Takva ponašanja mogu imati mnogo različitih uzroka. Ali odrastanje u kući u kojoj je vikanje bilo čest način komunikacije može biti jedan od faktora koji utiču na to kako kasnije reagujemo na konflikt, grešku ili tuđe nezadovoljstvo.

To ne znači da će svako dete na koje su roditelji vikali razviti iste obrasce, niti da jedna roditeljska svađa određuje nečiji život.

Problem je hronična atmosfera u kojoj dete nikada ne zna kada će sledeća greška izazvati eksploziju.

1. Stalno proveravaju tuđe raspoloženje

“Da li je ljut?”

“Jesam li nešto pogrešila?”

“Zašto je tako spustio telefon?”

Dete koje često pokušava da predvidi kada će roditelj povisiti ton može naučiti da veoma pažljivo prati izraz lica, glas i raspoloženje ljudi oko sebe.

U odraslom dobu ta pojačana budnost ponekad ostaje.

Promena tona, kratka poruka ili nečije ćutanje mogu biti dovoljni da pokrenu unutrašnji alarm, iako se zapravo ništa ozbiljno nije dogodilo.

2. Izvinjavaju se i kada nisu ništa uradili

“Izvini” može postati način da se konflikt zaustavi pre nego što uopšte počne.

Neki ljudi se izvinjavaju kada postave pitanje, zatraže pomoć, ne odgovore odmah na poruku ili jednostavno imaju drugačije mišljenje.

Spolja to može izgledati kao izuzetna pristojnost.

Ali preterano izvinjavanje ponekad nije dobro vaspitanje, već naučena strategija za održavanje mira.

Ako je dete otkrilo da prihvatanje krivice smanjuje verovatnoću da će neko vikati, taj obrazac može dugo da ostane koristan – čak i kada više nije potreban.

3. Teško podnose kritiku

Neko na poslu kaže: “Ovaj deo bi trebalo da popraviš.”

Druga osoba čuje informaciju.

Neko ko je odrastao uz veoma burne reakcije na greške može čuti nešto sasvim drugo: “Nisi dovoljno dobar.”

Kritika tada ne ostaje vezana za jednu konkretnu stvar, već se doživljava kao procena čitave ličnosti.

Zato i mala primedba može izazvati stid, odbrambenu reakciju ili potrebu da se satima razmišlja o razgovoru koji je za drugu osobu trajao dva minuta.

4. Izbegavaju sukob po svaku cenu

Konflikt sam po sebi nije nezdrav.

Dvoje ljudi mogu da se ne slažu, naljute, razgovaraju i ipak ostanu bliski.

Ali dete koje je naučilo da neslaganje vodi vikanju može odrasti sa potpuno drugačijom predstavom o konfliktu.

Zato prećuti. Popusti. Kaže da mu nije važno.

Sve samo da ne počne svađa.

Problem je što izbegavanje svakog konflikta ne donosi nužno mir. Ponekad samo znači da jedna osoba godinama ne govori šta joj smeta.

5. Postaju ljudi koji svima ugađaju

Ako je raspoloženje odraslih u kući određivalo da li će dan biti miran ili haotičan, dete može rano naučiti jednu lekciju:

“Biće sve u redu ako su svi oko mene zadovoljni.”

Kasnije se to može pretvoriti u teškoću da se kaže “ne”, preuzimanje previše obaveza i osećaj krivice kada sopstvene potrebe stavimo ispred tuđih.

Takva osoba često izgleda neverovatno uslužno, odgovorno i požrtvovano.

Ali iza toga ponekad stoji pitanje koje nikada ne izgovori:

“Hoćeš li se naljutiti na mene ako te razočaram?”

6. Ili urade potpuno suprotno – burno reaguju

Nisu sva deca koja odrastaju uz vikanje kasnije tiha i povučena.

Neka nauče upravo obrazac koji su gledala.

Ako je u porodici povišen ton bio način da se dobije pažnja, prekine rasprava ili pokaže ko ima poslednju reč, dete može takvu komunikaciju prihvatiti kao normalnu.

Kasnije može i samo brzo podizati glas kada se oseća ugroženo, frustrirano ili neshvaćeno.

To nije dokaz da je “isto kao roditelj”.

To može biti jednostavno način rešavanja sukoba koji je najduže gledalo i koji sada mora svesno da zameni drugačijim.

7. Teško traže pomoć

Kada su greške u detinjstvu dočekivane kritikovanjem ili vikanjem, može se razviti potreba da sve uradimo sami.

Tražiti pomoć znači priznati da nešto ne znamo.

A ne znati nešto nekada je značilo rizikovati neprijatnu reakciju.

Zato odrasla osoba može preuzeti previše posla, dugo skrivati problem ili pokušavati da sve drži pod kontrolom dok potpuno ne iscrpi sebe.

Paradoks je što će često bez problema pomoći svakome drugom.

Samo sebi teško dozvoljava isto.

8. Mir im ponekad deluje neobično

Ovo je možda jedan od najzanimljivijih obrazaca.

Kada neko dugo živi u nepredvidivoj atmosferi, napetost može postati poznata.

Kasnije stabilan odnos u kojem nema dramatičnih svađa, kažnjavanja ćutanjem i stalnih emocionalnih uspona i padova nekome može delovati gotovo čudno.

To ne znači da osoba želi loš odnos.

Ali naš nervni sistem može dugo da prepoznaje kao “poznato” ono na šta se navikao, čak i kada to nije bilo prijatno.

Jedno roditeljsko vikanje neće odrediti život deteta

Roditelji nisu roboti.

Biće umorni, iznervirani, ponekad će izgubiti strpljenje i možda povisiti glas. Jedan takav trenutak nije isto što i odrastanje u atmosferi hroničnog straha, vređanja i nepredvidivih eksplozija.

Važno je i šta se dogodi posle.

Roditelj može da se vrati detetu i kaže: “Nije trebalo tako da vičem. Bila sam ljuta, ali način na koji sam razgovarala sa tobom nije bio u redu.”

Takvo izvinjenje ne ruši roditeljski autoritet.

Naprotiv, pokazuje detetu kako izgleda preuzimanje odgovornosti posle greške.

Obrasci naučeni u detinjstvu nisu doživotna presuda

Čak i ako se prepoznate u svih osam tačaka, to nije dijagnoza niti dokaz da je sa vama “nešto pogrešno”.

Na ponašanje odrasle osobe utiču temperament, druga životna iskustva, odnosi koje je kasnije gradila i mnogo drugih faktora.

A naučeni obrasci mogu da se menjaju.

Možemo naučiti da kažemo “ne” bez objašnjenja na dve strane. Da čujemo kritiku bez zaključka da ne vredimo. Da ostanemo u razgovoru i kada se ne slažemo. Da prestanemo da preuzimamo odgovornost za raspoloženje svih ljudi u prostoriji.

Možda je najvažniji trenutak onaj kada prvi put shvatimo da tuđa ljutnja nije automatski naša krivica.

Jer ono što smo kao deca morali da radimo da bismo sačuvali mir u kući ne mora da bude način na koji ćemo živeti ostatak života.

Izvor: ona.telegraf.rs

Dvanaestogodišnjakinja ne sme da se vrati iz škole prevozom jer je „opasno“, mora da je pokupi tata. Ali sme da otvori Instagram profil, da prihvati zahtev za praćenje od nepoznatog čoveka od trideset i pet godina, da mu odgovori na poruku „ćao, lepa si“ – i niko to neće ni saznati, a kamoli sprečiti.

Ne znam kad smo tačno napravili taj dogovor sami sa sobom, ali smo ga napravili. Dogovor po kome je fizički svet, sa svojim ulicama, klupama, dečjim svađama i oguljenim kolenima, postao previše opasan za naše dete – a digitalni svet, sa svojim predatorima, algoritmima i sadržajem za odrasle, nekako nije.

Lista koja se nastavlja unedogled

Krenimo od onoga što svi prepoznajemo, pa nastavimo dalje, jer primeri se, na žalost, ne završavaju na putu do škole i domaćem zadatku.

Ne dozvoljavamo detetu da se popne na drvo, ali mu dajemo telefon sa kamerom, internetom i pristupom celom svetu u rukama – u trećem razredu.

Zovemo učiteljicu ako je dete dobilo lošu ocenu koju „nije zaslužilo“, ali retko proveravamo šta dete radi na mreži četiri sata dnevno.

Pratimo ga pogledom kad pređe ulicu, brojimo korake, držimo dah – a onda mu, bez razmišljanja, damo lozinku za YouTube nalog i pustimo algoritam da mu bira sadržaj, jer „deca danas to znaju bolje od nas“.

Ne dozvoljavamo mu da samo ide na rođendan drugarice bez naše pratnje, ali mu dozvoljavamo da uđe u grupni čet od dvesta nepoznatih ljudi, u igrici, u dvanaestoj godini.

Kad padne i ogrebe koleno na igralištu, trčimo. Kad ga neko vređa u komentarima ispod slike koju je okačio, ne vidimo to – jer ne pratimo, jer „to je njegov prostor, treba mu poverenje“.

Rešavamo mu sukobe sa drugarima iz razreda – zovemo roditelje, pišemo poruke, tražimo izvinjenje. A kad ga neko anonimno ponižava u komentarima, često ni ne znamo da se to dešava, a kad saznamo, kasno je, i ne znamo ni koga da zovemo.

Ne verujemo mu da sam pređe raskrsnicu sa semaforom. Verujemo mu, potpuno, kad kaže „mama, samo igram igricu sa drugarima“ – iako ta igrica ima čet, mikrofon i mogućnost da mu se, doslovno, bilo ko obrati.

Ovaj niz se ne završava. Svako od nas može da doda još desetak stavki iz sopstvenog doma, i to je upravo poenta – ovo nije izuzetak, ovo je obrazac. Sistem. Način na koji smo, kao generacija roditelja, odlučili da raspoređujemo brigu.

Zašto je baš tako?

Postoje dva moguća odgovora, i mislim da su oba tačna, samo u različitoj meri kod svakog od nas.

Prvi je pomalo težak za svariti, pa ga retko izgovaramo naglas: virtuelni svet nama daje mir. Telefon u detetovim rukama znači kafa u tišini, predah posle celog dana posla. To je taj mir za koji smo spremni da platimo cenu koju, u tom trenutku, ne vidimo. Lakše je reći „igraj se na tabletu“ nego smisliti šta da radimo sa detetom sledeća dva sata.

Fizički svet traži naše fizičko prisustvo – moramo da idemo sa njim u park, da ga čuvamo, da budemo tu. Virtuelni svet ne traži ništa od nas. I baš zato smo prema njemu tako popustljivi – ne zato što je bezbedniji, nego zato što je udobniji za nas.

Drugi razlog je pomalo zastrašujući: mi zaista ne znamo šta se tamo dešava. Ne znamo kako izgleda grupni čet u kom je naše dete. Ne znamo šta znači kad neko pošalje „dm“. Ne znamo da algoritam za petnaest minuta skrolovanja može dete od pornografije preko nasilja da odvede do sadržaja koji podstiče samopovređivanje – i to bez ijednog namernog klika, samo pratedeći „preporučeno za tebe“.

Bojimo se ulice zato što je poznajemo. Znamo kako izgleda opasnost tamo – auto, nepoznat čovek, mračna kapija. Internet ne poznajemo na isti način, pa ga, paradoksalno, doživljavamo kao manje opasan. Ono što ne razumemo, ne plaši nas dovoljno. A trebalo bi da nas plaši više, ne manje.

Cena koju plaća dete

I dok mi biramo udobnost ili nesvesnost – najčešće oboje, u različitim trenucima istog dana – dete plaća račun na oba fronta.

S jedne strane, odrasta bez osnovnih životnih veština. Ne zna da se snađe kad zakasni na autobus, jer nikad nije samo čekalo autobus. Ne zna da izgladi sukob sa drugarom, jer je taj sukob uvek rešavao neko drugi umesto njega. Ne zna da podnese dosadu, neuspeh, malo neprijatno čekanje – jer smo ga od svega toga odbranili, u ime njegove sreće.

S druge strane, u prostoru u kom provodi najviše vremena, ostaje potpuno samo. Bez ijednog odraslog koji bi mu objasnio zašto ne treba da pošalje svoju sliku nepoznatom čoveku. Bez ikoga ko bi primetio da su poruke postale čudne, uporne, neprijatne. Bez alata da prepozna manipulaciju, jer mu ih niko nije dao – ni u školi, uglavnom, ni kod kuće.

Napravili smo dete koje ne ume da pređe ulicu samo, ali zato samo prelazi mnogo opasnije ulice svako veče, u sobi, uz laku noć koju mu poželimo pre nego što ugasimo svetlo i zatvorimo vrata.

Šta bi bilo da smo dosledni?

Sve ovo nisam napisala da bih poslala poruku da roditelji ne treba da vode računa o bezbednosti na ulici – naravno da treba. Ali, ako smo spremni da nadgledamo, pratimo, pitamo, upoznajemo drugare, proveravamo gde je dete i s kim – zašto to isto ne radimo i za prostor u kom dete provede, realno, više sati dnevno nego na ulici?

Možda zato što bi to od nas tražilo da i sami uđemo u taj prostor. Da otvorimo tu igricu, tu aplikaciju, taj čet, i pogledamo. Da priznamo da ne razumemo dovoljno i da to naučimo. Da žrtvujemo taj mir koji nam telefon u detetovim rukama poklanja svako popodne.

To je teže od toga da ga držimo za ruku dok prelazi ulicu.

Zelena učionica/ Aleksandra Cvijetić

Neki od najinteligentnijih ljudi, muškaraca i žena koje poznajem nisu bili najbolji učenici, nisu imali sve petice, nisu testove radili sa maksimalnim brojem bodova – nego su naprotiv dobijali lošije ocene i nisu bili nikakav uzor… Kasnije u životu postali su uspešni preduzetnici, građevinci, trgovci i loše ocene u školi nisu ih sprečile da ostvare svoju svrhu i da u onome što rade budu izvrsni.

Ajnštajna su npr. izbacili iz srednje škole. Jedan od najvećih svetskih slikara Salvador Dali nije podnosio autoritete i nije dozvoljavao da mu neko ocenjuje radove.

Džona Lenona su u školi profesori smatrali klovnom, beznadnim slučajem i lošim primerom drugim đacima. Stiven Houking genijalni fizičar bio je jedan od najgorih učenika u školi, i ništa ga nije interesovalo osim dva-tri predmeta, među kojima je bila fizika koju je opsesivno volio.

Zato pomozimo deci da ne poveruju da ocene određuju njihovu vrednost. Pomozimo im da nauče da ne doživljavaju stres ako nisu dobili peticu. Mogu pasti na svakom testu, a da to ne znači da nisu pametni ili da su manje vredni.

U svakom detetu postoji klica veličanstvenosti koju često uguši loš obrazovni sistem i pogrešan odgoj.

Autor: Miro Pandur – edukator/Detinjarije

Većina odraslih živo se sjeća prvog dana u školi, obiteljskog odmora ili rođendana kada su konačno dobili bicikl o kojem su sanjali. Ali pitate li nekoga o njegovu drugom rođendanu ili uspavanki koju su mu roditelji pjevali kad je bio beba, sjećanja neće biti. Kada djeca zapravo počinju stvarati sjećanja koja ostaju s njima cijeli život? Odgovor je fascinantniji nego što mislite. Prema znanstvenicima, bebe počinju stvarati sjećanja mnogo ranije nego što većina ljudi shvaća. Razlog što se mnogih od njih ne možemo sjetiti ima manje veze sa samim pamćenjem, a više s načinom na koji mozak u razvoju pohranjuje i dohvaća ta iskustva.

Bebe počinju stvarati uspomene gotovo od rođenja

Od iznenađujuće rane dobi, čak i prije nego što razviju sposobnost artikuliranja i konstruiranja riječi, dojenčad aktivno upija bezbroj lekcija iz svoje neposredne okoline. Brzo postaje vješta u prepoznavanju poznatih glasova koje često čuju, prisjećanju lica osoba koje često komuniciraju s njima, pa čak i učenju predviđanja dnevnih rutina na temelju svojih prošlih iskustava. Istraživanja jasno pokazuju da su bebe već u dobi od šest mjeseci sposobne zadržavati jednostavna sjećanja na kratko vrijeme, a do trenutka kada dojenčad dođe do prvog rođendana, sjećanja koja formira mogu se zadržati znatno dulje.

Rani temelji

To ne znači da će se desetljećima kasnije sjećati uspavljivanja ili prvog okusa pirea od banane. Umjesto toga, ta rana sjećanja pomažu bebama da uče, prepoznaju voljene osobe i shvate svoju okolinu. Studije su pokazale da se pamćenje počinje razvijati u djetinjstvu, iako se njegovi najraniji oblici vrlo razlikuju od autobiografskih sjećanja na koja se odrasli oslanjaju. Prema Centru za dijete u razvoju na Sveučilištu Harvard, mozak se razvija odozdo prema gore, počevši prije rođenja i nastavljajući se u odrasloj dobi. Tijekom prvih nekoliko godina života, svake sekunde formira se više od milijun novih neuronskih veza, što rano djetinjstvo čini kritičnim razdobljem za razvoj mozga. Pozitivna rana iskustva, posebno responzivne interakcije s njegovateljima, pomažu u izgradnji snažne moždane arhitekture, dok se neiskorištene veze uklanjaju kako bi se poboljšala učinkovitost. Ovaj rani temelj igra ključnu ulogu u oblikovanju cjeloživotnog učenja, ponašanja, emocionalne dobrobiti i općeg zdravlja djeteta.

Zašto se ne sjećamo da smo bili bebe

Ovaj fenomen ima ime: infantilna amnezija. Većina ljudi se vrlo malo sjeća, ako išta, iz prve dvije do tri godine života. Čak su i sjećanja iz treće do sedme godine često neujednačena i nepotpuna. Prema studiji iz 2004., „Pojava autobiografskog pamćenja: Teorija društvenog i kulturnog razvoja”, objavljenoj u časopisu Psychological Review, autobiografsko pamćenje razvija se postupno između prve i pete godine života, pri čemu je predškolska dob kritično razdoblje za izgradnju trajnih osobnih sjećanja. Istraživači su zaključili da taj proces preoblikuje nekoliko čimbenika koji djeluju zajedno, uključujući razvoj jezika, pripovijedanje, razgovore s roditeljima, razumijevanje vremena i svijest o sebi i drugima. Studija sugerira da djeca čiji roditelji redovito razgovaraju s njima o prošlim iskustvima imaju veću vjerojatnost da će razviti bogatija, detaljnija i trajnija autobiografska sjećanja koja čine temelj za cjeloživotno osobno sjećanje. Mala djeca stalno stvaraju sjećanja, ali mnoga od tih sjećanja se ili reorganiziraju ili postaju teško dostupna kako se mozak razvija.

Cjeloživotne uspomene obično počinju oko 3. godine života

Prema studiji, objavljenoj u časopisu Memory, djeca počinju doživljavati dječju amneziju kako odrastaju. Istraživači su otkrili da su se djeca u dobi od 5 do 7 godina sjećala više od 60 posto događaja iz doba kada su imala 3 godine, dok su se ona u dobi od 8 do 9 godina sjećala manje od 40 posto tih ranih iskustava. Studija je također otkrila da su podržavajući razgovori s roditeljima, posebno oni koji su poticali djecu da podijele svoja sjećanja, pomogli u očuvanju bogatijih detalja događaja iz ranog života. Sveukupno, rezultati studije sugeriraju da zaboravljanje, a ne samo formiranje pamćenja, igra ključnu ulogu u dječjoj amneziji. Postoje određene osobe koje posjeduju izvanrednu sposobnost živog prisjećanja iskustava već od dobi od dvije godine. S druge strane, mnogi drugi otkrivaju da se njihova prva jasna i izrazita sjećanja obično pojavljuju oko pete godine.

Pregledavanje obiteljskih fotografija

Na ovu fascinantnu varijaciju u prisjećanju utječe mnoštvo čimbenika, uključujući razvoj jezičnih vještina, emocionalni značaj specifičnih životnih iskustava, učestalost i bogatstvo priča koje se obično dijele u obiteljskom okruženju, kao i zanimljive interakcije i razgovore koji se odvijaju među članovima obitelji. Svaki od tih elemenata igra bitnu ulogu u određivanju koja sjećanja mogu izdržati protok vremena i ostati dostupna za buduće prisjećanje kako pojedinci napreduju kroz život. Intrigantno je vidjeti da djeca čiji roditelji često posvećuju vrijeme promišljenim i smislenim razgovorima o svojim osobnim i prošlim iskustvima imaju tendenciju razvijati autobiografska sjećanja koja su ne samo bogatija sadržajem, već i znatno složenija i detaljnija u svom formiranju. Aktivnosti poput razmišljanja o obiteljskim okupljanjima, zajedničkog pregledavanja starih fotografija i poticanja djece da izražavaju i prepričavaju događaje svog dana igraju ključnu ulogu u značajnom poboljšanju pamćenja kako ono raste i razvija se kroz različite razvojne faze.

Emocije igraju snažnu ulogu

Ne nosi svaki trenutak doživljen u djetinjstvu istu vjerojatnost da će se pamtiti s ljubavlju. Događaji koji su emocionalno značajni, iznenađujući ili se često prisjećaju imaju tendenciju da se više ističu i češće se pretvaraju u trajne uspomene. Na primjer, dolazak brata ili sestre u obitelj, preseljenje u drugu kuću ili stan, proslava značajnog događaja ili odlazak na neki poseban odmor imaju tendenciju ostaviti puno dublji utjecaj od običnog poslijepodneva provedenog u igri u parku. Znanstvenici pretpostavljaju da emocije funkcioniraju poput markera u mozgu, učinkovito označavajući određena iskustva i posljedično olakšavajući njihovo pohranjivanje i pronalaženje mnogo godina kasnije.

Rana sjećanja su važna, čak i ako ih se ne možemo sjetiti

Prema studiji iz 2014., objavljenoj u časopisu Journal of Experimental Psychology, djeca doista formiraju autobiografska sjećanja u ranoj dobi, ali mnoga od tih sjećanja s vremenom blijede. Nakon usporedbe sjećanja djece u dobi od 7 do 11 godina s onima odraslih, znanstvenici su zaključili da je dječja amnezija vjerojatno uzrokovana stalnom stopom zaboravljanja tijekom djetinjstva, moguće zato što rana sjećanja nisu u potpunosti konsolidirana u dugoročno pamćenje. Kao rezultat toga, iako se mala djeca mogu sjetiti osobnih iskustava u to vrijeme, mnoga od tih sjećanja više nisu dostupna u odrasloj dobi. Drugim riječima, iako je istina da dojenčad nema sposobnost prisjećanja određenih događaja iz svog ranog života na isti detaljan način na koji se odrasli mogu prisjetiti značajnih dječjih prekretnica, poput proslava rođendana ili drugih važnih događaja, širok raspon iskustava s kojima se susreću tijekom ove razvojne faze igra ključnu ulogu u oblikovanju njihova cjelokupnog rasta i osobnosti. Taj utjecaj traje dugo nakon što su stvarna sjećanja povezana s tim vitalnim formativnim iskustvima nestala u dubinama zaborava.

Izvor: jutarnji.hr

Danas je situacija drugačija. Roditelji su mnogo više uključeni u svakodnevni život djece, a uz bezbjednosne rizike iz stvarnog svijeta pojavili su se i oni koji dolaze sa interneta i društvenih mreža. Zbog toga se od djece često očekuje da traže dozvolu za stvari koje su njihovim roditeljima bile sasvim uobičajene.

Odlazak kod druga ili drugarice

Nekada je bilo sasvim normalno da dijete samo ode do kuće druga ili drugarice i pita mogu li zajedno napolje. Roditelji uglavnom nisu morali unaprijed znati svaki detalj njihovog plana.

Djeca su se kretala po komšiluku, spontano se okupljala i provodila veliki dio dana van kuće. Roditelji su često poznavali druge porodice u kraju i imali osjećaj da se djeca kreću u relativno sigurnom okruženju.

Danas roditelji češće žele da znaju gdje dijete ide, sa kim će biti, koliko će ostati i kada se vraća kući.

Vožnja bicikla bez preciznog plana

Za mnoge koji su odrastali prije nekoliko decenija bicikl je bio jedan od glavnih načina da se stigne do prijatelja, igrališta ili prodavnice. Djeca bi sjela na bicikl i otišla, a da prethodno nisu morala roditeljima objašnjavati tačnu rutu kojom će se kretati.

Često bi cijelo društvo provodilo sate vozeći se po naselju, odlazeći iz jednog dijela kraja u drugi.

Paradoks je što roditelji koji su sami imali takvu slobodu danas često mnogo teže daju istu slobodu svojoj djeci. Saobraćaj, nepoznate osobe i druge moguće opasnosti čine im takve situacije znatno rizičnijim nego što su ih doživljavali kada su bili djeca.

Vrijeme provedeno bez roditelja

Nekada se podrazumijevalo da dijete dio dana provede samo ili u društvu vršnjaka, bez stalnog nadzora odraslih. To nije nužno značilo da roditelji nisu brinuli, već da je takav način odrastanja bio uobičajen.

Djeca su sama pronalazila način da ispune vrijeme, smišljala igre i rješavala manje probleme bez neposrednog uključivanja roditelja.

Danas roditelji mnogo češće organizuju i prate dječje aktivnosti. Zajedničko vrijeme porodice je veće, a nadzor je intenzivniji. Zbog toga se čak i potreba za malo privatnosti ili vremena nasamo ponekad mora posebno dogovoriti sa roditeljima.

Komunikacija sa prijateljima koji su daleko

Prije interneta, kontakt sa prijateljima i rodbinom koji nisu živjeli u blizini najčešće se održavao putem telefona, pisama i razglednica. Djeca su mogla poslati pismo ili čestitku bez posebnih pravila koja bi danas pratila komunikaciju na internetu.

Savremena djeca, međutim, odrastaju u svijetu u kojem komunikacija gotovo uvijek podrazumijeva mobilni telefon, aplikacije i društvene mreže. Zbog toga roditelji često odlučuju kada dijete može dobiti telefon, koju aplikaciju smije koristiti ili da li može otvoriti nalog na određenoj platformi.

Razlog za oprez je razumljiv. Pored mogućnosti da djeca lakše ostanu u kontaktu sa prijateljima, internet nosi i rizike poput vršnjačkog nasilja, neprimjerenog sadržaja i komunikacije sa ljudima koje ne poznaju.

Organizovanje slobodnog vremena

Još jedna velika promjena vidi se u načinu na koji djeca danas provode slobodno vrijeme. Njihovi dani često su ispunjeni treninzima, školama stranih jezika, kursevima i drugim organizovanim aktivnostima. Roditelji pritom vode računa o terminima, prevozu i opremi.

Nekada je bilo dovoljno da djeca izađu ispred zgrade ili kuće, pronađu društvo i odluče šta će raditi. Ako su željeli igrati fudbal ili košarku, uzeli bi loptu i otišli na najbliže igralište.

Takva druženja nisu zahtijevala rezervacije, rasporede, vožnju roditelja niti višesedmično planiranje.

Zato je možda najveća razlika između tadašnjeg i današnjeg djetinjstva upravo u količini samostalnosti. Nekada se podrazumijevalo da djeca imaju svoj prostor i vrijeme u kojem odrasli nisu stalno prisutni. Danas je mnogo toga unaprijed dogovoreno, organizovano i pod nadzorom roditelja.

Izvor: 6yka.com

Nije dobro biti previše sretan ili previše tužan

Djeca prirodno proživljavaju snažne emocije i trebaju pomoć odraslih kako bi ih naučila razumjeti i regulirati. Webb navodi da emocionalno zanemarena djeca umjesto toga mogu dobiti poruku da su njihove emocije pretjerane. “Naučili ste prigušivati svoje osjećaje, a ne vještine potrebne za upravljanje njima”, objašnjava psihologinja za YourTango.

Previše ste osjetljivi

Kada je dijete povrijeđeno ili uzrujano, potrebno mu je prihvaćanje osjećaja kako bi ih s vremenom naučilo samo regulirati. Ako umjesto toga dobije poruku da su osjećaji slabost, može ih početi osuđivati i kod sebe. “Ono što ste naučili bilo je osuđivati sebe zato što ih imate”, tvrdi Webb.

Vaše potrebe i želje nisu važne

Djeca trebaju osjećati da su njihove potrebe i želje važne ljudima oko njih. Webb, pozivajući se i na istraživanje Frances K. Grossman o posljedicama emocionalnog zlostavljanja i zanemarivanja, tvrdi da nedostatak takvog interesa može dovesti do suprotnog uvjerenja. “Kada vas nitko nije dovoljno pitao, naučili ste da vaše želje nisu važne”, navodi.

Razgovor o problemima opterećuje druge

Problemi sa školom, prijateljima ili obitelji normalan su dio odrastanja, a djeci treba osjećaj da o njima mogu razgovarati. Ako roditelji ne mogu pružiti takvu podršku, dijete može naučiti sve zadržavati za sebe. “Naučili ste da se drugi ne mogu nositi s vašim problemima pa je najbolje da ih zadržite za sebe”, objašnjava Webb.

Plakanje je znak slabosti

Plakanje može pomoći u oslobađanju i obradi emocija. Ako roditelji ignoriraju ili posramljuju dječje suze, dijete može početi vjerovati da ih treba skrivati. “Naučili ste da je plakanje nešto negativno i da ga treba izbjegavati”, ističe psihologinja.

Drugi će vas osuđivati ako pokažete osjećaje

Osuđivanje djeteta zbog pokazivanja emocija može stvoriti strah od otvorenosti i kasnije u životu. Osoba zato može skrivati osjećaje kako ih drugi ne bi smatrali slabošću ili iskoristili protiv nje. “Skrivaj svoje emocije od drugih ili će oni misliti manje o tebi”, opisuje Webb poruku koju takva djeca mogu usvojiti.

Ljutnja je loša i treba je potiskivati

Ljutnja je prirodna emocija, a djeci treba pomoći da je prepoznaju i nauče njome upravljati. Webb, pozivajući se i na rad Kimberly Shipman, navodi da kažnjavanje ili potiskivanje ljutnje može stvoriti uvjerenje da je ona sama po sebi loša. “Naučili ste da je ljutnja loša i da je trebate potiskivati”, ističe.

Oslanjanje na druge vodi do razočaranja

Djeci je potrebna pomoć i podrška, baš kao i odraslima. Webb se poziva na istraživanje koje je vodila Doris Y. L. Leung te tvrdi da dijete koje se ne može osloniti na roditelje može naučiti da pomoć nije vrijedno ni tražiti: “Naučili ste da je najbolje ne tražiti pomoć jer se tako samo izlažete razočaranju.”

Druge ne zanima ono što imate reći

Djeca prirodno žele postavljati pitanja i govoriti o svijetu oko sebe. Ako ih se kod kuće rijetko sluša ili pita za mišljenje, mogu zaključiti da njihove riječi nisu važne. “Naučili ste da vaša pitanja i riječi nisu vrijedni te da ih trebate zadržati za sebe”, navodi Webb.

Sami ste na svijetu

Djetetu je potreban osjećaj da postoji odrasla osoba na čiju pomoć može računati. Ako tu podršku često ne dobiva, prema Webb, može odrasti vjerujući da se može osloniti samo na sebe. Ipak, naglašava da su takva uvjerenja naučene obiteljske poruke, a ne činjenice. “Povezani ste s drugima, važni ste i nipošto niste sami”, zaključuje psihologinja.

Izvor: index.hr

U svom psihoterapijskom radu s djecom često susrećem roditelje koji dijete dovedu na terapiju očekujući da će ono “riješiti svoj problem”. Međutim, dječiji strahovi rijetko nastaju i održavaju se izolovano od porodičnog okruženja. Dijete je dio porodice, a način na koji odrasli razumiju i odgovaraju na njegove emocije može biti ključan za prevazilaženje straha.

Nisu svi dječiji strahovi isti. Jedni su dio urednog psihološkog razvoja, dok drugi nastaju nakon stvarno doživljene opasnosti ili intenzivnog stresnog događaja.

Razvojni strahovi javljaju se u određenim fazama odrastanja i najčešće su prolazni. Mala djeca se mogu bojati odvajanja od roditelja, mraka, glasnih zvukova ili zamišljenih bića. Kasnije se mogu javiti strahovi od škole, neuspjeha, ismijavanja ili odbacivanja od vršnjaka. Bogata dječija mašta, koja je važna za razvoj kreativnosti, ponekad stvara slike koje dijete doživljava kao potpuno stvarne. Zato rečenice poput: “Nema čudovišta ispod kreveta” ili “Nema čega da se bojiš” najčešće ne umanjuju strah, jer je za dijete on u tom trenutku potpuno stvaran.

S druge strane, postoje strahovi koji nastaju nakon traumatskog ili izrazito stresnog iskustva. Dovoljna je samo jedna situacija u kojoj je dijete osjetilo intenzivan strah, bespomoćnost ili ugroženost da mozak taj događaj zapamti kao opasan. Kasnije se alarm aktivira svaki put kada dijete naiđe na nešto što ga podsjeća na to iskustvo, iako stvarna opasnost više ne postoji.

U psihoterapijskoj praksi radila sam s djevojčicom koja se nakon gušenja hranom počela bojati gutanja i odbijala je jesti čvrstu hranu. Radila sam i s dječakom koji nakon povrede noge nije želio stati na nju, iako je medicinski oporavak bio završen. Susretala sam djecu koja su razvila strah od mraka, zatvorenih prostora, dugih putovanja ili mučnine nakon jednog snažnog i zastrašujućeg iskustva. Takvi primjeri pokazuju koliko dječiji mozak nastoji zaštititi dijete od ponovnog doživljaja opasnosti.

Važno je razumjeti da dijete ne bira svoje strahove. Kada osjeti prijetnju, njegovo tijelo reaguje ubrzanim radom srca, napetošću, znojenjem, osjećajem gušenja, mučninom ili plačem. To nisu “izmišljene” reakcije niti pokušaj privlačenja pažnje, već prirodan odgovor organizma koji pokušava zaštititi dijete.

Ono što roditelji često ne primijete jeste da se strah može održavati njihovim reakcijama. Iz želje da zaštite dijete počinju izbjegavati sve situacije koje kod njega izazivaju nelagodu, odgovaraju umjesto njega, odustaju od aktivnosti ili nesvjesno potvrđuju da je svijet opasno mjesto. S druge strane, neki roditelji umanjuju dječiji doživljaj riječima: “To nije ništa”, “Prestani se bojati” ili “Moraš biti hrabar”. I jedan i drugi pristup, iako dobronamjeran, može doprinijeti održavanju straha.

Strah se često održava kroz izbjegavanje. Kada dijete izbjegne ono čega se boji, osjeti trenutno olakšanje. Mozak tada pogrešno zaključuje da je upravo izbjegavanje spriječilo opasnost. Na taj način strah postaje sve snažniji, a djetetov svijet sve uži.

Zbog toga psihoterapija djeteta gotovo nikada nije samo rad s djetetom. Ona podrazumijeva i rad s roditeljima. Cilj nije traženje krivca, nego razumijevanje obrazaca koji održavaju problem. U terapijskoj sobi često zajedno otkrivamo da su određeni postupci roditelja, nastali iz ljubavi, brige ili vlastitog straha, nesvjesno doprinosili održavanju dječije anksioznosti.

Kada roditelj razumije kako nastaje strah, nauči kako da pruži sigurnost bez pretjerane zaštite i kako da postepeno ohrabruje dijete da se suočava sa svojim strahovima, promjene dolaze mnogo brže i trajnije.

Dječiji strahovi nisu znak slabosti, neposlušnosti ili razmaženosti. Oni su poruka da je djetetu potreban osjećaj sigurnosti i odrasla osoba koja će razumjeti ono što ono još ne zna izraziti riječima. Kada dijete dobije podršku, a roditelj razumije svoju ulogu u procesu oporavka, strah postaje iskustvo koje se može prevazići, a ne prepreka koja određuje djetinjstvo. Upravo zato psihoterapija nije usmjerena samo na promjenu djeteta, već i na osnaživanje cijele porodice da zajedno izgradi sigurnije odnose, više međusobnog povjerenja i emocionalnu otpornost za izazove koje život donosi. (autorka je psiholog i porodični psihoterapeut)

Nezavisne

Nekada nije bilo ništa neobično da dijete jednostavno pokuca prijatelju na vrata i pita ga da li želi napolje. Danas roditelji uglavnom žele unaprijed da znaju kuda dijete ide, s kim će biti i kada će se vratiti.

Djeca generacije X češće su sama obilazila komšiluk, vozila bicikle i svraćala kod prijatelja bez prethodnog dogovora. Roditelji su se međusobno poznavali, djeca su veliki dio dana provodila napolju, a mnogo se manje razmišljalo o tome ko ih u svakom trenutku nadgleda, prenosi Index.hr.

Vožnja bicikla po komšiluku

Za mnoge koji su odrastali sedamdesetih i osamdesetih godina bicikl je bio glavno prevozno sredstvo. Djeca bi se nalazila s prijateljima i satima vozila po komšiluku, odlazila do parka, igrališta ili prodavnice, često bez toga da roditeljima unaprijed kažu svaki detalj.

Zanimljivo je da su mnogi pripadnici te iste generacije danas kao roditelji mnogo oprezniji. Od svoje djece žele da znaju kuda idu i kojim će putem voziti, a često im unaprijed određuju gdje smiju da idu. Sloboda koju su sami imali kao djeca danas im se nerijetko čini previše rizičnom.

Vrijeme nasamo

Djeca su nekada mnogo više vremena provodila sama ili s vršnjacima, bez stalnog prisustva roditelja. To ne znači da roditelji nisu brinuli o njima, nego je svakodnevica jednostavno izgledala drugačije.

Danas mnoge porodice mnogo više vremena provode zajedno, a roditelji su znatno više uključeni u dječju svakodnevicu. Zbog toga neka djeca čak moraju jasno da kažu da žele malo vremena za sebe, nešto što je prethodnim generacijama uglavnom dolazilo samo od sebe.

Dopisivanje s prijateljima koji žive daleko

Nekada su se prijateljima i rođacima koji su živjeli daleko slala pisma ili razglednice. Za to uglavnom nije trebalo posebno dopuštenje roditelja.

Danas se gotovo sva komunikacija odvija preko mobilnih telefona, interneta i društvenih mreža. Djeca zato često moraju pitati da li smiju da otvore profil na određenoj platformi, koriste aplikaciju za dopisivanje ili razgovaraju s osobama koje ne poznaju uživo.

Roditelji pritom imaju i razloga za oprez jer digitalne platforme, osim lakše komunikacije, donose i probleme poput neprimjerenog sadržaja, internet nasilja i kontakta s nepoznatim osobama.

Dogovaranje slobodnih aktivnosti

Velika je razlika i u načinu na koji djeca provode slobodno vrijeme. Danas roditelji često organizuju gotovo cijeli raspored – od treninga i kurseva do prevoza, termina i kupovine potrebne opreme.

Prije nekoliko decenija dječja druženja bila su mnogo spontanija. Umjesto organizovanog treninga djeca bi jednostavno uzela loptu, okupila ekipu i otišla da igraju fudbal ili košarku u parku.

Za takva druženja nije trebalo mnogo planiranja ni uključivanja roditelja. Danas su spontane igre u komšiluku rjeđe, pa i slobodno vrijeme djece češće zavisi od dogovora i dopuštenja odraslih.

Nezavisne

– Pročitala sam, tata, sto puta.

– Pročitaćeš vala sto i prvi put, bio je uporan.

– U voćnjaku je bilo šezdeset stabla…

– Stabala, ispravio je.

– Šezdeset stabala voća, od toga osamnaest krušaka i četrnaest dunja. Četvrtina ostalih voćki…

– Voćaka, prekinuo je.

– Četvrtina ostalih voćaka su bile breskve, a ostatak marelice. Po koliko je bilo bresaka i marelica.

– Koliko je bilo breskvi, ispravio je otac.

– Nastavnica kaže bresaka, odgovorila je.

– Kaži nastavnici da nema pojma, reče otac i otrese pepeo u debelu kristalnu pikslu. Da išta zna, ne bi hodala poderanih  čarapa.

– Nije žena jadna kriva, upade Majka. Plata u školi mala, muž joj ne radi, mati bolesna, dva mjeseca nisu platili kiriju.

– E, nisu platili?

– Života mi, Dino, pričala mi ona Branka što živi u žutim zgradama, vizavi njih.

– Tata…

– Šta je?

– Ja sam pročitala.

– Dobro… Znači, bilo šezdeset stabala, je l’ tako?

– Jeste.

– I šesnes’ krušaka.

– Osamnaest, tata.

– Nek’ ti bude. Osamnest. I kolko dunja?

– Četrnaest dunja.

– A ostatak breskve i marelice. E, sad… Lelo, moraš prvo znat’ postavit’ zadatak.

– Prvo ga mora razumjet, upade Majka.

– De, Minka, ne prekidaj, nećemo završit’ zadaću do sutr.! Bezbeli da ga mora razumjet’. Razumiješ li, Lelo?

– Razumijem, tata.

– Kod razlomaka ti je glavna razlomačka crta. Moraš znat’ šta ide gore, a šta dole. Znaš li šta ide gore?

– Kruške?

– Tako je, kruške. Znači – gore pišeš osamnaest. E, sad, pošto imaš i kruške i dunje i breskve i marelice, ovo će biti dvojni razlomak.

– Svaka tebi čast kad to znaš objasnit’, reče Majka.

– Jašta ću nego znat’, učio sam u školi, reče Otac i napiri se k’o paun.

– A učila sam i ja svašta, pa sad znam samo sabirat u prste.

– Stvarno, mama?

– Šali se mama, bona, zna ta na čem’ nebo stoji. Nego, gledaj ‘vamo, šta smo rekli, imamo dvojni razlomak. Vrijednost dvojnog razlomka izračunava se tako što podijelimo proizvod spoljašnjih članova sa proizvodom unutrašnjih članova. Je l’ ti to jasno?

– Jeste, tata.

– Šutite malo, evo mi počinje emisija, reče majka i pojača televizor. Sprema Stevo musaku s patlidžanima, to moram gledat’. Jesi ovo ti, Lelo, opet dirala antenu, boga ti, vidi kako mi je mutna slika..

– Najprije na ugrijano ulje stavite sjeckani luk i blago propržite, reče Stevo.

– Odo’ zapisat, reče Majka i otrča po stari rokovnik. Bože sačuvaj, svog ste ga išarali, nema jednog čistog lista… Gdje ću sad pisat’?

– Dodajte mljeveno meso, nastavi Stevo.

– Šta je ono rek’o?

– Luk da se isprži, mama.

– De, Lelo, u zadaću ti gledaj, neće učiteljica sutra pitat šta je bilo na televiziji.

– Malo papra po ukusu… Malo soli… I jednu žlicu Vegete.

– Ne kupih Vegetu, prisjeti se Majka.

– Meso pirjajte uz blago dolijevanje vode da omekša i na kraju dodajte kosani češnjak.

– Mama, šta je to češnjak?

– Lelo, skoči Otac. Kome ja radim ovu zadaću? Ja se ubih ovdje računajući, a ona – češnjak?

– Pa tata, nisam znala šta je.

– Luk. Bijeli luk! Haj’ sad, računaj…

– Koje?

– Šta – koje?! Eto sam ti postavio zadatak, ti samo izračunaj.

– Rajčicu ogulite i očistite od sjemenki, reče Stevo.

– Paradajz, objasni Majka.

– Šuti, Mino, da ti ja ne dođem! Vidiš da dijete radi! Da vidim šta si napisala…Četrnaest osamnaestina, a vamo podijeli breskve i jabuke, a da ostane četvrt… Nije, brate, dobro. Ne može bit’… Imaš li rješenja pozadi…?

– Nemam, tata.

– Složite patlidžan u vatrostalnu zdjelu a zatim prelijte umakom od mesa, objasni Stevo.

– Ja bi’ od ovoliko faširanog tri ručka napravila, reče Minka.

– Otac se počeša po glavi i zapali cgaretu.

– Otvori malo, začadiće mi store, reče Majka i stade da rastjeruje dim.

– Haj’mo ispočetka. Znači… imamo dvojni razlomak. I rekli smo da se vrijednost dvojnog razlomka izračunava tako što podijelimo proizvod spoljašnjih članova sa proizvodom unutrašnjih članova. Je l’ ti to jasno?

– Jeste.

– Pitaj, ako ti nešto nije jasno. Nisu ni meni razlomci iz prve bili jasni… Al’ nema tu šta, matematika je to, tu su ti dva i dva vazda četiri.

– Dobro, tata.

– Ho’š znat’ sama?

– Hoću, tata.

– Hajde, evo ja ću se okrenut’, neću ni gledat’ šta radiš.

– Tata, tata?

– Reci, Lelo…

– Tata, a šta su to marelice..?

Tekst: Daniela Bakić

Jedan DNK test promenio je sve i otvorio vrata priči koja je decenijama bila zakopana u tišini. Kao beba, ostavljena je na parkingu, bez imena i bez ikakvog traga o poreklu. Ono što je tada delovalo kao misterija bez odgovora, godinama kasnije pretvorilo se u potragu koja je vodila pravo do istine. Ovo je priča o detetu koje je pronađeno napušteno – i o ženi koja je, zahvaljujući DNK testu, konačno saznala ko je, ko su joj roditelji i odakle dolazi.

Jedne večeri u avgustu 1972. godine, nakon što su gledale film u bioskopu u Ohaju, Darlin Gileland i Rita Maršal primetile su nešto čudno: kolica za kupovinu bila su naslonjena na prednji deo Ritinog “ford galaksija” sa smeđom papirnom kesom unutra, čiji je vrh bio uredno sklopljen kao da doziva žene da zavire unutra. Onda je kesa počela da šušti.

“Tu je bila ova draga beba, što je moguće mirnija”, seća se Maršal. Devojčica koja je izgledala kao da ima samo nekoliko sati, bila je čista, obučena u kombinezon i uvijena u ćebe. Dve prijateljice su brzo pozvale policiju, a dete, koje je dobilo nadimak “Beba Vestgejt”, odvedeno je u bolnicu.

Usvajanje i pitanja bez odgovora

U roku od četiri meseca je usvojena. Ali su ostala velika pitanja: odakle je došla, zašto je ostavljena i ko su joj roditelji? Više od 50 godina kasnije, Perl Maršal – ta mala devojčica – odlučila je da pronađe odgovore.

“Shvatila sam da ako želim da pronađem te ljude i uspostavim bilo kakve veze, sada je pravo vreme”, kaže ona.

Odrasla u Klivlendu, Pitsburgu i Vašingtonu, Perl dugo nije imala pristup sopstvenim podacima. Zbog zatvorenog postupka usvajanja, njen Izvod iz matične knjige rođenih bio je zapečaćen. Znala je da je usvojena, ali to je bio jedini podatak koji joj je bio dostupan.

“Nisam ni pokušavala da tražim, jer sam mislila da nemam odakle da počnem”, priznaje.

Preokret koji je promenio sve

Sve se menja 2015. godine, kada država Ohajo otvara deo evidencije usvojenih osoba. Perl tada konačno dobija svoj Izvod iz matične knjige rođenih i prvi trag i svom poreklu. Na dokumentu nije bilo imena roditelja, ali je pisalo nešto neobično: mesto rođenja – tržni centar Vestgejt.

Uz pomoć supruga Džeka, Perl pronalazi stare novinske članke i shvata – njena usvojiteljka je bila u pravu. Ona jeste “beba Vestgejt”.

Potraga puna obrta

U potragu se uključuje i istoričar Kris Geret, koji pretražuje arhive i dolazi do imena žena koje su je pronašle. Kada je kontaktirao porodicu jedne od njih, usledio je šok:

“Očekivao sam da će mi spustiti slušalicu”, rekao je. “Ali umesto toga sam čuo: ‘O, Bože, to je bila moja majka.'”

Perl je zatim uradila DNK test i pronašla svog biološkog oca. On, međutim, nije znao ko joj je majka.

Godine 2023. Perl se sreće sa ženama koje su je pronašle kao bebu. Emocije su bile jake.

“Kao da nam se beba vratila kući”, rekla je Rita.

Nedugo zatim, uz pomoć istraživača, Perl pronalazi i svoju biološku majku. Njihov prvi susret bio je tih i pun emocija.

“Nijedna od nas nije znala šta da kaže”, priznaje.

Istina koja boli, ali oslobađa

Perl saznaje da je njena majka imala samo 22 godine kada ju je rodila i da je bila sama. Pevala joj je uspavanke dok je još bila u stomaku, a zatim je, u očaju, ostavila na mestu gde je znala da će biti pronađena. Kasnije je svakodnevno dolazila na isto mesto.

“Ono što je uradila za mene bila je dobra stvar”, kaže Perl. “Znala je da me ne može zadržati.”

Danas, Perl upoznaje svoju širu porodicu i polako sklapa delove svog identiteta. I dalje prolazi kroz buru emocija, ali oseća zahvalnost, piše People.

“Srećna sam. I zahvalna što su oboje živi”, kaže.

ŽenaBlic