Na maloj sceni „Petar  Kočić“ Narodnog pozorišta RS u petak, 27. januara od 18 časova biće prikazano ostvarenje „Bob Dilan: Nema puta kući“ Martina Skorsezea. A kroz ovo filmsko svjedočanstvo, u razgovoru nakon projekcije, publiku će provesti dramaturg Slaviša Radan.

“U 2016. godini Nobelova nagrada za književnost dodijeljena je američkom pjevaču, kompozitoru, ali prije svega pjesniku, Robertu Alenu Zimermanu, svima poznatijem pod imenom Bob Dilan. U obrazloženju nagrade stoji da je zaslužan za uvođenje novog pjesničkog izraza u američku književnost. To je i direktan povod da januarsko veče Filmoteke posvetimo njemu. Bob Dilan je, našim bi riječnikom rekli, došao niotkud. Rodom iz provincije (Hibing, Minesota) u kojoj su postojala samo dva zanimanja – rudar i poljoprivrednik. Jedan je od malobrojnih koji je ozbiljnim stvaralačkim pristupom uspio ostvariti, većini nedokučivi, ’američki san’“, navodi Radan.

U obrazloženju Nobelove nagrade stoji da je zaslužan za uvođenje novog pjesničkog izraza u američku književnost.

Kako ističe, dvije stvari su bile presudne. Prva, da je imao sreću da je stasao početkom 60-ih, kada su SAD, li i dobar dio ostatka svijeta, bili otvoreni za one malo drugačije, tačnije ljude sa idejom. To potvrđuje i izjava Bobija Njuvirta, slikara i Dilanovog poznanika, koji kaže da u to vrijeme umjetnički uspjeh nije definisala zarada i da je jedino bilo važno imate li šta da kažete ili ne. Druga se ticala samog Dilana. Kao mlad, bio je klasičan oportunist – ako mu je neko pružio šansu, on bi je i iskoristio.

„Film vrlo vjerno oslikava atmosferu u kojoj se ’rađao’ Bob Dilan, kao i 60-te u Velikoj Britaniji i SAD-u, prije svega u Njujorku. Ovaj kratki prikaz filma, čini mi se, najbolje bi bilo zaključiti onovremenim komentarom Dilanove poezije u ’Bilbordu’, trgovinskoj publikaciji: ’Dilanova poezija se rađa iz bolne svijesti o tragediji koja se nalazi u osnovi savremenog ljudskog stanja”, zaključuje Radan.

Kao mlad, bio je klasičan oportunist – ako mu je neko pružio šansu, on bi je i iskoristio.

Dođite, ulaz je besplatan.

Članovi dva od ukupno tri žirija koji su vrednovali filmove prikazane na ovom festivalu (American Jury i European Young Jury Pariz-Berlin) film „Šagargur“ odabrali su kao najbolji u konkurenciji dokumentarnih filmova.

Film „Šagargur“ dokumentuje stradanja žena u vrijeme najbolnije totalitarne epizode jugoslovenskog socijalizma – IB Rezolucije (1948). Sa Golog otoka, mitskog logora – ostrva na kojem su se tada našli „nelojalni“ Jugosloveni, film skreće pogled ka manjem, ženskom ostrvu Sv. Grgur ili Šagargur, kako glasi lokalni naziv ovog ostrva.

Sjećanja logorašice Đine Markuš susreću se u filmu sa svjedočenjima njene nećake Marine Đurašković i pogledim koje nekoliko mladih crnogorskih autorki i umjetnica odašilju ka Sv. Grguru. Njihova sjecanja, refleksije i imaginacija udruženo traže odgovor na pitanje – kako je više od 600 Jugoslovenski tada ućutkano u logorima i zašto tu tušinu čujemo i danas.

Producent filma je Branimir Žugić. Film je realizovala kompanija „Live production“. Koproducent filma je „Rezon Inkubator“ iz Novog Sada. Snimatelji su: Branko Sujić, Nemanja Dabanovic i Dušan Vuleković. Za montažu i postprodukciju odgovoran je Dušan Vuleković, autorka muzike je Slobodanka Bobana Dabović Đurić, dizajn zvuka je uradio Aleksandar Brajović a plakat filma Tea Jagodić. Film su podržali Filmski centar Crne Gore i Filmski centar Srbije.

„Šagargur“ je premijeru imao krajem januara ove godine u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, zatim je prikazan na festivalima u Barseloni, Istanbulu, kao i na Martovskom festivalu u Beogradu i Linden festu na Cetinju, dok je na Porto Femme Festivalu u Portugalu dobio specijalno priznanje.

Izgleda da ćemo, zahvaljujući Netflixu, Novu godinu dočekati sa velikim praskom – i to 112 miliona funti. Isporučen nam je prvi deo “obrazovnog ili zabavnog” programa za koji su vojvoda i vojvotkinja od Saseksa, kao deo ugovora, dobili 112 miliona funti od ove platforme za striming.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by The Wedding Guide (@the.wedding.guide)

Par iz Saseksa je očigledno propatio, na načine na koje većina nas neće doživeti. Da li su patili toliko dugo koliko oni zapravo misle, to je drugo pitanje… U jednom trenutku, Harry je u čudu rekao da je njegova žena prvo žrtvovala sve za njega, misleći na to što je napustila svoj život u SAD i pridružila se njemu i kraljevskoj porodici u Engleskoj, a onda je on zauzvrat žrtvovao sve za nju tako što je napustio kraljevsku porodicu i pridružio joj se u SAD. Iskreno, ovo možda jeste tačno, ali uopšte i nije tačno istovremeno – što je doslovno osećaj koji imate kada gledate ovu agoniju od serijala.

Šta sve možete da vidite/saznate?

Epizode prikazuju mnoštvo privatnih fotografija iz faze njihovog ranog udvaranja, a da su bili, i ostali, duboko zaljubljeni – osim ako i jedno i drugo nisu oskarovci – to je nesporno. Prikazan je i veliki broj arhivskih snimaka Harryjeve majke, princeze Diane od Velsa, koju u svakom trenutku proganja rulja fotografa.

Mnogo je vremena provedeno u intervjuisanju para od Saseksa koji su veoma šarmantni i smešni zajedno, a malo vremena provedeno u intervjuisanju Harryjevih prijatelja. Više vremena je utrošeno na Meghanine prijatelje, koji su veoma uporni u svojim pohvalama za njenu glumu, empatiju i aktivizam.

Harry & Meghan – prve tri epizode

Prva epizoda dokumentarnog serijala fokusira se na Harryjevo detinjstvo, blaženo tajno udvaravanje Meghan i završava se sa pričom o prekidu njihove veze. Druga pokriva Meghanino detinjstvo, nesumnjivo rasističko izveštavanje o veridbi, kao i apsolutno otvorenu netrpeljivost većine komentara na društvenim mrežama.

Treća obuhvata istoriju britanskog ropstva i centralnu ulogu monarhije, Harryjev rad na njegovoj “nesvesnoj pristrasnosti”, njegove srećne godine u vojsci, i raspad Meghanine porodice pred venčanje. Tada je delovalo izgledalo kao da su njen otac i polusestra bili veoma spremni da razgovaraju sa tabloidima, koji očajnički traže bilo kakvu negativnu priču.

Šta nam preostaje na kraju? Potpuno ista priča koju smo oduvek znali, ispričana na način na koji bismo očekivali da je čujemo od onih koji je pričaju. Oni kojima nije stalo, naravno, neće ni gledati. Oni kojima je stalo – što će reći da su investirani u sapunicu iz realnog života – i dalje će čitati još jedan krug tabloidnog ludila.

Problem zvani Meghan Markle

Danas imamo novi problem, i taj problem se zove Meghan Markle. Da, izašle su prve tri epizode, i cela Britanija se hvata za glavu. Odmah su pronađene stvari koje u dokumentarcu nisu tačne, koje su izmanipulisane i izvrnute, i predstavljene na potpuno drugačiji način od realnih događaja – dakle izvučene iz konteksta.

Koliko god možda ne volim Piersa Morgana, hajde da se pozabavimo i njegovim novim segmentom u kome je doveo dva gosta, od kojih je jedna bila žena crne puti, i očigledno na strani Meghan, čiji je zadatak bio da objasni na koji način je Meghan Markle doživela i pretrpela rasizam u Britaniji – od strane medija, monarhije itd. Blago rečeno, njeno izlaganje je bilo iritantno.

Nema ničeg goreg nego od toga kada se osobi postavi jedno pitanje, a ona krene da govori o sasvim desetoj stvari, umesto da da konkretan odgovor. Nije navela ni jedan jedini primer, ali je tokom svog desetominutnog izlaganja uspela da sve ljude koji se ne slažu sa njom optuži da su rasisti. Sve vreme navodi definiciju covert (prikrivenog) rasizma, koji podrazumeva rasističke ispade koji su teško dokazivi, ili koji čak nisu dokazivi, i koji su veoma suptilni.

Jedini “primer” koji je ova žena navela je bio tabloidni slučaj “koje boje će biti prvi sin Meghan i Harry”, što je Meghan prilikom gostovanja kod Oprahe Winfrey predstavila kao najgoru stvar koju je ikada doživela u životu, jer se njihovo dete nije ni rodilo, a javnost već polemiše o tome koja će biti boja njegove kože.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Organizadora de bodas (@21_bodas)

“Prikriveni rasizam”

PR kraljevske porodice je ovo objasnio i rekao da je ta rečenica izvučena iz konteksta, kao i da niko nije smatrao da će Harry imati malo tamnoputo dete (što naravno nije loša stvar), već su smatrali da je to veoma zanimljiva kombinacija jer je Meghan mulatkinja, a Harry riđokos – te su se ljudi zbog toga pitali čije gene će dobiti i na koga će “povući”. Žena koja je gostovala kod Morgana je, dakle, ceo svet praktično optužila da su rasisti, jer navodno ne shvataju šta je prikriveni rasizam.

Realno gledano, nije stvar nerazumevanja, i nije da beli ili bilo koji drugi ljudi ne shvataju taj koncept, već je pogrešno reći za apsolutno sve da je rasizam, i da se u svaku živu osobu upire prstom. Svi razumemo i svesni smo da je Britanija imala prošlost kakvu je imala, ali isto tako ne može da se optuži svaka bela osoba na svetu kako ne shvata šta je prikriveni rasizam, i da većina njih (Britanaca) samo zaboravi na slične izjave.

Prema tome, toj ženi poručujem sledeće – to kakav problem britanski mediji imaju sa Meghan, a samim tim i svetski mediji, i drugi ljudi “obični smrtnici”, nema nikakve veze sa rasizmom. Nešto najgore što može da se desi je da u zajednici od dva roditelja različite rase (a pogotovo kada je jedan roditelj beo) poništite belog roditelja, i dete se samo okarakteriše kao “Azijat”, “melez” itd. To što je dete malo tamnije, ili ima kovrdžavu kosu, ili bilo kakve karakteristike, ne znači da ima više gena od roditelja na kog fizički liči.

Nije mi sasvim jasno kakvom se to logikom ljudi vode, i deluje kao obrnuti rasizam. Jer, kada bi dete koje je iz mešovitog braka okarakterisali kao belo, i u potpunosti zanemarili roditelja druge rase, to bi onda bio skandal, i svi ljudi bi se smatrali velikim rasistima.

A kada se kaže da je dete, na primer, “crno”, a nije samo to, već i crno i belo, to se ne smatra rasizmom. Zbog toga je i loše kada Meghan nazivaju isključivo crnom ženom, jer je činjenica da ona nije samo crna žena, jer joj je otac beo. Bilo bi lepo kada bi prestala da se ignoriše druga strana njene porodice i života, i kada bi se ljudi osvrnuli na to da ona kao takva nije imala ni približno stresan život pun diskriminacije, za razliku od dece koja su mnogo nijansi tamnija od nje.

Meghan Markle se nalazi u takvoj poziciji da ako namesti frizuru na određeni način, ili obuče na način koji je karakterističan za “njene” (bele) ljude – može da prođe kao “bela osoba”. Naravno, niko ne treba da se prilagođava i da se skriva unutar jednog društva, ali je jasno da narativ koji se plasira o njoj kao “crnoj ženi” pogrešan, jer ispada kao da potiče iz određenog afričkog plemena i da je tek uplovila u civilizaciju i kraljevsku porodicu.

Ne možemo osporiti da je obrazovana, imala je određenu karijeru iza sebe, fino izgleda, imala je lep i privilegovan život, i niko nikada o njoj nije pričao loše. Prema tome, uopšte nije jasno kakav je ona to rasizam doživela.

Ono što se njoj dešavalo nema nikakve veze sa rasizmom u Britaniji, već ima veze sa time da je prosto postala toliko antipatična britanskim medijima da su krenuli da traže dlaku u jajetu u polgedu apsolutno svega što radi – sa čime se ne slažem u neku ruku, jer su mediji ispali vrlo licemerni. Mnoge stvari koje je Meghan radila su radili i drugi članovi porodice.

Ipak, ne možemo da zanemarimo ni činjenicu da je Meghan govorila stvari poput – “jadna ja, mene svi u porodici mrze”, dok je njeno venčanje koštalo oko trideset miliona funti i cela planeta Zemlja je gledala taj događaj. Isto tako, kada su se verili, a kasnije i venčali, naslovi u medijima su bili i više nego pozitivni.

Naravno, teško je reći da ne postoji rasizam unutar kraljevske porodice, jer je to ipak monarhija, ali ne bih rekao da je ona doživela bilo kakvo ugnjetavanje od strane medija, naročito ne u kontekstu rasizma koji toliko potencira.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by The Wedding Guide (@the.wedding.guide)

Poenta priče je da je veoma iritantno kada ljudi koji dolaze iz siromašne porodice, ili porodice roditelja druge rase, uzmu te činjenice i to postane čitava njihova ličnost. Svaki deo njih se bazira na tome, i kao da nemaju ništa drugo da ponude. Meghan se sada uhvatila narativa kako je ona “jadna crnkinja” koju ceo svet ugnjetava i mrzi, i sada svi treba da je posmatramo kroz to.

Izvinjavam se, ali to nije opravdanje. Ako je neko došao iz porodice koja je siromašna, i ako je ta osoba loš čovek prema drugima – opravdanje nije što je ta osoba iz siromašne porodice, već je činjenica da je ta osoba samo loša.

Malo je neukusno to što je govorila kako su je svi mrzeli, a onda otišla u Njujork i organizovala baby shower od pola miliona funti, koji su joj dali upravo stanovnici Britanije, koji su plaćali svoj porez – što ona kasnije koristi za svoje hirove. Naravno, verovatno i drugi članovi porodice koriste tu veliku količinu novca, ali se o tom novcu ništa ne zna, kao što ni ne mora da se zna.

Ako uzmete kao primere svako od Meghaninih pojavljivanja, i pogledate spisak stvari koje je ona tog dana nosila, uvek je imala apsolutno svaki najskuplji komad koji je mogla da dohvati – od kose, šminke, do cipela. Ona je na sebi svakog dana imala makar trideset hiljada funti, i to od čijih para – pa, naravno, naroda Velike Britanije.

Meghan se često opisuje kao veliki borac za ljudska prava, kako je veoma opuštena i skromna, a sa druge strane joj je veoma prijalo da troši tuđe pare. Iskreno, oboje su počeli da mi izazivaju veliku mučninu, a naročito Harry u jednom trenutku, jer koristi imidž svoje mrtve majke kako bi od sebe napravio žrtvu.

Naravno da je to velika trauma, i da se to desilo iznenada, ali isto tako njegov stariji brat ceo život ćuti, i ceo život radi ono što mu se kaže – da li mislite da on uživa u svemu tome što mora da radi za kraljevsku porodicu i za britanski narod? Naravno da ne, jer on i njegova žena Kate shvataju svoju privilegiju da žive san apsolutno svakog čoveka na planeti Zemlji, ne što se tiče njihovog posla, već što se tiče samog položaja u društvu.

Zbog toga, na kraju, nije jasno koga toliko dotiče sve oko Harryja i Meghan kako bi oni bili u tako lošem položaju u javnom prostoru. Kakav je to narcisoidni poremećaj ličnosti, kada će oni pomisliti da će jedan prosečan gledalac – čovek sa prosečnim primanjima i svakodnevnim problemima – sažaliti na ove milionere. Ne, već će da izazove još veći gnev kod ovih ljudi.

I šta ćemo sad?

Preuzeto sa: wannabemagazine.com

Dokumentarni film NEVIDLJIVA  prikazuje nevidljivu stvarnost žena koje su okolina i/ili zdravstveni radnici uvjeravali da je najbolje da svoja iskustva što prije zaborave i da o njima šute. NEVIDLJIVA otvara neophodan dijalog u našem društvu, ali i u svijetu.

Nakon filma otvorena je i panel diskusija u kojoj se ističe važnost omogućavanja prava na siguran porođaj.

Predsjednica udruženja Baby Steps Amila Tatrević govorila je o važnosti trenutka u kojem govorimo o nasilju , jer je posljednji izvještaj evropske komisije o pristupanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji jasno naveo da BiH MORA na svom putu pristupanja EU poboljšati uvjete u porodilištima i ZABRANITI akušersko nasilje.

Dakle, uvjeti u našim porodilištima su dio izvještaja evropske komisije i to mora biti alarm za sve institucije i vladajuće strukture u ovoj zemlji da se stvari moraju početi mjenjati odmah.

Udruženja su istakla spremnost na rad, saradnju sa institucijama, davanje podrške porodiljama i traženje rješenja u cilju smanjenja stope korupcije u pordilištima, poboljšanje uvjeta ali i sprečavanja svakog oblika akušerskog nasilja.

Predsjednica udruženja Oštra nula iz Banjaluke Milica Pralica ovom prilikom je istakla: „ Žene su se same počele javljati nama jer su u nama prepoznale nekoga ko je spreman da govori i da se bori umjesto njih. Ovogodišnji osmomartovski marš je bio posvećen nasilju u porodilištu, i ne samo nasilju nego svemu što žene tamo doživljavaju.

Od loših uvjeta, nedostatka osoblja, loših obroka, do vrjeđanja, omalovažavanja trudnica, pa do većih problema koji imaju veze sa korupcijom i brtojnim traumama koje su žene doživjele nažalost u svakom dijelu ove zemlje i dosta je! i moramo učiniti sve što možemo da nove generacije koje tek treba da uđu u porodilište i rađaju budu zaštićene“

Prikazivanjem filma i dijeljenjem iskustava svake od nas otvaramo vrata brojnim dilemama koje ne smiju ostati nevidljive.

Kontroverzni američki reper Kanye West napokon je javnosti predstavio dokumentarac o svom životu „Jeen-yuhs: A Kanye Trilogy“ koji se počeo snimati početkom 2000-ih godina. Dokumentarac prati Kanyea od njegovih najranijih početaka pa sve do njegovog postanka velike zvijezde.

Materijale je Kanye skupljao zadnjih dvadeset godina, a među njima se nalaze rijetke i nikad prije viđene snimke, pa čak i kućni snimci. Film su režirali dva filmaša Clarence „Coodie“ Simmons i Chike Ozah. Njih dvojica su takođe sarađivala s ovim poznatim muzičarem na spotu za pjesmu „Through the Wire“ koja je bila Kanyeov muzički proboj na MTV-u 2003. godine.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by # Everything Kanyeezy (@kanyeunlimited)

Snimanje ovog dokumentarnog filma trebalo je završiti još ranih 2000-ih godina kada je Kanye osvojio svoju prvu nagradu Grammy. Međutim, Kanye West je iz „repera iz susjedstva“ narastao u muzičkog i modnog umjetnika pa je promijenio mišljenje u vezi ovog velikog projekta.

Nakon nekoliko pogrešnih početaka, rediteljski dvojac je napokon pronašao ‘zajednički jezik’ s muzičarem te je posljednjih godina provodio još više vremena s američkim reperom i to u trenutcima najvećih kontroverzi. U dokumentarcu ćemo imati priliku vidjeti i Kanyeovo kandidovanje za predsjednika te duboke lične trenutke poput njegove borbe s mentalnim zdravljem.

Zanimljivo je i to da sam Kanye West ne želi da iko gleda navedeni dokumentarni film. Još je u decembru izjavio kako nije zadovoljan što je film objavljen u trenutnom stanju te da mora dobiti njegovo konačno odobrenje prije nego što bude objavljen. Međutim, Netflix koji je navodno otkupio film za 30 miliona dolara, nije na to pristao, a mnogi već tvrde da je film izvanredno, dirljivo i izazovno djelo. Ako vas zanima životna priča ovog kontroverznog umjetnika, pogledajte prvu epizodu na Netflix platformi već danas!

Preuzeto sa: fashion.hr

S tim rečenim, lista kvalitetnih i bitnih dokumentarnih filmova, čija je tema život i rad izvanrednih žena, nalazi se baš ovdje. Magazin Indiewire je izdvojio sedam fenomenalnih dokumentaraca koji su vrijedni vaše pažnje.

“What Happened, Miss Simone?” (2015)

Oskarom nominovani film Liz Garbus iz 2015. godine debitovao je na Sundancefestivalu kao prvi dokumentarni film naručen od strane striming servisa Netflix. Liz se dobro posvetila istraživanju za ovo ostvarenje i u njemu donijela muziku sa prethodno neobjavljenih arhivskih snimaka te intervjue sa Nininom kćerkom i prijateljima.

Film prati Ninine rane godine, kada je postala visoka sveštenica soula (“high priestess of soul”), ali i njene kasnije želje da aktivno učestvuje u pokretu za građanska prava tokom šezdesetih godina. Pažljiv i stimulativan, osvrt na umjetnost i ličnost jedne osobe, “What happened, Miss Simone” pruža uvid u njen život, ali i postavlja pitanja šta neki od najboljih stvaralaca svijeta duguju samom svijetu.

[nextpage]

“Gloria: In Her Own Words” (2011)

HBO dokumentarac u režiji Pitera Kunharta (Peter W. Kunhardt) prikladno moć stavlja u ruke svog subjekta, uz prikupljene obimne intervjue sa ovom pionirkom u borbi za prava žena, arhivske snimke, stare fotografije, pa čak i video-klipove njenih najranijih intervjua (uključujući veoma poznate ispitanike, poput Barbare Volters, Fila Donahjua i Lerija Kinga).

Stajnem (Gloria Steinem) sopstvenim glasom priča svoju istoriju, ispunjenu borbama i uspjesima u jednakoj mjeri, kako profesionalnim, tako i privatnim. Iako je primarno fokusiran na Gloriju, Kunhartov dokumentarac se dotiče i nekih njenih savremenica, poput Beti Frajdan (Betty Friedan), Bele Abzug (Bella Abzug) i Flo Kenedi (Flo Kennedy).

[nextpage]

“Maya Angelou: And Still I Rise” (2016)

Čini se da nije fer nagurati nečiji život (a posebno izvanredne živote) u prikladan, dvosatni kinematografski paket sa namjenom lake dostupnosti i upotrebe. S time se Bob Herkules (Bob Hercules) i Rita Kobern Vek (Rita Coburn Whack) pokušavaju da izbore u svom pohvalno obimnom filmu “Maya Angelou: And Still I Rise”.

Film nastoji da obuhvati čitav nevjerovatni život pjesnikinje i aktivistkinje, uključujući značajne intervjue, listu esencijalnih poznavalaca njenog rada, kao i mnogo arhivskih snimaka, u pokušaju da se približi iskri i originalnosti žene kojoj odaje počast.[nextpage]

“The Beaches of Agnes” (2008)

Sa 88 godina, uticajna režiserka Agnes Varda nastavlja da oduševljava svojom umjetnošću i eksperimentalnim pristupom (nedavno je  na ovogodišnjem Kanskom festivalu predstavila novi, “posljednji” film, naziva “Faces/Places”, koji je izazvao lavinu ushićenih kritika). Vardin doprinos filmu i feminizmu je centralni dio njenog životnog djela, a rani filmovi poput “L'opera-mouffe”predstavljaju jasnu vezu između njenih početnih vizuelnih dnevnika i sadašnjih dokumentarnih poduhvata.

Ista ta želja, da dokumentuje svoj život, kreće se u drugačijem pravcu u njenom dokumentarcu iz 2008. godine, “The Beaches of Agnes”, koji predstavlja idealnu kombinaciju zabavnog i introspektivnog.

[nextpage]

“Maya Lin: A Strong Clear Vision” (1994)

Dokumentarno djelo Fride Li Mok (Freida Lee Mock) iz 1994. godine fokusira se na umjetnicu Maju Lin, poznatu po kreaciji spomenika poput Memorijalnog zida Vijetnama i Memorijalne fontane građanskih prava. Najviše je posvećen njenom radu na Memorijalnom zidu Vijetnama (oni koji su gledali serijal “Vijetnamski rat” naći će ovaj film korisnim dodatkom dijela filma Kena Barnsa, koji obrađuje sličan materijal).
Mok ne štedi na kontroverzi i patnji koju je Lin uzburkala svojim dizajnom, koji je pobijedio na takmičenju i zvanično završen 1982. godine. Fridin film nastavlja da prati Majine kasnije radove, ali je konstantno prisutan uticaj tog prvog velikog projekta, koji se nikako ne može zanemariti, baš kao i Majin talenat.

[nextpage]

“Chisholm ’72: Unbought & Unbossed” (2004)

Za režiju ovog festivalskog favorita iz 2004. godine bila je zadužena Šola Linč(Shola Lynch), a zvijezda filma je Širli Krisholm (Shirley Chrisholm), osoba koja je uzburkala političku scenu kada je postala prva afroamerikanka izabrana za Kongres.

Četiri godine kasnije, vodila je kampanju da postane kandidat Demokratske partije za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država (naposlijetku izgubivši od Džordža MekGaverna ), što ju je učinilo prvom afroamerikankom razmatranom da bude kandidat velike partije i prvom ženom koja se kandidovala za nominaciju Demokrata u istoriji SAD. Film je žestok i humorističan, a uz to sve i iznenađujuće nepredvidiv.

[nextpage]

“Birth Story: Ina May Gaskin and The Farm Midwives” (2013)

Film Sare Lam (Sara Lamm) i Meri Vigmor (Mary Wigmore) nudi dva osvrta: prvo upoznaje gledaoce sa radom i filozofijom Ine Mej, proslavljene akušerke, i njene “farme” na kojoj je edukovala druge babice, a potom prikazuje trenutno stanje hipi komune iz sedamdesetih godina, gdje je rad Gaskin doživio procvat.

Kombinovanje istorije modernog akušerstva sa pričama žena koje se bave ovim poslom, čini film visceralnim i veselim istraživanjem ove tradicije i žene koja je sebi dala zadatak da promijeni način na koji žene proživljavaju jedno od najintimnijih iskustava koja postoje.

Još neki filmovi koje su vrijedni pažnje su “He named me Malala”,“American Revolutionary: “The Evolution of Grace Lee Boggs”, “Anita”, “20 Feet From Stardom”, “Sonita”, “Cameraperson”, “Joan Rivers: A Piece of Work”…

Izvor: IndieWire
Naslovna fotografija: kadar iz filma “The Beaches of Agnes”

Bosonoga.com