Kada je grupa starijih ljudi u Portugalu podvrgnuta detaljnim testovima pisanja, naučnici su otkrili nevjerovatnu vezu između brzine, stila pisanja i zdravlja njihovog mozga.

Ispostavilo se da brzina i složenost vašeg rukopisa nisu samo stvar navike ili umora, već direktan pokazatelj stanja glave.

Veza između rukopisa i zdravlja mozga

Naučnici su do ovog zaključka došli nakon što su starije osobe rješavale niz zadataka pisanja različite težine, a rezultati su iznenadili i same ljekare.

Kada je riječ o najkompleksnijem zadatku, pisanju rečenice koja im je diktirana, stručnjaci su pronašli snažnu vezu između stila pisanja i ranih problema sa pamćenjem.

“Pisanje nije samo motorička aktivnost; ono je prozor u mozak”, objašnjava glavna autorka studije dr Ana Rita Matijaš, vanredna profesorka Univerziteta u Evori u Portugalu.

Pisanje otkriva skrivene promjene u radu mozga

Ona ističe da starije osobe sa ovim problemom imaju vrlo specifične, skrivene izmjene u pokretima ruke. Sam proces pisanja je izuzetno zahtjevan za glavu. Mozak tada istovremeno kontroliše ruku, tumači ono što čuje ili čita i organizuje slova na papiru.

Upravo zato ljekari vjeruju da rukopis može biti rani pokazatelj slabljenja mozga tokom starenja. Kada sposobnosti počnu da popuštaju, pisanje automatski postaje sporije. Ono biva isprekidanije i mnogo manje koordinisano.

U ovom važnom istraživanju učestvovalo je 58 korisnika domova za stare, starosti od 62 do 92 godine, među kojima je 38 već imalo dijagnostikovane probleme sa pamćenjem.

Digitalna olovka otkrila jasne razlike među učesnicima

Učesnici su obavljali zadatke koristeći digitalnu olovku i tablet, a ljekari su pratili svaku sekundu njihovog rada.

Dok su jednostavni zadaci (poput crtanja običnih ravnih linija ili tačaka) bili previše laki da bi pokazali razliku, pravi šok je uslijedio kada je na red došao diktat.

Kada su morali da zapišu dugačku i komplikovanu rečenicu, naučnici su uočili jasne razlike kod ljudi kod kojih se razvija rizik od demencije.

Tri ključna pokazatelja ranih problema sa pamćenjem

Ljekari upozoravaju da se u tom trenutku jasno izdvajaju tri ključna pokazatelja:

Veličina slova

Ljudi nesvjesno počinju da mijenjaju visinu slova dok pišu – ona postaju nejednaka i mijenjaju vertikalnu veličinu.

Oklijevanje prije pisanja

Vrijeme koje protekne prije nego što osoba uopšte spusti olovku na papir i počne da piše nakon što čuje riječ postaje znatno duže.

Ukupno vrijeme

Osobama koje imaju rane probleme sa mozgom potrebno je drastično više vremena da završe cijelu rečenicu do kraja.

Zašto je diktat važan za rano otkrivanje demencije

Kako izgleda ovaj jednostavan test u praksi?

Zadaci diktata su se pokazali kao najosjetljiviji jer traže punu koncentraciju. Čovjek tada mora da sluša i razumije riječi. Zatim pretvara taj zvuk u slova i usklađuje pokret ruke. Duža i manje predvidljiva rečenica odmah opterećuje mozak do maksimuma. Ona ga tera da pokaže mane, ako one uopšte postoje.

Tim naučnika se nada da će ovi jednostavni zadaci uskoro postati ljekarski test. To bi bio praktičan, jeftin i potpuno bezbolan metod za rano otkrivanje problema u svakoj ordinaciji. Ipak, prije zvaničnog uvođenja biće potrebna dodatna istraživanja na većem broju ljudi.

Do tada, jedno je sigurno. Obratite pažnju na to kako vaši voljeni pišu. Papir može otkriti istinu mnogo prije nego što nastupi prvi ozbiljan zaborav, prenosi Krstarica.

Nezavisne

Demencija nije neizbježni dio starenja, već složeno stanje koje mijenja pamćenje, razmišljanje, emocije i svakodnevno funkcionisanje. U mnogim slučajevima poistovjećuje se sa zaboravnošću koja dolazi s godinama, dok je u stvarnosti riječ o složenom i progresivnom poremećaju koji mijenja život oboljele osobe i cijele porodice. Zbog toga je važno o demenciji govoriti jasno, otvoreno i bez stigme, jer nerazumijevanje i strah često dovode do kasnog traženja pomoći.

Rana dijagnoza, podrška porodice i pravovremena terapija mogu usporiti to bolesti i očuvati dostojanstvo i kvalitet života oboljelih.

Skup simptoma: Demencija nije jedna bolest, već skup simptoma koji nastaju kao posljedica različitih oštećenja mozga. Najčešći uzrok je Alzheimerova bolest, ali postoje i drugi oblici, poput vaskularne demencije povezane s oštećenjem krvnih sudova mozga, kao i mješoviti oblici u kojima se kombinuje više faktora. Zajednička karakteristika svih oblika demencije jeste postepeno pogoršanje kognitivnih funkcija, uključujući pamćenje, pažnju, mišljenje, orijentaciju i sposobnost donošenja odluka.

Prvi znakovi demencije najčešće se uočavaju u okviru porodice. Promjene u ponašanju i funkcionisanju razvijaju se postepeno i u početku mogu biti veoma suptilne. Zapaža se zaboravljanje nedavnih razgovora i događaja, gubljenje predmeta, poteškoće u pronalaženju pravih riječi ili praćenju razgovora. Osoba može početi da ponavlja ista pitanja ili da djeluje zbunjeno u situacijama koje su ranije bile uobičajene. Ovi simptomi često se pripisuju umoru, stresu ili “normalnom starenju”, što dovodi do odgađanja ljekarskog pregleda.

Tok bolesti: Napredovanjem bolesti simptomi postaju izraženiji i sve više utiču na svakodnevni život. Pojavljuju se poteškoće u obavljanju uobičajenih aktivnosti, poput pripreme obroka, upravljanja novcem, organizacije obaveza ili korištenja prevoza. Osoba se može dezorijentisati čak i u poznatom okruženju, i tada gubi osjećaj za vrijeme, datume i redoslijed događaja. Česte su i promjene u ponašanju i raspoloženju, od povlačenja i gubitka interesa za ranije važne aktivnosti, do razdražljivosti, anksioznosti ili sumnjičavosti.

Demencija duboko utiče na identitet oboljele osobe. Kako bolest napreduje, dolazi do postepenog gubitka samostalnosti, a nerijetko i do promjena u ličnosti. Osoba koja je ranije bila samostalna, odgovorna i aktivna može postati nesigurna, zbunjena i zavisna od pomoći drugih,. Ovakve promjene teško pogađaju, kako oboljelog, tako i članove porodice, koji se suočavaju s osjećajem gubitka bliske osobe kakvu su poznavali, iako je ona i dalje prisutna.

Porodica u ovom procesu ima ključnu ulogu. U najvećem broju slučajeva članovi porodice postaju primarni njegovatelji, bez formalne obuke i uz veliki emocionalni i fizički napor. Briga o osobi sa demencijom podrazumijeva stalno prilagođavanje svakodnevnih aktivnosti, organizaciju liječenja i nadzor zbog sigurnosti oboljelog. Njegovatelji se često suočavaju s iscrpljenošću, osjećajem krivice, tugom i nesigurnošću, što ukazuje na potrebu za organizovanom podrškom, savjetovanjem i edukacijom.

Dijagnoza: Rano prepoznavanje simptoma jedan je od najvažnijih elemenata u pristupu demenciji. Iako ne postoji oštra granica između “uobičajenog” zaboravljanja i početka demencije, određeni znakovi zahtijevaju posebnu pažnju. Učestalo zaboravljanje nedavnih događaja, ponavljanje istih pitanja, dezorijentacija u prostoru i vremenu, poteškoće u komunikaciji, promjene raspoloženja i povlačenje iz uobičajenih aktivnosti nisu tipične karakteristike zdravog starenja i zahtijevaju stručnu procjenu.

Postavljanje dijagnoze demencije zasniva se na sveobuhvatnom pristupu. Ljekar prikuplja detaljnu anamnezu, razgovara s oboljelom osobom i članovima porodice, te procjenjuje kognitivne funkcije pomoću različitih testova. Po potrebi se koriste i dodatne dijagnostičke metode kako bi se isključili drugi uzroci simptoma, poput depresije, metaboličkih poremećaja ili neuroloških oboljenja. Iako dijagnoza demencije često predstavlja veliki emotivni teret, ona istovremeno omogućava planiranje daljeg liječenja, organizaciju podrške i prilagođavanje životnih navika.

Demencija je u većini slučajeva neizlječivo, hronično stanje, ali to ne znači da ne postoje mogućnosti djelovanja. Savremeni pristupi liječenju usmjereni su na usporavanje progresije bolesti i očuvanje kvaliteta života što je duže moguće. Farmakološko liječenje može doprinijeti stabilizaciji kognitivnih funkcija i ublažavanju pojedinih simptoma, posebno u ranim i srednjim fazama bolesti. Efekti terapije su individualni, ali je zajedničko da je korist najveća kada se liječenje započne na vrijeme, nakon postavljanja pravovremene dijagnoze.

Prevencija: Prevencija demencije postaje sve važnija tema javnog zdravlja. Iako ne postoji način da se u potpunosti spriječi razvoj bolesti, brojna istraživanja ukazuju na povezanost zdravlja krvnih sudova i zdravlja mozga. Kontrola krvnog pritiska, šećera i holesterola, redovna fizička aktivnost, zdrava ishrana i mentalna stimulacija kroz učenje, čitanje i rješavanje zadataka mogu imati pozitivan uticaj na očuvanje kognitivnih funkcija. Socijalna povezanost takođe ima važnu ulogu, jer osobe koje ostaju aktivne i uključene u društveni život, imaju manji rizik od razvoja kognitivnog propadanja.

Demencija predstavlja sve veći izazov i za zdravstvene i socijalne sisteme, posebno u društvima s izraženim starenjem populacije. Povećanje broja oboljelih prati i rast potreba za specijalizovanim uslugama, stručnim kadrom i prilagođenim modelima podrške. Istovremeno, stigma i nedovoljno razumijevanje demencije i dalje su prisutni, što može dovesti do izolacije oboljelih i njihovih porodica i odgađanja traženja pomoći.

Uprkos tome što demencija mijenja tok života oboljelih i njihovih najbližih, kombinacija stručne pomoći, porodične podrške, edukacije i društvene odgovornosti može značajno unaprijediti kvalitet svakodnevice. Sistematski pristup, koji uključuje zdravstvene ustanove, socijalne službe, lokalne zajednice i organizacije civilnog društva, predstavlja osnovu za stvaranje okruženja u kojem se osobe s demencijom i njihove porodice ne osjećaju napušteno i prepušteno same sebi.

Nemoj me zaboraviti

Učestalo zaboravljanje nedavnih događaja, ponavljanje istih pitanja, zbunjenost u poznatom okruženju, teško pronalaženje riječi i postupno povlačenje iz društva mogu ukazivati na nešto više od “normalnog starenja”.

Razgovor s ljekarom predstavlja prvi i najvažniji korak ka razumijevanju simptoma, postavljanju dijagnoze, planiranju daljeg liječenja, te usporavanju napredovanja bolesti.

Ovakve promjene zaslužuju ozbiljno shvatanje, jer demencija, uz pravovremeno prepoznavanje, može biti dijagnostifikovana u ranoj fazi.

 

Dr. Stuart Fischer je za Daily Mail istakao da su za njega tragične Instagram fotografije koje su “varljivo normalne”.

“To je prava tragedija Bruceove situacije. Ova bolest ne utječe na vanjski izgled. Uzrokuje je ono što se dešava unutar tijela”, kazao je dr. Fischer.

Nekoliko drugih ljekara koji nisu u Bruceovom ljekarskom timu smatraju da glumac na fotografijama ima “maskiran izraz lica” i da više ne pokazuje emocije. Također, oni su naveli da Bruce na gotovo svakoj fotografiji gleda u stranu, a sve to povezali su s frontotemporalnom demencijom koja mu je dijagnosticirana 2023. godine.

Bruce Willis se od 2022. godine rijetko pojavljuje u javnosti, a tada mu je prvo dijagnosticirana afazija, poremećaj govora, što je kasnije uznapredovalo do frontotemporalne demencije. Njegova supruga Emma na svom Instagram profilu često dijeli detalje o Bruceovom stanju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Emma Heming Willis (@emmahemingwillis)

Njegova kćerka Tallulah Willis ranije je kazala da se Bruce osjeća isto, što je za njegovo zdravstveno stanje dobro. Iako je njegovo stanje teško palo cijeloj porodici, Tallulah je istakla da je upravo to stvorilo mogućnost za više ljubavi među njima.

Podsjećamo, Demi Moore je prije nekoliko dana uz niz emotivnih porodičnih fotografija čestitala 70. rođendan svom bivšem suprugu Bruceu Willisu. Na fotografijama Bruce pozira s kćerkama i unukom, a na jednoj od fotografija je u zagrljaju s Demi. Iako su razvedeni, Demi svog bivšeg supruga posjećuje svake sedmice te tvrdi da je to normalno raditi za ljude koje voli.

Izvor: klix.ba

Ostrvo je bogato i termalnim vodama, nigde se ne žuri, ili se slabo žuri

Demencija je bolest koju prati niz simptoma koji se ispoljavaju uglavnom teškoćama u pamćenju i planiranju. Moguće je da će osoba koja se ceo život odlično snalazila u kuhinji, na primer, zaboraviti kako se pravi obična kajgana. Stanovnici grčkog ostrva nemaju, ipak, ovakvih problema. „Demencija ne stanuje ovde“, tvrde žitelji Ikarije, ostrva na kojem žive neki od najdugovečnijih ljudi na svetu.

Demencija posle 90. godine života

Ikarija je ostrvo u Grčkoj koje se označava kao jedna od pet „plavih zona“, objašnjava naučnik koji proučava dugovečnost, Dan Buettner.

– Stanovnici Ikarije u Grčkoj žive oko osam godina duže od žitelja razvijenih zemalja zapadnog sveta, tri puta je veća verovatnoća da će doživeti 90 godina, uglavnom bez demencije, ili bez uočljive demencije – kaže Buettner.

Stručnjaci navode da je zanimljivo i to što žitelji Ikarije u mnogo manjoj meri pate od hroničnih bolesti, manje je kardiovaskularnih bolesti, ali i slučajeva karcinoma.

Kratak popodnevni odmor, ali i aktivnost

Stanovnici Ikarije uvek imaju vremena za druženje i neguju zdrave međuljudske odnose. Ostrvo je bogato i termalnim vodama, nigde se ne žuri, ili se slabo žuri.

Žitelji Ikarije praktikuju kratki popodnevni odmor, za regeneraciju. Veruje se da osobe koje spavaju 15 do 20 minuta tokom podneva, imaju za 35 odsto manju šansu da obole od bolesti srca. I pored svega navedenog, ljudi na ostrvu su veoma aktivni, bave se poljoprivredom i ribolovom.

Mediteranska ishrana

Ishrana na Ikariji je mediteranska, konzumira se dosta povrća, ribe, voća i maslinovog ulja. Manje se konzumira svinjsko ili goveđe meso, a piju se biljni čajevi i podstiče način života tokom kojeg su ljudi više upućeni jedni na druge.

Buettner je posmatrao stanovnike Ikarije i kaže da su pronađena samo tri slučaja veoma blage demencije kod osoba starijih od 65 godina.

– Jedu najstrožu verziju mediteranske dijete na svetu, zasnovanu uglavnom na većim količinama voća, povrća, integralnih žitarica, pasulja, mahunarkama, maslinovom ulju i umerenim količinama crnog vina. Konzumira se morska riba, ali takođe umereno. U obroku preovlađuje zelena boja – kaže Buettner.

Dosta se koristi i samoniklo jestivo bilje, začini poput bosiljka, žalfije, timijana, peršuna, belog luka, komorača. Sve ove biljke imaju antioksidativno dejstvo i štite krvne sudove.

Demencija može da se spreči uz 2 napitka

Buettner primećuje da su stanovnici Ikarije i ljubitelji dva pića koja se svakodnevno konzumiraju – biljnog čaja i kafe.

Studija iz 2010. godine tvrdi da je konzumiranje 3 do najviše 5 šoljica kafe dnevno tokom srednjeg životnog doba povezano sa 65 odsto manjim rizikom od razvoja demencije i Alchajmerove bolesti, kao najčešćeg oblika demencije u kasnijem životnom dobu.

Istraživanje iz 2021. godine, navodi da su osobe koje su pile 2 do 3 šoljice kafe ili čaja dnevno imale za 30 odsto manji rizik od pojave moždanog udara i demencije. Kafa i čaj se konzumiraju bez dodataka.

–  Čajevi se kuvaju od biljaka koje rastu u baštama ili u divljini kao što su origano, žalfija, ruzmarin – objašnjava Buettner i dodaje da ovi biljni čajevi nemaju samo antiinflamatorna svojstva, već da deluju i kao blagi diuretici.

– Diuretici su prva linija lekova u terapiji visokog krvnog pritiska. Ovi lekovi regulišu vrednosti pritiska, pomažu bubrezima da se lakše oslobode natrijuma i jačaju krvne sudove – precizira Buettner.

Demencija je u većoj meri zastupljena kod depresivnih osoba

Buettner navodi da je ishrana bitan, ali ne i ključni činilac dugovečnog života bez demencije i hroničnih bolesti. Buettner primećuje da se žitelji Ikarije dosta druže i da su, bez obzira na životno doba, veoma fizički aktivni.

– Stanovnici Ikarije manje pate od osećaja usamljenosti i depresije u odnosu na Amerikance – podvlači Buettner i ističe da „depresivne osobe imaju 50 odsto veće mogućnosti da se razbole od demencije„.

Ikarija je planinsko ostrvo sa dosta uzbrdica. Stanovici svakog dana, običnom šetnjom, praktikuju vežbe niskog intenziteta.

– Žitelji Ikarije ne sede ceo dan u kancelariji ili ispred televizora, misleći da sve može da se nadoknadi sa 30 minuta vežbi u teretani. Svaki odlazak u obližnju prodavnicu na ovom ostrvu  je svojevrsna vežba – kaže Buettner.

Izvor: eklinika.telegraf.rs

Demencija predstavlja hronično neurodegenerativno stanje koje dovodi do postepenog gubitka moždanih funkcija kao što su pamćenje, mišljenje, rasuđivanje i sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Demencija nije normalan dio starenja, već posljedica različitih patoloških procesa u mozgu. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), pogađa oko 55 miliona ljudi širom svijeta, a predviđa se da će se do 2050. broj slučajeva gotovo utrostručiti. Ovi podaci su alarmantni, posebno u zemljama sa starijom populacijom i ograničenim resursima za liječenje.

Uzroci demencije: Demencija može imati različite uzroke, a najčešći su Alchajmerova bolest, pri kojoj  dolazi do nakupljanja amiloidnih plakova i neurofibrilarnih čvorova u mozgu, što uzrokuje odumiranje nervnih ćelija. Ova bolest predstavlja uzrok oko 60 do 70% slučajeva demencije. Slijedi vaskularna demencija koja nastaje kao posljedica oštećenja krvnih sudova mozga, često povezana sa moždanim udarom ili hroničnim visokim krvnim pritiskom, te Lewy body demencija koja je karakteristična po abnormalnim proteinima koji se talože u mozgu. Frontotemporalna demencija pogađa mlađe osobe (45-65 godina) i uzrokuje promjene u ličnosti, ponašanju i govoru. Prisutne su i sekundarne demencije koje se javljaju kao posljedica neuroloških bolesti poput multiple skleroze, Parkinsonove bolesti, ali i drugih stanja poput depresije, deficita vitamina B12 i hronične zloupotrebe alkohola.

Simptomi: Demencija se obično razvija postepeno, sa nespecifičnim simptomima koji često ostaju neprepoznati. Najčešći rani znakovi uključuju probleme s pamćenjem, poput zaboravljanja nedavnih događaja, važnih datuma ili uputa, teškoće s govornim izražavanjem, otežano donošenje odluka, te poteškoće u planiranju ili rješavanju svakodnevnih zadataka. Zbunjenost u vremenu i prostoru, te gubljenje u poznatom okruženju ili neprepoznavanje dana i vremena jesu znakovi upozorenja na demenciju, kao i promjene u raspoloženju i ponašanju koje sa sobom vuku povlačenje iz društva, pojavu apatije, depresije ili razdražljivosti.

Rano prepoznavanje simptoma omogućava raniju intervenciju, usporavanje progresije bolesti i bolji kvalitet života za oboljelu osobu i njenu porodicu. Pravovremena dijagnoza demencije ključna je zbog započinjanja adekvatne terapije, jer iako ne postoji lijek za većinu oblika demencije, dostupni medikamenti mogu značajno usporiti napredak bolesti. Takođe, planiranje budućnosti omogućava pacijentima i njihovim porodicama donošenje važnih odluka o zdravstvenoj njezi, finansijama i životnom okruženju, dok psihološka i socijalna podrška kroz rani početak programa rehabilitacije, mentalne stimulacije i fizičke aktivnosti, poboljšava funkcionalnost i kvalitet života.

Rano otkrivanje demencije

U Kantonalnoj bolnici “Safet Mujić” u Mostaru, uz podršku kompanije Hemofarm,  započeo je projekat ranog otkrivanja demencije kod pacijenata starijih od 60 godina. Ovim projektom se nastoji, kroz redovne preglede i brze kognitivne testove, smanjiti broj nedijagnostikovanih slučajeva i pružiti pravovremena terapija.

Liječenje demencije je multidisciplinarno i uključuje medikamentnu terapiju, odnosno lijekove koji usporavaju napredovanje simptoma, te promjene životnih navika kroz uravnoteženu ishranu (Mediteranska dijeta), fizičku aktivnost, redovan san i mentalnu stimulaciju. Psihosocijalna podrška pruža se pacijentu kroz kognitivne terapije, podršku porodice i prilagođavanje životnog okruženja.

Prevencija: Iako neki faktori rizika nisu promjenjivi, poput starosti i genetike, mnogi se ipak mogu kontrolisati usvajanjem zdravih životnih navika, kontrolom hroničnih bolesti, te mentalnim i socijalnim aktivnostima poput učenja novih vještina, čitanja, igranja društvenih igara, čime se smanjuje rizik od kognitivnog pada.

Demencija je izazov koji zahtijeva saradnju cijelog društva – od zdravstvenih radnika do porodice i institucija.  Rano prepoznavanje simptoma i preventivne mjere ključni su za smanjenje njenog uticaja na pojedince i zajednicu. Pravovremena reakcija nije samo odgovornost medicinskih radnika, već i svih. Zato je potrebno razgovarati o demenciji, podizati svijest o njenom prepoznavanju i važnosti podrške onima kojima je najpotrebnija.

Težina bebe na rođenju varira i to zavisi od mnogih faktora. Nisu to neke razlike, u pitanju je nekoliko grama, a uglavnom su to težine oko tri kilograma, izuzev u nekim situacijama kada je potrebno obaviti porođaj nešto pre termina. Jedno istraživanje je pokazalo da ne treba mnogo zanemariti pomenutu težinu bebe, a tiče se majki.

Naime, istraživači sa Harvarda “T.H. Chan School of Public Health” u Bostonu otkrila je da žene čije bebe imaju manje od 2,5 kilograma po rođenju mogu imati veće šanse da imaju problema sa pamćenjem, piše “Newsweek“.

Iako studija ne sugeriše niti dokazuje da rađanje deteta sa malom porođajnom težinom uzrokuje lošu spoznaju u kasnijem životu, ona pokazuje da postoji povezanost.

– Prethodno istraživanje je pokazalo da žene koje su rađale decu sa malom težinom, imaju veći rizik od kardiovaskularnih bolesti i visokog krvnog pritiska. Naša studija je otkrila da istorija rađanja deteta sa malom porođajnom težinom takođe može biti marker slabijeg pamćenja odnosno demencije kasnije u životu – rekla je autorka studije Diana Soria-Kontreras, postdoktorski saradnik na Harvardskoj medicinskoj školi.

Za studiju koja je objavljena u časopisu “Neurology“, 15.323 žena prosečne starosti od 62 godine zamoljene su da završe seriju testova razmišljanja i pamćenja. Sve učesnice su se barem jednom porodile. Takođe, od njih je traženo i da popune anketu o svojoj trudnoći, uključujući sve komplikacije, ishode porođaja i druge informacije.

Od grupe, 1.224 je rodilo dete sa malom porođajnom težinom, koja je definisana kao manje od 2,5 kilograma i koje su trajale više od 20 nedelja.

Kada je reč o testovima radne memorije, postojala je razlika od -0,05 u ocenama između žena koji su na porođaju rodile bebe male težine i onih koji nisu. Za testove brzine i pažnje, ova razlika je bila -0,06.

Sve u svemu, otkrili su istraživači da je uticaj na pamćenje i sposobnost razmišljanja bio ekvivalentan jednoj do dve godine starenja za žene koji su rodile bebu male telesne težine. Istraživači su uzeli u obzir faktore koji mogu uticati na težinu rođenja i kognitivne funkcije, uključujući starost učesnica, da li su pušile i da li su imale visok krvni pritisak.

Ovaj “prvi” susret dementnog para snimljena je u prostorijama staračkog doma i pokazuje nam 86-godišnju baku Nensi i 91-godišnjeg deku Stena, koji su nakon 30 godina konačno zajedno. Iako video traje samo tri minuta, bio je sasvim dovoljan da ljudi naprave poređenje sa čuvenim filmom “Bilježnica”.

Bračni par je iz Edinburga, gdje je i započela njihova ljubavna priča. Vjenčali su se 1957. godine, nakon što su započeli “zabranjenu” romansu jer njeni roditelji nisu odobravali njihovu vezu.

@sarahashleighflorals They both have dementia and have ended up in the same care home after 30 years apart we were so worried how this would go! It's so good to see them be friends again. Grandad still asks for his sweetheart back home and she is still very much a part of the family, she misses him a lot. Love might not be the same kind of love forever, it is a shape shifter but it never leaves Video is filmed by my wonderful mum (their daughter) for anyone confused! #dementia #alzheimer #romanempire #Scottish #dementia #alzheimer #romanempire #Scottish ♬ original sound – Flower Preservation

Međutim, kada je Nensi dostigla svoje srednje 50-te, umalo ju je ubilo ogromno krvarenje u mozgu i podvrgnuta je operaciji koja joj je promijenila život, što je na kraju dovelo do raspada njene veze sa Stenom. Nakon njihovog razlaza, Nensi nikada nije želela da upozna nikog drugog, pa je živela srećno sama, dok je Sten upoznao drugu ženu u svojim 70-ima koja je postala kao “druga majka” za njihovo troje djece, piše “Dailymail”.

Ipak, kako su oboje ušli u svoje 80-te, počeli su u slično vrijeme da razvijaju znake demencije do tačke kada više nisu bili u stanju da se brinu o sebi. Karen, njihova ćerka, odlučila je da preseli Nensi blizu mjesta gde je živela u Zapadnom Midlendsu. Zatim je, oko Božića, takođe donijela odluku da svog oca Stena, koji je zbog nepažnje u drugom domu pao, smjesti u isti dom sa Nensi, gdje je snimila dirljiv snimak njihovog ponovnog susreta.

Na snimku, Nensi govori Stenu da “ne izgleda loše za svoje godine”, dok njen bivši muž odgovara: “Prepoznajem ti lice, ali nisam mogao da odredim ko si”.

Iako je teško razaznati u kom momentu su se prepoznali i da li su uspjeli sasvim da razaznaju jedno drugo dok demencija ponovo ne “poruši tek složene kockice”, dogovorili su se da izađu na sastanak i popiju šoljicu čaja.

“Čuvaj se, dobro izgledaš. Može jedan poljubac za dobra stara vremena”, rekla je baka i poljubila ga u obraz.

Izgleda da kada mozak zaboravi, duša ipak ne zaboravljava.

,,Nisam mogla da regulišem emocije. Ljutile su me stvari koje druge ljude nisu uznemiravale. Naljutila bih se kad bi me ljudi ispravili kada nešto pogrešno kažem“, kaže Jana Nelson, 53.

,,Postoji šansa da neću dočekati šezdesete i da će mi biti potrebna pomoć njegovatelja“.

Nelson je primijetila simptome 2017. godine kada su joj prijatelji skrenuli pažnju na njeno ponašanje. Ona je neprestano ponavljala ista pitanja i rečenice. Mislila je da je samo postala zaboravna.

Imala je problema da održi ravnotežu kada hoda, da donese odluke i da kontroliše svoja nepredvidiva raspoloženja.

Doktor joj je preporučio da ode na neurološke pretrage jer je sumnjao da je u pitanju multipla skleroza ili tumor na mozgu.

MRI sken je pokazao da ima demenciju u 4-oj fazi, koja je trenutno u petom stadijumu.
5% do 6% ljudi koji pati od Alchajmerove bolesti razvije simptome prije 65 godine.

,,Mislite da ćete primijetiti kada je nešto stvarno loše – ali ja nisam shvatala da su stvari otišle toliko daleko. Teško sam to podnijela“, kaže Nelson, mama dvoje djece i maćeha još dvoje djece.

,,Simptomi su bili strašni, kao i testovi. Ja sam obrazovana žena koja ima svoj biznis, zašto mi je bilo teško da rješavam obične matematičke probleme i imenujem različite boje?“

U 41. godini dijagnostifikovan joj je fetalni alkoholni sindrom, koji je imao veliku ulogu u narušavanju njenog zdravlja.

2013. godine je imala operaciju mozga i mislila je da će napokon moći da se vrati svom starom životu.

,,Živjela sam 41 godinu bez znanja da nešto nije u redu s mojim mozgom. Izgubila sam tlo pod nogama kada sam osjetile prve simptome. Probudila sam se i shvatila da jedva pričam i hodam. Poslije 4 dana na odjeljenju za neurohirurgiju svhatila sam da moj život nikad više neće biti isti. ”

Nelson kaže da je prije prvih simptoma bila samopouzdana, britka na jeziku i odlučna osoba.
Završila je studije psihologije, a vodila je biznis kao sportska menadžerica.

U 2017. godini, kada je prvi put osjetila simptome, na nagovor svog muža, Kenny-ja, odlučila je da ode kod doktora.

U bolnici su radili mnoga ispitivanja. Zadatke s brojevima, testove memorije, kao i zadatak da imenuje različite boje – brzo je postala isfrustrirana i uplašena jer nije mogla da ih riješi brzo koliko je mislila da može.

,,Zadaci su me doveli do suza. Bilo je demorališuće i srceparajuće, bila sam uplašena jer sam znala da nešto nije u redu“.

Nelson priča: ,,Nisam mogla da pronađem način kako da riješim zadatak s brojevima, kao npr. ‘Ako imate 5 dolara i potrošite 2.50 dolara, koliko vam ostaje?’. Nisam mogla da nacrtam sat, ni da ispišem ček“.

Dijagnostifikovan joj je neurokognitivni poremećaj zbog fetalnog alkoholnog sindroma – njen mozak je bio lišen kiseonika tokom traumatičnog porođaja. Došlo je do hidrocefalusa (nakupljanja tečnosti u mozgu) i potresa mozga.

Navodno je doktor primijetio da je malo vjerovatno da će dočekati svoje šezdesete.

,,Doktor je rekao da je iznenađen mojom funkcionalnošću i da je vidio ljude s težim simptomima u ranim fazama demencije“, kaže Nelson.

Peti stadijum demencije karakteriše dezorijentacija, izraženi gubitak pamćenja i ,,sundowning“, zbunjenost koja se pogoršava noću.

Takođe se žali da ima ,,vrlo ograničen rječnik”.

Počela je istraživati grupe za ljude sa demencijom jer se osjećala usamljenom – ali pronašla je samo starije osobe sa Alchajmerovom bolešću, a ne ljude sa ranom demencijom.

Počela je dokumentovati svoj put na TikToku i tada je otkrila sredovječne ljude koji pate od sličnih stanja. Pronašla je krug prijatelja, koristeći se njihovim iskustvom kao ,,putokazom” za ono što može očekivati.

,,Jako je zadovoljavajuće znati da postoje ljudi koji trebaju iste smjernice koje i ja trebam”, rekla je Nelson. ,,Divno je što imaju razumijevanja za mene, ne moram se objašnjavati.”

Podrška je tu, a Nelson očekuje da će joj uskoro biti potrebna stalna njega

,,Preporuke mojih doktora su bile da se informišem o resursima za kućnu njegu jer je to nešto što me vjerojatno čeka iduće godine”, rekla je. ,,Izabrali smo agenciju kojoj ćemo se obratiti – tako da je to spremno čim mi zatreba.”

Prevela: Iris Janković

U eseju za magazin dotakla se trenutka kada su doznali da Bruce boluje od afazije, a zatim i da je to samo obilježje frontotemporalne demencije, zbog koje sve manje prepoznaje ljude oko sebe i koja utiče na njegove kognitivne sposobnosti i ponašanje.

Trenutak koji ju je rasplakao

Tallulah je isprva njegovu bolest negirala, na što, kaže, sada nije ponosna, no nije se mogla nositi s time. U ljeto 2021. bila je na vjenčanju na kojem je mladenkin otac držao govor i tada je shvatila da ona to nikad neće doživjeti.

“Odjednom sam shvatila da nikada neću doživjeti ovaj trenutak. Da moj otac neće pričati o meni na mom vjenčanju – i bilo je to porazno. Ustala sam od stola, izašla i plakala”, ispričala je.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by tallulah (@buuski)

Svaki put kad posjećuje oca snimi što više fotografija, sve njegove glasovne poruke sprema na hard disk te želi stvoriti kolekciju svega vezanog za njega kao uspomenu.

“Srećom, demencija nije uticala na njegovo kretanje. Uvijek ga mogu pronaći u kuhinji, dnevnom boravku ili kancelariji. Nedavno sam u kancelariji pronašla komad papira na kojem je napisao: ‘Michael Jordan.’ Voljela bih da znam što misli. Za sada zna ko sam kada uđem u sobu i sav se ozari”, rekla je te dodala:

“Kada govorim o ocu, stalno iz sadašnjosti odlazim u prošlost, a to je zato što još uvijek gajim nade. Uvijek sam u sebi prepoznavala dijelove njegove ličnosti i znam da bismo se odlično slagali i bili nevjerojatno dobri prijatelji – samo da imamo više vremena.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by tallulah (@buuski)

Komentari o izgledu su je jako pogodili

Osim o ocu, Tallulah je govorila i o svom mentalnom zdravlju. Prisjetila se situacije koja je bitno uticala na nju, odnosno, kako je rekla, promijenila joj život naglavačke.

“Sjedila sam u gostinjskoj sobi penthousea koji su moji roditelji imali na Central Park Westu kada mi se svijet okrenuo naglavačke. Večer prije provela sam s mamom i njenim tadašnjim partnerom Ashtonom Kutcherom na jednom događaju u New Yorku. Za tu priliku nosila sam poseban ogrtač i osjećala sam se nevjerojatno odraslo, bila sam zadovoljna sobom.

Željela sam vidjeti je li se moj stajling svidio i drugima, pa sam otišla na jednu stranicu i ugledala sebe tako nespretnu kako stojim pored svoje prelijepe majke. Pronašla sam stotine komentara, a riječi su mi se urezale: ‘Izgleda deformisano. Pogledajte joj mušku čeljust, izgleda poput ružne verzije svog oca. Majka joj je sigurno razočarana.’

Još se sjećam tišine u sobi u tom trenutku. Provela sam dva sata čitajući komentare i godinama o tome nisam nikome govorila jer sam željela zaštititi sve oko sebe. Nastavila sam živjeti s teškim teretom svoje ružnoće”, rekla je Tallulah.

Borila se s anoreksijom

S 20 godina je potražila stručnu pomoć, no detalji njene borbe došli su do tabloida. Sve do sada nije javno govorila o tome jer, kako je rekla, nije znala ni smije li pričati o takvim stvarima.

“Odgojena sam da držim jezik za zubima. Odmalena su me učili da napravim sve kako bih spriječila i izbjegla potencijalne glasine o sebi”, rekla je. Tallulah je s 25 godina otišla na liječenje zbog depresije, a tada joj je dijagnosticiran i ADHD i borila se s anoreksijom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by tallulah (@buuski)

U proljeće 2022. imala je manje od 40 kilograma i sve je češće završavala na infuziji. Dok je ležala u krevetu, razmišljala je o tome šta bi joj otac na sve to rekao i bilo joj je jasno da on to ne bi dopustio.

“Prije sam se jako bojala da me tuga ne uništi, a sada se osjećam kao da ponovno izranjam na površinu i da se mogu osloniti na sebe. Mogu uživati u sadašnjosti, držati oca za ruku i uživati u tim trenucima. Znam da me uskoro očekuje još iskušenja i ovo je vjerojatno tek početak tuge, no to da moraš naučiti voljeti sebe kako bi mogao voljeti i druge je istinito”, rekla je Tallulah.

Kada su se na otvaranju restorana gosti udobno smjestili, prema njima se uputilo šest nasmijanih konobarica kako bi uzele njihove narudžbe. Svaka od njih pati od demencije ili Alchajmerove bolesti. Jedna konobarica je nekad radila u školi i odlučila je da aplicira za ovaj posao zato što je više od pola svog života kuvala za djecu. Mislila je da neće imati problema, no ni njen dan nije prošao bez grešaka u narudžbama.

Mizuho Kudo je te večeri naručila hamburger, ali su umjesto toga na njen tanjir stigle rolnice sa mljevenim mesom i kupusom. No, njoj to nije smetalo zato što je jelo bilo veoma ukusno, a osoblje ljubazno i nasmijano. Iako su gosti pisali svoje narudžbe, greške su se i dalje dešavale jer kada bi jelo sa papirića bilo gotovo, konobarice bi zaboravile na koji sto treba da ga odnesu!

Koncept ovakvog restorana razvili su ljudi sa televizije, iz svijeta marketinga i ugostiteljstva. Cilj je da se promijeni javno mišljenje o demenciji i Alchajmerovoj bolesti, te da se pokaže da ljudi koji pate od tih poremećaja mogu mnogo više nego što mi mislimo.

Demencija danas pogađa 47.5 miliona ljudi širom svijeta, a svake godine se pojavi još 9.9 miliona novih slučajeva.

Izvor: MyModernMet