Njena hraniteljica, Adila, kazala joj je da lijepe riječi i pažnja podstiču biljke da cvjetaju i rastu. Baš kao i djecu. Nažalost, prvih godina života Ema nije imala priliku rasti u porodičnom okruženju.

Kao i brojna djeca s teškoćama u razvoju, Ema je odrasla u instituciji za djecu bez roditeljskog staranja.

Analiza stanja djece bez roditeljskog staranja, iz 2016. godine, otkrila je da 64 posto djece bez roditeljskog staranja u Bosni i Hercegovini ima bar jednog živog roditelja. Čak 72 posto djece s poteškoćama u našoj zemlji je bez roditeljskog staranja, a 91 posto djece s poteškoćama i bez roditeljskog staranja, je tokom istraživanja živjelo u institucionalnim oblicima zaštite!

Srećom, period života u instituciji sada je iza Eme.

“Upoznale smo se zahvaljujući mojoj kćerki, koja je radila u ustanovi u kojoj je Ema bila smještena. Pri prvom susretu malena mi je prišla i zagrlila me. Bila je tako slatka i mila… Tretirana je kao jedan od najtežih slučajeva, s namjerom da se izmjesti u drugu instituciju. Nisam to mogla dozvoliti. Podnijela sam zahtjev za hraniteljstvo u nadležnom centru za socijalni rad i Ema je uskoro postala član naše porodice”, kaže Adila.

Primjetno je bilo da je kod djevojčice izostala rana intervencija. Otežano je hodala. Nije razvila ni govor.

Rana intervencija i pružanje adekvatne stručne podrške veoma je važno za stimulaciju razvoja djece koja u ranom uzrastu, dok su još mlađa od tri godine, počnu pokazivati poteškoće u razvoju. Ranom intervencijom može se stimulisati adekvatan razvoj psihomotornih vještina, te na taj način pomoći boljem razvoju djeteta.

“S djecom sa poteškoćama u razvoju treba raditi ‘jedan na jedan’, ali nažalost, naše institucije to ne mogu organizovati, pa jedan stručnjak radi s grupama u kojima ima i po dvadesetero djece. Kako je vrijeme odmicalo vidjeli smo šta je sve našoj djevojčici nedostajalo, ali i u čemu može napredovati. Prošla sam brojne edukacije koje su organizirali Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo i organizacija Hope and Homes for Children. Zahvaljujući njima znala sam kako ću se postaviti u određenim situacijama”, govori Adila.

Dodaje da su Emi najviše pomogle ljubav i pažnja kojom su je obasuli, što se u konačnici pozitivno odrazilo na njen razvoj.

“Za govor je već bilo kasno, ali razumije sve što joj kažemo. Nekad je jedva hodala, a sada smo stalno u pokretu, u prirodi ili u gradu. Družimo se. Za nas nema prepreka ni poteškoća. Ema voli ići na radionice udruženja ‘Dajte nam šansu’, gdje ima svoje drugare. Kad smo kući, voli se osjećati korisnom. Pospremi svoje stvari, postavi nam sto za ručak. A kako je tek sretna kada skupa pravimo kolače”, priča Adila, dok nam Ema donosi kafu koju je sama skuhala.

U znak zahvalnosti što je pohvalila pred gostima, grli i ljubi svoju hraniteljicu.

“Čini to stalno i kad smo same”, kaže Adila i dodaje: “Koliko god da ja njoj pružam sigurnost, nježnost, pažnju i ljubav, toliko to ona na svoj način zna uzvratiti. I ona je mene naučila mnogim stvarima, s kojima možda nikad ne bih došla u dodir da nije nje. Uz nju sam naučila šta je život.”

U aprilu prošle godine Ema je postala punoljetna. Bio je to novi izazov za njenu hraniteljicu.

“Pozvala me Emina starateljka iz centra za socijalni rad i rekla da u većini slučajeva djeca s poteškoćama iz domova i hraniteljskih porodica nakon punoljetstva bivaju izmještena u neku od institucija za brigu o odraslim osobama, u Fojnicu ili u Pazarić. Nisam mogla dopustiti da se to mojoj Emici desi. Tražila sam način da ona ostane kod mene i nakon tog 18. rođendana. I toliko puta sam se pitala šta je sa djecom koja nakon punoljetstva trebaju napustiti dom. Kuda oni idu, ima li iko da im pomogne? Znam da su mnogi hranitelji u svom domu zadržali hranjenike nakon njihovog 18. rođendana. Pa neće djecu izbaciti na ulicu”, ističe Adila.

Nakon toga, Adila je u nadležnom centru za socijalni rad podnijela novi zahtjev za hraniteljstvo.

“Predstavnici centra su potom u nekoliko navrata dolazili kod nas kući, razgovarali sa mnom. Sve smo riješili na vrijeme kako ne bismo prekinuli hraniteljstvo ni na jedan dan i kako moja Ema ne bi ni nakratko bila vraćena u dom. Brzo sam dobila novo rješenje po kojem sam njena posebna starateljica. Zakonski staratelj je nadležni centar za socijalni rad. Ema je dobila i ličnu kartu s adresom mog stana, koji će biti njen dom dok sam ja živa. Ne smijem ni pomisliti šta će biti s njom nakon što mene više ne bude”, kaže Adila.

Prema podacima prikupljenim u toku izrade ranije pomenute analize o polažaju djece bez roditeljskog staranja u BiH, mnoga djeca ostaju u sistemu alternativne brige do svoje zrele dobi. Od 144 mladih ljudi koji su napustili sistem altenativne brige, dvije i po godine prije pomenutog istraživanja, dvije trećine njih nije dobilo pomoć pri zapošljavanju, a samo polovina ih je dobila pomoć pri obezbjeđivanju stanovanja.

UNICEF u Bosni i Hercegovini provodi projekt kojeg finansira Evropska unija “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica” sa ciljem da osigura da djeca bez roditeljskog staranja, djeca pod rizikom od odvajanja iz porodica, djeca s poteškoćama i osobe s invaliditetom uživaju jednaka prava i status kao i sva djeca u BiH.

Na blogu zasvakodijete.ba redovno možete pronaći autorske priče i reportaže vezane za dječija prava i mnoge edukativno-informativne sadržaje, kao i informacije o realizovanim aktivnostima i uključenosti djece kroz projekte i inicijative koje realizira ili podržava UNICEF BiH.