Život Sare Bero, hrabre majke divnih podgoričkih bliznakinja, u tom momentu srušio se kao kula od karata. Ljekari nisu bili od pomoći. Tada su surovo davali najgore prognoze.

„Najviše pamtim rečenicu: ’Rodili ste dvije djevojčice sa posebnim potrebama’“, sjeća se Sara.

Da, na svoj 20. rođendan dobila je njih dvije. Da, ona je njihova majka. Da, nema govora o lošim prognozama. Boriće se.

„Treći dan bila sam mnogo jača i pametnija. Čak sam bebe poslije isvjesnog vremena izvela kući na svoju ruku sa neonatologije. Njihovi prvi dani bili su jako lijepi. Bože, kao da su u kući dva anđela. Neka posebna energija, mekoća, miris i ljubav. Sjećam se da sam stalno nešto pričala kao da su već odrasle djevojčice. Najveća podrška u tim momentima bili moji roditelji“, priča Sara.

Život Sare Bero, hrabre majke divnih podgoričkih bliznakinja, u tom momentu srušio se kao kula od karata. Ljekari nisu bili od pomoći. Tada su surovo davali najgore prognoze.

A onda su Irma i Ilda stigle do prve prepreke. Te godine „Aptamil“ hrana za bebe bila je povučena iz prodaje, a one su morale da pređu na drugo adaptirano mlijeko. Dobile su strašnu dijareju, vrtoglavo gubile ne težini, dehidrirale. Bolnica je na dva mjeseca postala njihov dom.

Dani su prolazili, a one su napredovale. Danas, osam godina nakon njihovog rođenja, Irma i Ilda kroz život koračaju hrabro. A njihova majka im je najveća snaga i oslonac.

“Njihovi prvi dani bili su jako lijepi. Bože, kao da su u kući dva anđela. Neka posebna energija, mekoća, miris i ljubav. Sjećam se da sam stalno nešto pričala kao da su već odrasle djevojčice.”

„Njihovi dani su jako aktivni. Od rođenja je ogroman trud uložen u napredak. Pohađale su redovni vrtić, sada idu u školu… Non-stop s njima radi defektolog logoped. Uvijek su u kontaktu sa svijetom. Mnogo šetamo i družimo se i, bukvalno, trudim se svim bićem da im priuštim što više mogu. Svaki dan iznova dajem maksimum kako bi im vrijeme bilo što organizovanije“, ističe Sara.

Govoreći o svojim djevojčicama, uz osmijeh priča kako je Irma u „svom fazonu“, ne voli puno da se gnjavi i maltretira. Obožava da se igra sama i da gleda TV. Ilda voli slikanje, modu… Voli da se oblači, presvlači, šminka, lakira nokte i da sjedi sa Sarom i njenim drugaricama kao odrasla. Sve je zanima.

“Od njihovog rođenja ogroman je trud uložen u napredak. Pohađale su redovni vrtić, sada idu u školu… Non-stop s njima radi defktolog logoped. Uvijek su u kontaktu sa svijetom. Mnogo šetamo i družimo se i, bukvalno, trudim se svim bićem da im priuštim što više mogu.”

„Njihov napredak je mukotrpan. Tri koraka unazad pa jedan naprijed i sve tako. To koliko smo postigle najviše se vidi po tome što same jedu, same idu u toalet, peru zubiće, ruke… Slože sve u sobi, pokupe igračke. Samostalne su prilično, mada im niko na početku nije davao takve prognoze“, kaže Sara.

Irma i Ilda imaju mnogo drugara. Mama Sara kaže da su uvijek bili tu za njene djevojčice.

Irma je u „svom fazonu“, ne voli puno da se gnjavi i maltretira. Obožava da se igra sama i da gleda TV. Ilda je voli slikanje, modu… Voli da se oblači, presvlači, šminka, lakira nokte i da sjedi sa Sarom i njenim drugaricama kao odrasla. Sve je zanima.

„Jako sam srećna i ponosna. Ni u vrtiću ni u školi nisam osjećala da su bile odbačene ili ugrožene na bilo koji način. Inkluzija bi svugdje trebalo da postoji. Djeca se osjećaju mnogo vrjednijom uz svoje drugare“, ističe Sara i dodaje da ih nisu zaobišli ni neprijatni komentari „evo je ova sa bolesnom djecom“ ili „Bože, ova djeca izgledaju kao da su sa druge planete“.

Sara ima 28 godina i ničega se nije odrekla zarad Irminog i Ildinog napretka. Radi dva posla, veoma je posvećena djevojčicama i sama ih podiže.

„Nisam propustila ništa što nije propustila i svaka druga majka. Prioriteti su, kao i kod svih drugih isti. Ne mislim na sebe, već na njih dvije. A to je ogromna sreća. Sve će se nadoknaditi. I izlasci i šetnja i sve što nekad niste uspjeli da uradite, samo kada osjećate mir i spokoj i kada vidite njihov osmijeh“, priča ova mlada, hrabra mama.

“Jako sam srećna i ponosna. Ni u vrtiću ni u školi nisam osjećala da su bile odbačene ili ugrožene na bilo koji način. Inkluzija bi svugdje trebalo da postoji. Djeca se osjećaju mnogo vrjednijom uz svoje drugare.”

Za sve koji prolaze kroz iste ili slične situacije Sara, Irma i Ilda imaju veoma važnu poruku: „Ponosite se onim što imate. Svako dijete je od Boga dato i nije krivo što upravo baš ono ima neki problem. Mnogo se smijte, budite pozitivni i razmišljajte samo o dobrim stvarima. Jer Bog daje najteže bitke najjačim boricima!”