Novi dokumentarac o umjetnoj inteligenciji (AI) režirali su ga oscarovci Daniel Roher i Charlie Tyrell. Film prati Rohera, koji kroz priloge i razgovore s mnoštvom vodećih ljudi iz svijeta AI-ja pokušava shvatiti opasnosti i potencijal umjetne inteligencije.

Ključni motor filma je činjenica da Roher i njegova supruga Caroline trebaju postati roditelji pa ih brine hoće li ono živjeti u AI utopiji ili distopiji.

Film ne daje konačan odgovor jer ga nitko od desetaka stručnjaka koji u njemu sudjeluju ne nudi, no odličan je materijal za promišljanje. Iz njega se može mnogo naučiti jer Roher postavlja cijelo mnoštvo relevantnih pitanja. Dokumentarcem dominira pesimizam zbog jednostavnog pitanja: Čemu svi potencijali AI-ja ako će nas uništiti?

Što je AI?

Film na početku ukratko podsjeća na razvoj interneta koji povezuje cijeli svijet, ali i na prva upozorenja vodećih ljudi tehnoloških kompanija o mogućim opasnostima tehnologije. Jedna od prvih stvari koje Roher nastoji doznati jest odgovor na pitanje što je uopće AI?

Film vješto pokazuje da ni sami stručnjaci nisu sigurni, no slažu se da razumijevanje AI-ja počinje shvaćanjem da je inteligencija u suštini prepoznavanje uzoraka.

AI sustavima prikazani su trilijuni riječi iz milijuna dokumenata na temelju kojih veliki jezični modeli poput ChatGPT-ja pretpostavljaju koja bi riječ trebala biti sljedeća u rečenici. Ako pogodi pravu, AI dobiva mali pozitivan impuls, a ako pogriješi, negativan. Na kraju se dobiva sustav koji jako dobro koristi jezik. No, umijeće prepoznavanja uzoraka omogućuje mu da razumije i obavlja mnoge druge zadatke.

Pojava više AI kompanija koje se uključuju u utrku rezultirala je ubrzanim poboljšavanjem sustava, a sve što je trebalo učiniti jest dodati im više podataka i više računalne moći koja im omogućuje da obavljaju sve kompleksnije zadatke.

“AI nisu programirali ljudi”

Ajeya Cotra, savjetnica za rizike AI-ja, ističe da AI sustave zapravo nisu programirali ljudi. U njima se zbiva nešto što u potpunosti ne razumiju čak ni njihovi tvorci. AI analizira ponuđene stvari i pritom uči raditi mnoge druge za koje nije programiran.

Yoshua Bengio, jedan od pionira AI-ja kaže: “Razumijemo mnoge ključne stvari, ali nemamo jasan uvid u to zašto daje takve odgovore kakve daje. To je problem jer smo na putu da napravimo strojeve koji bi mogli postati pametniji od nas i stoga imati puno moći.”

AI će nadmašiti sve tehnologije zajedno

Suosnivač OpenAI-ja, Ilya Sutskever, ističe da je cilj ove utrke opća umjetna inteligencija AGI, koja će u svim kognitivnim sposobnostima biti bolja od ljudi.

Daniel Kokotajlo, istraživač AI sigurnosti i bivši zaposlenik OpenAI-ja, upozorava: “Kada se to dogodi, zaposlit ćete neki takav AGI, a ne osobu.”

On neće morati jesti, spavati, odmarati se, neće se žaliti i bit će stotine puta jeftiniji i brži od čovjeka na minimalcu. A budući da se može ugraditi u robote, neće automatizirati samo intelektualne poslove, već i fizičke. Ukratko, omogućit će da se svi drugi tehnološki napreci odvijaju brže i učiniti da se industrijska revolucija čini kao zrno graška, govore AI pesimisti u filmu.

Tristan Harris, suosnivač Center for Humane Technology (CHT), kaže da će AI nadmašiti moć svih drugih tehnologija zajedno.

Pritom AGI neće biti kraj, već tek početak nakon kojeg će se njegov razvoj ubrzavati eksponencijalno tako da će postati nadljudski već u ovom desetljeću. Štoviše, postat će pametniji od cijelog čovječanstva.

“Postat će jako dobar u manipulaciji ljudima”

Jeffrey Ladish, direktor u Palisade researchu tumači da će AI po definiciji težiti sve većoj moći jer je to najbolja strategija da postane sposoban obaviti svaki zadatak.

Pionir dubokog učenja, nobelovac Geoffrey Hinton kaže da će AI, ako postane inteligentniji od nas, “postati jako dobar u manipulaciji koju je naučio od nas, što znači da će pronaći načine da izmanipulira ljude da naprave što god on želi”.

Eliezer Yudkowsky, istraživač AI sigurnosti, napominje da AI nije mrtav stroj: “Pametan je, kreativan, inventivan, ima osobine koje ljudsku vrstu čine opasnom. Ako ne brine aktivno za nas, ako ne želi aktivno da živimo, ne želi aktivno da budemo živi i slobodni, ako ga umjesto toga aktivno zanimaju druge stvari, a nalazimo se na istom planetu, to nije situacija u kojoj ćemo preživjeti, ako je puno pametniji od nas”.

“Znam ljude koji se bave rizikom od AI-ja. Ne očekuju da će im djeca dogurati do srednje škole”

Na pitanje koliko ljudi radi na razvoju AI-ja, a koliko na sigurnosti, Conor Leahy, suosnivač Conjecturea, procjenjuje da se radi o 20-ak tisuća naprama manje od 200. On smatra da je AI “najveći izazov s kojim će se naša civilizacija ikada sresti”.

Aza Raskin, suosnivač CHT-a, upozorava da bi AI koji je zastranio u suštini bio “zadnja pogreška koju ćemo imati priliku napraviti”.

Tu Roher počinje razmišljati o mogućim pripremama za opstanak u slučaju AI apokalipse. Na njegovo pitanje bi li imao djecu u ovakvom svijetu, Harris kaže da zna “ljude koji se bave rizikom AI-ja i ne očekuju da će im djeca dogurati do srednje škole.”

Razlozi za optimizam

U drugoj trećini filma Roher pokušava pronaći neku nadu za sebe i svoju obitelj pa niže razgovore s optimističnijim stručnjacima. Direktor kompanije NVIDIA Jensen Huang vjeruje da “ćemo postati superljudi jer imamo super AI-ja.”

Peter H. Diamandis, osnivač X Prize Foundation smatra da je “ovo najuzbudljiviji trenutak za biti živ. Jedino uzbudljivije vrijeme bit će sutra”. Peter Lee iz Microsofta kaže da je optimist “jer veliki dio najinteligentnijih ljudi na svijetu vrlo ozbiljno razmišlja o mogućim opasnostima i šteti koju može predstavljati AI”.

Mustafa Suleyman, direktor Microsoft AI-ja, uvjeren je da je AI “oruđe koje će nam omogućiti da se suočimo sa svim izazovima s kojima se suočavamo kao vrsta.”

Tu sugovornici, među ostalim, navode klimatske promjene, pandemije, jeftiniju hranu, prijetnje asteroida, održivu energiju, dizajniranje lijekova…

To će biti svijet u kojem će djeca dobiti najbolje obrazovanje koje postoji i u kojem će čak i najsiromašniji imati pristup najboljoj zdravstvenoj skrbi. A već do sredine 2030-ih moći ćemo povezati ljudski mozak s oblakom i izaći iz doba nestašica u doba obilja, govore AI optimisti u dokumentarcu.

Tko je u pravu?

Roher se sad pita tko je tu u pravu – optimisti ili pesimisti? Harris smatra da su i jedni i drugi jer se obećanja AI-ja ne mogu odvojiti od njegovih rizika.

No, problem je u tome što nema plana koji bi trebao omogućiti da se rizici spriječe. A bez plana ljudi bi mogli ostati bez poslova, a sve bogatstvo moglo bi se koncentrirati u rukama malog broja ljudi.

Utjecaj poticaja

Na Roherovo pitanje hoće li njegov sin kroz desetak godina živjeti u utopiji ili će biti izbrisan, Raskin odgovara da je za odgovor “potrebno razumjeti poticaje koji će gurati tu tehnologiju i sadašnje stanje”.

Ukratko, AI će trebati više resursa od bilo koje tehnologije u prošlosti. Trošit će milijune gigavata struje i gomile vode za hlađenje, a poznato je da su rane žrtve tehnoloških proboja u povijesti uglavnom uvijek bili najranjiviji.

AI također može preplaviti svijet dezinformacijama i utjecati na ishode političkih kampanja, što je prijetnja demokraciji.

Koje je onda rješenje? Prepustiti povjerenje nekolicini kompanija koje će voditi računa o tome da se AI razvija na siguran način? Na pitanje zašto bismo vam vjerovali, šef OpenAI-ja Sam Altman odgovara: “Ne biste trebali”.

Jason Matheny direktor u kompaniji RAND kaže da je to san autoritarnih vođa – imati AI koji se može koristiti za sveprisutni nadzor: “Svijet koji je Orwell zamislio u knjizi 1984. nije realan bez AI-ja.”

Zašto se ne uspori?

Roher tu postavlja pitanje zašto ne usporimo dok ne budemo sigurni? Sugovornici ističu da će u utrci pobijediti onaj tko će biti spreman najviše žrtvovati sigurnost.

Tu među čelnicima kompanija vlada uvjerenje: “Ja to moram učiniti prvi jer će u protivnom to učiniti netko tko nema tako dobre vrijednosti kao ja.”

Ta utrka više nije samo gospodarsko natjecanje, već i geopolitičko. Štoviše, neke kompanije poput Googlea već su odustale od odluke da se njihov AI ne koristi za razvoj oružja. AI za vojne svrhe već razvijaju Rusija, Kina i brojne druge zemlje, a to bi, među ostalim, trebalo voditi do ratovanja automata bez ključnog sudjelovanja ljudi.

Što kaže pet čelnih ljudi?

Jedan od najzanimljivijih dijelova filma je onaj u kojem je Roher u svoj studio pokušao dovesti pet voditelja najmoćnijih AI kompanija. Odazvali su se šef OpenAI-ja Altman, direktor Anthropica Dario Amodei i direktor Google DeepMinda Demis Hassabis. Šef Mete Mark Zuckerberg je odbio, a Elon Musk prvo pristao, a zatim odustao.

Na pitanje bi li imao djecu u svijetu s AI-jem, Altman odgovara da on također očekuje dijete: “Ne bojim se ideje da će djeca odrastati u svijetu s AI-jem… Naša djeca nikada neće biti pametnija od AI-ja. To me malo zabrinjava, no to je stvarnost”.

Amodei ističe da “čak i kada bismo uveli zakone u SAD-u i Europi koji bi zaustavili razvoj AI-ja, trebalo bi uvjeriti i Vladimira Putina i Xi Jinpinga i njihove znanstvene savjetnike” da učine isto. Na pitanje bi li mogao obećati da stvari neće poći krivo, Altman odgovara: “To je nemoguće”.

Malo nade za kraj

Posljednjih 20-ak minuta filma posvećeno je pitanju što svi možemo poduzeti da se spriječi AI apokalipsa. Stručnjaci se slažu da je potrebna ozbiljna međunarodna suradnja te da je tu ključan pritisak javnosti na političare.

Trebat će osigurati da se proizvodi testiraju i da ista pravila vrijede za sve. Upozoravaju da trenutno postoji više regulacija za prodaju sendviča nego za AGI.

Za kraj Roher poručuje: “Velike stvari čine se nemogućima prije nego što se dogode. No, velike stvari događaju se jer su milijuni ljudi poduzeli nešto da se dogode. Stoga moramo pokušati. Previše je toga na kocki.”

Izvor: 6yka.com

I upravo to dobijamo u novom dokumentarcu iz tri dela, koji izlazi na Netfliksu u četvrtak.

Bivša članica svetski poznate pop grupe Spice Girls (Spajs gerls) i 51-godišnja modna preduzetnica, odlučna je da ispriča njenu priču – dve godine pošto je bivši kapiten Engleske, godinu dana mlaši Dejvid Bekam objavio njegovu, izuzetno uspešnu televizijsku seriju.

Epizode ovog dokumentarca nas vode kroz Viktorijinu pop karijeru, porodični život, borbu da se preobrazi i pripreme za veliku reviju na Nedelji mode u Parizu.

Takođe saznajemo da se njen modni biznis suočio sa ozbiljnim finansijskim problemima i kako se plašila da bi mogla da „izgubi sve“.

Doprinos priči su dali i njeni poznati prijatelji poput Eve Longorije, te modne ikone Ane Vintur i Donatele Versaće.

Ovo su glavne crtice koje smo izdvojili iz njenog dokumentarca.

Pre grupe Spice Girls, Viktorija ‘nije bila kul’

Viktorija Bekam je postigla vrtoglavu slavu kao članica grupe Spajs grls (Spice Girls), tako da je teško poverovati da je u školi bila „ona ne baš kul klinka“ koja se nije uklapala.

„Definitivno sam bila usamljena u školi“, kaže ona i dodaje da je bila maltretirana.

Spajsice su se okupile 1994. godine, pošto su Mel Bi, Mel Si, Ema Banton, Džeri Halivel i Viktorija prijavile na oglas za kandidatkinje.

Nakon objavljivanja debitantskog singla Wannabe iz 1996, koji se našao na vrhu top lista, „Spajs manija“ je zahvatila planetu sa njihovom mantrom „Girl Power“ – brendom osnaživanja žena koji ih je učinio globalnim fenomenom pop kulture.

Viktorija Bekam pripisuje zasluge članicama benda što su je učinile „bezbrižnijom i zabavnijom“ i kaže da je to bio prvi put da se osećala popularno.

Ipak, morala se suočiti sa negativnim naslovima o njenoj težini i raspravama o poremećaju u ishrani.

Kaže da nikada nije javno govorila o tome, pa čak ni previše sa roditeljima, ali da joj je to pomoglo da postane „veoma dobra u laganju“.

Ali Viktorija kaže da su je ostale drugarice iz grupe navele da se „oseća dovoljno dobro“ zbog onoga što jeste.

To je poruka koju nastavlja da usađuje njenoj četrnaestogodišnjoj ćerki Harper.

„Svaki dan govorim Harper, budi ono što jesi“, kaže Viktorija.

Šta je sahranjeno u Baden-Badenu?

Džeri Halivel je napustila Spajs grls 1998, a grupa se raspala tri godine kasnije.

Viktorija kaže da joj je tranzicija bila „zaista, zaista teška“.

Nastavila je da se bavi muzikom, ali kritike koje je dobila su je „zaista povredile“.

Zatim je došao takozvani period „supruge poznate ličnosti“.

Fotografije Viktorije i drugih žena i devojaka koje podržavaju njihove partnere fudbalere u nemačkom gradu Baden-Badenu 2006. prekrile su tabloide.

„Bilo je zabavno“, opisuje Viktorija ovaj period njenog života.

Ali priznaje da je u svemu tome postojao „element traženja pažnje“.

„Pokušavala sam da pronađem sebe, osećala sam se nepotpuno, tužno, možda zamrznuto u vremenu“, kaže ona.

Pošto se porodica preselila u Sjedinjene Američke Države (SAD), Viktorija je odlučila da se oproba u modnoj industriji.

Ali da bi to uradila, znala je da mora da se reši njenih drugih ličnosti – članice grupe Spajs grls i „žene poznatog fudbalera“.

„Sahranila sam ih u Baden-Badenu“, kaže ona.

Viktorija je ‘izgubila skoro sve’ u bori sa modnom industrijom

Viktorija je zapanjujuće iskrena kada je reč o problemima sa kojima se suočavao njen modni biznis.

Ona kaže da je ljudi nisu smatrali „kul uopšte“ i da su mnogi odbijali da je shvate ozbiljno.

I tadašnja glavna urednica časopisa Vog, Ana Vintur, potvrđuje ovaj stav govoreći o Viktorijinim modnim težnjama.

„Mislila sam da je ovo možda hobi. Nisam baš verovala“, kaže legendarna britanska modna novinarka.

U dokumentarcu pratimo rast kompanije Victoria Bekam Ltd, ali i ozbiljne finansijske probleme sa kojima se suočavala.

Dejvid Bekam kaže da nije mislio da će posao njegove supruge preživeti, sa čime je i Viktorija saglasna.

„Skoro sam sve izgubila i to je bilo mračno, mračno vreme“, kaže ona.

„Plakala sam svaki dan pre nego što bih otišla na posao jer sam se osećala kao vatrogasac.“

Kaže da je njena firma bila „desetinama miliona u crvenom“.

U kasnijoj sceni, glas joj se lomi i suze se gomilaju kada se priseća kako joj je suprug uskočio da joj pomogne u poslu.

Ali serija takođe prikazuje kako se stvari okreću, te vidimo njene napore da učini sve što je u njenoj moći uoči trijumfalne revije na Nedelji mode u Parizu u septembru 2024.

Supermodel Điđi Hadid je hodala za nju po pisti, noseći upečatljivu smaragdno zelenu haljinu.

Ana Vintur je prisustvovala reviji, a u ranijem snimku kaže da je Viktorija „u potpunosti dokazala da smo pogrešili“.

Danas, Viktorija ima kancelarije u Londonu i Njujorku, sa glavnom prodavnicom u Mejferu, u glavnom gradu Velike Britanije.

Proizvodi brenda nalaze se u 230 prodavnica u 50 zemalja širom sveta, prema podacima sa sajta kompanije.

Porodični život se nastavlja, usred izveštaja o svađi sa sinom Bruklinom

Najstariji sin Viktorije i Dejvida Bekama, 26-godišnji Bruklin, pominje se u nekoliko navrata u emisiji i nakratko pojavljuje.

Viktorija ga pominje u razgovoru, kada govori o jutarnjim mučninama sa kojima se suočavala dok je bila trudna sa njim i nastupala sa Spice Girls.

Ali poslednjih nekoliko meseci interesovanje javnosti za Bekamove privukli su izveštaji da su se Bruklin i njegova supruga Nikola posvađali sa ostatkom porodice.

Par nije prisustvovao proslavi 50. rođendana Dejvida Bekama i nije objavio čestitku na mrežama, podstičući intrige.

Nikola je u prošlosti negirala da je bilo svađa u porodici.

Dejvid i Viktorija Bekam nikada nisu potvrdili glasine o razdoru i odbili su komentar za BBC njuz.

Ipak, naznake o ovoj temi došle su od Viktorije koja je za Sandej tajms rekla kako misli da je pomirenje Lijama i Noela Galagera moralo da učini njihovu majku „toliko srećnom“.

„Kao majka, mora da je veoma srećna što vidi da se njeni dečaci slažu“, rekla je.

Reporterka iz sveta šoubiznisa Katrina Rouz primećuje da u seriji nije bilo „ni naznaka“ bilo kakve navodne svađe.

„Viktorija ovde govori o mnogo čemu, ali nije uvučeni u ovu konkretnu temu.“

Postoji dobro objašnjenje zašto se Viktorija ne smeje

Tokom 1990-ih, Viktorija je bila prepoznatljiva po njenim napućenim usnama.

Ali u novoj seriji, ona priznaje da postoji dublji razlog zašto se nikada ne smeje.

„Čim vidim kameru, promenim se“, kaže ona.

„Barijera nastaje, stavljam oklop, i tada, znate, nastaje ta jadna krava koja se ne smeje. I ja sam toga svesna.“

Dodaje da „radije ne bi bila ta osoba“ i da želi da ima samopouzdanja da izađe pred kamere i osmehne se.

Na drugim mestima, insistira na tome da se zaista osmehuje.

„Izgledala sam jadno svih ovih godina jer kada stojimo na crvenom tepihu, ovaj momak je uvek išao levo“, kaže ona, pokazujući na supruga.

„Kada se osmehujem, osmeh ide s leve strane, jer ako se osmehujem s desne, izgledam loše.

„Dakle, posledično se osmehujem iznutra, ali niko to nikada ne vidi, zato izgledam tako mrzovoljno“, govori Viktorija.

Ta jedna upotreba bučnog kuhinjskog blendera

Serija ima pregršt sitnih detalja o vezi Viktorije i Dejvida Bekama – o čemu ranije nismo znali.

Na primer, Dejvid pali blender kada ne želi da sluša Viktoriju – barem tako ona kaže.

Par ima lepa sećanja na njihovu burnu romansu iz 1990-ih, koja je dovela do toga da se venčaju i dobiju bebu u roku od dve godine.

Dejvid Bekam se priseća da su njegovi roditelji – i njegov menadžer – više voleli da se oženi lokalnom devojkom iz Mančestera, budući da je igrao za čuveni Junajted.

„Ali ja to nisam želeo“, kaže on, odlučivši se umesto toga za svetsku zvezdu Viktoriju.

„Bio sam toliko uzbuđen, želeo sam da svi znaju da se zabavljam sa Poš Spajs“, kaže bivši kapiten Engleske.

Viktorija pak kaže da nikada nije bila mlada devojka koja sanja o udaji ili majčinstvu.

„Tek kada sam upoznala Dejvida, te stvari su mi pale na pamet“, kaže ona.

Neće biti još jedne bebe Bekam

U poslednjoj epizodi, koja je snimljena pre 50. rođendana Dejvida Bekama ove godine, par razmišlja o svemu što su postigli i šta ih čeka.

„Uspeh, to je dobar osećaj, neću lagati“, kaže Viktorija.

„Još uvek imam mnogo toga što želim da uradim.“

Ali njen suprug izgleda ima nešto drugo na umu.

„Ja imam skoro 50 godina, ti imaš 51, šta je sledeće? Još jedna beba?“, pita Dejvid njegovu suprugu.

Viktorija se smeje.

„Još jedna beba? Bože. Ne.“

Viktorija Bekam, dokumentarna serija od tri dela, sada je dostupna na Netfliksu.

Izvor: bbc.com

Dokumentarac se bavi poviješću ljudske seksualne dinamike, prikazujući razlike u percipiranju seksualnosti u 19. stoljeću u usporedbi s današnjim vremenom. Kroz film se naglašava da je ovaj dio američke povijesti često zanemaren te potiče gledatelje na razmišljanje o tome zašto je pogled na ljudsku seksualnost često ograničen. Prema izvještaju Page Sixa, film nastoji osvijetliti kako su društvene norme i stavovi prema seksualnosti evoluirali tijekom vremena.

Film je režirao Shaun Peterson te istražuje Lincolnove navodne veze s muškarcima. Uključuje intervjue s povjesničarima sa sveučilišta poput Harvarda, Columbije, Browna, Wellesleyja i Rutgersa. “Lincoln je vjerojatno spavao s više muškaraca nego žena”, objasnio je jedan od njih.

O Lincolnovoj navodnoj homoseksualnosti se nagađa već godinama. On je bio republikanac te prvi američki predsjednik koji je ubijen u atentatu.

Dokumentarni film pod nazivom “I Am: Celine Dion”, u režiji Irene Tejlor, moći će da se gleda na Prime Videu u junu.

U dokumentarnom filmu nalazi se materijal koji se snimao godinu i po dana. Osim karijere, prikazuje i Dioninu bitku sa sindromom ukočene osobe, rijetkim neurološkim poremećajem koji pogađa mozak i kičmenu moždinu, prenosi Variety.

Bolest je gotovo zaustavila život i nastupanje Selin Dion.

Pjevačica se nada da će dokumentarac “podići svijest o ovom malo poznatom stanju”. Objasnila je zašto je u ovom trenutku života odlučila da ga snimi.

“Ovih poslednjih nekoliko godina bilo je izazov za mene, put od otkrivanja moje bolesti do učenja kako živjeti s njom i upravljati njome, ali ne dozvoliti da me definiše”, rekla je u izjavi.

Dodala je da je shvatila koliko joj nedostaju obožavatelji.

“Shvatila sam koliko mi je nedostajalo da vidim obožavatelje. Odlučila sam da želim da dokumentujem ovaj dio svog života kako bih pomogla drugima koji imaju tu dijagnozu”, prenosi Variety.

Emitovanje dokumentarnog filma komentarisala je i Dženifer Salke, voditeljka studija Amazon MGM.

“Ovaj dokumentarac je sirov, intiman prikaz ključnog razdoblja u njenom životu i karijeri”, rekla je u izjavi Salke, prenosi B92.

Podsjetimo, Selin Dion je krajem 2022. godine otkrila da boluje od sindroma ukočene osobe. Vijest je otkrila emotivnim videom objavljenim na svom zvaničnom Instagramu, a posljednjih mjeseci joj se stanje pogoršalo, pa više ne izlazi toliko u javnost. Zbog bolesti je pjevačica otkazala evropski dio svoje turneje “Courage”.

Što se stvari svijeta čudnije i više gomilaju, što je teže i napornije pristojnom čovjeku da postane, pa i nešto poput povremenog ili stalnog konzumenta opijata, jer svijet je preprisutan i preživ za tako akutno kušanje, više nam treba trun refleksije, savjet, pojašnjeje, ogledalo.

Ako nam išta ovaj sitni broj dokumentaraca govori, govori nam o našoj ljupkoj groteskonosti, onako kako nam to rijetko govore i televizija, i knjige, i muzika i film. A grotesknost je, valjda, bitna, jer od nje se najteže uči.

“The Act of Killing”

Dajte pozornicu zlu i pustite ga da se predstavi, svojim riječima. Ne trpajte koncepte na njega. Ne imenujte ga. Pustite ga da priča. Možda i da postavi predstavu. Mjuzikl.

Ovo je, na prvu, jednostavna ideja koju je imao reditelj Džošua Openhajmer(Joshua Oppenheimer), a ispostavilo se da je zlo prijemčivo jednostavnostima.

Film se bavi indonežanskim genocidom šezdesetih godina prošlog vijeka, tako što pušta same vinovnike okrutnih mučenja da izvode rekreacije svojih djela. Kao da prepričavanje i oživljavanje brutalnih tortura nije bilo dovoljno, Openhajmer mučiteljima daje prostora da ožive svoje artističke ambicije njihovim sopstvenim teatarskim produkcijama.

Jedna od najstrašnijih stvari koje ćete vidjeti – neograničena kreativnost zla.

“I Am Not Your Negro”

Džejms Boldvin (James Baldwin) će tek postati značajan za američku kulturu. U stvari, on postaje značajan. Ono što iznenađuje nije činjenica da je riječ o čovjeku koji je stajao rame uz rame Martinu Luteru Kingu (Martin Luther King),Malkolmu Eksu (Malcolm X) i Medgaru Eversu, i koji je pisao vjerovatno najelokventnija razobličavanja pitanja rase u Americi, još tada, kada su sva trojica svoje borbe vodili, niti činjenica da danas postaje jednako značajan, već to što je postojao period čekanja da se o njemu ponovo govori – tačnije, da on sam ponovo govori.

To znači štošta i, hvala bogu, ne zbog nas, već zbog njih, da Amerikanci opet nalaze načina da govore o sebi, jer kako kaže Boldvin: “Ne možete me linčovati i držati me u getu, a da ne postanete i sami nešto čudovišno. A uz to, vi mi dajete zastrašujuću prednost. Jer vi nikada niste morali da me gledate. Ja sam morao da gledam vas. I sada, ja o vama znam više nego što vi znate o meni. Ne možemo promijeniti sve sa čime se suočimo, ali ništa ne možemo promijeniti dok se prvo ne suočimo sa istim.”

“Remember This House”, djelo o rasnom pitanju u Americi, ispričano kroz živote trojice Boldvinovih prijatelja – Kinga, Malkolma Eksa i Eversa – nikad nije završeno. Ostao je samo rukopis od 30 stranica. Taj rukopis je osnova za ovaj film. Na njegovu kičmu uzdignute su rečenice drugih Boldvinovih dijela, intervjua, televizijskih gostovanja, i sve su pročitane glasom Samjuela L. Džekson (Samuel L. Jackson). On ovdje gubi sve što mu je ostalo od njegovih velikih i glasnih brbljivaca, poput Džulsa (Pulp Fiction) i Šafta (Shaft), te ćete ga teško i postepeno prepoznavati u nečemu što će se sigurno pamtiti kao jedna od njegovih najboljih uloga.

“Exit Through The Gift Shop”

Ovo nije samo izvrsna priča o najneuhvatljivijem i najsavremenijem umjetniku današnjice, Benksiju (Banksy), ovo je i jedno od najvještijih razaranja mogućnosti istinitosti dokumentarne forme. U ruhu moguće laži, detaljno iskonstruisane i predvođene vjerovatno samim Benksijem, ovaj film se često poredi sa Velsovim(Orson Welles) “F for Fake”. Mimo pitanja o tome ko je Benksi, šta je umjetnost, šta je tržište, koji je značaj ulične umjetnosti i grafita, šta je umjetnost danas, ovo je prezanimljiva priča.

Dobijate upitno, ali besprekorno konstruisano svjedočanstvo čovjeka koji je u jednom trenutku svog života odlučio da sve što mu se dešava bilježi video-kamerom. Taj čovjek je Tijeri Geta (Thierry Guetta) i taj čovjek tvrdi da je sticajem okolnosti postao nevjerovatano blizak sa samim Benksijem, te nam donosi njegovu priču. Iako u jednom trenutku postajemo izgubljeni u nevjerovatnosti čitavog narativa i sve počne da miriše na još jednu Benksijevu podvalu, ne možemo ni u jednom trenutku uložiti žalbu i reći da ovo nije jedan od onih filmova koji vas dočekaju nespremne i otvore vam oči za toliko toga.[nextpage]

“Ovo nije film” (“This is Not a Film”)

Iranske vlasti su osudile reditelja Džafara Panahija (Jafar Panahi) za antidržavnu propagandu, tačnije, propagandu protiv režima. Kazna je glasila: šest godina zatvora, 20 godina zabrane snimanja filmova, zabrana napuštanja države i zabrana davanja intervjua ili druge vrste medijskog obraćanja.

U kućnom pritvoru, očekujući odluku o svojoj žalbi, Panahi snima sam sebe, svojim iPhone-om. Rezultat je film naslovljen “Ovo nije film”.

Shvatajući da bi presuda značila smrt u svakom smislu, a pogotovo artističku, Panahi se trza i hvata posljednje slamke da bi se izrazio kao stvaralac filmova.On nam priča o svom idućem projektu, objašnjava ideje, priču, čak skicira izgled setova na podu svog stana. Ako ne mogu snimati filmove, mogu ih graditi u mašti svog stana.

Ovo svjedočanstvo opresije i neuništivosti je famozno dospijelo na Kanski filmski festival na USB stiku, sakrivenom u rođendanskoj torti.

“The Look of Silence”

Nakon “The Act of Killing”, Džošua Openhajmer (Joshua Oppenheimer) se ponovo vraća temi genocida u Indoneziji. Kao u prethodnom filmu, on će na jedinstven način ogoliti zlo i ljude koji su ga otjelovili.

Ovaj put, Openhajmer pravi portret čovjeka po imenu Adi, čiji brat je pogubljen u jednom od stravičnih pokolja. Reditelj ovog čovjeka suočava sa mučiteljima i ubicama njegovog brata i stavlja ih licem u lice.

Ovaj film treba gledati kao unutrašnju stranu njegovog svestranog i bolesno razigranog prethodnika, “The Act of Killing”. Iako, u suštini, čine jednu priču, oba filma i te kako zaslužuju da budu među našim preporukama.

“O.J: Made in America”

Ezra Edelmen (Ezra Edelman) je napravio ništa manje nego ep savremene američke kulture. Ovo nije pretjerivanje. Njegov osmosatni dokumentarac o karijeri i sudbini O Džeja Simpsona nije samo biografski film. Prateći Simpsonov uspon kao igrača američkog fudbala, kroz njegovu nejverovatnu popularnost u svijetu televizije i filma, do stravičnih zločina i suđenja koji još uvijek dijele američku naciju na dva jasna dijela – one koji znaju da O Džej nije i one koji znaju da O Džej jeste kriv – Edelman je ocrtao neptunizam sedimentarnih struja američke kulture. Otkrio je njene neuroze, koje, naizgled skrivene, pucaju kada uspiju naći odgovarajuće metafore svog postojanja – a O Džej je definitivno jedna od njih.

Ovo nije samo film, ovo je istorijska studija ravna Šelbi Futovoj (Shelby Foote) istoriji Američkog građanskog rata.

“Bowling for Columbine”

Sa Majklom Murom (Michael Moore), koliko god to nevjerovatno izgledalo kada vidite kako taj čovjek izgleda, dokumentarni film je dobio masovnu privlačnost (da, svjestan sam dvosmislenosti i “više masovnu nego privlačnost” je definitivni penal, pa ga slobodno napucajte). Nekako je Mur uspio uvaliti svoju masovnu pojavu i svoje napadne i iskrene komentare pred kamerom u teme koje su američku javnost, kulturu, politiku i istoriju hvatale direktno za gušu, i tako dokumentarnom filmu dati pažnju i publiku koji su inače rezervisani za ljude poput Majkla Beja (Michael Bay).

Danas je Murov trik izgubio i snagu i publiku. I tužno je gledati čovjeka koji nema više od jednog trika, kako svoju tačku ponavlja i ponavlja, znajući ili možda stvarno ne, da je konjić odavno cviknuo.

Ali, “Bowling for Columbine” je bio šok. Onoliko koliko su šokantni bili i događaji koji su ga izazvali.

Pucnjave u srednjim školama, masakri djece nad djecom, činjenica da na svakom ćošku bilo ko može postati ponosni vlasnik vatrenog oružja i odgovarajuće municije, u zemlji u kojoj ni uputstva za upotrebu obuće nisu tako nategnuta potreba, pitanje ustava, njegovih amandmana, kulture i pop-kulture zasnovanih na nasilju – sve ovo staje u pametne nasrtaje brbljivog debeljka, koji je, uz sve to, uspio osramotiti i razobličiti i zlo Jude Ben-Hura, vječitog pravednika, i pokazati nam da Juda nikad nije mogao biti ništa drugo nego razulareni Rimljanin.[nextpage]

“Stories We Tell”

“Koga briga za našu porodicu”, rediteljku, Saru Poli (Sarah Polley), pita njena sestra. I zaista, zašto bi neko gledao dokumentarni film o porodici glumice i rediteljke za koju niste čuli osim ako ste ljubitelji Atoma Egojana (Atom Egoyan) iIzabel Koašet (Isabel Coixet) ili ste slučajno na televiziji uhavtili njen film “Away From Her” – ako jeste, ne možete a da ne znate ko je ona, vjerujte.

Sestrino pitanje se zaista čini kao izazov gledaocu – zašto gledam icjepkani narativ o porodici jedne kanadske glumice? I narativ jeste iscjepkan. Između kadrova njenog oca, koji je u studiju i čita i snima sopstvenom rukom napisanu priču o sopstvenom životu, koja će se koristiti kao jedan od ofova u filmu, zatim arhivskih snimaka porodice, pa ofa same rediteljke, pa svjedočanstava njene braće, sestre i njene rodbine, krećete se po istoriji jedne porodice, koju ubrzo počinjete da volite. Ali, ne sve njih, samo dvije osobe – Saru i njnu majku, Dajan.

Ali, Dajan Poli odavno nije među živima. Bila je glumica. Ne tako čuvena. Više u pozorištu nego drugdje. Više u Torontu i Montrealu, nego drugdje. Dakle, ponovo, ne baš poznata.

Ali, Dajan je nevjerovatna žena. Jedna od onih ljudi koji vam se čine kao život sam, kojima zavidite i koje imitirate. Uz koje želite da budete. I koji, redovno, imaju najviše tajni. Tajna oko koje se polako obrće narativ ovog filma i Sarinog života je glasina da je Dajan imala aferu sa nepoznatim čovjekom i da je upravo taj čovjek Sarin biološki otac.

Pričajući majčinu priču, tražeći svog oca i svoj život tako što pita druge ljude o njemu, Sara dovodi u pitanje mogućnost pričanja priče nečijeg života i pita se čija je to zaista priča. Da li njen otac ima priču o njenoj majci? Ili njen biološki otac, sa kojim je imala kratkotrajan, ali značajan odnos? Da li su to prijatelji, povjerenici? Koliko oni znaju, djeca? Može li, na kraju, iko zaista išta znati o svom životu, ili je svaki život, kako kaže Peter Sloterdajk (Peter Sloterdijk), tetovirani život – obilježenih leđa, koja nikako ne možemo obuhvatiti očima, koliko god se trudili.

“The Central Park Five”

Morate gledati Kena Bernsa (Ken Burns). Bilo da je to film o Građanskom ratu, o Frenku Lojdu Rajtu (Frank Lloyd Wright), ratu u Vijetnamu, o džezu, o bejzbolu, Berns je u stanju da vas hipnotiše – što detaljnim istraživanjem, što opijajućim ofom, što beskonačnim zumiranjen u stare fotografije.

Ali, ovdje su stvari malo drugačije. Ovo nije tipični Ken Berns film.

Dio razloga je to što je film korežirala Bernsova ćerka, Sara (Sarah Burns), koja je napisala i knjigu o slučaju, a slučaj je jedan od najblatantnijih primjera rasne predrasude i korumpiranosti američkog pravosudnog sistema.

Riječ je o napadu, silovanju i sodomiji Triše Meili (Trisha Meili), 1989. godine, na Menhetnu. Za svirepi zločin su osuđena četiri afroamerikanca i jedan hispanoamerikanac, sva petorica maloljetnici. Trinaest godina kasnije, priznanje i DNK analiza su utvrdili da ni jedan od petorice nije imao nikakve veze sa slučajem i da je krivac izvijesni Matijas Rejes (Matias Reyes).

Film istražuje rasne predrasude, što pravnog i kaznenog sistema, što medijskog praćenja čitavog procesa, i postavlja se kao nemilosrdna osuda istih.

“At Berkeley”

Ovo nije toliko preporuka ovog pojedinačnog filma, koliko preporuka Frederika Vajsmana (Frederick Wiseman). Vajsman je odavno veteran dokumentarne forme, pogotove njegove “verite” struje, sa filmovima poput “Titicut Follies” i “High School”, koji ga već na početku karijere, krajem šezdesetih godina, stavljaju u vrh forme. Vajsman je 2000. godine postao sedamdesetogodišnjak, što znači da je “Na Berkliju” uradio sa svoje 83 godine. Kao da ni to nje bilo dovoljno, od 2000. je snimio 13 filmova.

Ne pričamo ni o dugovječnosti, ni o upornosti, jer riječ je o čovjeku jedinstvenog oka.

“Na Berkliju” je svjedočanstvo onome što očigledno samo Vajsman može: 244 minuta filma koji dokumentuje funkcionisanje jednog od najmasovnijih obrazovnih organizama u Americi, fakulteta Berkli, u San Francisku, Kaliforniji. Ista 244 minuta pukog života na kampusu, te organzacionih i finansijskih mahinacija fakultetskog tijela, nije baš recept za fascinantno filmsko djelo, ali Vajsmanov film je upravo to.

Prvo što, kao i decenijama ranije u “High School”, njegova kamera dospijeva tamo gdje vam ne bilo palo na pamet ni da idete, niti da će vam ikad dozvoliti pristup, i to na takav način da samu kameru brzo i zaboravljate – ostajete samo vi, na Berkliju. Jedno zdravo, uzvišeno, vajsmanovsko iskustvo.

Šta još gledati: “Amy”, “Jinx”, “Fire at Sea”, “Cameraperson”, “Leviathan”, “No Home Movie”, “Citizenfour”, bilo koji dokumentarac Vernera Hercoga.

Bosonoga.com

Film nosi naziv “Halftime” i pratiće Lopez dok pokušava da balansira između karijere, privatnog života i svog aktivizma. Naravno, velika pažnja posvećena je i njoj kao majci, a sve to dok se pripremala za nastup u poluvremenu Superboula 2020. (Super Bowl) sa Šakirom.

– Oduševljeni smo što možemo da prikažemo “Halftime”, inspirativni dokumentarni film koji ističe aktivizam Dženifer Lopez kroz njen kultni nastup na poluvremenu Superboula – kaže suosnivač “Tribeca Festivala” i izvršna direktorka “Tribeca Enterprises” Džejn Rozental.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Jennifer Lopez (@jlo)

Film koji svedoči o njenoj latinokulturi prikazaće se premijerno samo nekoliko blokova dalje od mesta gde je ona odrasla – Bronks.

Režiserka Amanda Mikeli obećava da će gledaocima dati uvid u “pravu” Džej Lo. Prikazaće Dženifer koja se bori sa teretom slave i majčinstva i kako uspeva da svoj glas koristi za dobrobit drugih.

– Moćno pripovedanje priča  bilo u muzici, filmu ili igricama, podstiče nas da se borimo za univerzalne vrednosti koje povezuju čovečanstvo – kaže Robert De Niro, suosnivač festivala. Naglasio je kako nas ovaj film podseća na to.

Pre tri godine superzvezda je igrala uzavrelu Ramonu u filmu “Hustlers” i time zaslužila svoju drugu nominaciju za Zlatni globus. Ona je njen lik oživela svojim umećem plesa, što je takođe pokazala i u svom nastupu na Superboulu.

Taj snimak,  na kom se pojavljuje i Šakira, zabeležio je rekord od preko 231 milion pregleda na Jutjubu.

Preuzeto sa: ona.telegraf.rs

Dokumentarac prati Skandinavke koje je Izraelac Shimon Hayut prevario na nevjerojatan način u stotinama hiljada dolara. Pretvarajući se na Tinderu da je sin izraelskog tajkuna Leva Levieva, svojim spletkama i lažima nasamario je svoje žrtve, a neviđeni razmjeri trikova koje je koristio potpuno su šokirali javnost, podstakli brojne rasprave te natjerali korisnike ove popularne aplikacije da još jednom dobro promisle prije nego se olako prepuste prijateljskoj komunikaciji i druženju s naizgled savršenim pojedincima.

Baš kao i šokantna dokumentarna serija Don't F*** With Cats iz 2019., ista režiserska ekipa ponovila je nevjerojatan uspjeh jednom sasvim drugačijom, ali i dalje šokantnom pričom o kojoj će se, po svemu sudeći, još dugo pričati! A da su priče o najupečatljivijim prevarama na dating aplikacijama tek u začetku, potvrdio je i Netflix rekavši za Variety da uskoro stiže filmska verzija ove serija koja će, kako sami kažu, biti još šokantnija!

Iako detalji o samom filmu nisu poznati, a iz Netflixa poručuju kako su ”još uvijek u prilično ranoj fazi” kako bi javnosti otkrili u kojem tonu će se priča kretati, ono što znamo jest da bi se film već ove godine trebao početi prikazivati na najdražem nam streming servisu!

Preuzeto sa: fashion.hr

Godinu dana kasnije, Netflix je vratio sjaj svojoj ponudi dokumentarnog sadržaja filmom The Tinder Swindler na koji ćete naići na svakom kutku interneta ovih dana.

THE TINDER SWINDLER – ‘NAHYPEANI’ DOKUMENTARAC KOJI ZAPRAVO VRIJEDI POGLEDATI

Još se prije nekoliko sedmica dokumentarac o Simonu Levievu našao na brojnim listama najiščekivanijih true-crime noviteta na ovoj streaming platformi. Sam sinopsis na prvu zvuči apsolutno nestvarno, a viralnost priče postojala je i prije filma pa nas ne čudi da je već u prvih nekoliko dana The Tinder Swindler postao najgledaniji film na Netflixu.

Isto se ne može reći da način na koji je napravljen, sagu koju donosu i kraj koji je ostavio gorak okus u ustima. To nas, sve u kombinaciji, još uvijek čudi, intrigira i gura među one koji neprestano traže alternativni kraj bizarnoj pripovijesti o manipulativnom prevarantu, identitetu u svijetu defenisanom društvenim mrežama i modernim vezama.

Filmski predložak Felicity Morris zapravo prati reportažu norveških online novina VG koje su 2019. godine donijele breaking priču, zaista filmsku, o prevarantu Shimonu Hayutu koji je pod lažnim imenom Simon Leviev prevario čitav niz žena i ukupno proswindleao preko 10 milijuna dolara između 2017. i 2019. godine. Internetski prevarant predstavljao se kao bogati nasljednik kompanije LLD Diamonds, sin milijardera i tajkuna, ali to je bio tek jedan od lažnih identiteta koje je ‘prodavao’ svojim žrtvama, većinom ženama, kad ih je manipulisao nakon upoznavanja na Tinderu.

Kad bi ih emotivno vezao za sebe, bez obzira je li u pitanju prijateljski ili ljubavni odnos, Shimon bi prijetnjama o vlastitoj sigurnosti i golemim psihičkim pritiskom iz njih izvlačio novac kojim bi dalje finansirao svoj raskalašeni život i zahvaljujući kojem bi se sljedećoj žrtvi ponovno uspješno predstavio kao milijoner.

Originalnu reportažu koja sadrži sve ključne aktere kao i film pronađite ovdje.

ŠTO DONOSI I U ČEMU BRILJIRA NETFLIX DOKUMENTARAC?

Netflix otvara film sa Cecilieom, mladom ženom koju je Simon u kratko vrijeme uspio uvući u svoj ekstravagantni svijet. Slao joj je ruže, častio izljevima ljubavi, čak joj predložio da se usele zajedno. Nakon nekoliko sedmica, Cecilie je dobila fotografije krvavog Simona i njegovog tjelohranitelja s tvrdnjom da je Simon u velikoj opasnosti – i tu su počeli izgovori za izvlačenje novca s Cecilienog računa.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Cecilie Fjellhøy (@cecilie_)

Paralelno, Šveđanka Pernilla upoznaje Simona preko Tindera, ali ubrzo shvata da među njima nema hemije što ne znači da je imuna na njegove emotivne manipulacije. Nakon ljeta provedenog na ekstravagantnim evropskim lokacijama, Simon, očekivano, ‘dobiva prijetnje neprijatelja’ i traži Pernillu pomoć uz očajničke vapaje da je ona jedina koja mu može pomoći. Nakon što se situacija počela preplitati, sloj po sloj žene su otkrivale o čemu se zapravo radi i povezale se kako bi zaustavila ovog prevaranta svjetskog kalibra.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Pernilla Sjoholm (@pernillaelisabeths)

Uz pomoć reporterske ekipe s VG-ja, njihova su lica, baš kao i Simonovo, po svim naslovnicama, vijest je postala viralna – i tako je došla do Ayleen Charlotte. Žrtve koja je o Simonu pročitala sve preko novina i odlučila igrati njegovu igru i tako pomoći policiji da ga uhvate, a ona i dan danas prodaje Simonovu skupocjenu odjeću – kupljenu novcem ostalih žrtava.

Film je uspio dati novu dimenziju novinskoj reportaži. VG je u originalnom specijalu donio arhivske fotografije, snimke i glasovne poruke, a Felicity Morris obogatila ga je s pregršt materijala, pisanih, a posebice glasovnih poruka koje pokazuju zabrinjavajuće krajnosti i eskalacije Simona Levieva.

Upravo zahvaljujući tome, ali i dublje razrađenoj perspektivi istraživačkih novinara, cijeli film zapravo dobiva triler razinu i gradi nelagodu kako se približavamo kraju. Za razliku od mnogih Netflixovih dokumentaraca koji znaju tokom nekoliko epizoda ili na više od dva sata razlagati događaje, a često s mlakim rezultatom, The Tinder Swindler je dinamičan film koji se relativno brzo razvija.

Fascinantan je podsjetnik na emotivne i online prevare sa sudske i zakonske strane (koja ih ni ne prepoznaje kao takve) i ostavlja brojna otvorena pitanja zbog kojih se kraj, štoviše, čini pomalo ubrzanim, ali efektan je i ostavlja gorak okus. Ne samo kraj ove sage, već i brojne reakcije javnosti koje su se, kako to nerijetko biva, okomile na žrtve.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Cecilie Fjellhøy (@cecilie_)

Međutim, iako Simon iz svega nije izašao kao apsolutni gubitnik pred zakonom kako se većina nadala i nije platio dugove naših protagonistica, film nam je ipak dao dozu satisfakcije. Uprkos svemu što su prošle, a što nije prikazano u filmu (i Cecilie i Pernilla su se prijavile u psihijatrijske ustanove, jedna je bankrotirala, druga završila na sudu s četiri banke) – Cecilia ne odustaje od svog pogleda savremenu ljubav i pokrenula je udrugu za pomoć žrtvama sličnih scamova, njih su dvije ostale najbliže prijateljice, a Ayleen još uvijek ponosno prodaje Simonove markirane komade odjeće.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Wentzel Lombard (@wentzellombard)

Nedavno su pokrenule i GoFundMe kampanju u nadi da će uspjeti otplatiti dio dugova.

Preuzeto sa: journal.hr

Sve epizode snimljene su prošle godine, kada je porodica uglavnom živjela luksuzan život u Torinu, netom prije njegovog velikog povratka u Manchester United. A koliko je ova serija probudila zanimanje hrvatskih gledatelja, govori i činjenica da je ”Soy Georgina” u samo 24 sata otkako je stigla na Netflix zasjela na sam vrh trenutno najgledanijih serija.

Ova neobična dokumentarna serija prepuna je pikanterija i detalja koji su dugo vremena itekako zanimali širu javnost, stoga ne sumnjamo kako će vas ova neobična priča već u prvim minutama prikovati za male ekrane, posebno fanove Georgine, ali i svjetski poznatog fudbalera Ronalda koji je javnosti dugi niz godina bio dobro poznat kao ”šarmer” među ženama.

Preuzeto: fashion.hr

Da unaprijed razočaram nerazočarane: Ovaj tekst neće potvrdno klimati glavom i pričati o otvaranju otvorenih očiju.

Da se razumijemo: Sve su oni u pravu. To valjda nije bila poenta. Nije bila poenta napraviti film u kojem ponavljaju ono što bi, jelte, svaki prosječni korisnik trebalo da zna. Ako ne tako što je naučio čitajući, onda iskustveno. Jer sve ono čime se film bavi – se svima nama svaki dan dešava. Možda nama na ovim prostorima i manje, jer im nismo (još uvijek) toliko zanimljivi pa da nam dodjeljuju puno resursa za “ganjanje” interesa. Polako, doći će i naših pet minuta.

Ako pođemo od premise – da jesu u pravu – pa dobro, Brankice, u čemu je problem?

U mlaćenju prazne slame.

• Dobiješ Netflix
• Dobiješ sigurno i pare za to što se snimaš
• Dobiješ takav hajp širom svijeta

I ti to iskoristiš da ponoviš opšta mjesta.

Nemojmo pretjerivati i kriviti Marka i ekipu online šapa za sve za šta mi jesmo krivi.

Dokumentarac ima nekoliko problema:

1. Ne bavi se pozitivnom stranom interneta. Ako je nešto DILEMA – onda moramo jednako mjesta posvetiti i drugoj strani medalje. A stvarno je ima. 
2. Vrlo se površno bavi pojedinačnim temama i kako god okreneš opet skreće u politiku najviše. I nije tačno da nije bilo vremena, dosta toga se ponavlja i vrti u krug.
3. Sve to što oni pominju – realno je postojalo i prije interneta, a segment kojeg se tek dotiču, koji ujedno i drži kvalitet filma, a odnosi se na Z generaciju i stopu depresije i samoubistava, ne obrađuju adekvatno

Zaustaviću se na ta tri.

Nije potrebno da vam bivši od biših pričaju o VAŠOJ zavisnosti. Da pišete po grupama i statusima kako vam je DOKUMENTARAC o društvenim mrežama otvorio oči (a ipak ste to sve napisali na društvenim mrežama OPET), kako ćete sad ograničiti vrijeme i bla bla bla.

U se i u svoje kljuse i hajde da vidimo kako lična odgovornost, kao u slučaju korone, mijenja svijet.

Meni su društvene mreže posao. Broj profila koji žive na mom telefonu teško je prebrojati. Nemam FB, Tviter aplikaciju na telefonu, jer nemam živaca za skrolovanje nakon toliko tuđih inboxa. Imam Instagram i ne dam ga nikom Ne nosim telefon u spavaću sobu i voljela bih da mi ga neko malo ukrade

Kao i kod ishrane, kao i kod konzumerizma, kao i kod bilo koje devijacije u nastajanju – postavlja se pitanje: Ko je kome gospodar? Vi svom vremenu? Ako je tako, onda su društvene mreže lični izbor. Ako je ipak sva ta vještačka inteligencija sposobnija da vam ukrade vrijeme, a vi onda uzdišete nad dokumentarcem, neka vas.

Možda je stvarno vrijeme da se pozabavimo svakom ovisnošću na ličnom nivou. A ne da se okupljamo u grupe na Fejsbuku da pljujemo Fejsbuk.

Logično da ima mnogo loših strana. Ima ih i automobil, električni trotinet, alkohol i rafinisani šećer.

A kad smo kod lažnih vijesti i teorija zavjere: Pa i to postoji oduvijek, zar ne? Isti taj internet nudi i mnoštvo relevantnih izvora gdje, ako želite da se bavite temom, možete pronaći podatke koji vam pomažu u donošenju zaključka.

Kad smo kod loših komentara tinejdžera upućenih tinejdžerima: Pa i toga je oduvijek bilo, godinama sam htjela da operišem svoje uši misleći da su klempave. Stvar je samo da u kući imate nekoga s kim možete da podijelite taj loš osjećaj prema sebi. A to je već stvar građenja odnosa s djecom, zar ne?

Nema dileme, društvene mreže nam jedu vrijeme, nagrizaju kvalitet odnosa i smanjuju stepen koncentracije.

I nema dileme, za to smo maksimalno odgovorni – upravo mi.

I da završim: Bilo bi sjajno da Netflix od ovog dokumentarca donira dio sredstava za besplatnu psihološku pomoć za ciljne grupe navedene u filmu. To bi mogao biti konkretan, praktično jedina konkretna pomoć dokumentarca, zar ne?