To smo prepisivali tome da ima 18 meseci, jako je mala i slično. Tražila je mamu po čitav dan, nije htela ni sa kim drugim da bude, eventualno sa mnom u krajnjoj nuždi.

Međutim, supruga je primetila da joj se u toku dana više puta desi da zaledi pogled i pomera obrve na gore.

Taj “napad” bi trajao 3-5 sekundi i ponovi se do 10 puta u toku dana. Kako bi dan odmicao, to bi bilo učestalije, ujutru se gotovo nije dešavalo. Otišli smo kod pedijatra, dobili uput za psihijatriju i nerado otišli na pregled.

Rađen joj je EEG pregled glave i ustanovljeno je da ima blaži oblik epilepsije, pod imenom petit mal (nadam se da sam dobro razumeo). U svakom slučaju, ima pregrade na mozgu koje ne dozvoljavaju informacijama da nesmetano kruže, pa kad naiđu na pregradu, gomilaju se.

Onog trenutka kada pregrada ne može da izdrži, bujica krene, ona dobije taj napad od par sekundi i nastavi sa uoičajenim radnjama. Tog napada se ne može sećati i to se dešava bez njene volje.

Doktorka nam je rekla da je dobro to što smo bili dovoljno zreli da je dovodemo tu,a ne kao mnogi koji dete leče kod očnog lekara i dozvoljavaju da epilepsija napredeju. Dobila je sirup koji pije tri puta dnevno i evo, nakon mesec dana korišćenja sirupa je ponovo rađen EEG sa odličnim rezultatima.

U tih mesec dana, ćerkica ostaje sa babom i dedom, ne plače sa mamom, uspavljuje se sa onim ko želi da je mazi, stalno je nasmejana, progovorila je, vesela je i unosi sreću u svaki moj novi dan. Doktorka nam je potvrdila da je sve vezano za korišćenje sirupa.

Ovo sam vam ispričao isključivo da bi roditelji koji imaju malu decu obratili pažnju na njihove facijalne pokrete, jer nam je doktorka rekla da je to sasvim normalna stvar danas kod dece zbog preterane upotrebe tehnologije (voljno ili nevoljno od strane roditelja).

Ne želim nikakav publicitet, već samo da ovo stigne do onih ljudi čije je dete odjednom počelo da plače, bude nervozno i generalno imalo ponašanje kao moja Ružica.

Otiđite na pregled, doktori su jako ljubazni, verujem da ćete sve rešiti! Srećno!

Tako sam saznala da mi je mjesto na smrdljivom čučavcu. Lijepo.

Njena koleginica, pokušavajući da namjesti palac koji joj je stalno izvirivao iz rupe na klompi, srdačno je podržala:

-„Znam ja te takve, sišla sa nekog brda, do juče pišala u šumi, brisala dupe lišćem, a sad se ovdje iščuđava svemu.“

Nije da nisam sišla sa brda. Sišla sam jednog, odvratnog petnaestog oktobra, prije sedamnaest godina i nije da nisam koristila pogodnosti u slučaju nužde koje pružaju brdo i šuma.

I znam da sam teška kao deset slojeva zemlje u toj istoj šumi i da sam prošarana raznim govnima, ali znam još ponešto.

Znam kako je biti medicinska sestra zaposlena u našoj bolnici, iako to nisam bila nikada. Znam da si o tom pozivu  maštala, još dok si nosila roze, plastični stetoskop oko vrata i tjerala babu da ti glumi pacjenta. Dok leži, baba ti kaže:

-„Uči sine, da ne bi morala da budeš čistačica u bolnici.“

Baba preskoči da ti kaže da, poslije učenja slijedi članska karta, pa tribine, pa bijela majica par brojeva veća, pa neki nesnosni skupovi u kojima ne znaš ni kako si se našla, i ne znaš kakva je to jebena zastavica u tvojoj ruci i ko su svi ti ljudi oko tebe i ko je prokleti Miloš, kolega iz stranke, za čiju svadbu sakupljaju po sto maraka.

-„Biće i D na svadbi!“, kažu.

Sjajno. Raduješ se. Pričaš o mladencima, baš su par. Kažeš da je „po sto maraka“ sasvim u redu. Biraš haljinu u skupom butiku. Diviš se pozivnici. Lažeš, jer tako mora.

Jebe ti se za D. Mlada izgleda kao govno, a mladoženja kao neki manijak. Pozivnica izgleda kao poziv na bugarsku maturu. Moraš pozajmiti pare.

Sve su prilike da ćeš pozajmiti i haljinu. Napićeš se kao profesor književnosti na eksurziji u Budimpešti, od kojeg to niko nije očekivao. Istrpićeš  iskošene poglede, svoje ime kako klizi preko nečijih usta, priljubljenih uz nečije dlakavo uho. Još par krugova tako i eto ga, poziv koji kaže:

-„ E ima jedno mjesto u Š. Javi se direktoru u ponedeljak.“

Šta je sa obećanim mjestom u bolnici? Biće. Biće kada podigneš kredit i platiš za njega. Ni to ti niko ne kaže, ali se prosto desi. Kao i sve ostalo. Nakon dvije godine u Š. , shvataš da taj kredit i nije tako loša ideja. Eto te u bolnici.

Ali više ne znaš da li si došla kao pacjent ili kao zaposleni. Frustrirana. Ipak luda. Kažeš da stvari treba nazivati pravim imenom. Prevrćeš očima na svakog pacjenta. Svi su glupi. Ili ludi. Pitaš se gdje je granica između tebe i njih.

-„Halo, piše Vam velikim slovima da pripremite sitni novac! Hoćete li da vam zakažem i kod oftalmologa?“

Gasiš već petnaestu cigaretu od jutros i razmišljaš šta bi uradila da se neko ponaša prema tvom ocu, kao ti prema onom čiči. Krivica prođe čitavim tvojim tijelom, kao kad se udariš nožnim palcem o ivicu stola. Kažu da, kada ti se dogodi to sa palcem, brzo se uštineš za stomak, tako da preusmjeriš bol na drugo mjesto. Tako je.

Koga je briga za tebe?  Ko je ljubazan prema tebi? Ko pita tebe kako ćeš otplatiti kredit? Ko brine o tome što mrziš posao koji voliš? Niko. Neka se gone svi. I čiča, i ona štrkljava šmizla koju si srela ispred toaleta.

Mama ti kaže:

-„Ćuti imaš državni posao.“

Komšica potvrđuje klimanjem glave.

-„Sine, pomogla je tebi stranka. Nemoj duše griješiti.“

Škola, kredit, posao, penzija. To su četiri životna doba na Balkanu. Između njih je: malo radosti oko trudnoće, mnogo brige oko „kako sutra“, tuce računa, poneki odlazak na more, mnogo onoga „šta će narod reći“ , poneki prkos koji kaže: „jebe mi se za sve, živim kako hoću“ i pregršt raznovrsnih tapkanja u mjestu i pitanja: „Šta ćemo sad?“ .

Ja evo, na primjer,  trenutno tapkam u mjestu na ginekologiji. Nisam trudna i to me, u ovom momentu, čini izuzetno srećnom. Našla sam se u jednoj čudnoj družini.  Ima tu: trudnih i netrudnih i možda trudnih. Ima tu: mladih, starih, debelih, mršavih, glasnih i stidljivih. Ja sam ona tiha sa strane.

Inače, van ovih zidova, nisam ni tiha, niti srećna zbog činjenice da, osim organa, nemam ništa drugo u stomaku. Na ovom mjestu sam sasvim u redu sa tim da ćutim kao zalivena i da se gadim na trudnoću.

-„Samo da mi je tri hiljade, pa da se porodim u „J“. K'o gospođa!“, kaže jedna, a usne joj se stežu u obruč.

-„Ja sam se, poslije prvog porođaja, zaklela da ću sledeći put dići kredit i ići privatno u „J“. Ali jebi ga, ne može se.“, dočekuje druga, visoko podižući debele, nacrtane obrve kakve se sada nose.

„Kako ja imam užasne obrve“, pomislih.

-„Ma šta rade više, ‘oće li iko izaći?“, otpuhuje treća i hvata se za naborano čelo.

Ona nesrećnica što nije uspjela da podigne kredit, nastavlja:

-„Uvijek nešto preče. Kad sam rekla onom svom, kad me ubio nije. Kredit? Treba ti kredit da se porodiš? Pa ti si luda žena. Eto, baš mi je tako rekao.“

Ponovi još par puta, imitirajući glas pokvarenjaka sa kojim živi.

-„Ma šta oni znaju! Kad sam se porodila prvi put, onaj moj se napio, na ispiranju završio. Ja izašla iz bolnice prije nego li je on doš‘o kući.  Da mi nije matere i ćaće, ne bi im‘o ko ni doći po mene.“

Svaku petu riječ naglašava podizanjem i spuštanjem fascikle sa nalazima.

-„Nikakve koristi od njega. Samo da ja dignem svoju djecu i izvedem na pravi put, a on mi ne treba.“

Druga klima glavom potvrdno i samo čeka momenat da ova završi, pa da ona nastavi.

-„Moj dig'o kredit da vrati dugove i kupio materi telefon. Ma jednu gumicu za kosu da mi je donio! Eto, ma ni to.“

Ponavlja to više puta. Svaka od njih voli da ponavlja svoje riječi, kao da se pravda, kao da nije dovoljno crno ono što govore, pa bi da ga još zagarave i nagrde.

Prva počinje da grebe noktima po fascikli.

-„Ma ne treba meni ni kupovati, nego onom djetetu. Kad mu je kupio čokoladu zadnji put? To Bog zna. Dođe s posla i odma’  u kafanu! Ja kad odem na kavu, to ti je „sto jezika“. Da mi je samo da imam svoj posao i svoj dinar. Ali ne da, pas!“

Ona treća i dalje gleda u vrata i nerazgovijetno mrmlja. Dvojac nastavljaja svoj monolog. Sigurna sam da, kada bih pitala bilo koju od njih dvije, šta je rekla ona druga, ne bi znale.

-„Kažem: ‘ajmo na more, ‘ajmo u Srbiju kod rodbine, ‘ajmo negdje k'o sav normalan svijet. Znaš li šta me pitao? Hoću li da digne kredit za more ili za gospodski porođaj? Sevap ga je ubiti na spavanju!“

-„Meni svekrva kaže da se ona porodila na njivi. A mi danas samo izmišljamo nešto. Šta ćeš stalno kod doktora, pita me. Ona nikada nije bila kod ginekologa. Čim oni počnu dole da čačkaju, to ne može izaći na dobro. Tako mi kaže. Malo mi je falilo da je pošaljem u tri lijepe, ali ćutim, šta ću, u njenoj smo kući.“

-„Najgore mi je kad pomislim na porođaj. Sve ću nekako izmoći, ali…“

Pogledi im se konačno spajaju.

-„Kuma moje sestre se porodila u „J“. Kaže da su je na rukama nosili. Da vidiš hrane i ugođaja. Moja Mica mi slike pokazivala…“

Pogled joj skliznu na odvratni, zeleni pod sa kojeg isparava smrdljivi Domestos.

-„Ma ne treba mene niko da nosi na rukama, ali da me poštuješ, to hoću. Ja luda od bolova, a meni će doktorica: nisi jaukala kad si noge širila.“

-„Moj Davor im je dao sto maraka odma’, pa sam bolje prošla. Jeste, jeste, ne mogu duše griješiti, jeste svakakav, ali spasio me je tada.“

-„I Amir jeste svakakav, ali opet zaradi taj dinar, imamo svega za pojesti. Ne mogu duše griješiti.“

-„Ma ima ih, hoće udariti ženu. Moj muž zagalami, ali nikada ne nije udario. Ne mogu duše griješiti, udario me nije nikada.“

-„Ma i mi nekada pretjeramo. Šta će i oni, rade po čitav dan, a mi samo zvocamo.“

-„U pravu si! Lude smo mi žene“.

Pogledaše se, pa prasnuše u smijeh.

Vrata  se otvoriše. Pred očima mi sinu mršava, ženska figura u donjem vešu, zbunjena i zatečena potezom medicinske sestre koja stoji pored otvorenih vrata i poziva mene da uđem. Nesigurno ulazim i saopštavam da nije problem da sačekam da se ova obuče.

-„Hajde, nemamo čitav dan. Nema ona ništa što ti nemaš. Žene smo!“

Hodam i  osjetim kako gazim po ostacima smijeha onih grešnica. Više niko ne govori ništa. Po koži nas pecka njihova krivica i počinje da svrbi, nesnosno svrbi.

Doktor mi objašnjava da je sve u redu i da je svrab rezultat nepotrebnog brijanja. Onda me pita:

-„A za koga se ti briješ, ako ti je  muž u inostranstvu? Je li, mala? Je l’ zbog mene? Nemoj zbog mene.“

Smije se. On. Doktor. Ja ne.

Shvatam da nije u redu. Postajem svjesna onog toaleta, bijesa medicinskih sestara, krivice onih žena i njihovih iščezlih osmjeha, one figure u donjem vešu,  i  postavljenih mi pitanja. Ali ne mogu da progovorim. Odlazim.

Kanesten je pomogao. Ne mogu duše griješiti.

Nikada čovjek ne zna što mu se u životu preko noći može promjeniti. U ovom članku ću detaljnije napisati više o mom životu, i novom poglavlju koje me preko noći zadesio.

Kao i  svakog drugog dana, ujutro prije posla uradim kućanske poslove, pripremim djecu za školu i na posao. Sretna majka sa troje prekrasne djece, koje svakim danom gledam kako odrastaju u ljude kojima se svakim danom sve više ponosim ovom turbulentnom globalizacijskom vremenu, znam da je svugdje kriza raznih društveni slojeva, počevši od ekonomski, socijalni i drugi.

No,imajući u vidu kako je život od rođenja borba, uvijek sam bila osoba koja je davala sebe maksimalno. To davanje očito me skupo koštalo.

Dan koji je promijenio tok mog života!

Sve se desilo na radnom mjestu, počeli su mi simptomi i osjećaji koje prije nisam doživjela. Otivši potražiti pomoć, taj dan sam otkrila da moram biti hospitalizirana u Kliniku za Psihijatriju u Mostaru. Prvo  čovjek ne može da povjeruje u trenutku da mu se život izmjeni i završi na ovoj klinici. Moj život je do tada bio rapidno ubrzan, trošila sam se na sve, i za svakoga, nisam znala dignuti ručnu kada je trebalo.

I evo me,tu sam sada zaprimljena među nove ljude, doktore, sestre, tehničare i sve druge koji rade na klinici  pri upoznavanju sam osjetila olakšanje. Sam njihov pristup dao mi je nadu i rasterećenje skupljeno u duši.

Srce se slama kada vidim mlade ljude!

Žalosti me činjenica kada vidim našu mladost, djecu koji završe na psihijatriji. Razlozi su od raznih vrsta stresova, ovisnosti alkoholu, drogi, teškom pronalasku radnog mjesta i puno drugoga. Teško pronalaze podršku potporu u obitelji, prijateljima, te su i zbog nerazumijevanja i stigmatizacije prisiljeni da odlaze u druge države. Ta odbačenost toliko jako ih boli da su uz svu bol koja ih je snašla sa psihičkim poteškoćama, prisiljeni otići u inozemstvo.

Ja sam hvala dragom Bogu imala sreću, te se puno zahvaljujem mojoj obitelji, prijateljima, susjedima, kumovima, koji su svo ovo vrijeme bili uz mene. Naučila sam važnu lekciju sa psihijatrije da im ne moram kupovati poklone.

Oni koji su me u neznanju povrijedili, oprostila sam im, jer je moje srce čisto! Ako sam nekoga ja povrijedila, u mojem stanju bolesti nisam imala namjeru, te se ispričavam da mi oproste kao što sam ja njima.

Nakon svih teških trenutaka kroz koje sam prošla, i ozbiljni zdravstveni kriza koje su sada iza mene, sad mogu reći da sam jača nego ikada, te upravo zato imam potrebu svjedočiti zahvalnosti prema svima koji ste me na mom putu ozdravljenja pomagali, a vjerujem da će tako biti i dalje.

Hvala svima koji su poslali poruku podrške, koje su me digle iz moje teške depresije, naravno neću im imena spominjati, oni znaju tko su.

Danas je nažalost malo tko kome iskreni prijatelji mislim da tko može izbrojati na prste jedne ruke broj prijatelja da je bogat čovjek. Dok sam boravila u bolnici moje najbolje prijateljice i prijatelji su bili stalno uz mene kao potpora i podrška, ohrabrivali me, davali mi i ulijevali snagu da se borim sa depresijom.Ima i druga strana medalje, onih koji me nisu niti nazvali, ukratko nije ih briga za mene, ali nije važno ,važno je da imam jednog iskrenog prijatelja.

Ponosna sam na svoju djecu,muža,svoje prijatelje,obitelj,i da ne zaboravim svoje dvije doktorice, jer su oni sve ovo morali izdržati sa mnom.

Skinuti stigmu sa psihijatrije!

Ovaj članak pišem da skinem stigmatizaciju sa psihijatrije, djelatnika koji tamo rade sa velikom ljubavlji, i pacijentima koji se tamo liječe. Da sam mlađa, rado bih upisala sestrinstvo, i sa velikim zadovoljstvom bila tim djelatnika psihijatrije.

Stigma koči i daje ljudima razne predrasude o osobama koji imaju psihički poteškoća. U današnjem vremenu imati anksioznosti, panični napad, fobija, depresije i drugih poteškoća usporedimo kao da imamo šećernu bolest (dijabetes), te svaki dan uzimamo terapiju. Činjenica je da potječe najviše poteškoća iz obitelji, upravo je obitelj ta koja bi trebala biti prva podrška, ne stavljati probleme pod tepih, ne sramotiti se zbog toga što netko iz obitelji ima psihičku poteškoću, pa će zatražiti stručnu pomoć.

Upravo biti suprotno od svega toga, vjerujući i educirajući se koliko je današnja medicina napredovala da uz pomoć psihoterapije, medikamenata i slično, osoba koja ima psihičku poteškoću može imati i voditi jako dobar i kvalitetan život.

Moje iskustvo može pomoći drugima!

Nakon svega što sam preživjela i doživjela smatram da bih mogla biti od velike pomoći svima koji se osjećaju napušteni, usamljeni, onima koji su u tjelesno duševnoj boli, bilo da im skuham ručak, napravim kavu, uljepšati dan.

I ja se slažem kao netko tko piše ovu njezinu priču da ljudi koji su prošli kroz ovakva ili slična iskustva mogu pomoći drugima. Mogu prepoznati i vidjeti simptome, mogu posjetiti ljude koji se boje ili imaju neki drugi razlog da ne potraže stručnu pomoć.

Upravo im njezina priča može biti temelj,i ohrabrenje da život može biti kvalitetan i dobar, jer Vam ga je Bog podario samo jedanput. Ne odnositi se na priče,i ogovaranja, polako korak po korak kreniti stopama ka ozdravljenju.

Zahvala od srca doktorima!

Zadnja moja hospitalizacija ,(nadam se i posljednja) ,moja draga doktorica odlazi na školovanje u Zagreb, što mi nije drago, jer sam izgradila povjerenje. Znala je o meni više nego moja rođena majka, ali ne iz razloga što nemam povjerenje u majku, već što je nisam htjela opterećivati jer u životu prošla kroz bure i oluje.

Isto tako htjela bih se ispričati djelatnicima na radnoj terapiji, što nisam dolazila na radnu terapiju, koja je bila dva sata,a to je iz razloga što se nisam osjećala dobro.

Teško mi je bilo podnositi da nemam mobilni telefon, koji bi mi dobro došao ,da se čujem sa djecom koji su ovaj put bili sami kuci. Do sada je moja svekrva bila sa njima,ali nažalost sada nije.Ovo mi je bio najduži period koji sam bila u bolnici. Hvala joj do neba, znam da mogu biti u duši mirna kada znam da djeca imaju čistu odjeću,i skuhan ručak.

Veliko Vam hvala i Bog Vas blagoslovio!

Stavovi i mišljenja iznesena u ovom članku su potpuna odgovornost autorice, i njezine perspektive načina na koji iznosi ovaj članak!

Epilog ove tragedije i opasnost od ozbiljnog stanja koje se karakteriše povećanim krvnim pritiskom u trudnoći, koje se navodi kao komplikacija od čijih posledica je Bobana preminula, duboko je uznemirio buduće majke. Bobaninu sudbinu samo pukom srećom je uspela da izbegne jedna Beograđanka, Lidija, koja je odlučila da progovori o svom iskustvu, kako ga nijedna žena više ne bi iskusila.

Prvih pet meseci trudnoće Lidija B. (36) je bila bezbrižna i zdrava trudnica, radovala se bebi koju će uskoro upoznati i svemu što je čeka na putu roditeljstva. Trudnoću su joj najpre vodili lekari jedne privatne bolnice, ali negde u tom periodu je odlučila da na preglede odlazi u državnu bolnicu, baš pre nego što će početi prvi problemi.

– Probudila sam se jedno jutro sa zujanjem u ušima i sve mi se mutilo pred očima. Tad sam već bila u šestom mesecu i odmah sam shvatila da je u pitanju povišen pritisak. Otišla sam u dom zdravlja, gde mi je rečeno da nemam zakazano, da treba da zakažem i vratim se na pregled u dogovoreno vreme. Iako me taj dan nisu pregledali, doktorka je izašla iz ordinacije i rekla mi da je sve što osećam normalno, jer sam trudna i jer su tada bile velike vrućine. “Super izgledate i ništa nemojte da brinete”, sa tim rečima me je ispratila – prepričava nam Lidija.

“Pritisak 140/90, sujeta lekara i za dlaku izbegnuta tragedija”

Zdravstveni problemi su nakratko uminuli, međutim, kada su se ponovo pojavili, posle deset dana, Lidija je najpre pozvala korisničku službu i dobila odgovor da kao trudnica sa zdravstvenim problemima ima pravo na hitan prijem i pregled bez zakazivanja, zbog čega, naivno, ponovo odlazi u isti dom zdravlja.

Osetila sam da mi srce jako lupa, da mi se magli vid, zuji u ušima i odlučim da opet odem na pregled. Uspela sam nekako da “razljutim” doktorku da pristane da me primi, međutim, kada sam joj dala zdravstvenu karticu, ništa sa nje nije moglo da se očita. Rekli su mi da je potrebno da zamenim karticu i donesem potvrdu iz RFZO-a.

Pitala sam da li mogu da je donesem naknadno, pošto mi je baš bilo loše, međutim, oni su insistirali na potvrdi. Ništa. Izađem napolje, sva sluđena, uzmem potvrdu, ali nisam mogla da se vratim po vrućini do doma zdravlja.

Tog dana predveče mi je pozlilo na ulici. Videla sam da ću pasti pa sam se brzo spustila, ipak, setim se da je u blizini gradska bolnica i odem na hitan prijem. Tamo su mi prvi put izmerili pritisak, koji je bio 140/90, uradili su mi EKG i bila sam na pregledu kod interniste.

Rekli su mi da je to sasvim normalno, da beba raste i pritiska grudni koš, te ponovo da ne brinem. Nisam dobila nikakvu terapiju – svedoči Lidija.

Tešeći se da je u pitanju samo nedostatak iskustva, s obzirom da je to bila njena prva trudnoća, Lidija je nastavila da veruje lekarima iako joj je povišeni pritisak i dalje stvarao probleme, budući da je njen pritisak “po prirodi” nešto niži od normalnog.

– Tu sam već sama počela da merim pritisak. Uvek je bio oko 140/90, što je bio veliki “skok” za moj organizam. Sa tim izveštajem iz bolnice odlazim kod iste doktorke u dom zdravlja koja mi kaže da opet nemam zakazano, ali i da se na slobodan termin čeka dve nedelje.

Ipak, pristaje da me primi, opisujem joj šta osećam, pokazujem otoke na nožnim zglobovima i laktovima, od kojih sam se do tada već izobličila. Znala sam da to nije baš normalno, ali doktorka me je ubeđivala da je vreme da “prihvatim da je trudnoća drugo stanje, da sa sobom donosi promene i da treba da prikočim”, te da ono što osećam ponovo – nije ništa strašno.

Dobila sam savet da izbacim slanu hranu, “ako smatram da mi je visok pritisak”. Daje mi uput za dalje – svedoči Lidija B. Ni tu je nisu shvatili ozbiljno iako je primljena na hitan prijem.

Lidija, razočarana činjenicom da njeni zdravstvene probleme, očigledno nisu ozbiljno shvaćeni, šetajući od bolnice do bolnice, među institucijama i zavodima prebrinula je ceo sedmi i početak osmog meseca trudnoće.

“Osećala sam se kao prevarant”

– Tu sam već psihički pala i povukla se, jer idem od ordinacije do ordinacije i svi mi govore da sam “samo” trudna. U tom periodu smo dobili poslovnu ponudu da se preselimo u Suboticu, na šta sam pristala i odmah po odlasku tamo odlazim u dispanzer za žene da se raspitam za proceduru prenošenja kartona.

Doktorka koja je bila u smeni me je samo pogledala i rekla: “Hajde odmah da vas pregledamo, lako ćemo za proceduru!”. U stvari, žena je videla moje zglobove i od tada sam svaki drugi dan dolazila na kontrole, dobila terapiju za pritisak i nakon 17 dana dobijam uput za bolnicu.

Doktorka me uverava da samo želi da čuje drugo mišljenje, međutim, ona je znala da me čeka hitan carski rez, jer bebica nije ni napredovala. Kasnio je dve nedelje sa razvojem – priseća se Lidija B.

Tek kada je u dogovorenom terminu došla u bolnicu, Lidija je shvatila ozbiljnost situacije. Dočekao ju je tim od 20 ljudi, “prikačio” na aparate i pratio celu noć, spremajući je za porođaj.

– Odmah ujutru su uradili carski rez jer beba više nije imala srčanu radnju. Nisu mogli da je detektuju aparatima i sećam se samo da mi je doktor pred ulazak u salu rekao: “Na brinite, ne plačite, spasićemo i bebu i vas”. Tad shvatam da ništa nije kako treba i u istom momentu prvi put čujem termin preeklampsija. Čujem i kako jedan doktor kaže drugom da “više nemaju vremena da utvrđuju”, već da me odmah šalju u salu – priča.

Odmah po rođenju, Lidijin sin je reanimiran. Rođen je mesec i po dana ranije, sa 1850 grama kao “beba kostur”.

– Bio je skroz prazan, imao je samo koskice i višak kože. Tad čujem i da doktori vode računa da ne upadnem u nekakav šok, što, tek posle shvatam, da se desilo Bobani. Beba i ja smo u bolnici bili 17 dana, bila sam u rukama ljudi koji znaju šta rade i svi su me samo pitali kako je moguće da nisam imala nikakvu terapiju za pritisak – kaže Lidija.

Lidijina beba danas ima pet meseci, zbog posledica komplikacija na rođenju svakodnevno ima fizikalne terapije pri čemu trpi bolove. U početku nije koristila celu desnu stranu tela, sada je napredak vidan, ali ne onakav kakav bi bi bio da su mama i beba na porođaj stigli potpuno zdravi.

– Velika je to borba posle. To ne želim nikome. Najgore od celog iskustva je bilo stalno kucanje na zatvorena vrata, samo zbog toga što sam imala savršenu krvnu sliku. Sve vreme sam se osećala kao hipohondar, kao prevarant.

Jako sam se povukla u tom periodu, od super srećne trudnoće u kojoj sam radila i putovala, krenuli su problemi koje niko nije želeo da reši – odbijanje doktora da poveruju da mi zaista nije dobro. Na kraju se ispostavilo da stvarno nije bilo dobro ni meni ni bebi – pojašnjava Lidija.

Svoje iskustvo je, kaže, odlučila da podeli zbog grča u stomaku koji oseti svaki put kada pročita Bobanino ime, zbog svih budućih majki koje se osećaju loše i veruju da “to nije ništa strašno”.

– Trudnica ako oseti da nije dobro i ako joj lekar kaže “super si”, nek ide kod drugog doktora! Svaka žena zna kada joj nije najbolje i obavezno neka traži drugo mišljenje i treće i peto. Poverenje je jako važno i uvek postoje doktori koji žele i koji znaju da rade svoj posao.

Da sam sada trudna i da mi nije dobro, a da doktor ne želi da mi veruje, dobro bih znala šta da radim. Za dlaku sam izbegla Bobaninu sudbinu, ali moja beba nije prošla bez posledica takozvane “hipoksije” (prim.aut. smanjene količine kiseonika, koja može da dovede do poremećaja funkcionisanja organa, njihovog oštećenja, ali i odumiranja) – poručuje Lidija.

Preuzeto sa: blic.rs

Ali roditi se kao žena u Hrvatskoj, kao i u većini trećih zemalja, dosta je izazovno samo po sebi.

Zašto sam ovako ljuta da u osam ujutro pišem kolumnu? Jer me od jučer proganja vijest kako se jedna majka prisiljava da čeka da joj beba umre ili u najboljem (najgorem) slučaju živi cijeli život poput biljke. Volimo biljke, ali ne kad bi trebala biti naša djeca. Djeci želimo omogućiti sretan život, spasiti ih boli, tegoba, patnji… A to ovoj ženi nije moguće.

Njezina beba ima tumor od oko 6 x 4 centimetra koji se nasadio u glavi od svega 10 centimetara i agresivno joj jede svaku mogućnost pristojnog života.

Zato nepristojni ljudi ne žele pomoći ovoj ženi. Nepristojni doktori iz hrvatskih bolnica odbili su pomoći ženi i prisilili je da četiri mjeseca živi u agoniji. Ne žele pomoći živoj ženi jer navodno pomažu bebi da (ne) preživi. Kakva je to pomoć ako te osude na život kojeg nisi svjestan. Čemu? Zašto?

Odgovor vjerojatno leži u tome da takvi doktori ne žele gotovo nikad pomoći ženi koja želi pobačaj pozivajući se na vjerski priziv savjesti. Ovo je više ideološko nego medicinsko pitanje, pa se i sad izmotavaju oko objašnjenja… Osjećam duboko susramlje dok čitam njihove odgovore.

Nakon ovakvih doktora ta će žena trebati pomoć doktora skroz druge vrste.

Sama sam, nažalost, prošla četiri spontana pobačaja. Svaki put je bebi prestalo kucati srce. Dok sam čekala na termin za kiretažu, tih 2-3 tjedna ja sam bila OLUPINA, ljuska od čovjeka koja je sanjala mrtvo dijete u utrobi, koje je imalo noćne more, koja je vrištala, koja je željela ubiti i sebe. Ne mogu ni zamisliti svoj život da sam to prolazila četiri mjeseca…

Ako je vama OK da neka žena ovo proživljava četiri mjeseca, u mojim očima vi možete biti jedino monstrum.

Što zakon kaže?

Nakon isteka deset tjedana od dana začeća prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije uz pristanak, odnosno na zahtjev trudne žene, u slučajevima kad se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti narušenje zdravlja žene za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja, kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama te kada je do začeća došlo u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnuća.

Preuzeto sa: zadovoljna.dnevnik.hr

Tokom tog perioda, beba može biti pokrivena i ostavljena da odmara na majčinom tijelu. Ako se radi o carskom rezu, doktori mogu pričuvati bebu nekoliko trenutaka, kako bi se omogućio dodatni dotok krvi. Istraživanja iz 2012. godine bila su svojevrsna preteča o tome kako je potrebno sačekati, ali sve do ove godine, nije bilo u potpunosti potvrđeno. Nakon prikupljanja dodatnih informacija, zaključak je jasan. Potrebno je pričekati malo kako bi se omogućilo djetetu dodatno vrijeme da prikupi sve neophodno od majke.

Čekanjem barem 30 do 60 sekundi omogućava se veći dotok krvi novorođenčetu, čime se direktno utiče na i na dodatni nivo željeza u krvi, što je neophodno za razvoj moždanih ćelija djeteta.

Saglasni sa time stigla je iz Američke Akademije Pedijatara, dok iz Svjetske Zdravstvene Organizacije predlažu da se sačeka čak i do pet minuta, ako je to moguće kako bi se pomoglo još više. Ranije je bilo uobičajeno da se da se sačeka nekoliko trenutaka, znajući da to može pomoći djetetu. Međutim, kasnije se uvela praksa prerezivanja vrpce odmah po rođenju, zbog toga što su vjerovali kako postoji rizik od krvarenja majke, ako se to ne uradi odmah.

John Kattwinkel, profesor neonatologije na Univerzitetu u Virdžiniji izjavio je kako nikada ranije nisu razmišljali o tome, jer je jedini cilj bio izvući bebu što prije, završiti porođaj i omogućiti joj kontakt sa majkom. To se međutim promijenilo sa novim saznanjima, koja su počela već 2011. godine kada je istraživanje sprovedeno u Švedskoj dokazalo da samo 0,6 % novorođenčadi koja su čekala na prerezivanje pupčane vrpce ima nedostatak željeza u krvi, što je u poređenju sa 5,7% kod onih kojima se ona prereže odmah veoma značajno. Takođe je primjetan bolji razvoj motoričkih vještina kod onih koja su čekala, jer su do četvrte godine sposobnija.

Nedostatak željeza primjetan je kod čak 8 do 14% novorođenčadi. Uzrok tome često zna biti upravo to što je pupčana vrpca prerezana odmah po rođenju. Međutim, uzimajući u obzir kako pupčana vrpca sadrži imunogblobine i matične ćelije, neki od naučnika zabrinuti su kako bi se odlaganje vremena prerezivanja iste moglo odraziti na obrambene mehanizme djeteta.

Uprkos tome što mnoge bolnice usvajaju ovo pravilo, opšte poznato je i to da je ustaljena praksa još uvijek prerezivanje vrpce odmah po rođenju. Ali, iz NIH (National Institut of Wealth) ističu kako se nadaju da će se praksa odlaganja prerezivanja vrpce usvojiti širom svijeta.

 

Međutim, to ne može biti moguće u svim situacijama, jer se pupčana vrpca mora prerezati odmah, ako je došlo do komplikacija uslijed trudnoće, ako majka treba hitnu pomoć ili ako beba ne počne disati odmah po rođenju. Tada je neophodno što prije pomoći djetetu. Slične savjete imaju i za posteljicu i njeno uklanjanje. Do trenutka dok beba ne počne disati sama, posteljica joj omogućuje dotok kiseonika u krv, zbog čega bi se i tu moglo sačekati nekoliko trenutaka.

U svijetu trenutno postoji barem 16 studija o tome treba li se pupčana vrpca prerezati odmah. Oni koji su protiv čekanja kao argument navode situacije u kojima su majka ili dijete ugroženi.  Oni koji su za navode kako se u obzir uzimaju u potpunosti bezbjedne situacije, kako se ne bi pogoršalo stanje majke, ali ni djeteta. Prvih nekoliko trenutaka bebinog života od izuzetnog su značaja, a upravo zato važno je donijeti pravilnu odluku, čekati ili ne. Međutim, ako se osvrnemo na to da je beba već provela 9 mjeseci u majčinoj utrobi, koja joj je postala izvor hrane, energije i sigurnosti, vjerujemo kako dodatni minut povezanosti sa majkom ne može škoditi. Naprotiv, može joj samo omogućiti dodatnu energiju i učiniti je jačom za svijet na koji dolazi.

Izvor: The New York Times

Računaj samo na sebe, jer možeš apsolutno sve pobijediti.

Upravo tako je mislila i Branka Galić, žena koja je pobijedila bolest svoje tromjesečne bebe i pokazala da, iako nam država ne daje mnogo, možemo sami, jer ponekad moramo.

Njena priča je zaokupila medijski prostor prošle godine, kada se i otkrila bolest malene Helene. Njoj je dijagnostifikovan hiperinsulinizam, koji označava manjak šećera u krvi. Kad imate manjak šećera u krvi, mozak ne dobija hranu, jer se mozak hrani isključivo glukozom iz krvi. Mozak onda usporeno radi, motorika slabi i dijete se ne razvija kako treba.

Problem s hiperinsulinizmom je, generalno, što pogađa jedno u 50 000 djece i svrstava se u jako rijetke bolesti, ne samo kod nas nego i u svijetu.

S obzirom da je kasno dijagnostifikovana bolest, nije preostalo ništa drugo nego tražiti pomoć dalje. U Beogradu su dva mjeseca pokušavali da uspostave dijagnozu, a Helena je sve vrijeme bila na infuziji. Čim bi je skinuli sa infuzije, šećer bi joj odmah pao. Dijagnoza je uspostavljena tek u Londonu – doktori su saopštili da Helena ima urođeni hiperinsunilizam. To znači da njen pankreas luči daleko više insulina nego što je potrebno pa, kako insulin raste, to odmah obara nivo šećera u krvi.

Međutim, to nije spriječilo Branku i njenog supruga Željka da budu jači nego ikada i krenu u borbu potpuno sami. To je bila borba protiv bolesti, ali i borba protiv sistema, nemara i neznanja kadra, koji bi o tome trebao znati. Nakon donatorske večeri, skupljeno je 900 000 KM od čega je dio iskorišten za Helenino liječenje, dok je ostatak proslijeđen drugoj djeci. U januaru kofere su spakovali, krenuvši put Njemačke na posve drugačiju proslavu prvog Heleninog rođendana. Dočekani su sa poklonom, odličnim uslovima i sobom za svoj boravak što je, kako ističe Branka, učinilo njihov boravak podnošljivijim i koliko toliko normalnim.

Kada nam je doktor rekao da će operacija trajati između deset i dvanaest sati, znali smo da će to biti najduži sati u našem životu.

U operaciji je učestvovalo trideset osoba, koji su držali maleni život u rukama. Sve što su mogli uraditi bilo je vjerovati da će sve biti dobro.

Dodirnuli smo joj nosić i rekli: “Vidimo se!” Znali smo da je to jedina opcija i nismo ni pomišljali da je moguć loš ishod.

Operacija je prošla u najboljem redu i shvatili su da je prvi rođendan Helene zapravo njeno novo rođenje. A kako to obično sa životom i smrti biva, ciklus se nekako u tom trenutku i završio. Radost i tuga plesale su u Brankinom životu, jer sudbina je tako htjela da njen otac nakon duže bolesti umre u periodu Heleninog oporavka.

Na posljednjoj fotografiji, koju imam iz tog perioda, nalazi se moj otac sa Helenom. Ona će mi ostati vječno simbol jednog početka i kraja. Novog rađanja i smrti.

U svemu tome Branka nije gubila nadu, žalila se i odustajala. Utjehu je nalazila na poslu koji je zaokupljao desetak sati dnevno. Na taj način je skretala misli sa svih teških svari i radila maksimalno dobro kako ništa ispaštalo ne bi. Najveća podrška bio je upravo njen suprug Željko.

“On nije samo partner. On je, prije svega, osoba prema kojoj osjećam poštovanje i koja je moj beskrajno dobar prijatelj. Bio je i ostao oslonac u svemu. Napustio je svoj posao, kako bi se brinuo za Helenu, mene i nosio teret na svojim leđima. Ponekad mislim da ne postoje ljudi koji se toliko mogu dati za druge. A onda shvatim postoji ON.”

Branka je žena koju možete slušati, gledati i učiti od nje satima, jer ona ne pristaje na kompromis. Ne odustaje pred preprekama, jer vjeruje da može sve. To ujedno govori i drugima.

“Naučila sam da su zdrava porodica i prijatelji najveće bogatstvo koje imam. To ništa ne može zamijeniti. Ne razmišljam o skupim stvarima, jer me ne usrećuju. Moja sreća stane u četiri zida našeg doma, gdje konačno živimo svoju idilu. Helena sada i puže, a to je ogroman napredak. Raste, razvija se i srećna je. Ne želim otići iz Bosne, iako su uslovi za obrazovanje i zaposlenje bolji. Mislim da obrazovanje ide prvenstveno iz kuće, a da i ovdje mogu živjeti od svog rada, a to je sasvim dovoljno.”

Kada se roditelj suoči sa bolešću svog djeteta, on ne bira sredstva, ne bira način. On se bori, jer zna da ima smisao. Tako je Branka prvenstveno naučila sve o ovoj bolesti, do te mjere da se u jednoj situaciji Heleninog napada sjetila da ponese još jedan rezervni epileptik. Kada je došla u bolnicu u Banjaluci doktor je tražio od nje upravo taj jedan, jer sam ga nije imao. U Beogradu je naučila, međutim, cijeniti dobijanje kreveta svake mame u Banjaluci, jer je za vrijeme višednevnog boravka tamo bila na plastičnoj stolici.

“Ni to mi nije smetalo. Danas to posmatram kao anegdotu, jer sam čak dobro i spavala na toj stolici. Ono što me zaista iznenadilo jeste uslužnost doktora u Berlinu. Mjesecima nakon operacije on zove i pita kako je Helena i planira je uvrstiti u studiju slučaja, kako bi se što više znalo o samom slučaju i bolesti. To, međutim, nije slučaj u Banjaluci. Ovdje niko ne zove, ne interesuje se i ne smatra da treba dodatno učiti. Idući mjesec idem na konferenciju u Pariz, gdje ću govoriti o ovoj bolesti i svom iskustvu. Dakle, tamo negdje je važno da se zna i uči, a ovdje nije?”

Država apsurda je BiH. Samo ovdje se ne podrazumijeva ono što bi trebalo. Loša ekspertiza, nemar i neznanje odnose ljudske živote koje je nemoguće vratiti ili novcem platiti njihovo liječenje. Ljudske tragedije su različite, svaka na svoj način teška i tužna, ali načini na koje se one liječe različiti su.

Ne želim otići iz BiH, ali ne želim se liječiti ovdje. Sada da se desi slična situacija, ne bih čekala, znam da bih pomoć potražila negdje drugo. Nisam ljuta na državu, jer od nje ne očekujem ništa. Od sebe očekujem mnogo i uvijek dolazim do cilja. Vjerujem da se do njega može stići, samo postoji nekoliko načina. Naš je, očito, bio teži.