Vrhovni vođa Avganistana, ujedno i lider talibana, Mula Haibatula Akhundžada, izdao je novi Zakon o kaznenom postupku. Organizacija za ljudska prava Rawadari objavila je taj dokument na svojoj web‑stranici uz upozorenje da zakon sada legalizira diskriminaciju na temelju pola, vjere i klase, kao i ropstvo, ubistvo disidenata i nasilje, posebno nad ženama i djecom. Slična reakcija stigla je i iz zaklade Malale Jusafzaj, koja je 2014. godine osvojila Nobelovu nagradu za mir za zauzimanje za prava žena, a poručila je da talibani „dovršavaju legalizaciju rodnog apartheida” u Avganistanu.

Zakon ne sadrži mnoga pravna načela koja se smatraju temeljnima diljem svijeta, kao što su puno pravo na odbranu, vladavina prava, jednakost pred zakonom i pretpostavka nevinosti optuženih. Međutim, podrazumijeva gotovo neograničenu vlast muževa nad ženama, roditelja nad djecom i učitelja nad učenicima. Evo jednog primjera koji je privukao pažnju mnogih organizacija za ljudska prava i feminističkih organizacija.

Članak 32. zakona kaže: „Ako muž pretjerano tuče svoju ženu, što rezultira prijelomom, ranama ili modricama na njezinu tijelu, i ako žena dokaže valjanost svoje pritužbe sucu, muž se smatra kriminalcem. Sudac ga mora osuditi na 15 dana zatvora.”

Ali evo i članka 70: „Svatko tko prisiljava životinje (pse, deve, ovce i slično) ili ptice (kokoši, prepelice, jarebice) na borbu smatra se zločincem. Sudac će ga osuditi na pet mjeseci zatvora.” Ukratko, organiziranje, recimo, borbi pijetlova, teži je zločin od nanošenja tjelesnih ozljeda ženi.

Talibani, kao i otprilike polovica svih muslimana u današnjem svijetu, pridržavaju se teološkog i pravnog učenja poznatog kao hanefijski mezheb, međutim u Avganistanu je sada usvojena radikalna interpretacija ove škole. Izvori prava koji se razmatraju, od najvažnijih do najmanje važnih, jesu Kuran, hadis, mišljenja ashaba i najbližih sljedbenika proroka Muhameda, analogije s već riješenim pravnim pitanjima, razmatranja svrsishodnosti i lokalni sekularni običaji. Talibani odbacuju moderne pravne principe poput jednakosti pred zakonom, pretpostavke nevinosti ili prava na obranu, koje opisuju kao „inovacije”, a to je za njih praktički jednako herezi.

Uz to, novi zakon ostavlja širok prostor za ta‘zir. To je institucija islamskog prava prema kojoj, kada se neko djelo smatra kaznenim djelom, ali kazna nije izričito propisana zakonom, sudac je izriče po vlastitom nahođenju. Štoviše, u mnogim slučajevima sudac nije sudac, već birokrat, a svaki musliman koji vidi da netko čini nešto „pogrešno” ima pravo, pa čak i obvezu, poduzeti mjere, uključujući nasilje, kako bi „spriječio porok”. Međutim, zakon ne sadrži stroge kriterijume za ono što predstavlja „grešan” čin, pa ga svatko može tumačiti kako želi.

Uz to, ovaj zakon legalizuje ropstvo, podjelu društva na klase, „rodni apartheid” i nasilje. Optimisti će uzvratiti da stručnjaci za talibanski pokret tvrde kako je sve to ionako već uspostavljeno i legalizovano prethodnim talibanskim zakonima. Recimo, već postoji klasna podjela društva na ulamu (vjerske učenjake), ašraf (plemstvo, uključujući plemenske starješine i trgovce) te srednji i niži sloj stanovništva. Novi zakon ne uvodi ovu podjelu, već polazi od činjenice da je društvo tako strukturirano, i to jer su od toga polazili tumači zakona prije više od tisuću godina.

Na primjer, „Zakon o promicanju vrlina i sprečavanju poroka” iz 2024. jedan je od temelja talibanskog pravnog sistema, a propisuje obaveznu molitvu pet puta dnevno, zabranjuje muslimanima prijateljstvo s nemuslimanima, uvodi strogu vjersku cenzuru, zabranjuje muziku i ples, zahtijeva od žena da skrivaju lica i glasove od nepoznatih muškaraca te im zabranjuje izlazak iz kuće bez skrbnika.

Na čelu talibana, otkako su 2021. godine ponovno preuzeli vlast u Avganistanu nakon povlačenja američkih trupa, nalazi se Akhundžada, koji je i šef države. Nosi titulu „vrhovni vođa” (mashar na paštunskom, rahbar na dariju) i tradicionalnu muslimansku titulu „amir al-mu‘minin” („zapovjednik vjernika” na arapskom). Služio je kao vrhovni sudac pod prvim talibanskim režimom 1990-ih, a postao je vođa pokreta 2016. godine, tokom američke okupacije Avganistana, nakon što je prethodni vođa Mula Ahtar Mansor ubijen u američkom raketnom napadu.

Godine 2017. Akhundžadin sin postao je bombaš samoubojica, kada se džipom punim eksploziva zabio u kontrolnu tačku proameričke vlade u provinciji Helmand na jugu Avganistana. Akhundžada ne samo da je znao za to, već je i blagoslovio svog sina za akciju.

Kao vrhovni vođa Akhundžada službeno nije odgovoran nikome osim Allahu, a njegove se naredbe ne dovode u pitanje. Iznimno se rijetko pojavljuje u javnosti. Poznate su samo dvije njegove fotografije i nekoliko audiosnimaka njegovih govora, uglavnom propovijedi u džamijama u Kandaharu.

Richard Bennett, posebni izvjestitelj UN‑a za ljudska prava u Avganistanu, 24. januara na platformi X napisao je: „Još uvijek analiziramo novi talibanski zakon o kaznenom postupku, uključujući i s gledišta ljudskih prava i šerijata, ali već je jasno da su posljedice za Afganistance izuzetno zabrinjavajuće. U dogledno vrijeme dat ću detaljnije izjave.”

Izvor: Jutarnji

Prema izjavi koju je u subotu objavio portparol talibanske vlade, nove zgrade ne bi smjele imati prozore kroz koje je moguće vidjeti “dvorište, kuhinju, susjedov bunar i druge prostore koje obično koriste žene”.

“Vidjeti žene kako rade u kuhinjama, u dvorištima ili kako uzimaju vodu iz bunara može dovesti do neprimjerenih radnji”, navodi se u dekretu koji je na mreži X objavio portparol vlade Zabihulah Mudžahid, piše AFP.

Gradske vlasti i drugi relevantni odjeli će morati da nadziru gradilišta kako bi osigurali da nije moguće gledati u kuće susjeda.

U slučaju da takvi prozori postoje, vlasnicima će biti preporučeno da podignu zid ili blokiraju pogled “kako se ne bi smetalo susjedima”, navodi se u dekretu.

Od povratka talibana na vlast u avgustu 2021. godine, prisustvo žena u javnom prostoru je sve manje, što je navelo Ujedinjene nacije da osude “rodni aparthejd” koji je uspostavila administracija.

Talibanske vlasti zabranile su obrazovanje za djevojčice i žene nakon osnovne škole, ograničile zapošljavanje i blokirale pristup parkovima i drugim javnim mjestima.

Nedavni zakon zabranjuje ženama da čak pjevaju ili recituju poeziju u javnosti uslijed stroge primjene islamskog zakona. Zakon im nalaže i da “prikrivaju” svoje glasove, a tijela pokrivaju kada su izvan kuće.

Neke lokalne radio i televizijske stanice su prestale da emituju ženske glasove.

Talibanska administracija tvrdi da islamski zakon “garantuje” prava muškaraca i žena u Afganistanu.

Izvor:  Slobodna Evropa

Trener domaćeg tima bio je nezadovoljan suđenjem glavnog sudije. Hteo je da ga uvredi pa mu je rekao: “Bolje bi ONA odsudila od tebe!“

Pa, gospodine, niste tražili, ali ipak, daću Vam svoje mišljenje.

ONA je naučila sve o fudbalski pravilima.

ONA je položila sve potrebne testove.

ONA trenira kako bi bila u formi da može da prati igrače.

ONA odlično zna pravila igre.

ONA dobro prati igru.

ONA je pravična i nepristrasna.

Da zaključimo: ONA je sve što i ON.

A to što je devojka u “muškom” svetu čini je za nijansu hrabrijom!

Tako da, gospodine, sledeći put kada uporedite nekog mladića sa nekom devojkom, shvatite da mu ustvari dajete kompliment!

Prema Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH,  vozač ne smije da zaustavi ili parkira vozilo na mjestu koje je označeno kao parking-prostor za lica sa invaliditetom.

U dijelu zakona u kojem se uvodi veća kazna za parkiranje na mjestu za osobe s invaliditetom predviđeno je da iznosi 200 KM i jedan kazneni bod.

Nakon što su “Nezavisne” danas objavile slučaj ovakvog parkiranja u Banjaluci, policija je krenula u potragu za tim vozačem, te ga pronašla i kaznila.

Portparol Bazilike Svetog Petra Enco Fortunato izjavio je za Rojters da uredba kodifikuje norme koje su “bile na snazi u prošlosti u drugačijem obliku”.

On je, međutim, demantovao pisanje italijanske štampe da će zaposlenima koji su u nevjenčanim vezama takođe biti zabranjeno da rade u Bazilici Svetog Petra, ​​odbacujući te izvještaje kao “tračeve”.

U uredbi je navedeno da osoblje mora da ima “primjerno vjersko i moralno ponašanje, uključujući privatni i porodični život, u skladu sa doktrinom Crkve”.

Prema Katoličkoj crkvi, seksualni odnosi između nevjenčanih parova su grešni, prenosi Tanjug.

Papa Franja je više puta naljutio pojedine konzervativce izjavama da bi Katolička crkva trebalo da se više fokusira na milosrđe i oprost, a ne na striktno sprovođenje svojih pravila, navodi Rojters.

Godinama je bio predmet diskriminacije zbog tjelesnog invaliditeta, trpio je razne vrste nepravde, a njegova životna priča je jedinstven primjer hrabrosti, snage i upornosti.

Djetinjstvo je proveo u Varešu, a njegovo odrastanje nije bilo nimalo lagano.

Rođen s rascjepom usne i nepca, Almin je, da bi mogao govoriti, prošao šest-sedam operacija. Međutim, njegov govor je još otežan i upravo to ga je, kako kaže, kroz odrastanje svrstavalo u grupu “nepoželjnih”.

„Zakoračio sam u jedno takvo društvo i obrazovni sistem koji nije tolerisao djecu koja imaju bilo kakvu smetnju u razvoju, već su gledali da jednostavno izoluju dijete iz redovnog procesa nastave i prebace ga u specijalno odjeljenje, a sve pod kvaziprocjenom koja je pokazala da sam ja osoba s fizičkim i psihičkim smetnjama i da nemam pravo na redovno obrazovanje“, priča Muftić.

U petom razredu osnovne škole dogodila se prekretnica, kada je Almin iz redovne škole prebačen u specijalno odjeljenje, što je za njega bio ogroman šok. Time mu je uskraćeno pravo na upis u srednju školu, a samim tim i na fakultet.

„Moja reakcija na očiglednu nepravdu je bila takva da se ne može riječima opisati, i dan-danas osjećam posljedice nepravde“.

Nakon što je završio osmi razred rečeno mu je da mora pohađati Srednju specijalnu školu u Zenici. S obzirom na to da nije imao izbora, prihvatio je, prenosi Kurir.

„U prvom razredu srednje škole imao sam ambicije da upišem fakultet i tu nailazim na jak otpor sistema i protivljenje same uprave škole, pa i Kantonalnog ministarstva za obrazovanje, koje je takvu ideju odbacilo. Tu mi je najviše pomogla moja razredna, kao i jedna odgojateljica u domu. Moja tadašnja razredna mi je predložila da napišemo molbe svim srednjim školama u Zenici“, prisjeća se Muftić.

Na kraju je samo jedna – Srednja industrijska škola prihvatila njegovu molbu. U trećem razredu, samoinicijativno, pokrenuo je postupak rekategorizacije, nakon koje je utvrđeno da se radilo o pogrešnoj procjeni nekih drugih ljudi i skinuli su tu kategorizaciju. Almin je danas diplomirani socijalni pedagog.

U većini slučajeva, ponašanja poslodavaca pokazuju da postoje obrasci koji ukazuju na (ne)namjernu diskriminaciju.

Dr Ejmi Blekstoun, profesorica sociologije na Univerzitetu u Mejnu, kaže da poslodavci nemaju namjeru da vrednuju svoje buduće zaposlene prema njihovom fizičkom izgledu, ali da to ne znači da njihove odluke nisu ispunjene predrasudama. Njima često prija da misle kako se ophode prema zaposlenima isključivo na osnovu doprinosa kompaniji, ali uprkos njihovim ubjeđenjima i riječima, djela govore nešto drugo. U većini slučajeva, ponašanja poslodavaca pokazuju da postoje obrasci koji ukazuju na (ne)namjernu diskriminaciju.

Ova profesorica nije bila iznenađena podatkom da viši muškarci primaju višu platu, a da deblje žene primaju daleko manje, prosječno 2 500 funti godišnje i da su upravo one u najnepovoljnijem položaju. Kako objašnjava, sociološke analize pokazuju da su ove nejednakosti posljedica kulturno-istorijskih okolnosti i usvojenih društvenih pogleda na pol, tijelo i moć. Iz ove perspektive postaje jasno da visina budi osjećaj moći i autoriteta, a da su deblje žene najmanje plaćene, u velikoj mjeri, zbog opsesije mršavošću koja vlada u našoj kulturi.

Bolji položaj sitnijih, mršavijih žena ima još jedan uzrok – kulturni obrazac po kojem je poželjno da je žena manja i slabija od muškarca. Od nje se prosto očekuje i bukvalno i simbolički da zauzima manje prostora.

Svi na pozicijama moći tvrde da svi imaju jednake šanse bez obzira na fizički izgled. Svi znamo da to nije istina.

Manja plata koju primaju žene i muškarci “nepoželjnog” izgleda već je dovoljno da se zapitamo, ali ono što stvar čini gorom je da je to sve posljedica jednog širokog sistema potčinjavanja kojem se često ne može izmaći. Uz sve to, nejednaka plata samo je jedan od oblika seksizma na radnom mjestu.

Ipak se uporno, sa svih strana, tvrdi da fizički izgled i pol ne igraju nikakvu ulogu i da svi imaju jednake mogućnosti da uspiju. Međutim, nekada je dovoljno da se okrenemo oko sebe i da vidimo da je realnost malo drugačija, a ovakva istraživanja to i potvrđuju. Koliko je samo žena i muškaraca koji nemaju tijelo kakvo se traži i koliko mora biti demorališuća spoznaja da će zbog toga trpiti posljedice i diskriminaciju koju političari i svi na pozicijama moći poriču i konstantno guraju pod tepih.

Kulturološki gledano, svi su na gubitku kada se diskriminacija ušunja na radno mjesto, jer ukoliko napreduju samo oni koji se uklapaju u ekstremno uske vizije rodnih ideala, gubi se veliki doprinos koji bi mogli donijeti oni van kalupa. A naročito one van kalupa.

Ovako svoju priču počinje S. N., djevojka oboljela od multiple skleroze. Visokoobrazovana, ali trenutno na radnom mjestu za koje je dovoljno obrazovanje koje nosimo iz osnovne škole. Kako kaže, svjesna je da je diskriminisana, ali ne želi da tuži bilo koga.

Nažalost, ovakvi primjeri nisu rijetki niti su izuzetak. Diskriminacija na osnovu invaliditeta svakodnevna je pojava, a žene sa invaliditetom prolaze kroz dvostruku marginalizaciju i diskriminaciju. Pravnica Ana Kotur naglašava da se u ovom slučaju radi o najočitijem primjeru mobinga, koji je doveo do degragacije njenog položaja na poslu.

„Procjena njenih mogućnosti bi bio logičan slijed kada govorimo o dobrobiti i za nju i za poslodavca“, ističe Kotur.

Da se ljudi plaše za svoja radna mjesta i zbog toga se ne odlučuju na traženje pravde, potvrđuje nam i pravnica Fondacije „Udružene žene“ Lana Lajčević.

„Pravna država na mnogo mjesta ne funkcioniše, ali se mi ne smijemo pomiriti sa tim. Nedavno smo imali očit primjer prikrivene diskriminacije. Djevojka radi u jednoj fabrici i otišla je na porodiljsko bolovanje, nakon čega se vratila na isto radno mjesto. Poslije određenog vremena je otišla na drugo porodiljsko bolovanje, a kada se vratila rasporedili su je na radno mjesto koje ne odgovara njenoj stručnoj spremi, ali je plata ista. Niko joj nije rekao, ali je saznala da je plan da prvom prilikom dobije otkaz. Ona ne može ni da se žali, jer će joj odgovoriti da proces proizvodnje nije mogao stati i da je raspoređena na radno mjesto sa istom platom. To je školski primjer prikrivene diskriminacije“, govori nam Lajčević, koja u Fondaciji pruža besplatnu pravnu pomoć ženama koje su žrtve diskriminacije.

Različiti pravni akti garantuju zaštitu od diskriminacije, prvenstveno Zakon o zabrani diskriminacije, kao i Zakon o ravnopravnosti polova. Osnov za diskriminaciju može biti etnički identitet, vjera, rasa, boja kože, invaliditet, pol, rod, seksualna orijentacija… Jako je važno razlikovati pol i rod, koji se odnose na različite biološke karakteristike žena i muškaraca, odnosno prakse, običaje i zakone koje društvo kao sociološka zajednica posmatra kada govori o polu. U tom kontekstu, rod je kao osnov diskriminacije izuzetno važan.

„Postoji nekoliko specifično definisanih oblika diskriminacije – uznemiravanje, seksualno uznemiravanje, mobing i segregacija. U kontekstu roda i pola značajno je seksualno uznemiravanje jer se ono vrši različitim polnim radnjama i usmjereno je na vrijeđanje dostojanstva osobe koja trpi diskriminaciju, kao i njeno dovođenje u neprijatan, nepovoljan i degradirajući položaj“, navodi Kotur, te dodaje da Zakon kao centralnu instituciju za borbu protiv diskriminacije prepoznaje instituciju Ombudsmena za ljudska prava.

Ovoj instituciji mogu da se obrate svi koji smatraju da su diskriminisani po bilo kom osnovu, ali moraju imati u obziru da ovi postupci traju jako dugo i da je ishod neizvjestan, jer preporuke Ombudsmena nisu pravno obavezujuće.

„Kolektivna tužba kao alat je potpuno neiskorištena. Vrlo sam skeptična prema onome što osobe sa invaliditetom preduzimaju u svoju korist, jer nas od početka uče da smo slabiji, nemoćni i da ne trebamo da talasamo. Diskriminacija je u našem pravnom sistemu neistraženo polje i nemamo specijalizaciju pravnika u tom smislu“, navodi Kotur, te navodi jedan od najočitijih primjera dvostruke diskriminacije, po osnovu invaliditeta i roda.

„Od svih osoba sa invaliditetom, pravo prvenstva u bankama imaju samo ratni vojni invalidi, što su većinom muškarci. To vam dovoljno govori o svemu“, zaključuje ona.

Prema rečima njegove majke, dečak je bio udaljen sa priredbe za koju se nedeljama pripremao i nije mu bilo dopušteno da nastupi sa drugom decom.

Umesto da je na bini sa ostalom decom, njemu navodno nije bilo dopušteno da nastupa te sedi sam u holu vrtića, dok se u pozadini čuje kako dečica pevaju popularnu novogodišnju pesmicu “Zvončići, zvončići zvone celu noć”.

Iz vrtića su se ranije danas oglasili zaopštenjem za javnost, gde su naveli “da se obraćaju povodom neistinih navoda” majke dečaka koje je iznela neistine dana 21.12.2022. godine na društvenim mrežamam, a koje su preneli pojedini internet portali.

Pogledajte ovu sramotu u djecjem vrticu u Sirokom Brijegu. Djecaku s Down Sy nije bilo dopusteno da nastupa s ostalom djecicom. Iako je tjednima vjezabao i pripremao se za priredbu!

Ravnateljica je mami rekla da ako joj se ne svidja slobodno odu u drugi vrtic. Novinari o ovome ne pisu jos uvijek.

Pitanje je dali i hoce. Znate da se rogatima ne valja bosti. Molim Vas, dijelite sto vise! Tete i ravnateljica zasluzuju izvanredan otkaz!!! #fyp #tuzno #imalnamspasa #bosna #foryoupage ♬ original sound – BALKANIJA

@_balkanija_1_

Pogledajte ovu sramotu u djecjem vrticu u Sirokom Brijegu. Djecaku s Down Sy nije bilo dopusteno da nastupa s ostalom djecicom. Iako je tjednima vjezabao i pripremao se za priredbu! Ravnateljica je mami rekla da ako joj se ne svidja slobodno odu u drugi vrtic. Novinari o ovome ne pisu jos uvijek. Pitanje je dali i hoce. Znate da se rogatima ne valja bosti. Molim Vas, dijelite sto vise! Tete i ravnateljica zasluzuju izvanredan otkaz!!! #fyp #tuzno #imalnamspasa #bosna #foryoupage

♬ original sound – BALKAN

Preuzeto sa: nportal.rs

Domaća statistika potvrđuje ove svetske trendove, te u Srbiji među zaposlenima imamo za 16% manje žena, nego muškaraca.

Na takvu vrstu rasprava i neslaganja smo navikli.

Neobičnu raspravu pokrenula je Tviter korisnica koja je na svojoj platformi objavila tvrdnju da su u firmama žene bez dece diskriminisane u odnosu na žene sa decom.

Bilo je mnogo komentara koji su se vezali za temu, uglavnom oprečnih.

Jedan od njih je bio:

– Tačno. Čak i zakonska diskriminacija postoji u vezi sa dužinom godišnjeg odmora za roditelje maloletne dece. Doduše, to isto važi i za brigu o starijem članu pooridce

Drugi komentar je u nešto ironičnom tonu, ali sa preciznim i jasnim stavom:

– Meni je jedan šef pre par godina rekao “ti si slobodna i možeš na odmor kad bude firmi odgovaralo, a one zbog dece i raspusta moraju da prilagode”.

Ovim komentarom je sledeća Tviter korisnica iznela svoj stav. Čak je i potkrepila primerom zašto je stopostotno na strani žena koje se ne osećaju diskriminisano, nego za koje je to pravično.

Još uvek traje rasprava na ovom Tviter nalogu, ređaju se podeljena mišljenja, a kakvo je vaše?