Više sam za ljeto, ono nježno i pomalo naivno. Ljeto zbog koga svaki put živim i proživim tri ljute zime. Ljeto u kome vidim nebo prepuno zvijezda, toplu noćnu obalu u maloj uvali pod Velebitom.  Hiljadu puta od jutros mirišem po moru iako je Bosna sve češće „posna, bosa i prkosna od sna.“

Jednako sam prkosna, bosa i svaki put žedna onog mora zbog kojeg dišem svako ljeto. Svaki put dok ugledam te mile i meni ugodne daljine, shvatim koliko je ljepote i snage u tim toplinama i prkosima Dalmacije.

Volim jednako onaj kamen iz koga se tako mučno probija cvijet da bi rastao, iako nema neke uslove za opstanak. No, on biva i prebiva, raste i prkosi svemu što mu ne daje nikakvu šansu. On je u svome nepovoljnom tlu pronašao sve ono što posjeduje cvijet u plodnim ravnicama i šumama. Bori se, baš zbog toga što je put isti, onaj što je sakriven ispod zlatnog sunca. Sve je izgleda u suncu, onome što je svima jednako i ravnomjerno raspoređeno.

Pitanje je samo, koliko poštujemo i volimo svaku zlatnu kaplju s neba. Snovi spavaju, sve češće skriveni i ušuškani duboko u nama. Ćutimo i ne govorimo sve ono što se skupilo ispod srca i spava. Sve dok ne pronađe mjesto gdje će rasti, srasti i umiriti se. Bojim se da neke ljude, trenutke i riječi nije dovoljno samo čuvati pod okriljem sna.

Sakriti ga od drugih, ušuškati duboko ispod srca i pustiti da ne odu. Dok neko kaže, da ljubav treba pustiti da ode. Baš kao što ptice odlaze, tako i ljubavi odlaze. Ne umijem da pošaljem nešto što me izgrađuje i budi, nešto što je moja prva i posljednja misao svakoga dana.

Ono što se duboko sakrilo u uglu jastuka, boravi, diše i spava kao da je svaki dan tu.  Treba, treba više nego ikad!

Treba dok se oluje spuštaju i ne pronalaze ugao u nebu. Dok se zima onako drsko probija sve do srca i stvara crvenilo po rukama, voljela bih da si tu. Da sakrijem ruke u džepove i ponesem sve trešnje prema tvome srcu.

Možda se tada pojaviš i zagrliš snažnije nego ikad!

Sigurna sam da mi neće puno trebati, samo neko uzglavlje između vrata i ramena, prkosi neukrotivog i one dvije, tri zvijezde što su zaspale u blizinama tvog srca. Ne bude se, nego su ostale tamo gdje lupalo kao nikad do sad!

Ali je li veza održiva, odgovor je: “Ne znam”.

Mogu biti vječiti idealista pa reći da se sve može kad se hoće, ali ovaj put bih da realno sagledam situaciju i kažem kako dosta toga zavisi od vas dvoje koji se nalazite u tom odnosu. Ali ono što pravi dodatnu prepreku jesu svi faktori koji ne zavise od vas. Nije i ne može sve biti u vašoj moći, jer nemoćni i zaljubljeni, vi dosta toga ni ne vidite objektivno. A realno i kako biste, kad se radujete samo danu kada ćete se vidjeti. Sve do jednom. Kada poželite ostati.

Postoje trenuci u toku dana kada ste srećni, tužni, depresivni, a njega nema tu.

Trenuci u kojima želite podijeliti kolač i ispiti šolju kafe prije posla.

Trenuci u kojima želite plakati na njegovom ramenu, ali zagrlite jastuk.

Trenuci u kojima ste najsrećniji, ali kada se okrenete pored sebe, prazno je.

Njega nema.

Onda se uđe u onu fazu čekanja, euforične neizvjesnosti i vaš život se svede na odbrojavanje do vašeg polaska ili njegovog dolaska. Živite za te dane i svima okolo poručujete da ljubav ne broji kilometre, da ste srećni, zadovoljni i ispunjeni. Sve dok vikend ne završi i ostanete sami. Onda proklinjete sebe i kilometre i ko ga baš tamo na drugi dio države smjesti. Ili čak još dalje, na drugi kontinent. Hvata vas panika i do narednog susreta pomislite barem stotinu puta što vam je to trebalo pored toliko “dostupnih ispred kuće”. Ali nisu kao on i vi to znate. Zato ste s njim, ma koliko ljestvica za preskočiti postajala viša.

Nemoćni i zaljubljeni, vi dosta toga ni ne vidite objektivno. A realno i kako bi, kad se radujete samo danu kada ćete se vidjeti. Sve do jednom. Kada poželite ostati.

Prkosite vremenu, svijetu i drugima, naročito onima koji na startu kažu kako nećete uspjeti, a onda dođe dan kada poželite više.

Kada nije više dovoljan vikend za sve ono što planirate s njim.

Kada skajp nema mogućnost da vas on zagrli.

Kada je samoća udvoje prokleto teška.

Onda se nađete, ali ovaj put najozbiljnije do tada i kažete: “Ili ćemo biti na jednom mjestu ili prekinuti”. I onda se sav svijet zaustavi i shvatite koliko ste bespomoćni. Uzevši kao pretpostavku to da vi radite u jednom gradu, imate izgrađen život, krug prijatelja i porodicu tu, a on to sve na drugom mjestu, postavlja se pitanje: “Ko ide gdje?”

Neko se uvijek odriče više, zbog druge osobe.

Neko to kasnije požali, a neko shvati da je vrijedilo.

Taj neko sam ja, ali i svi oni koji su bili u situaciji koja ti ostavi prostor da uzmeš sve ili ostaviš. Bez treće varijante.

Veza na daljinu zahtjeva predanost, ogromnu dozu povjerenja, ali kad kažem ogromnu, onda zamislite sve ono što ste ikada vjerovali svima, samo usmjereno prema jednoj osobi, jer većinu vremena ona nije tu. A vama ostaje samo da vjerujete da znate gdje je i šta radi i da to ne predstavlja prepreku u vašem odnosu. Potrebno je vrijeme prilagođavanja, spremnosti na odricanje i pravljenje kompromisa, ali i spremnosti na samoću. To što si s njim, ne znači da ne ostaješ sama. Odmah u startu precrtaj u kalendaru neke od događaja, vikend zabave i pomisao da će on tu biti svaki put kada treba. Shvati da ste sami i da će jednoga dana neko od vas birati. Ostati ili otići, znajući da će to u potpunosti promijeniti tok vašeg odnosa.

Neko se uvijek odriče više, zbog druge osobe.

Neko to kasnije požali, a neko shvati da je vrijedilo.

Možda ćeš taj neko biti ti, a možda budeš samo dio izbora, koji napravi on. Ne postoji pravilo, jer uvijek tvrdim da je mnogo gore kada ste kontantno zajedno, a udaljeni miljama daleko. Kada vaša srca kucaju u istoj prostoriji, ali ne i u istom ritmu. Kada svaki trenutak koji provedete zajedno, provodite zato što ste tu, a ne zato što ste htjeli biti.

Zato veza na daljinu ima tu posebnu čar da čekaš nekoga koga istinski želiš vidjeti. S kim si siguran da imaš zajednički pogled na svijet i za koga ti nije žao odreći se nečega. Nekad je to vikend koji umjesto da odmoriš provedeš putujući preko pola Bosne i Hercegovine, a nekad je to dodatni sat koji bi radije da se naspavaš, ali ipak ostaneš pričati s njim, jer te razumije. Jednostavno je. Kada ti neko znači ne postoje prepreke koje staju na put vama dvoma, uprkos tome što cijeli svijet vidi stotinu i jednu. Vi izaberete da možete. A onda vremenom testirate sposobnost moći, jer vam svaki novi dan predstavlja novi izazov.

Tebi bez njega.

Njemu bez tebe.

Vama bez vas.