanima gde je, s kim je, zašto je.

I zašto nije.

Druga gleda sebe i kako sebi da udovolji.

Druga nikoga ne ugrožava, ne petlja se, ne zanimaju je tuđi životi. Ne zanimaju je tuđi izbori. I tuđe muke, jer su napravili takve izbore. Nije druga psihijatrica, pa da sluša tuđa sranja. I da jeste, ne radi posle radnog vremena. Druga je tajna. O drugoj znaju zidovi i plahte. Njene ili hotelske.

Druga nije upisana u telefon. Jer ne želi da se izlaže riziku od prve. Prva zna biti opasna ako otkrije drugu, često zna biti opasna upravo po drugu, a ne po njega bez kojega druge ne bi ni bilo tu. Često mu je druga duže u životu od prve, što samo po sebi ne mora značiti ništa.

Nekad druga i prva rade skupa.

Nekad su susjede, a nekad kume.

Nekad prva frizira drugu. Ili druga frizira prvu.

Druga uvek, ali uvek zna na čemu je.

Druga se ne nada, ne živi iluzije, ne mašta. Druga živi opuštenije od njega. Jer druga ne laže nikoga.

Pardon, druga ne prećuti nikom ništa. Hihihi! Druga ne zavlači. Druga se ne svađa. Jer nema oko čega. Nema razlog. Ne mora složiti kockice da bi se zabavila. Drugoj je lakše nego njemu. Drugu ne zanima prva, jer je prva.

Drugu ne zanima da je na mestu prve. Ni ove prve ni neke druge prve. Druga nikada neće učiniti da prva za nju sazna. To ako se desi, odgovoran je isključivo on.
Drugu drugom čini prva. I zato je prva drugoj, ustvari, važna. Važno joj je postojanje prve.
Postojanje prve garantira drugoj sve to što je zanima.
Druga je sebi uvek prva. Druga nije samo njemu druga.

Druga nikad neće biti prva. Ni njemu ni nikom. Jer ne želi to da bude. Ne da joj se. Zna da ne mora. Može joj se da ne bude prva.

Druga uvek zna da je druga. Prva uvek misli da je prva.

– Gde si Milivoje, opet žuriš ?- dobacivali su prvi posetioci lokalne kafane, potežući pivo iz flaše. Jesi li to sa nekom sinoć krevet rasklimavao, pa se uspavao, pa sad kasniš na poslić ? – nastavili su uz podrigivanje.

– Dobro jutro komšije, dobro jutro, odgovarao je Milivoje učtivo, provlačeći bledim prstima kroz svetlu, gustu kosu.

U kraju se o Milivoju malo znalo. Ono osnovno, stari neženja koji živi sam u kući nasleđenoj od roditelja koji su davno umrli. S komšijama se slabo druži, ne pazari u lokalnim dućanima. Znalo se da radi u Beogradu. Verovalo se da je to neki gospodski posao, jer je i na plus 30 Milivoje nosio crno elegantno odelo.

Začikavali su ga da će u tom istom odelu i pred oltar stati. I sahranjen biti.

Milivoje je bio mirne prirode. Nesvadljiv. Ovakve priče, kada bi ih čuo, nisu ga mnogo doticale. Znao je da ljudi olako donose zaključke, najčešće o onima koje ni ne poznaju. Nije ih osuđivao. Znao je da svako od njih, verovatno, ima neki razlog zašto to radi.

Narod je bio zajedljiv. Smetalo im je što Milovoje radi u centru grada i to u nekoj tamo, kako su nagađali, kancelariji sa klima uređajem, u visokoj poslovnoj zgradi. Zamišljali su kako mu zgodna sekretarica svako jutro na sto spušta šoljicu punu vrele kafe sa kockom šećera kraj nje. Onda on kao piri u nju, ponekad i jezik opeče, dok prevrće po važnim dokumentima. U svojoj dokolici razvijali su teorije o Milivojevom blagoslovenom životu.

– Svaki dan nosi ono crno odelo i kravatu, mora biti da radi kakav važan posao, dobro plaćen, pričao je matori Janko, brkova nalik na kukuruzovinu. – Pazari u gradu, u supermarketima, ne valja mu naš dućan. Nosi tu papirnu kesu da mi ne možemo da vidimo čime se on gospodin hrani. Nalickani peder – nastavio je skoro besno.

– Pusti ga Janko, koji ti je đavo u mozak uš'o, njegov život, njegova stvar. Šta ti imaš s tim? Ne liže tvoj tanjir – smirivao je jedan pijanac razgoropađenog Janka.

Dok su se oni bavali njegovim životom, Milivoje je gradskim prevozom već stigao u vreli Beograd. Pohitao je strmom ulicom do svog radnog mesta. Javio se, skoro bez daha, Ljilji, punačkoj prodavačici sladoleda i stepenicama krenuo nadole.

-Hm, danas i nije tako strašno – pomislio je dok je razvezivao čvor sa sive kravate. Laganim pokretima skinuo je sako i okačio ga na ofinger iza svoje glave.

Izuo je cipele i na znojava stopala nazuo gumene papuče.

Uključio je mali tranzitor koji je stajao na samoj ivici stola. Antena pričvršćena selotejp trakom nekoliko puta nakrivila se u stranu. Kada ju je konačno namestio i začuo muziku, ko da mu je srce zaigralo. Prošetao je uzanom prostorijom proveravajući da li je sve u redu. Otvorio je nekoliko vrata i zatim seo za sto. Iz akt tašne izvukao je ukrštenice i debelu knjigu.

-Izvolite – ogromni čovek u radničkom odelu pružio je Milivoju trideset dinara u gvozdenjacima i skoro otrčao u prostoriju levo. Nakon nekoliko minuta, začulo se povlačenje vode. Jednom, pa drugi put.

-Sad je mnogo lakše – rekao je čovek daleko rastarećenijeg izraza lica. Laganim hodom popeo se uz stepenice, vukući za sobom smrad od kog bi svako povratio. Ali, ne i Milivoje. Ustao je i pevušeći krenuo do kabine. Uzeo je četku, polio malo sanitar gela i oribao wc šolju.

Vratio se ukrštenim rečima i svom radnom stolu. Antena je ponovo pala. Uspeo je da je namesti tek pred kraj radnog vremena, podupirujući je uspravno postavljenom knjigom.

Pijanci su još uvek sedeli u kafani, kada se on, već kasno uveče, vraćao sa posla.

-Eno ga, nalickana pederčina vraća se sa svog poslića. Kasni danas, mora da je imao dug poslovni sastanak. I opet ta velika papirna kesa. Mora da je dobio neki bonus, pa će večeras da se počasti bogatim obrokom, šaputali su među sobom.

Kada je ušao u kuću, Milivoje je izuo cipele, obrisao ih vlažnom krpom i stavio u ćošak sobe. Skinuo je odelo i pažljivo ga prebacio preko ofingera. Iščetkao ga je četkicom, ni previše nežnom ni previše grubom. Bilo je to jedino Milivojevo odelo, nasleđeno od pokojnog oca, uz reči: „Gospodin čovek da budeš“.

Pre nego što je seo za stari sto, iz papirne kese izvadio je tranzistor. Skoro svaki dan ga je donosio sa posla na popravku. Bio je dotrajao i ugruvan, ali Milivoj nije mogao bez njega.

Rad i ribanje javnog klozeta je mnogo lakše uz muziku.

Nije smeo da ostane bez toga.

A onda, jedan odlazak do kliničkog centra, otvori pred nama platno bioskopa zvanog život. Ko imalo uključi ton i sliku, dobije projekciju vrijednu “Zlatne palme”.  A uloge dodjeljene stvarnim ljudima. Nema glume. Jer onaj koji leži na bolničkom krevetu nema želju da se igra. Njegova jedina želja u tom trenutku je zdravlje.

Slijedi čekanje… Kroz hodnik mile ljudi, sa pogledima punim stvarne emocije. A u svakom se nazire tračak tuge. Iz tog posmatranja prene rezak zvuk sirene, koji dopire iz kombija. Kao da je baš u tom trenutku planirano da zasvira, zaurla, probudi usnule misli. Kao da baš tad cima za rukav, i hoće da kaže: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”. Pogledaj kako nemoćno izgleda kraj. Pobrini se da nisi uzalud živio. A ako te to nije trglo, baci pogled na kolica. Na staricu koja bespomoćno leži, u čijem pogledu više ne vidiš ništa sem predaje.

Nakon par sati provedenih u takvoj sredini, susretanja sa dušama koje polako gube bitku, počne čovjek da primjećuje različite nijanse predaje. Starosti koje na licu nose tragove života, koje pišu svoje priče, zrače oko sebe različitim bojama. Ako se zagledaš malo bolje, primjetićeš  neko dobroćudno lice i oči koje isijavaju dobrotu. Na takvom licu vidiš da taj čovjek, to ljudsko biće nije protraćilo svoj život. Da je ostavio iza sebe klicu dobra. Makar kao ona lipa koju je zasadio, dok je vojsku služio, u nekom ritu u sred Vojvodine. Ma, vidiš ti na tom licu koliko je ljubavi umnožilo, podijelilo sa dragim bićima. Sa ženom, s kojom je proveo život, koju je zvao i imenom i ružom, od milja… Sa sinovima i kćerima, koji su ga podsjećali da su dar od Boga…  Sa unucima, koji su mu pokazali šta je bezuslovna ljubav… Ostavile su te emocije trag na tom licu i dostojanstvo u pogledu, koji se nazire ispod spuštenih vijeđa.

A onda, jedan odlazak do kliničkog centra, otvori pred nama platno bioskopa zvanog život. Ko imalo uključi ton i sliku, dobije projekciju vrijednu “Zlatne palme”.  A uloge dodjeljene stvarnim ljudima. Nema glume. J

Mada, u svoj toj plejadi raznoraznih kreveta, ljudi, lica, pogleda, primijetiš da ima i onih malo manje lijepih, malo manje dobrih, blagodatnih. Na takvima vidiš ogorčenost. Osjetiš neki jad i čemer, nemoć, ozlojeđenost. Taj bi se na Boga i drvljem i kamenjem… I svi su mu krivi za njegovu muku. Ne samo ovu, trenutnu. Nego za sve što je u životu prošao. Za svaki kamen koji ga je nažuljao. Krivi su država, sistem, brat, otac… Žena najčešće. A krivi za sve redom. Za malu platu, za rad i nerad, za pokvaren auto, bolesno dijete, za Južnu prugu, i ko zna šta još. Da. Takvi su to umovi. Takav je to nivo svijesti. Nikad u životu im nije palo na pamet da su možda sami odgovorni za svoj život. I da nemaju prava kriviti druge. Njihove duše su rasle u svom ritmu. I stigle do nekog nivoa koji  je mogao da ponudi jedino to što im se sad ogleda u očima. A oči… Oči su ogledalo duše. Knjiga životne mudrosti. Kod nekog tanka knjižica, kod nekog pravi bukvar znanja. Svako je pisac, u svom životu. Odgovoran glavom i bradom, za svoje odluke, postupke, emocije… Odgovoran za bogatstvo ili bijedu koje nudi u pogledu.

I tako, protutnji to sve kroz glavu dok čekaš da nalazi budu gotovi, da završi pauza, da se pojavi doktor iz dežurstva…Moraš da odlučiš šta ćeš s tim svojim razmišljanjem… Zanemariti ga, uplesti se u kolotečinu, produžiti dalje ili podijeliti s drugima…

Nakon par sati provedenih u takvoj sredini, susretanja sa dušama koje polako gube bitku, počne čovjek da primjećuje različite nijanse predaje.

Pomisliš… Možda do nekog dopre bar mrva one suštine koju želiš istaći. Možda se neko i zapita kojim putem ide, kud ga vode osjećanja, kakva će mu starost biti. A možda će odustati već na pocetku teksta. Ali i to je u redu.

Svi smo sami odgovorni za svoje postupke, sami biramo kako će nam biti.

Više o autorki:

Diplomirani predagog i vaspitač. Pisanje je odraz njenog glasnog razmišljanja, a ovo jedan od načina da to podijeli s drugima.