Oni sa dvije godine razumiju gotovo sve. Prkose. Imaju napade bijesa. Počinju sa birkanjem hrane (zaboravite na isključivo zdrave obroke!). Biraju šta će da urade – rade baš ono što im se sviđa. Udaraju i grizu kad im nije po volji. Stasali su da skinu pelene. Bace flašice i varalice. Da već jednom porastu u dijete sa kojim se lakše rukuje.

Period od drugog do trećeg rođendana uglavnom izgleda kao intezivan trening roditeljskih živaca. Mada, ne mora uvijek tako da bude. Uglavnom se sve svodi na ovnovsko-rogato pomjeranje roditeljskih granica. Djeca se tako razvijaju. Mada su u tom periodu, uglavnom, nikad slađi. To ih ,,vadi”.

U ovom periodu djeca intezivno razvijaju govor, pa u razmaku od par mjeseci možete dobiti pravu malu pričalicu koja, nakon glavne riječi, ,,mama” u 99,9% slučajeva, dnevno izbacuje nezamisliv broj novih riječi koje sklapa u rečenice. Moj sin je progovorio oko drugog rođendana, a nakon pola godine pjeva i na engleskom. Nisam ga upisala na kurs, časna riječ. Pokupi usput sve što čuje i onda uvježbava u sebi ili naglas, te spremi pravi koncert!

Najveća želja za pokazivanjem naučenih fraza, pjesmica i dogodovština iz vrtića stvara mu se kad trebamo leći u krevet. Dobijem cijeli repertoar. Podijeljena sam između oduševljenja i rastopa kako je meden, sa jedne strane, i želje da ućuti i zaspi više – sa one druge strane. Takvo je valjda cijelo roditeljstvo. Lelujamo između dvije potpuno različite strane. I balansiramo da ne flipnemo načisto. Mislila sam da niko ne može da bude veća pričalica od njegove sestre. Izgleda da sam se prešla.

Dvogodišnjaci ne prestaju da iznenađuju svakog dana. Čini mi se da u ovom periodu stalno prolaze kroz neku transformaciju i da ni u jednom periodu djetinjstva tako brzo ne odrastaju.

Ispred njih su krupni koraci. Promjena do promjene. Sve to može djelovati stresno i zbunjujuće za njih. Od njih se očekuje da slušaju i često su nepravedno okarakterisani kao ,,bezobrazni”, posebno ako odrastaju uz stariju djecu kojima možeš nešto doglaviti.

Ono što sam otkrila je da su djeca prirodno nadarena za saradnju. Samo je potrebno naći pravi način. Nisu se rodili da bi nam život okrenuli naopačke. Njima je potrebna naša pažnja. Nepodijeljena. Što više momenata u kojima smo fokusirani samo na njih. Na svako od djece ponaosob.

Možda ste primjetili da je dijete pravi melem kada je samo sa vama, a kad se tu pojavi još neko ono postane zahtjevno, kenjkavo i privlači pažnju na najiritantnije moguće načine. Pa čak i vaša vika je, u njihovim očima, vid pažnje.

Pola sata dnevno fokusirane i nepodijeljene pažnje sa svakim djetetom može da učini čudo od vašeg odnosa. I to ne samo da će dijete postati mirnije i zadovoljnije, već ćete se i vi osjećati bolje. U tih pola sata sklonite od sebe mobilne telefone, tablete, isključite TV. Neka u tom svijetu nema ništa što bi moglo da vas poremeti. Uživaćete u igri i njegovom svijetu koji ćete tek početi da otkrivate. I shvatićete da postoji i lakši način da od djeteta izazovete poželjno ponašanje.

Vjerujte, oni znaju kako da vam skrenu pažnju. Vodite se starom narodnom poslovicom koja kaže ,,Bolje je spriječiti nego liječiti!” i sve će da postane mnogo lakše. Ako vidim da kreće napad bijesa ja stanem pored njega i jauknem kao da sam se uplašila od toga što radi. U momentu kreće smijeh. A kad počne da se smije mnogo lakše mi je da ga nagovorim da posluša. A i to radim kroz igru.

Oni vole da rade ono što im je zabranjeno, a ja to koristim maksimalno i ,,upali” baš svaki put!

Ako ne želi da jede sasvim je dovoljno da kažem: ,,Nemoj slučajno da mi je neko pojeo ovaj zalogaj!” i još se pretvaram da jedva čekam da ga pojedem. Kad god se ovako hranimo, on ,,očisti” tanjir. Isto koristim i za pranje ruku, odlaženje u krevet, izlazak iz kuće, brzo spremanje. Za sve što mi je potrebno. Posluša i zabavi se. A moji živci ostanu netaknuti.

Od dvogodišnjaka očekujte da vam nakon prve proste rečenice jednog dana jednostavno ispriča kako mu je bilo u vrtiću: ,,Mama, gujao decu. Ne ‘me da dija autić. Tavijo na ‘to autić” i već se nađate u čudu kako možete nešto da mu objasnite.

Da se drugari maze i paze. Ne čupaju i ne guraju. I pitate se (a i njega) da li je razumio? ,,Dobjo, mama”. Kaže da jeste. A ja podjeljena između želje da ga iskritikujem što se pogurao sa drugarom i radosti što mi je ispričao svoj dan. Moje pile od 2,5 godine. Do juče beba. Još malo beba.

U svijet dvogodišnjaka možete da ušetate kad god to poželite. Ko vam kaže da su nemogući znajte da samo nije otkrio način kako sa njima da uspostavi dobar odnos. A ja vam kažem, budite prisutni. Igrajte se. Iznenadite se.