Gošća Oslobođene je Nela Marinković, žena koja godinama kroz njemački administrativni sistem sluša najdublje strahove ljudi sa Balkana. Kroz vize, spajanja porodica, nostrifikacije i boravišne dozvole, pred njom se svakodnevno otvaraju priče o novom životnom početku. U ovoj epizodi razgovaramo o tome koliko je odlazak iz naše regije često bijeg iz očaja, a ne potraga za snovima. Nela kaže da je ljudima s Balkana psihološki najteže nositi se s neizvjesnošću i odvajanjem od porodice prilikom odlaska u inostranstvo.

– Kad sam počela razgovarati sa svojim klijentima, shvatila sam koliko ljudi dolaze uplašeni šta će biti s vizom, poslom i koliko će cijeli proces trajati, ističe Marinković.

Naglašava da migracije nisu problem samo Bosne i Hercegovine, već globalna pojava prisutna i u Njemačkoj, Italiji i drugim evropskim zemljama.

– Ljudi odlaze jer imaju vještine i profesije za koje ovdje često nema prostora. Možete biti briljantni u nečemu, ali ako nemate gdje raditi, primorani ste tražiti priliku vani, kaže ona.

Kao jedan od najvećih izazova izdvaja porodicu i prilagođavanje novoj sredini.

– S jedne strane porodica želi ostati zajedno, a s druge strane dolazi izlazak iz rutine, integracija djece i prilagođavanje potpuno drugačijem društvu i jeziku, navodi Marinković.

Govoreći o razlikama između Balkana i Njemačke, objašnjava da je Balkan kolektivistička kultura zasnovana na bliskosti i zajedništvu, dok je njemačko društvo više individualistički orijentirano.

– Kod nas su porodica, komšije i zajednica veoma važni. U Njemačkoj je fokus više na samostalnosti i ličnom uspjehu, zbog čega ljudima s Balkana posebno teško pada odlazak od porodice i sredine na koju su navikli, zaključuje ona.

Nela objašnjava da među ljudima koji odlaze postoje velike razlike. Jedni već imaju iskustvo rada u Sloveniji ili Hrvatskoj i znaju kako funkcionira život vani, dok drugi sliku o inostranstvu grade isključivo na pričama drugih ljudi.

– Postoje oni koji pričaju da je sve bajno i krasno, a postoje i oni koji se samo žale. I onda, ovisno o tome kakvi ste kao osoba, skloni ste povjerovati jednoj ili drugoj strani, navodi ona.

Marinković naglašava da povratak iz Njemačke ne mora značiti neuspjeh ili razočaranje.

– Postoje ljudi koji se vrate, donesu kapital i pokrenu biznis u Bosni i Hercegovini. To je doprinos našoj privredi, kaže ona, dodajući da dijaspora i dalje ima snažnu vezu sa svojom državom i značajan utjecaj na ekonomiju zemlje.

Ipak, posebno ističe sposobnost ljudi s Balkana da se prilagode novim okolnostima.

– Ta sposobnost da stres okrenemo na humor i da se snađemo gdje god nas život baci nešto je što je karakteristično za nas s Balkana, poručuje Marinković.

Oslobođenje

Memingen je mali grad u Bavarskoj, blizu austrijske granice. Njegov aerodrom — poznat po jeftinim letovima niskotarifnih avio-kompanija prema Balkanu, Bliskom istoku i istočnoj Evropi — privlači veliki broj porodica iz dijaspore koje posećuju rodbinu. I upravo ta kombinacija — jeftine karte, veze s domovinom, školski kalendar — stvorila je godišnji ritual koji bavarska granična policija dobro poznaje.

Posle svakog školskog raspusta, na aerodromu u Memingenu dočekuju se porodice koje se vraćaju. Policajci imaju pravo da provere školsku evidenciju. A ono što nalaze, redovno završava u policijskim saopštenjima.

„Deca su bila prijavljena kao bolesna, ali karta za povratni let kupljena je nedeljama ranije. To je bilo lako dokazati.“ — portparol bavarske granične policije.

Šta se zapravo desilo: tri dokumentovana slučaja

Novinski izveštaji i policijska saopštenja koja smo pregledali pokrivaju više odvojenih kontrolnih akcija, od 2018. do 2026. Nije reč o jednom incidentu — reč je o ustaljenom obrascu.

Slučaj br. 1 — februar 2026, posle zimskih raspusta

21 dete u jednom danu — povratak sa Balkana

Posle zimskih raspusta u Bavarskoj, granična policija u Memingenu identifikovala je tog ponedeljka tačno 21 dete koje se vraćalo iz inostranstva bez školske dozvole za produženi izostanak. Letovi su stigli iz Ohrida, Prištine, Bukurešta, Sarajeva, Niša, Beograda, Tirane i Skoplja. U svim slučajevima deca su bila prijavljena kao bolesna. Policija je dokazala da su povratne karte bile kupljene znatno unapred. U jednom slučaju otkriveno je da je potvrda o oslobođenju od nastave bila falsifikovana — pokrenut je krivični postupak zbog krivotvorenja dokumenta. Protiv svih ostalih roditelja pokrenuti su prekršajni postupci.

Slučaj br. 2 — uskršnji praznici

Deset porodica, svi prijavili bolesnu decu

U posebnoj kontrolnoj akciji posle uskršnjih praznika graničari su zaustavili deset porodica čija su deca bila prijavljena kao bolesna. Policijsko saopštenje navodi da su u svim slučajevima roditelji školama dali „neistinite podatke“. Jedan otac je pre polaska na put u Tiranu podneo zvaničan zahtev za oslobođenje od nastave — škola ga je odbila. On je otputovao svejedno. Pokrenut je postupak.

Schulpflicht: zakon koji Nemačka ozbiljno shvata

Ključna reč je Schulpflicht — zakonska obaveza pohađanja škole. Nije to preporuka, nije etičko načelo — to je zakon koji postoji u svih 16 nemačkih pokrajina i koji se primenjuje od 1919. godine, kada ga je uveo Vajmarski ustav. Nemački Savezni ustavni sud potvrdio je njegovu ustavnost 2006. godine.

Zakon važi za svu decu koja žive u Nemačkoj — bez obzira na državljanstvo. Važi za decu izbeglica, decu diplomata, decu gastarbajtera. Dok dete živi na nemačkoj teritoriji, nemačka država smatra da ima pravo i obavezu da ide u školu.

Filozofija iza ovog zakona nije birokratska — ona je izričito demokratska. Nemačke vlasti smatraju da deca imaju pravo na obrazovanje i socijalizaciju koje roditelji ne mogu da im uskrate, čak i s najboljom namerom. „Homeschooling“ je u Nemačkoj ilegalan iz istog razloga.

Kazne po pokrajinama — maksimalni iznosi (po roditelju, po detetu)

• Bavarska, Baden-Virtemberg i 8 drugih pokrajina – do €1.000
• Saksonija – do €1.250
• Rajna-Palatinate, Tiringija – do €1.500
• Berlin, Brandenburg, Meklenburg – do €2.500

Falsifikovanje školske dokumentacije – krivični postupak

Važna napomena: kazna se obračunava po detetu i po roditelju. Dva roditelja s dvoje dece koja su opravdano suspektna mogu teorijski biti izložena kazni i do 4.000 evra — po pokrajini. U praksi, prvi prekršaj retko donosi maksimalnu kaznu, ali postupak se uvek pokreće i škola uvek biva obaveštena.

Zašto baš Memingen?

Memingen nije slučajno u centru pažnje. Aerodrom opslužuje pretežno niskotarifne letove — Wizz Air, Ryanair — koji povezuju jugoistočnu Nemačku s Balkanom, Bliskim istokom i istočnom Evropom. To znači da je tamo visoka koncentracija porodica iz dijaspore koje lete ka Srbiji, Kosovu, Albaniji, Bosni, Severnoj Makedoniji, Rumuniji.

Te porodice suočavaju se sa realnim ekonomskim pritiskom: karte su znatno jeftinije van školskih praznika. Kad se sabere porodično putovanje, razlika može biti i nekoliko stotina evra. To je jak podsticaj da se rizikuje.

„Pošteni roditelji su glupi“ — rekao je portparol policije — „jer plaćaju nekoliko stotina evra više za karte.“

Šta roditelji mogu legalno da urade

Nema zabrane putovanja — ali postoji procedura. Roditelji mogu da podnesu pismeni zahtev školi za oslobođenje od nastave, uz navođenje razloga. Škola ima diskreciono pravo da ga odobri ili odbije. Odobrenje mora biti pismeno. Usmena saglasnost ne važi.

Bolest je legitiman razlog za izostanak, ali mora biti prijavljena školi pre početka radnog vremena i potkrepljena lekarskim uverenjem ako škola to zatraži — posebno ako se izostanak poklopi s prethodno odbijenim zahtevom za odmor. Bavarska granična policija naglašava: ako je zahtev za odmor odbijen, a dete se „slučajno razboli“ tačno tada — škola ima pravo da zatraži lekarsko mišljenje i da angažuje školskog lekara, pa čak i policiju.

Policajac iz RPR1 intervjua to kaže direktno: u praksi, škole su često razumne prema roditeljima koji ih unapred i otvoreno obaveste. Problem nastaje kada roditelji lažu.

Granična policija u Memingenu potvrdila je da će kontrole nastaviti u periodima oko školskih raspusta. Uz prekršajne prijave, policija čuva evidenciju — ko bude uhvaćen više puta, može očekivati stroži tretman.

Zelena učionica

Koliko vas je zvalo nekoga iz familije da ode po rodni list, plati taksu, pošalje papire, odnese nešto u opštinu? Koliko vas je čekalo da vam neko „odozdo“ nešto sredi, prebaci, pronađe?

Znamo, jer smo i mi bili ti ljudi – i oni koji čekaju, i oni koji trče s punomoćima.

Zato smo napravili Dijaspora Servis.

Šta je to?

To je digitalna platforma koja omogućava da sve ono što biste inače morali fizički dolaziti u BiH – završite sa samo nekoliko klikova. Bez stresa, bez gubljenja vremena, bez ovisnosti o tome ko je trenutno „u mogućnosti da pomogne“.

Od administrativnih zadataka, preko slanja paketa, do povezivanja sa stručnjacima i institucijama – mi smo vaša veza sa domovinom.

Kako radi?

Jednostavno: ulogujete se, odaberete uslugu, mi preuzimamo sve ostalo. Bilo da trebate:

• izvaditi dokument iz opštine,
• uplatiti školarinu rođaki,
• pronaći pouzdanu agenciju za nekretnine,
• povezati se s mentorom za biznis iz vaše struke,
• ili samo želite nekome kupiti poklon i dostaviti ga „na adresu srca“ –
  tu smo.

Zašto to radimo?

Zato što znamo kako izgleda živjeti daleko, a biti emocionalno prisutan. Znamo koliko znači kada neko kaže: „Ne brini, mi ćemo to za tebe.“

Dijaspora Servis nije samo platforma.  To je podrška iz domovine – ali bez birokratije i čekanja.

Uz nas ste uvijek bliže kući.

I zato, ne morate tražiti „nekoga preko veze“ – mi smo ta veza.

Dobrodošli na Dijaspora Servis.
www.dijasporaservis.com
Pratite nas na Instagramu | Facebooku | LinkedInu

Građani BiH su, prema statističkim podacima, kao što su prosječna i minimalna plaćt, znatno plićeg džepa nego stanovnici evropskih zemalja iz susjedstva i šire.

To što su im primanja niža ne znači i da su im troškovi, odnosno cijene namirnica i energenata, prilagođeni toj razlici. Štaviše, cijene na policama trgovinau BiH te ostalih prodajnih i ugostiteljskih objekata značajno su više nego što bi se očekivalo u skladu s globalnim tokovima, piše Večernji list.

“Došla sam iz Njemačke na nekoliko dana kući u BiH. Nisam htjela ništa nositi, osim nešto odjeće, računajući da sve mogu tu kupiti i da nema potrebe. Prvi dan otišla sam u trgovinu po gel za tuširanje i ostala zatečena. Isti gel za tuširanje koji u Njemačkoj plaćam od 0,96 do 0,99 evra ovdje stoji 7 KM. Pa to nema smisla. Pogotovo uzimajući u obzir kolika su ovdje primanja. Osjećala sam se pravo glupo i prevareno plaćajući toliko obični gel za tuširanje. Zapravo, osjećala sam se prevareno. Od sada, kad krenem u BiH, sve ću nositi sa sobom. Ne želim da me neko pravi budalo”,  kaže Mostarka koja trenutno živi u Štutgartu.

Gel za tuširanje samo je jedan od primjera većih cijena u BiH, a ima ih na stotine.

Iako je prosječna plata u BiH znatno niža nego u Njemačkoj, pojedini proizvodi, poput mliječnih, voća i povrća, slatkiša i grickalica te proizvoda za higijenu, nerijetko su značajno skuplji u odnosu na one u supermarketima u Njemačkoj.

Takva situacija dovodi do rastućeg nezadovoljstva građana, koji sve češće postavljaju pitanje zašto osnovne životne i druge namirnice u zemlji s nižim standardom nisu jeftinije nego u onima s višim prihodima i većom kupovnom moći. Građani na društvenim mrežama sve češće javno govore o cijenama, a s obzirom na veliki broj onih koji žive u zemljama Evrope, lako je izvršiti i poređenje cijena.

Tako, primjera radi, paket tunjevine Rio Mare u trgovinama u Njemačkoj stoji oko 10 KM, dok je u prodavnicama u BiH isto pakovanje visoke 22 KM.

Sredstvo za pranje posuđa Finish u BiH stoji 13 KM, dok se isto u Njemačkoj može kupiti po cijeni malo većoj od 5 KM. Kapsule za pranje suđa istog proizvođača u BiH koštaju čak 30 KM, a u Njemačkoj nešto manje od 20 KM. Tjestenina Barilla u Njemačkoj se može kupiti po cijeni manjoj od 2 KM, dok joj u BiH cijena varira od 2,89 do 4,19 KM.

Posljednjih dana trgovine u BiH kilogram jagoda prodaju po nevjerovatne 22 KM. Naime, pakovnje od 250 grama je 5,50 KM.

Rekordno bezobraznu cijenu dosegla je i čokolada Milka, čije pakovanje od 300 grama u pojedinim trgovinama u BiH stoji 16,50 KM, dok je cijena iste gramaže čokolade za kuhanje skočila na 14 KM?! Za pola kilograma kafe moramo izdvojiti 13, a za 250 grama maslaca čak 9 KM.

Dakle, kilogram maslaca je 36 KM.

Primjera radi, kilogram kafe u Njemačkoj stoji oko 24 KM, Milka od 270 grama može se kupiti za 5, a kilogram maslaca za 14 KM. Kad je riječ o cijenama nad kojima građani samo mogu plakati, tu je i bijeli luk koji po kilogramu stoji 12 KM?! Kilogram grožđa ide do 12 KM, dok bijeli luk stoji 10 KM, a paprike 11 KM.

Posebna su priča kafići i restorani u koje, s obzirom na cijene hrane i pića, definitivno ne mogu zalaziti obični ljudi. Primjera radi, u pojedinim kafićima bočica negazirane vode stoji i po 3,40, a gazirane po 4 KM?!

Građane, ako ne više, onda barem isto, ljuti činjenica što ljubitelji čaja šolju tog toplog napitka moraju platiti 3 KM.

Dakle, na prodanih 20 vrećica u konobarskom novčaniku završi 60 KM kojima se može kupiti 12 kutija čaja.

Nutella je u BiH dosegnula cijenu od gotovo 15 KM, što je mnogim bh. građanima luksuz. Nutella se u Njemačkoj može kupiti po cijeni od 6 KM.

“U BiH je sve postalo luksuz”; “Platim račun 100 KM, a u vrećici imam četiri stvari”; “Ovome se mora stati na kraj, novac ide samo za namirnice, a opet je nemoguće dočekati 1. u mjesecu”; “Ovo je borba za preživljavanje”; “U Njemačkoj biram što želim, a ovdje što mogu”,  neki su od komentara nezadovoljnih građana.

Izvor: nezavisne.com

Predstavljamo vam Dijaspora2GO, inovativnu mobilnu aplikaciju koja značajno olakšava život balkanskoj dijaspori u Nemačkoj.

U svetu gde se mnogi sa Balkana odlučuju na život u Nemačkoj, tri hrabre žene, Spomenka, Lana i Marija, prepoznale su potrebu za aplikacijom koja pruža podršku našim ljudima od dolaska do integracije i olakšava svakodnevicu u Nemačkoj.

Aplikacija nudi širok spektar usluga na našem jeziku, uključujući lekare, advokate, računovođe, kao i omiljene restorane, kafiće, pekare i klubove u vašem gradu. Takođe, omogućava pristup najrazličitijim online uslugama – od finasijskih savetovanja na našem jeziku, preko web dizajna, online šopova,do kurseva nemačkog jezika i najrazličitijih trretmana i obuka.

Ono što ovu aplikaciju čini jedinstvenom je njen fokus na pružanju korisnih informacija gde korisnici imaju pristup tekstovima o preseljenju, zakonima, rešavanju dečijeg dodatka, otvaranju vlastite firme i slično. Aplikacija takođe olakšava traženje poslova na nemačkom tržištu i povezuje korisnike sa poslodavcima koji pomažu u rešavanju viza.

Korisnici će redovno putem push notifikacija biti informisani o dnevnim događajima u Nemačkoj, novostima, o aktuelnim ponudama oglašivača. Kontinuirano će se ažurirati novim informacijama, a razvojni tim radi na mnogim dodatnim funkcijama koje će biti predstavljene do kraja godine.

Za oglašivače, ova aplikacija predstavlja jedinstvenu priliku da dođu do svoje ciljne grupe – dijaspore, bez obzira na to gde se nalazi i gde im je biznis registrovan.

Priča iza nastanka aplikacije

Lana, poreklom iz Sinja, Spomenka iz Užica i Marija iz Zagreba, koje je životni put doveo u Minhen, odlučile su da sve probleme s kojima su se i same borile prilikom preseljenja u Nemačku, kroz ovu aplikaciju, olakšaju drugima kako ne bi prolazili isti put. Sa vizijom većom od sebe, ove žene su zajedno prebrodile izazove, od nesigurnosti do uspeha, te uče nove stvari iz dana u dan. Njihova predanost i strast dovele su do stvaranja aplikacije koja će biti digitani dom dijaspori sa Balkana u Nemačkoj.

Mobilna aplikacija Dijaspora2Go dostupna je na Google Play-u i Apple store-u:

Android telefoni – Google Play – https://play.google.com/store/apps/details?id=com.tron_it.dijaspora2go

Apple uredjaji – App store – https://apps.apple.com/de/app/dijaspora2go/id6497952899?l=en-GB

Ova priča dio je projekta “Svoja na svome” koji ima za cilj da predstavi uspješne žene sa naših prostora koje žive i rade u inostranstvu. Projekat je finansiran od strane uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu.

Organizatori konferencije bili su Hexagon Startup Design i Vlada Sjedinjenih Američkih Država putem USAID-ovog projeta „Diaspora Invest“, uz podršku Područn komore Banja Luka i Američke trgovačke komore u BiH (AmCham).

Skup je otvorila Maja Miljević, direktorica Hexagona.

„Veliko nam je zadovoljstvo što je Banja Luka prepoznata kao dom uspješnih priča žena-preduzetnica u različitim sektorima, zbog čega smo i domaćini današnjeg događaja. Izuzetno je važno da govorimo o potencijalu koji ima banjalučka dijaspora, ljudi koji žive van granica ove zemlje i koji mogu svojim znanjem,
iskustvom i poslovnim vezama pomoći razvoj lokalnih inicijativa, kako poslovnih, tako i onih društvenih.

Izuzetno nam je važno što je danas sa nama USAID koji već duži niz godina radi na angažovanju dijaspora u različitim aspektima razvoja. Važno je da smo pokrenuli razgovor o posebnosti uloge žena na tom putu“,poručila je Miljević.

Današnji skup u Banjoj Luci predstavlja peto po redu DiaLab sesiju, nakon više održanih u Sarajevu i Mostaru, a koje kao centralne teme stavljaju posebnosti određenih pitanja kada je u pitanju uključivanje dijaspore.

„Današnja DiaLab sesija jedna je u nizu radionica koje Vlada SAD-a, kroz USAID-ov projekt Diaspora Invest,održava širom Bosne i Hercegovine, spajajući uspješne ljude iz dijaspore s domaćim poduzetnicima kako bi razmjenjivali znanja, stvarali nove poslovne mreže i sarađivali.

Oduševljeni smo što je u fokusu današnjeg događaja snažna uloga žena u poslovnom svijetu i pokretanju ekonomskog i društvenog razvoja kako van BiH
tako i ovdje“, poručila je Dobrila Boba Vukmanović, projekt menadžer USAID-a.

U okviru programa, učesnici i učesnice imali su priliku čuti više o primjerima dobre prakse. Andrea Đerman,Milica Jovičić, Slađana Trivić, Darija Stanković i Vesna Pucar Grubor predstavile su svoje poslovne inicijative.

„Vrlo bitno jeste da napomenemo da svu naše sagovornice mahom uspješne serijske preduzetnice, i neke od njih imaju više kompanija koje su pokrenule, a koje uspješno rade i u inostranstvu, i u BiH. Moramo da spomenemo da se radi i o velikom zapošljavanju ljudi, kao i o razvoju inovacija i novih proizvoda što i jesu pokretači svake ekonomije i društva.

Želimo da pokažemo da je uloga žene u društvu višestruka i motivišemo sve mlade žene da izaberu put da budu svoje, razvijaju uspješne poslovne modele u cijelom svijetu, a na kraju daju veliki doprinos svom gradu i državi iz koje potiču”, pojašnjava Miljević.
Nedim Hamzić iz AmCham-a, jednog od suorganizatora današnjeg skupa, poručio je da je vrlo važno da se ovakve priče prepoznaju.

„Mi smo tu da budemo podrška svim dobrim idejama, svima kojima treba mentorstvo i umrežavanje na tom putu. Članice AmChama dolaze iz cijele zemlje i drago nam je vidjeti da smo prepoznati po inicijativama koje podržavamo i pokrećemo.

Banja Luka je još jednom pokazala da je sjajan domaćin i da imamo mnogo šta naučiti iz primjera poduzetnica koje su govorile na današnjem događaju. Ovo treba biti samo još jedan korak dalje i vjerujem da će USAID kroz aktivnosti „Diaspora Invest“, ali i mi kroz AmCham, dati kvalitetne povratne informacije i nastaviti podržavati dobre ideje poput ove“, zaključio je Hamzić.

A onda su mi misli skrenule na činjenicu da nam najbliži prijatelji ovdje sele u Berlin i shvatila sam zašto ne mogu spavati.

Jer se bojim da su svi moji prijatelji – u telefonu. Ja, koja sam se oduševljavala time kako je divno pronalaziti novog prijatelja u odrasloj dobi, shvatila sam da se nalazim u trenutku u životu u kojem nemam – prijatelja.

Da ne budem dramatična, nije baš da nemam koga nazvati ili s nekim popiti kafu. Sve moje prijateljice i prijatelji i dalje su tu, kao što sam rekla, žive u mom telefonu i koristimo svaki trenutak kada nam sudbina ispreplete puteve da se družimo, da budemo zajedno.

Putujemo kilometrima i svim prevoznim sredstvima da bi se zagrlili, da bi popili kafu i zaista pričali jedni s drugima, licem u lice. I svaki put je bolji od prošlog i, nekako, svaki put je susret malo duži od prošlog (to je valjda ta slobodna koja dolazi s godinama, prioritetima i financijskim slobodama).

Jedna sam od sretnica koja ima i svoj ‘čopor’ dijasporki, legendarnih snažnih žena koja su poput mene ostavile sve i otišle u nepoznato. I tu smo si, na instagramu, u grupnim porukama, u organizovanim susretima negdje gdje je svima ‘na pola puta’.

I to su iskustva koja cijenim do te mjere da ne znam ni kako ih opisati bez da zvučim umjetno, sladunjavo i pretjerano. Iako je zaista tako.

Ali ovaj tekst nije slučajno u kategoriji koja se zove #gastarbajterka. Jer u tom vrtlogu emocija, preživljavanja i pronalaska svog puta, desilo se nešto na što nisam računala.

Dijasporski život pokazao je da sam opet napravila nepredviđen propust: dok sam se borila da postavim dobre temelje djeci, mužu i našem zajedničkom životu, opet sam preskočila u svemu tome – sebe. I opet sam dobila još jednu lekciju iz kategorije ‘najteži dio iseljeničkog života je taj da nema potpornih stubova na koje ćeš se nasloniti’.

A onda se, kao meni, desi da ležiš budna u sred noći i shvataš da nema opipljivih prijatelja u blizini. Jer freelancerski posao ti donosi mnogo kolega, ali ne više od toga.

Djeca rastu i ne trebaju te da ih držiš za ruku i piješ kavu s mamama. Poznanici koji su postali prijatelji su možda ipak malo više ‘muževi prijatelji’, a malo manje tvoji.

I dolaziš do zaključka da, ako želim biti aktivni roditelj, freelancer (šta znači da zapravo stalno radiš nešto iako te ne plaćaju uvijek za to), a uz to ponekad otići vježbati ili usavršavati njemački, naprosto nemaš kada ‘istraživati grad uz šolju kave sa svojom novom frendicom’.

Ili ga nemam ja?

Jer kada živiš tamo gdje imaš povijest, pogotovo povijest prije djece, uvijek postoji netko. Prijateljica s faxa, poznanica s vjeronauka, ekipa s kojom si izlazila nekad, pa onda ne, pa onda opet nekad.

Uvijek postoji tetka ili baka ili kuma netko ko je uvijek tu s otvorenim vratima, neko kome nisi nova biljka koju tek treba ocijeniti ili procijeniti. A i ti si netko drugi, neko tko ne mora misliti kakav utisak trenutno ostavljaš i hoće li biti prilike za drugi put.

Sad dok razmišljam o tome – život u dijaspori je kao da nikad ne prestanete ići na spojeve, samo umjesto partnera tražite – prijatelja.

Pa tako naiđeš na one koji su super samo za jednom, one koji su ti simpatični, ali vam se djeca ne slažu, oni koji rade toliko da se rado vide s vama – tri puta u godini, oni s kojima kliknete, ali se nekako uvijek razilazite, oni čija su vam djeca super, ali shvatite da nakon 45 minuta nemate zajedničkih tema.

Život s djecom nam ostavlja samo male prozore vremena i čovjek se ne može osjećati razočarano kada svo to vrijeme uloži u novi odnos od kojeg na kraju ne bude ništa.

Zapravo je ovo vjerojatno samo vrlo otvoren tekst o nečijem odlasku – o prijateljima koji su bili sve ono što prijatelji trebaju biti. A onda su morali otići. A kao što sam pisala stotinu puta do sada, ponekad su sitnice ono što te dovede u vrlog emocija u kojima onda čovjek ne može ne vagati sve što dobiva i sve što gubi.

I tada se slika tog nekog ‘života koji je mogao biti, ali nikada nije’ teško može izbaciti iz glave.

I riskiram da ponovno budem ‘ona koja drami’ pretjerano i skreće pažnju na ‘nebitne stvari’. I činjenica je da mnogo ljudi nema iskustvo kakvo imamo mi pa samim time ne može pronaći poveznicu.

Ali život u dijaspori nije samo uzlazna (ili silazna) putanja već veliki vrtlog koji na trenutke donosi najviše vrhunce, ali i baca u duboke ponore. I ono što nitko više ne želi čuti (jer je svima preko glave), ali cijela ova covid situacija nije ni malo pomogla u tome.

Smiješno za pročitati onima iz domovine, ali vrlo ozbiljna napomena za nas iz dijaspore gdje su ljudi vrlo ozbiljno shvatili smjernice i poprilično se udaljili jedni od drugih.

Na kraju balade ispadne da je uvijek, na svim nivoima, teško pronaći ljude koji su baš uvijek ‘tvoji’. Možda smo mi moju kvotu zapravo već ispunili pa sada tražimo previše. A možda trebam isforsirati još jednu kavu s onom mamom koja mi se čini kao moj tip. Tko zna.

Ovaj tekst dio je projekta “Svoja na svome” koji se provodi uz podršku Vlade Srbije, a s ciljem povezivanja dijaspore sa maticom.

Kada sam davne 1993. godine ,u jeku ratnih zbivanja, pod prisilom napustila svoj voljeni kraj i sasvim slučajno se nastanila u srcu Alpi, postala sam zvanično dijaspora. Nikada u zivotu nisam mogla ni zamisliti da će to biti moja sudbina. Bilo kako bilo, ne bi možda u toj dijaspori ni bilo teško da nismo ono što se zove integracija i ja od prvog dana iskopali ratne sjekire.

Ne da nisam pokušavala sklopiti primirje… Jesam. Naučila dobro jezik, posjećivala škole i kurseve, pomirila se da usred ljeta u izlogu gledam zimske kapute, sve to džaba. Razum na jednu stranu, duša na drugu. Gleda me kao razrooka mlada koja sve vidi, a ni za šta neće da zna.

Da nije lijepo slušati Bečku Filharmoniju i Anu Netrebko u prepunoj sali Salzburškog Festivala, jeste ali me ne dotiče. Ali kada čujem samo jedan ton moje sevdalinke duša hoće da iskoči. Ona … Ne ja. Vraćajući se sa odmora, koji svaki trenutak provedemo u svom rodnog kraju, padam u iskonski nepodnošljivu depresiju. Svaki put. Put do dole, letimo u zraku. Put odozdo, niko ni sa kim ne priča.

Najzastupljenija životinja u srcu Alpi je puž golać. Otvoriš vrata, visi na vratima. Otvoriš prozor, zalijepljen za okno. Staneš na travu, oklizneš se jer ga ne možeš promašit’. Godi mu klima. Meni ne godi. Kiša pada bez prestanka.
Sve mi je jasnije da nikada neću postati kao puž golać. Prije ću ličiti na ljutog, hercegovačkog poskoka koji sikne čim ga krivo pogledaš. Zbog toga razrađujem godinama taktiku zvanu “Kako se vratiti kući”.

E, to je sad posebna priča.

Kada Hercegovac priča čuješ najveće paradokse svoga zivota. To su ljudi koji imaju topla srca ali hladne poglede, koji te vole, ali te istovremeno omalovažavaju. Odakle je nastala ta krutost nije poznato. Možda od nesnosnih ljetnih vrućina gdje je svakome dosta sebe. Svako djelo je popraćeno frazom omalovažavanja.

“Bjezi, boga ti,'ta će on!”

Dešavalo se da je čovjek umro, a popratni komentar na vijestima je bila:”‘Ta će on umr'jet’.”

Postoje, kao i svugdje, radni i neradni ljudi. Oni neradni provedu dan sjedeći i ispijajući kafe. Ne postoji ništa što prođe na dvije ili četiri noge, na dva ili četiri točka a da nije temeljno obrađeno i omalovaženo. Percepcija podataka na visokom nivou.

Oni radni potiču uglavnom iz okolnih sela koja su kao posljedica rata ostala napuštena. Teški uslovi života su nagnali te ljude da se bore da budu uspješni u svemu što rade. I uspješni su… Sa razlogom. Naravno da su i oni na meti bezposličara jer su “krivi” za to što su “okupirali grad” pa se “živit’ od njih ne može”.

Uglavnom za njihov pasivan zivot je svako drugi kriv, samo oni nisu. Logično. Oni ne daju ništa niti posjeduju nešto osim onog što su imali već i prije nekolike decenije. Ovi drugi ne trebaju ništa osim onog što i sami već mogu napraviti.

U svemu tome se postavlja pitanje šta u takvoj sredini raditi, a da budeš uspješan? Jedne prilike dođe mi sestra u posjetu. Ja, kao i uvijek, razrađivah planove povratka.

“Da otvorim frizerski salon?”, rekoh poletno.

“Frizerski? Zaboravi! Oni se šišaju sami, farbaju sami, šiju sami, čak i generalna na motoru nije problem. Sve znaju sami”, reče ona.

Zamislim se. To mi je donekle bilo poznato. Kada sam počinjala zivot u dijaspori pokušala sam naći posao u svojoj struci. Dali su mi jasno do znanja da oni imaju dovoljno svoje pameti, ali za fizičke poslove… E ,to je već nešto drugo.
Vidjeh da mi ne gine tezak posao. Na upit šta znam raditi rekoh: “Znam sve, a što ne znam naučit’ ću.”

Mentalitet ili šta?

I tako i ovaj put ostah bez jasne definicije o povratku. Pogledam. Puz golać na putu prema stolu. Gurnem ga nogom tako da se okrenuo na leđa. Ustanem i vratim ga na travu u početni polozaj. Nije mi on kriv.

A o planu za povratak … Mislit’ ću PONOVO sutra.