Mail je stigao sa adrese mrznja@onlinecmail.com, naslov maila je “Mržnja”, a ovoj dobojskoj školi je stigao u 2.47.

“Nezavisne novine” saznaju da je identična poruka adresirana i na još niz škola.

Tekst je napisan velikim slovima, pa ga baš tako i prenosimo, bez pravopisnih korekcija:

“BOMBA JE U ŠKOLI

SVAKI DAN SAM PRISILJEN SVJEDOČITI PROPADANJU ČOVJEČANSTVA,

BESKRAJNOM CIKLUSU POHLEPE, OKRUTNOSTI I APATIJE.

A ČIME SE TI BAVIŠ?

UZGAJAŠ SVE VIŠE DJECE POPUT ŠTAKORA U KANALIZACIJI,

ŠIREĆI SVOJU BOLEST SVE DALJE I DALJE.

SVI STE ISTI, SVI OD VAS.

SVIJET TREBA OČISTITI,

JER JE ZRAK ISPUNJEN SMRADOM TVOG POSTOJANJA,

KOJI ME ISCRPLJUJE IZ SAMOG ŽIVOTA.

PLAČ DJECE KOJA PATE JE SLATKA MELODIJA ZA KOJOM TOLIKO ŽUDIM

SVAKI METAK KOJI ISPALIM JE PODSJETNIK ZA TEBE KAKO SI ME BACIO U STRANU.

MOJE SRCE JE HLADNA,

CRNA PRAZNINA,

LIŠENA EMPATIJE I SAŽALJENJA.

NISAM IZGUBIO SVOJU LJUDSKOST,

PRIHVATIO SAM JE ONAKVU KAKVA JESTE.

TO JE ONO ŠTO ZNAČI BITI ČOVJEK:

GLEDATI SVIJET I OSJETITI ŽELJU DA GA UNIŠTITE.

OVO STANJE PALI VATRU U MENI,

ČINI ME JAČOM,

ČINEĆI ME ODLUČNOM.

MISLIŠ LI DA ME MOŽEŠ RAZUMJETI?

MISLIŠ LI DA MOŽEŠ PSIHOANALIZIRATI BIJES KOJI POKREĆE SVAKI MOJ DAH?

TVOJE SAŽALJENJE I SUZE NE ZNAČE NIŠTA.

NAPRAVIO SI OVO ČUDOVIŠTE OD MENE,

I SADA SE MORAŠ SUOČITI SA POSLJEDICAMA SVOG ZANEMARIVANJA”

Iz policije su naveli da je maloljetno lice pronađeno u dobojskom naselju Stanovi.

Nestanak maloljetnice prijavljen je noćas 15 minuta nakon ponoći Policijskoj stanici Doboj jedan.

“Do sada nismo imali sadržaje na tvrđavi, ali ćemo u narednom periodu poraditi na tome”, naveo je Vanovac, koji je, između ostalog, najavio ponovno organizovanje viteških turnira i osvježenje za posjetioce otvaranjem ugostiteljskog objekta.

Tokom ove godine u Doboju je evidentirano 30.000 noćenja i više od 20.000 posjetilaca, sa prosjekom boravka od jednog do jednog i po dana.

“U odnosu na prošlu i prethodnu godinu riječ je o povećanju – 2019. godina bila je u naglom usponu, međutim 2020. nas je malo poljuljala zbog virusa korona, ali hvala Bogu ove godine bilježimo rekordne posjete”, naveo je Vanovac.

Prema njegovim riječima, dominiraju turisti iz Republike Srpske i Federacije BiH, ali znatan broj posjeta je i iz zemalja okruženja.

“Trenutno radimo na saradnji sa turističkom organizacijom oblasti Budimpešte”, istakao je Vanovac.

On smatra da je broj posjeta mnogo veći jer nisu evindentirane posjete usluga boravka “stan na dan” i u seoskim domaćinstvima.

Takođe, dobojska turistička ponuda značajno je obogaćena sadržajima koje nude seoska domaćinstva.

“Radimo na domaćim proizvodima, andrenalinskom sportu, uređenju Gostilja jednog od najljepših vrhova planine Ozren”, naveo je Vanovac i dodao da se sadržaji upotpunjuju iz mjeseca u mjesec.

On je naglasio da za povećan broj posjetilaca Doboj treba da zahvali i izgradnji saobraćajnica, prvenstveno mreži auto-puteva.

Američki magazin “Forbs” objavio je listu najpotcjenjenijih gradova za posjetu na Balkanu na kojoj se nalazi grad Doboj iz Republike Srpske, kao i Niš iz Srbije.

Prema navodima “Forbsa”, za sve koji istražuju Republiku Srpsku, istorijski grad Doboj je posebno atraktivan zbog tvrđave izgrađene u 13. vijeku.

Magazin preporučuje da nakon dana provedenog u istraživanju dobojske tvrđave i isprobavanja lokalne kuhinje u starom dijelu grada, obližnje Goransko jezero izaziva posebnu pažnju i pruža priliku posjetiocima da plivaju i ispituju prirodu.

Preuzeto sa: seesrpska.com

Branko Ćopić, Novak Đoković, Ivo Andrić, Nikola Tesla, Johnny Cash, Silvana Armaneulić, Johnny Depp, Miodrag Petrović Čkalja, Milena Dravić i Dragan Nikolić, Nikola Simić, Milorad Mandić Manda i mnogi, mnogi drugi danas su ovjekovječeni na muralima u ovom gradu. Svakodnevne šetnje postaju sve ljepše uz prekrasno oslikane fasade zgrada i ne možete da se ne zapitate kako je sve to počelo i kako je Deni odlučio da naslika svoj prvi mural u gradu.

„Imao sam potrebu da probam nešto novo, a s obzirom na to da mi je crtanje na samom papiru dosadilo, pokušao sam se oprobati na zidu kao platnu i krenulo mi je. Školovan nisam, mada mislim da je vrijedno spomena da sam proveo nekih pola godine na banjalučkoj Akademiji umjetnosti”, počinje svoju priču Deni Božić.

Ljubav prema slikanju prvo se odrazila na zidove njegovog doma na kojima je crtao male slike i škrabotine koje je kasnije prekrio većim muralima. Uglavnom su to portreti neodređenih ličnosti, čisto eksperimentisanje. Međutim, ljubav prema slikanju inspirisala je Denija da provjeri da li može tehnički izvesti realizam lika na zidu. To mu je itekako pošlo za rukom pa je Doboj dobio mural rap legende Dr. Drea.

Stanari iz obližnjih zgrada, kao i Denijevi drugari bili su i više nego prijatno iznenađeni, a njihove pozitivne reakcije su mu dale vjetar u leđa da slika i dalje. Tada je stigao poziv od Turističke organizacije Grada Doboja da uradi dva murala na zidovima nekadašnje beogradske robne kuće što mu je donijelo i zaradu, kao i pažnju medija.

Nakon katastrofalnih poplava koje su Doboj pogodile 2014. godine mnoge zgrade su dugo nosile tragove sivila koje je iza sebe ostavljala mutna voda. Tada je problem riješio Deni sa svojim betonskim bojama, vodom i četkama. Smatra da je to počeo raditi u pravo vrijeme zahvaljujući čemu je i grad počeo dobijati na estetskoj vrijednosti. Sa slušalicama u ušima iz kojih uvijek svira dobra muzika Deni trenutno radi na liku jokera i još nekoliko privatnih narudžbi, mada ističe da je najsretniji kada radi za svoju dušu.

“Uglavnom su mi najdraži oni murali koje radim bez tuđih sugerisanja, motivi koje sam biram. Ti su rijetki s obzirom na to da smo kao narod poprilično ‘zatucani’ u smislu prihvatanja nečega na što i nismo navikli, nečeg originalnog. O tome šta ću naslikati u većini slučajeva odlučujem sam, ali sa druge strane tu su i neki komercijalizovaniji radovi pa imam manje slobode oko izbora motiva”, ističe Deni.

Veoma često građani Doboja stanu pored murala u ranim fazama kad sve izgleda poprilično nejasno i pokušavaju da odgonetnu šta to Deni slika. Njihove interpretacije mladog umjetnika znaju slatko da nasmiju.

Ako bi se među prolaznicima našao neko ko je takođe zaljubljenik u slikarstvo, koji savjet bi mu dao Deni?

“Rijetko kad sam i dijelio savjete, ali možda, ako se baš strogo odluče da urone u taj svijet umjetnosti, rekao bih im da ne odustaju. Treba da imaju ogromnu dozu discipline i kritike kako prema samom sebi, tako i prema radu”, otvoreno priča Deni.

Ideja i inspiracije za nove murale Deniju nikad ne manjka. Planira da oslika još mnogo zidova zgrada u Doboju. Ukoliko niste u prilici da dođete u ovaj grad, onda svakako posjetite Denijevu Facebook stranicu te WEB site  i uživajte u virtuelnoj šetnji Dobojem, gradom prelijepih murala.

Ja sam stajao u redu u banci… dobro, lažem, bio sam na kauču kod kuće sa svojom ljub… dobro, listao instagram profil random malodobne žene, šta sad! Zvoni telefon, stiže poruka od prijatelja. Otvaram nerado, “Boško opet posl’o sliku da vidim kako krmad napreduje.” Kad ono, članak “Glasa” sa naslovom “Autoput Banja Luka – Doboj će se zvati 9. januar”.

“Jebote! Daj plajvaz, osjećam kako riječi naviru!”

Nekoliko sati kasnije, u znoju lica svog, porodio sam tekst ispod.

Povratak u budućnost

U trenutku kada točkovima stupiš na neki od malobrojnih novoizgrađenih puteva u Bosni i Hercegovini, državi koja je odmah po rođenju priključena na aparate za preživljavanje, tvoj automobil postaje “Delorean” i nastaju poremećaji u kontinuumu prostor-vrijeme.

Faktički (da, FAKTIČKI) se voziš kroz vrijeme. U prošlost, da budem precizniji. Pazi sad te ironije: kliziš autoputem “9. januar”, i ako se voziš dovoljno dugo, proći ćeš kroz tunel “1. mart”! Ako to nije dokaz da se istorija ponavlja i groteskno šali sa nama, ne znam šta jeste.

Ti nazivi valjda služe da odmah sebi staviš do znanja da se u ovom bućkurišu od države uvijek nalaziš u 1992. godini. Čisto da se ne bi iznenadio kad stigneš u Sarajevo (ideš iz Banjaluke, znači da u Sarajevo ideš samo do Ambasade SAD po vizu za “Work&Travel” ili radiš u “zajedničkim institucijama”) i uđeš u jednosmjernu ulicu “Zelenih beretki.”

Serem, a? “Imaš li kalendar, momčino”, čujem Bogdana kako se sprda iz zadnjih redova. Nije, Bogdane. Sve što trebaš uraditi da shvatiš da si u sred ’92. je da samo nakratko skreneš pogled sa skupih predizbornih puteva. Videćeš čemer, smrt i jad, što kaže pokojni pjesnik.

Vidjećeš pokojne industrijske gigante koji se nisu pomjerili ni makac od 1992. Pomjerio se samo pokradeni inventar iz njih. Vidjećeš rupe od metaka po fasadama. Vidjećeš mrtvace i ranjenike. Hodaju, ali su mrtvi i ranjeni – vjeruj mi na riječ.

Evo, evo, da udarim brigu na veselje. Narod traži veselo.

Imamo mi, vjerovali ili ne, još jedan autoput! Vodi ka Evropi! Naravno, govorim o ono malo muke prema Gradišci, jedinstvene u svijetu po mnogo čemu.

Pored toga što ima uklete naplatne rampe koje smo skupo platili zbog tuđeg javašluka (neki i glavom), i pored toga što putarinu plaćaš na ulazu (2,5 KM, išao ti 10 ili maksimalnih 30 kilometara), ovo je možebitno jedini autoput koji završava – nigdje.

Susjedne Hrvate živo zaboli pička da grade sa nama most koji je, priznaćemo, jako važan kada hoćeš preći rijeku.

Nego, imam ja jedan prijedlog.

Hajde da sjednemo zajedno, vlast i kreativci, i da se dogovorimo kako da konačno počnemo koristiti potencijal govana u kojima živimo. Prvi ću, nije mi problem. Imam jednu ideju koja (po mom mišljenju, a sad neka me sofra ispravi ako nisam u pravu) jako uspješno spaja: autoput Banja Luka – plićak u Savi… pardon, Banja Luka – Gradiška, mlade i perspektivne ljude, bolju budućnost i ekstremne sportove.

Koncept je jednostavan. Trebaju nam mladi ljudi (do 35 godina, Omladinski savjete Republike Srpske!) koji žele da žive i rade. Nadležno ministarstvo nek raspiše konkurs (khm, khm), a možemo i iscimati Red Bull za neke pare (oni vole te ekstremne gluposti). Po principu javno-privatnog partnerstva, kako samo mi to znamo.

Sama igra ide ovako

Mladi, iz svih krajeva naše zemlje ponosne, hvataju zalet od kuće, sve sa koferima. Uključuju se na autoput u Banjaluci i jure do Gradiške, u kojoj je postavljeno veliko zaletište (kao na skijaškim skokovima).

U suštini, pokušavaju da preko Save preskoče u Evropu. Možemo manifestaciji čak i dati funky naziv “Skok u Evropu”. (Da preduhitrim, nit’ je Kroacija neka Evropa, nit’ je Evropa više neka Evropa – samo osluškujem puls omladine!)

Stvar postaje još zanimljivija! Kako bi ova manifestacija u potpunosti mogla oponašati svakodnevnicu, u čamcima (kojih nema dovoljno za Civilnu zaštitu) raspoređenim duž obale će sjediti:

• Predsjednici entiteta, trojica predsjednika države, predsjednici skupština, kantona i ostalih kućnih savjeta,
• Ministri svih nivoa sa svitom od vozača, pomoćnika i savjetnika,
• Univerzitetski i drugi nastavnici,
• Izabrani radnici “sa budžeta” koji sjede u kancelarijama, iako su odavno zreli za penziju,
• Vršnjaci takmičara zaposleni po partijskoj, rodbinskoj, krevetskoj ili kakvoj drugoj šteli,
• Ostali (prijedlozi na tviteru).

“Šta će ti silni ljudi raditi u čamcima?”, pita se Bogdan, već umoran od ove alegorijske kobasice.

Pucati. Iz pištolja, pušaka i zolja, iz ručnih i nožnih bacača. Iz praćaka. Pucati na omladinu koja želi da živi, radi i razmnožava se. Sve u namjeri da im se spriječi da prodišu. Sve standardno i ništa drukčije nego inače.

Tako ćemo imati ovaj svakodnevni jad i čemer, samo će ga prenositi Eurosport 2 u full HD rezoluciji! Čisto da se stvar zaokruži, neka program vode Milan Kalinić i Zmaj od Šipova.

Valjal’?