Moj tata se rodio u selu nadomak Skradina, na tačnom mjestu gdje se Krka uliva u more. Tamo gdje je voda bočata, gdje možete vidjeti i labudove i galebove. I kornjače i delfine. I ševar i morske alge.  Književno, selo se zove Prokljan, ali ako pitate mještane onda je Prukljan.  Ako ste imali priliku provesti određeno vrijeme među domicilnim dalmatinskim življem starije životne dobi onda ste sigurno primijetili kako oni često slovo o mijenjaju slovom u. Tako je moja baba Tonka, sebe zvala Tunka, ali to je neka druga priča o drugoj strani stabla.

Elem u tom selu od cijelih 13 kuća kao najmlađi od petoro djece Stane i Filipa, rodio se moj otac, koji do svoje četrnaesete godine nije znao kako se zove.  Kako je to moguće, pitate se?  Lako. Njegov ćaća je bio Filip Računica, jedan, u najmanju ruku, poseban čovjek.

Baka je tatu rodila iz blizanačke trudnoće, u bolnici u Šibeniku, a kad su je dovezli kući sa bebama odlučeno je da će se djeca zvati Dragan i Dragica.  Dragica, tatina sestra blizanka, je umrla jako rano, ne sjećam se tačno uzroka, a moj tata Dragan je odrastao na Prukljanu sa dvije starije sestre, bratom, babom Rujom, Filipom i Stanom.

U osnovnu školu je krenuo u obližnje selo Sonković, upisan je pod imenom Dragan Računica, jedinim koje mu je bilo poznato i kako su ga zvali svi u selu. Važno je napomenuti da u to vrijeme, početkom šezdesetih, za upis u osnovnu školu (očito) nije bio potreban izvod iz matične knjige rođenih. Ovaj detalj je jako bitan za priču.

Nakon završene osnovne škole, kad je trebalo da upiše srednju školu, prvo u Splitu, a poslije toga u Šibeniku stvari su se maaalko zakomplikovale, jer mu je za upis bio neophodan taj čuveni izvod iz matične knjige rođenih, ali kad je moj tata otišao po isti ispostavilo se da na datum njegovog rođenja, u šibenskoj bolnici nije rođen nijedan Dragan Filipa Računica. Najbliže tome, bio je upisan Marko Filipa Računica, a pošto Računica nije baš često prezime, zaključio je da bi to mogao biti on.  Tata uvijek prepričava situaciju kad se tako zbunjen vratio kući i plačnim glasom pitao baku: „Majo ko sam ja, kako se ja zovem?“ I tada se klupko počelo otpetljavati, a svi dokazi su upućivali da je zajeb napravio Filip, moj djed, a ćaćin ćaća. Samozatajani čovjek od malo riječi, koji je najviše na svijetu volio svog magarca, a bo'me i vino.  Ispostavilo se da se njemu ideja o Draganu i Dragici nije baš svidjela, i da je htio da njegov mlađi sin nosi ime po njegovom ocu, Marku, pa ga je tako i upisao. Što bi bilo sasvim u redu da je to podijelio s nekim. I tako je moj tata Marko koga su svi zvali Dragan, zvanično postao Marko.

Meni je ova priča poznata od mojih prvih sjećanja, zato što je moj tata za sve koji ga poznaju u Dalmaciji – Dragan, Marko ga zovu samo ljudi iz Bosne koji su ga upoznali poslije rata, jer se čovjek predstavlja k'o Marko. Šta će.  Baka ga je zvala Dragan, sestre i brat ga zovu Dragan, čak ga i moja mama zove Dragan. Ono zbog čega sam ja ovu priču doživjela na potpuno drugačiji način ovo ljeto je situacija kad smo je ispričali prijatelju mog sina, koji je išao s nama na Prukljan ove godine. On je mom tati  postavio jedno sasvim logično pitanje koje nikome od nas nije palo na pamet: „Pa kako je vas tata zvao?“

A moj tata se zamislio i rekao: „Uglavnom nikako, kad mi se obrati, onda mali“.

Zamisli taj dišpet da svoje dijete ne nazoveš imenom, 14-15 godina?! Nisam sigurna ni kako ga je zvao poslije, kad se sve otkrilo, ali koliko sam iz priča uspjela pohvatati, Filip se nije previše potresao situacijom, Dragana su i dalje svi zvali Dragan, ali je na papiru bio Marko i to mu je valjda bilo dovoljno.

I eto odakle ja potičem, a ni sa ove mamine strane nije puno bolja situacija, ali o tome u nekoj drugoj ispovijesti u sitne sate.

U svakom slučaju, dobro sam ja i ispala.

P.S. Mog djeda Filipa su cijeli život zvali Marko, ali je on za razliku od mog tate znao da je Filip.

Ako spadate u grupu onih koji tokom odmora vole osjetiti određenu dozu adrenalina spuštajući se brzacima Cetine, satima pješačiti kroz šumu, istraživati morske dubine i otkrivati skrivene kutke kanjona, onda ste na pravom mjestu.

Za vas smo istražili neke od najpopularnijih adrenalinskih aktivnosti na području Omiša, a na vama je izbor koju ćete odabrati kako bi vaš odmor ovog ljeta bio što uzbudljiviji.

RONJENJE

Omiš, kao i njegova rivijera, nadaleko su poznati po prelijepim plažama i uvalama pogodnim za istraživanje podmorja. Jedna od najzanimljivijih lokacija je gradska plaža, u čijoj se neposrednoj blizini na samo tri metra dubine nalazi potopljeni brod iz Drugog svjetskog rata, koji je već godinama mamac za brojne znatiželjnike koji uživaju u istraživanju morskih dubina. Za nešto iskusnije ronioce preporučujemo Uvalu Vruja za koju kažu da spada u grupu najboljih ronilačkih lokacija u Hrvatskoj, a tu se nalazi i izvor gdje se miješaju slana i slatka voda, što je čini atraktivnom lokacijom i za podvodne ribolovce.

Svakako nemojte zaboraviti da je dno uvale Vruja u potpunosti neistraženo, u njoj su mogući zaroni preko 100 metara, stoga budite oprezni i nemojte se upuštati u nepromišljene avanture ma koliko da ste odvažan ronilac.

SLOBODNO PENJANJE

Najatraktivnije lokacije za slobodno penjanje nalaze se upravo u Omišu, pa tako ukoliko se nađete u njegovoj blizini nemojte propustiti ovakav vid avanture, a veličanstven pogled koji se pruža sa Mirabele i Fortice zauvijek će vam ostati u sjećanju. Za slobodno penjanje skoro da nije potrebna fizička spremnost, pa je sasvim svejedno da li ste početnik ili iskusni penjač, no, bilo kako bilo, svakako je odlična prilika da testirate svoju snagu i penjačke sposobnosti. Opremu i fotoaparat obezbjeđuju organizatori, tako da smo uvjereni da ćete uživati u ovoj predivnoj avanturi i fotografisanju panorama iznad starog grada.

ZIPLINE

Zipline avantura posljednjih godina postala je izuzetno popularna u cijelom svijetu, skoro da ne postoje oni koji nisu bar jednom poželjeli da se spuste niz uže, uživajući u panoramskom pogledu na netaknutu prirodu. Omiš vam nudi jedan od najspektakularnijih zipline spustova, i to iznad kanjona Cetine gdje ćete uživati u prelijepim prizorima nesvakidašnje ljepote kojom obiluje ovaj kanjon.

Žice kojima se spuštate slobodnim padom duge su oko 2 kilometra, dok će pod vama biti provalija dubine 100 metara, stoga ako ste znatiželjni kako izgleda visiti nad dubokom  provalijom, onda je zipline prava stvar za vas.

PJEŠAČKE STAZE

Jedna od brojnih pogodnosti koje pruža ovaj grad na Cetini su i pješačke staze kojih danas ima na desetine. Nijedna od njih ne zahtjeva posebnu fizičku spremnost, tako da, ukoliko krenete nekom od staza koje vode iz centra grada, laganim hodom za oko par sati možete stići do jednog od vrhova okolnih planina i uživati u čistom vazduhu i fantastičnom pogledu na more i grad.

PLANINARENJE

Brda u okolini Omiša savršena su lokacija za organizovanje planinarskih tura. Pored brojnih pješačkih staza namijenjenim rekreativcima, naići ćete na veliki broj lokacija koje su više nego idealne za bijeg od svakodnevne buke i uživanje u prirodi. Na ovim brdima, svake godine organizuje se “Proljetni treking kup”, a u pitanju je jedna vrlo zanimljiva manifestacija na kojoj se, pored vaše fizičke izdržljivosti, testira i snalažljivost i orijentacija u prirodi. Svake godine okupi veliki broj učesnika i istinskih zaljubljenika u prirodu, pa tako ukoliko i vi spadate u ovu grupu avanturista, ne propustite ovu zanimljivu manifestaciju i uživajte u otkrivanju čari trekinga.