Neko mahale postane sit, neko iz nje izađe, pa makar do opštine da ovjeri papir, ili do pijace srijedom do 1. A neko se u mahali više ne vidi, pa izabere dalji put, koji će ga voditi u neke bolje prilike, tuđe države koje misli da ga jedva čekaju.

Nerijetko se iz bosanskih mahala čuju pucnji svadbarski, ispraća kolona svatova, većinom čudnih, stranih natpisa na tablicama vozila. Oni vode, voze, uvoze ono, što se tamo daleko začelo i odgojilo nije.

U kofer se pakuju nade, planovi, uzbuđenje, ali i tuga. Punimo rupe koje smo godinama kopali ganjajući zlato i novčiće. I odemo. I dobro nam je, dok se oči ljepote ne nagledaju. Dobro nam je, sve dok ispunjavamo požudi želje, vrijedne znoja i umora.

Punimo kesu, sebi, drugima. Šaljemo ocu novac za fasadu, majci da joj se nađe. Živimo do datuma kad u posjet mahali krenemo, pakujući čokolade sa cijelim lješnicima i parfeme nekada nedostižne. Operemo se dobro od govana tuđih taoleta, da niko ne osjeti smrad.

Skrušimo se do zrna malog, pred onima koji su nam dali pidžamu i radno odijelo. Naučimo gdje ide papirić, a gdje flaša i da se po ulici ne baca. Lomimo jezik dok tuđi ne savladamo, iako smo svoj slabo naučili, jer još uvijek neznamo i moremo. Izbjegavamo konflikt, jer smo donji kako god okreneš, a domaćini nas na to itekako podsjete.

Mijenjamo pitu za biftek i losos, čorba nam postaje strana riječ. Sve više ličimo na one, koji su nam po dolasku izazvali šok. Sad uredno vadimo 2 novčića za jednu kafu, koju smo na brzinu ispili, a šoljica na stolu je 5.

Onda nam dosadi losos, jedva ga gutamo. Ni biftek nema neki ukus, kao ranije. One čolokade se istopile čekajući da krenu na put, a tišina glasnija no ikad.

Gledaš ljude koji su na tvom tlu iznikli, kako se bolje snalaze od tebe. Kraj nosa ti prolaze nasmijani, sretni, dok im se ispod usana cakli savršeni zubni niz boje lavaboa, jer sad se može.

Učiš. Učiš o novoj zemlji, novim običajima. Posmatraš ljude i naučiš da nismo svi isti. Učiš da ustaneš jer počesto padaš, a nema nikoga da te podigne, ili ranu na koljenu previje.

Najviše naučiš o sebi. Daleko od svog korijena upoznaš se sa svojom suštinom. Vagaš prihode i rashode, svodiš račune. Sam sa sobom.

Kad se napiješ ptičjeg mlijeka, tek onda vidiš – hoćeš li tražiti meso jednoroga, jer te i taj ukus zanima, ili te ipak više vuče miris majčinih uštipaka.

Ja sam, nekako, više za uštipke.

Samoća je akutna i bezopasna. Usamljenost je hronična i fatalna. Ona bolesti vrata širom otvara, bez šifre i ključa. Bolesti duše. Od takvih se najlaše umire.

Idi, vidi. Probaj, prođi. Promijeni, uči. Hodaj po svijetu, pa barem to bila mahala do tvoje. Vidi drugo i drugačije, upoznaj sebe. Kad narasteš samo će ti se reći gdje pripadaš.

Samo 15 minuta mi je bilo potrebno da shvatim, kako sam došla tamo gdje ne pripadam. Samo 15 godina je bilo potrebno, da vratim dušu tamo gdje pripada.

Od tih 15 minuta do 15 godina, strah me pratio gdje god da krenem. Ostavila sam ga, čini mi se, na autoputu, negdje kod Novske, augusta nekog, neke dvijehiljadedvadesetpete.

Divna si, Slovenijo. Zelena i čista. Hladna ali sjeme u tebi ipak može da proklija. Lijepe su ti planine i rijeke, jezerca i mora. Dobra si, zemljo, kojoj najljepše godine dadoh, ali nisam dobra ja u tebi.

Prljavo si i danas, Sarajevo. I dalje ti smog udišem. Malo se gradiš, malo rušiš. Divno si, ali nisi dobro. Trebat će još mnogo vremena da se zacijeliš… ali znaš, meni si najljepše, jer sam u tebi ja dobro.

Hvala ti što si mi oprostio, što sam te ono jednom ostavila. Zagrlio si me opet. Možda će nam kesa biti puna samo do pola, ali se duša isprazniti ne može, kad vidi da negdje pripada.

Vratila sam se, živote. Tebi, sebi.

Piše: https: 4.room.4

Sigurna, istrajna, hrabra kao da nikada neće doći zimska bura i odnijeti svaki dio njene fasade.

Ona je tu stalno prisutna u svemu što je dio nje. Preteške stege vremena su nadgrizale dio kamenja i tešku kovanu ogradu na obali.

Tu više niko ne dolazi.

Osjeti se tišina, poneki galeb doleti i spusti se niz krovne „padine“ sigurnosti. Iz mora izgleda kao neka napuštena ptica čija krila i dalje očaravaju oči prolaznika. Jutros su opet talasi nježno milovali sve ispred sebe. Čuo se lepet nesigurnih krila, zvuk starog ribarskog broda i jedna mreža u kojoj će svoj ples zamke zagirati jato riba. Na obali sam najčešće sama!

Ćutim i slušam sve što talasi „šapuću“ i suptilno mi govore. Ti nikad nisi ni došao tamo, gdje sam bila spremna da oparam nebo i spustim ga sve do tvojih trepavica. Prolaze milion zvijezda pored tvoga oka zagledanog ko zna gdje. Pomislim svaki put koliko je lijepo to neobično sazvežđe između tvoga oka i nosa.

Ne znam više ni kako to izgleda ali osjetim da je uvijek tu, nadomak mene. Ti vodiš bitke u daljinama gdje ni sama nisam došla. Tiho govoriš i gušiš sve najglasnije glasove u sebi. Opet su tvoji koraci tu! Koračaš prema meni preteškim koracima, putevima čiji su drumovi blatnjavi i sakriveni.

Poželim da prođem kroz blato, vodu i tminu i dođem do tebe. Bura mazi moje lice ali se ne plašim zato što znam zbog čega su moje borbe teške.

Ti i ja nikad nismo gradili dom, ali to nije umanjilo snagu da izgradim još jedan snažniji. Onaj koji je izgrađen duboko u meni. Mi smo imali obalu, dovoljno daleko i još više udaljenu od tebe.

U trenucima gdje sam rasla na prstima i tražila sve one zvijezde padalice, slučajno pale niz tvoje lice. Mi nikad nismo gradili dom i to nije mijenjalo boje na koži ispod tvoga oka.

Oka zagledanog u daljinu iz koje se vode bitke za najtananija utočišta.

Porodica Tošić u vreme pandemije odlučila je da se iz Beograda trajno preseli u selo Kremna. Vikendicu su pretvorili u dom za njih jedanest.

Evo dobrih vesti. Vi ste u redu. I svet je u redu. Samo se nalazite na pogrešnom mestu.

Vi ste kao veverica u pustinji. Dozvolite da vam objasnim.

Čula sam da veverice neki zovu pacovima s drveća, ali ja ih obožavam. Moja velika stara kuća sagrađena je na jednoj padini i okružena je visokim drvećem.

Moja spavaća soba nalazi se na četvrtom spratu, i u suštini spavam okružena vevericama sa okolnog drveća. Svakog dana ih posmatram kako žive svoje veveričje živote, igraju se, jedu, sakakuću naokolo, skupljaju orahe, i ponekad, usred toplog letnjeg popodneva, ispruže se na grani i dremaju.

Mogu svakog dana da vidim kako se osećaju apsolutno kao kod kuće među svim tim drvećem. Ali zamislite da uzmemo jednu od njih i spustimo je usred pustinje. Ova divna životinja iznenada bi postala depresivna, uznemirena, zbunjena, sasvim izgubljena. Ima mnogo životinja kojima je pustinja dom, ali ne i veverici.

Ta veverica se u pustinji nije nimalo promenila. Ona je savršeno u redu. Ali samo kada je kod kuće, na mestu s mnogo drveća. U pustinji, ona je jedan nesrećan stvor.

Sada zamislite da učinimo nešto glupo: da odvedemo tu vevericu iz pustinje kod psihoterapeuta ne bi li joj pomogao da se oseća bolje. Da zna da govori i sama veverica bi verovatno rekla: ‘To je besmislica!’ Možete držati vevericu na terapiji koliko god hoćete – dok je u pustinji ona će se i dalje osećati jadno. Ali ako je samo odvedete u šumu, osećaće se kao kod kuće i biti srećna.

Ima toliko ljudi koji se osećaju jadno poput ove veverice u pustinji. Misle da nešto s njima nije u redu. Neprestano pokušavaju da dovedu sebe u red, ali ne uspevaju. Ipak i dalje pokušavaju, jer je teško suočiti se sa činjenicom da se nalazite na pogrešnom mestu.

Kako bi sve bilo jednostavno samo kada bi uvideli da nema ničeg lošeg u njihovoj pravoj prirodi, da je samo pogrešno mesto na kojem se nalaze.

A to što se u sopstvenom životu ne osećaju kao kod kuće, ima velikog uticaja na njihovo blagostanje.

A mogli bi da se osećaju mnogo bolje nego što su ikada verovali da je moguće. Samo treba da otkriju načine na koje im prethodno doživljena iskustva ukazuju na njihov istinski dom. Jer to je ono što im je potrebno, to je nešto što vasiona iz sve snage pokušava da im pruži.

~Dr Mira Kiršenbaum, psihoterapeut, iz knjige, “Sve se dešava s razlogom”

Pametne kuće ne samo da pružaju udobnost i luksuz, već vam daju i veću kontrolu nad vašom potrošnjom energije podešavanjem temperature, paljenjem i gašenjem svjetla, otvaranjem i zatvaranjem prozora, pa čak i regulacijom navodnjavanja vrta ovisno o vremenu. Što je zapravo pametni dom, je li stvarno pametan i što se u njemu može automatizirati? Pogledajmo što može biti u sustavu pametne kuće.

Pametna rasvjeta

Pametni rasvjetni sustavi su fleksibilni, učinkoviti i koriste LED-ice koje omogućuju malu potrošnju. Zaboravite na klasične prekidače, tu su apliakcije. Preko njih ne samo da se uključuje i isključuje rasvjeta, već se i kontrolira toplina, intenzitet i boja svetlosti.

Dok organizirate filmsko veče u svom kućnom kinu, svjetla možete prigušiti, a kad pravite tulum, disco svjetla mogu blještati i to sve pomoću glasovne naredbe.

Pametne žarulje se spajaju sa najbližom susjednom, a cijela ta mreža spaja se na router.

Pametni prozori i garažna vrata

Što još može obuhvatiti smart home sustav? Manje-više sve što možete zamisliti – preko aplikacije možete pokretati rolete i žaluzine, otvarati prozore i vrata, podesiti sigurnosni alarm na ulaznim vratima, te obezbjediti ukućanima privatnost i bezbednost.

Sigurno je ugodno da se vrata garaže otvaraju u vrijeme koje vi programirate ili da se rolete spuste točno u 19h a podignu baš u 7h ili primjerice, uz pomoć automatiziranog sustava možete kontrolirati količinu svjetlosti i zraka koji će ući u sobu tako što ćete na daljinu namještati žaluzine i kut pod kojim će se letvice zakretati.

Ponešto za svakoga – za djecu, kuce, mace i cvijeće

Hranilice koje će vašim mezimcima izbaciti granule u određeno vrijeme dok ste na putovanju, sustav koji zaljeva vaše sobno i vrtno cvijeće dok vaša obitelj i vi niste tu? Zvuči sjajno. S obzirom da nas poslovne obveze i moderno doba tjeraju da malo vrijemena provodimo kod kuće, naročito nemamo vrijemena misliti o perilicama za suđe i rublje.

Također, dok su vaša djeca sama kod kuće, vi možete iz ureda upravljati grijanjem ili rashlađivanjem kuće, posmatrati ih preko video nadzora i slično.

Umrežiti se mogu pametni kuhinjski aparati svih vrsta, uključujući čak i pametne aparate za kavu koji mogu automatski skuhati svježu šalicu u programirano vrijeme. Tu su i pametni hladnjaci koji prate kada namirnicama istječe rok trajanja, prave popise za kupnju ili čak kreiraju recepte na temelju sastojaka koji su vam trenutno pri ruci.

A u vrijeme kada vi poželite na kojoj god se lokaciji nalazili, vaša će perilica i sušilica početi da pere i suši vaše rublje. I ne samo to, pametna perilica rublja na osnovu fotke rublja bira idealan program, porukom obaveštava da je perilica završila pranje, rastresa i osvježava veš da ne bi bio ustajao dok ga ne izvadite…

Spriječavanje raznih katastrofa

Pametna kuća nije samo glazba koja će vas dočekati kad dolazite s posla, dizanje roleta iz kreveta ili svjetlo koje se pali čim se vlasnik sa svojim smartphoneom približi pragu svog doma.

Iako se smatra da je ovaj sustav namijenjen razmaženim ili lijenim ljudima koji žele da im je sve na dugme, dapače pametni sustavi imaju i ekološku i odgovornu komponentu, kao i spriječavanje raznih rizika.

Monitori kućanskih sustava mogu, na primjer, osjetiti stujni udar te pogasiti sve električne uređaje ili detektirati kvarove na vodovodu ili smrzavanje cijevi i isključiti vodu kako podrum ne bi poplavio. Za sve to je zaslužno strojno učenje (Machine Learning), razni senzori i AI (umjetna inteligencija).

Ako ste od onih koji se pitaju da li su dobro zatvorili vrata i prozore ili ostavili uključenu ringlu ili peglu, pametna kuća je tu da vas upozori!

Zvuči cool istodobno štedjeti novac i koristiti resurse racionalnije i odgovornije prema okolišu – umjesto da vam klima uređaj radi cijeli dan, može se uključiti i ugodno rashladiti prostorije taman prije nego što treba da se vratite doma.

Travnjak će biti zaliven samo po potrebi i voda se neće rasipati. I što je još dobro – nepovjerenje koje ljudi imaju prema tehnologiji bit će sve manje jer nove generacije odrastaju s njom, pa će i pametne kuće biti sve rasprostranjenije i dostupnije, te više neće biti stvar prestiža imati ovakav automatuziran sustav u svom domu.

I u njega se uklapam skroz,

Ne znam kako je sve to počelo,

Ali srce zasiguno ne mari za to.

Ljubav neka traje,

Jer ona je naljepša stvar,

Dok si pored mene,

Ja ne znam za strah.

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.

Devedeset sedam. Devedeset osam.

U Tiršovoj je još gore, prozori gledaju na park. U kojem se igraju nečija zdrava djeca. Ponekad pogledaju gore prema nama.

Devedeset šest.

Jedino na Institutu za majku i dete, primjereno gledaocima, na ekranima uvijek musavih prozora, prikazuju nervozni sivi parking. Musavih i rasklimanih, pa nas ubi promaja, iako su uredno zapečaćeni debelim smeđim selotejpom, tako da se ne mogu otvoriti. Lijepo piše na papiru: „Zabranjuje se majkama da otvaraju prozore!“.

I ne gledam kroz prozor, osim kada rolam dekice i ušuškavam procjepe na simsu, a radim to svaki dan, dva puta dnevno, kad prođe vizita. Jer dok traje, moramo to skloniti, ne dopuštaju da pljesniva soba, koja je već ima svoju floru i faunu, bude tako neuredna. Smetaju im šareni šatori protiv promaje, peškiri natkriveni preko željezne ograde porđalih krevetića naših beba. Zato ja uvijek nosim bijele, jer ako ne stignem da ih sklonim, sestre manje galame na bijele.

Devedeset sedam. Devedeset osam.

Večeras niko nije galamio na mene. Ni ja nisam galamila. Jer on je konačno malo bolje, samo su mi rekli da broj na ekranu ne smije pasti ispod devedeset četiri. To je bilo juče.

Od tada, neprekidno zurim u ekran i nalazim utjehu u pedantnom monologu tih brojeva, svaki broj mi kaže: dobro je. Devedeset osam, dobro je, devedeset devet, dobro je, devedeset osam, dobro je, devedeset sedam, devedeset šest, devedeset sedam, devedeset devet, devedeset pet, devedeset šest, devedeset četiri, devedeset pet, devedeset sedam… dobro je. Bole me oči. U potpunom smo mraku. Jedino svjetlo su moji sagovornici, plavi brojevi, i u rupici između dva zastora neko veselo žmirkavo svjetlo s one strane prozora.

Prijalo bi mi da odmorim oči na svjetlima koja nemaju nikakav oblik i nikakvo značenje.

Devedeset sedam.

Ogromni su, tri ogromna prozora, preko cijelog zida, poput ekrana u maloj sali bioskopa. Sklanjam zastore, vučem ih polako da ga ne probudim. Prizor je očaravajući, poražavajući. Toliko svjetla koje ne znači ništa. Grad svjetluca žuto, crveno, bijelo, plavo… plavo kao moji brojevi. Njegovi brojevi.

Devedeset osam. Dobro je.

Palim malu lampu iznad svog kreveta koji stoji netaknut otkad smo došli. Koristim samo stolicu.

Kreveti za majke u bolesničkim sobama besmisleni su koliko i lijepi pogledi.

Devedest šest.

Sjedam na noćni ormarić, dižem noge na stolić i smiješim se svom delinkventskom potezu dok zamišljam šta bi rekla glavna sestra da me sad vidi. Ona što je juče galamila na mene jer nosim svoju posteljinu. A ja na nju jer ne pere ruke prije nego ga ubode iglom.

Devedeset devet.

Opet gledam i opet vidim uvijek isto, uvijek prvo svoju staru ulicu. Tu sam smjela trčati samo od Muzičke škole na početku ulice, do STOP-a na skretanju za staro naselje. Ne znam stoji li i dalje taj STOP na tom ćošku, i trče li djeca samo do njega ili mogu da idu i tamo gdje ih mame ne vide sa prozora?

Devedeset četiri. Devedeset pet. Devedeset šest.

Ne smijem o tome misliti. O djeci koja trče. I mamama koje ih gledaju kroz prozor. Ja njega nikada nisam vidjela kroz prozor.

Devedeset pet. Dobro je.

Dobro je, i moram misliti na nešto drugo. Gledam desno, desno je jako zeleno svjetlo Moj market i njegova crvena kvačica. Ispred žmirka mnogo žutih farova ljutitih muževa koji zuje ukrug jer nema mjesta za parking. Ženice, usplahirene, kao da su i nabavka i gužva njihova lična krivica, istrčavaju ispred ulaza i ostavljaju svoje šofere da se pridruže na trotoaru ostalim ljutitim šoferima.

Devedeset sedam.

A unutra je lijepo, znam, svijetlo i šareno, i toplo. Uvijek prvo skrenem desno. Čak i ako samo trebam nešto što je lijevo, moram proći cijeli krug. Desno je margarin za kolače.

– Zvijezdin žuti (tako mu diktiram da piše na spisak, kad ne idem ja, a često ne idem). Piši kremfix, ne želatin, kremfix! Štaub šećer, to je šećer u prahu.

-Znam šta je štaub šećer… prevrće očima.

– I Mascarpone, skup je, ako ima jefitiniji onaj neki Ela, to uzmi, ako nema, kupi taj. I višnje Ledove.

– Koliko će izaći taj tvoj kolač, bolje da kupim gotov.

– Onda kupi!

– Dobro, aj’ dalje.

– Plazma mljevena. I integralni keks.

– Oboje?

– Da, oboje.

– Svašta.

– Ružno je samo sa plazmom, k'o blato, integralni ima mrvica i ne melje se, po originalnom receptu samo se izlomi, i onda imaš one fine gromuljice kad jedeš ne daviš se nego hrska…

– DOBRO! Integralni, dalje!

– Čekaj sad, margarin, keks, sir,… šlaaaag! Hulala. To je ono u malom tetrapaku, piše vrhnje za šlag.

– Znam, to je ono plavo.

– Nije plavo već rozo, piši naziv, ne komplikuj.

– Fino kažem da kupimo gotovo.

Devedeset pet. Devedeset šest. Devedeset sedam.

Bolje da pokušam da gledam lijevo. Ali tamo je škola. Tu ljutiti šoferi preuzimaju teške gitare i harmonike od svoje djece, a nešto niže niz ulicu, ruksake.

Ni to nije dobro. Moram misliti na nešto drugo.

Lijevo od škole svijetli tržni centar. Danas je sniženje 25%, poslali su mi poruku. Na mailing listi sam svih trgovina u gradu, volim da dobijam te poruke, osjećam se kao da mi je neko poslao razglednicu poštom, jer sad su i sms poruke postale ekskluzivna vrsta pažnje. Njima čestitaju rođendane i oni sa kojima se besplatno dopisuješ svaki dan, ali za rođendan se maksuz potroše na sms čestitku.

Devedeset osam.

Ili kada šalju sms milostinju za učešće u nekoj predsmrtnoj lutriji, za dijete koje moramo spasiti porukama. Bila sam jednom sa takvom mamom. I njenim djetetom. Za čiji život glasamo na kratki broj.

Sjedile smo zajedno, sve svoje dane i noći, na Institutu. I iako su kreveti za majke u bolesničkim sobama besmisleni koliko i lijepi pogledi, iz nekih drugih razloga, a ne besmislenosti, tu kreveta za majke zaista i nema. Samo plastične stolice, ili fotelje na razvlačenje, ako si dovoljno srećan da te zapadnu. Nedavno mi rekoše da su dobili krevete, opet je neko slao poruke. Najduže sam tu sjedila sedam dana.

Njegova majka i on, čekajući svoje poruke, tu su već mjesecima. Oko 3 ujutro, kad i najupornije sestre odustanu od redarstvovanja, ona se popne u krevetac pored svoje bebe, leži u fetus položaju i čeka da je rodi neko bogat.

Devedeset devet. Devedeset osam.

I meni se spava. Ali ne ovdje. Već u mom krevetu. U mojoj sobi. Znam da mogu odavde da vidim prozor naše sobe. Kao što iz te sobe mogu da vidim ovu bolnicu.

Onih jutara, kad imamo sreće da se probudimo u toj sobi, dignem roletne i znam da neko sa bolničkih prozora gleda u prozore onih koji su se to jutro probudili u svojoj kući i nemaju pojma da ih neko gleda i da im zavidi na onome čega uopšte nisu svjesni.

Na roletnama, na zavjesama,

na krevetu, na jastuku, na jorganu, na papučama,

na kupatilu, na wc šolji, na peškiru, na sapunu, na toploj vodi,

na toploj kafi, na doručku, na stoljnjaku, na vazni, na cvijeću,

na televizoru, na daljinskom upravljaču,

na fotelji, na stoliću,

na lampi…

Na svjetlu koje nema nikakav oblik i nikakvo značenje.

Osamdeset dva.

Autor: Majka sa posebnim potrebama

Koliko se puta desilo da ne možemo da se odreknemo neke stvari, da nam je žao da nešto bacimo ili damo drugome, jer je to poklon, draga uspomena, jer bi moglo da nam zatreba, jer, jer, jer… I tako se nađemo zatrpani gomilom bespotrebnih stvari koje samo premiještamo iz jednog ugla u drugi, iz kutije u kutiju i tako u beskonačnost.

Zatrpavanje kojekavim glupostima i skupljanje svega i svačega može da preraste u ozbiljan problem, takozvani hoarding. Iako je to ekstrem, većina ipak ulaže dosta energije u svakodnevna spremanja i reorganizovanja. To je shvatila i Japanka Mari Kondo. Ona je napisala knjigu o uređivanju vlastitog prostora i života i, ako je suditi po dva miliona prodatih primjeraka, ova tridesetjednogodišnja žena zaista zavrjeđuje titulu organizacijskog stručnjaka koju nosi.

Da bi vam bilo jasnije koliko je ovaj metod popularan, dovoljo je da kažemo da Mari ima i pratioce koji čine neku vrstu kulta, zvanog Preobraćeni. To su ljudi koji naprave slike prije i poslije “preobraćaja” i postavljaju ih na internetu.

A kako to izgleda i djeluje ovaj način organizovanja, poznatiji kao KonMari metod, saznajte od žene koju je Marina knjiga učinila drugačijom osobom.

“Iako o sebi volim misliti kao o minimalisti, moram da priznam da sam znala biti pravi sakupljač, jer mi je bilo isuviše teško da se odreknem stvari koje nose posebne uspomene. Čitajući Marinu ‘Iskru radosti’, otkrila sam sasvim drugačiji način gledanja na stvari, na svoj život, kao i razloge zašto sam se zatrpavala. Ali to nije bez razloga, jer sam zahvaljujući njoj promijenila i izgled svoje kuće i doživljaj svega oko sebe”, počela je priču Aleks. A put te drastične promjene saznajte u nastavku njene priče.

Razgovor s domom

“Kako je to moje preoblikovanje počelo? Mari je u svojoj knjizi objasnila kako svaki put kada uđe u kuću kaže: ‘Kući sam!’, kako bi izrazila zahvalnost prostoru u kojem živi. To je bio i moj prvi korak i, priznajem, osjećala sam se čudno. Međutim, vrlo brzo sam shvatila da vibracije mog glasa mijenjaju atmosferu oko mene i stvaraju dobro okruženje u kojem se osjećam dobrodošlo.

Sem razgovora sa svojim domom, Mari kaže da uvijek trebamo pokazivati zahvalnost svakom komadu odjeće koji skidamo sa sebe. Tako ona cipelama daje zahvalnost za težak posao koji su obavile tokom dana; odjeći se obraća s ljubavlju i pažljivo je kači ili mota govoreći: ‘Lijepo se odmorite’, a kada je stavlja u korpu za prljav veš nježno izgovori: ‘Hvala za sve što si učinila za mene danas’. Smiješno, zar ne? Ali očigledno djeluje.

Znamo da ovo vjerovatno zvuči čudno, ali prije nego odbacite ovu filozofiju – isprobajte je! Radi poput magije i u trenutku daje kući osjećaj doma i značenje svemu u njemu”, govori sa oduševljenjem Aleks.

Tišina za slušanje intuicije

“Nikada nisam mislila da je takvo što moguće, ali sređivanje je postalo sveta, mirna praksa, na neki način slična meditaciji putem koje se oslobađa sve što se mentalno ili emocionalno blokira. A ta praksa znači prije svega – tišinu”, dodaje Aleks.

Ona napominje, vođena savjetima metode, da raščišćavanje treba uvijek obavljati u tišini da bismo mogli da slušamo svoju intuiciju i obratimo pažnju na svoja osjećanja prema svakoj stvari, bez ikakvog ometanja.

Prije prelaska na posao, napravite mali obred paljenja mirisnih svijeća i pjevanja kratke pjesme ili izgovaranje nečeg poput molitve, kako biste uspostavili mirno i čisto stanje duha. Lijep je osjećaj reći: “Stvaram predivan prostor za sve svoje stvari koje mi donose radost i harmoniju.”

Odabir dodirom

Ipak, ono najzanimljivije u knjizi jeste način na koji treba da odaberemo stvari koje nam pripadaju i koje ostaju u kući. Njih moramo da osjetimo kao svoje i to kroz dodir i otkrivanje da li u nama bude “iskru radosti”.

Ukoliko osjetimo taj znak ljubavi i pažnje, ukoliko smo ispunjeni radošću dok držimo neku stvar, to znači da treba da je zadržimo. Ukoliko tog lijepog osjećaja nema ili je potrebno vrijeme da bismo ga prizvali, to znači da je došao trenutak da se zahvalimo na usluzi i stvar poklonimo ili bacimo.

Ne treba osjećati žaljenje ili tugu, već se samo sjetiti da nam je ta stvar već donijela svu sreću koju je mogla i da je sada vrijeme da u nekom drugom probudi varnice sreće.

Sve stvari koje ostaju uz nas treba da su na vidljivim mjestima, uredno organizovane, kako bismo ih lako mogli uočiti, uzeti i vratiti nazad. Sve treba da je dostupno i prepoznatljivo, stoga bilo kakve kutije u koje bismo samo gurali i bacali stvari treba da budu svedene na minimum.

Kategorisanje

Kada odlučite da sredite kuću, vrlo je važno na koji način ćete započeti. Umjesto najčešće taktike, koju bismo mogli nazvati “od sobe do sobe”, mnogo je bolje je da se krene prema kategoriji stvari. Dakle, sve stvari iste vrste prikupite na gomilu pa polako, od hrpe odjeće, knjiga, nakita ili kozmetike, odaberete prvu za razvrstavanje i raspoređivane pa prelazite na sljedeću kategoriju.

Možda je najlakše početi sa odjećom, jer su to stvari za koje smo najmanje emocionalno vezani – svu odjeću treba da stavimo na jednu veliku gomilu, organizujemo i uredno vratimo u ormare ili stavimo na gomilu koja će biti poklonjena.

Srećna odjeća

Sva odjeća treba biti tretirana sa brigom i zahvalnošću, a prilikom organizivanja treba da bude ostavljana ili odlagana sa poštovanjem. Mari smatra da je odjeća mnogo srećnija kada je uredno smotana, nego kada je okačimo da visi. Ukoliko vješamo odjeću, svaka stvar treba da bude okrenuta na istu stranu, uz malo prostora između i treba da slijedi pomalo asimetričnu liniju koja počinje dužim komadima odeće s lijeve strane i završava kraćim stvarima s desne strane ormara.

Odlučnost i ušteda

Raščišćavanje ima jedan sjajan sporedni efekat: donošenje odluka postaje daleko lakše. Ono nas nauči da postanemo pažljiviji kada treba da dodamo nove stvari svojoj maloj srećnoj kolekciji, ali učini i da postanemo izričitiji u životu zahvaljujući principu da pustimo stvari koje više nisu izvor zadovoljstva ili nemaju svrhu u našem životu. Ova dodatna snaga pomaže nam tamo gdje smo nekada nailazili na teškoću da kažemo: “Ne”, čini da nađemo načine da efikasno organizujemo svoje vrijeme, a na kraju i da uštedimo mnogo novca, koji bismo potrošili na stvari i događaje koji nas ne ispunjavaju.

Bliskost

“Jedini dio moje kuće koji je ostao neizmijenjen jesu police s knjigama, ali to je zato što mi je svaka knjiga koju sam dotakla probudila uzbuđnje i radosti. Ali, sem knjiga, moj dom je bez mnogo muke transformisan, a ja sam svaki dio tog procesa promjene obožavala”, ističe Aleks s osmijehom.

“Jednom kada sam počela da raščišćavam, prosto sam se navukla i sve što sada posjedujem budi jaka osjećanja i čini me srećnom, a ja zaista rijetko provodim vrijeme spremajući i čisteći”, dodaje ona napominjući da, iako je bilo emotivno reći zbogom mnogim stvarima, jednom kada je to učinila osjetila je nevjerovatno olakšanje i slobodu, kao da više nije vezana i preplavljena gomilom nepotrebnih predmeta, od kojih su neki budili loše uspomene i stvarali negativne vibracije. Tako se oslobodila emocionalnog tereta koji je čuvala u stvarima, a da nije ni bila svjesna da one energetski drže. Hoćete li i vi pokušati?

Iskre radosti

Ma kako čudno zvučalo, Aleks ističe da sada ima posebnu bliskost sa svojom odećom, baš kao i sa svim stvarima u kući i da je to ona najvažnija lekcija koju je naučila. “Možda je to samo moja mašta, ali sada, kada znam da pripada “odabranoj”, sva stara garderoba izgleda bolje i čini da se osjećam bolje. Odabrana je, posebna je, baš kao i ja i svaki put će biti ostavljena sa poštovanjem i obzirom”, riječi su s kojima Aleks završava svoju priču o KonMari metodi koja joj je promijenila život.

Jedna je još važna stvar u cijelom ovom procesu: nemojte pitati druge ljude za savjet. Treba da vjerujete svojoj intuiciji i dopustite sebi da odlučite šta nas čini srećnima. Sve ono što ne sija radošću, treba da proslijedite i dopustite da usreći nekog drugog. Probajte pa nam javite da li je imalo isti uticaj i na vas.

Ako kažem da sam doputovala kući, onda ću vjerojatno sama sebi lupiti dva-tri edukativna šamara i poslušno okrenuti i drugi obraz. Kuća je zgrada, kauč s kojega se iduća tri dana nećeš pomaknuti umotan u dekicu kao sarma, velika plazma s koje ćeš ta ista tri dana tako lijen i umotan po stoti puta gledati Kako sam upoznao vašu majku ili Teoriju velikog praska, bijeli radni stol jer je to skroz fashion i ina tehnologija i namještaj na određenom mjestu i na točno određenoj adresi. Dom nije to.

Dom je ono toplo, mekano, nježno i miriše na neku drugačiju ljubav i na neke davnije tragove djetinjstva koji su jedino tu još uvijek tako neobično opipljivi i stvarni.

Tamo gdje te još s ulice kad se vraćaš zapljusne jače nego val ispitnih rokova miris predjela, tri glavna jela i četiri deserta, bez obzira na to u koje doba dana, noći, tjedna ili godine dolaziš. Tamo gdje nije slučajno što je taman kad prekoračiš prag kolač baš prije minutu izvađen iz pećnice, a meso prije 20 sekundi skinuto s roštilja.

Tamo gdje onaj dan kad se vratiš, svi ostanu malo duže budni bez obzira na to što rade ujutro. Tamo gdje te dočeka čista posteljina koja miriše svježije nego Alpe, a ti znaš da se nije oprala i promijenila sama od sebe slučajno baš dan prije tvog povratka.

Tamo gdje te mačak budi u pola šest ujutro s prozora iako nemaš pojma kako se popeo na drugi kat, ali zna da si došla i da si dovoljno slaba i dovoljno luda da se ustaneš i serviraš mu preuranjeni doručak, a nakon toga mu složiš improvizirani krevetić na podu kraj svog i još ti triput mahne repom s namjerom da sklopite mali sporazum da ne kažeš mami gdje je nestalo ono već spomenuto meso s roštilja. Tamo gdje je vjerojatno jedino mjesto na svijetu na kojemu Božić još uvijek ima šanse bit Božić, s metrom snijega ili bez njega.

Tamo gdje ti, kada se vraćaš u Zagreb, spakiraju pola kruha „za prvu ruku“ iako imaš pekaru točno dvije minute puževog hoda od stana. Tamo gdje prije tvog povratka u Zagreb ispeku 15 šnicli mesa, tebi pošalju 10, a sebi ostave 5. Eto tako, da ne budeš gladna. Tamo gdje ti za Zagreb pošalju tri četvrtine kolača, a sebi ostave jednu. Eto tako, ako se zaželiš slatkog.

Tamo gdje je vjerojatno još jedino mjesto na svijetu na kojemu netko još uvijek brine oko toga što su ti gola leđa i što si u ekspediciju na hladnjak promarširala bosa. Tamo gdje te uvijek nagovaraju da presložiš raspored i nekim čarobnim organizacijskim sposobnostima koje nemaš (što iz godine u godinu potvrđuju tvoji jesenski rokovi) stvoriš bar još jedan slobodan dan koji isto tako nemaš jer ionako već imaš minusa u semestru više nego ECTS bodova u posljednje tri godine.

Tamo gdje uvijek kad odlaziš kažu: „Šta je već prošlo? K’o da te nije ni bilo.“

Tamo gdje, kako Balašević kaže: „Jedna je, shvaćaš, varoš u koju se vraćaš“, jer je jedina varoš u koju se uvijek možeš vratiti i koja te čeka vjernije nego Penelopa i baš nikad se ne ljuti što te, po njihovoj procjeni, nije bilo najmanje tri vječnosti i možda još malo duže. Tamo odakle odlaziš, ali se uvijek s vremena na vrijeme i vraćaš. Da provjeriš diše li još uvijek, je li još uvijek sve onako kako si ostavio.

Ne ni zbog zgrade ni zbog plazme ni zbog kauča. Nego zato što su tamo oni tvoji prvi prvi koji će trajati zauvijek i koji te dočekuju kao da si Sulejman Veličanstveni ili kraljica Elizabeta, a ne bijedni student koji je druga godina faksa i peta godina menze.

Tamo su ostale u zraku tvoje prve ljubavi, prvi smjehovi i prva razočaranja, klupa u parku na kojoj si s društvom pozdravljao svoja prva neprospavana jutra uz gitaru (i samo gitaru), škola u kojoj si naučio padeže, tablicu množenja i nepostojeći predmet prvih zaljubljivanja, školsko igralište s kojega si se toliko puta vratio krvavih koljena i čvrstog uvjerenja da s najboljim prijateljem više nikada nećeš progovoriti ni riječ, barem ne kroz idućih pola sata, skroz do nove igre skrivača i do novog razbijenog koljena.

Zato tamo prestaje kuća i počinje nešto toplo, mirisno, nešto mekše, prvo, drugačije i nježnije.

Tamo prestaje kuća i počinje dom.

Na Tv-u peva Šer.

U rerni nedeljni ručak, možda zagori, možda ne, to je danas muževa briga. Kucam na preseke.

Između igranja sa bebom, podoja, prostiranja veša, spremanja ručka za nju, padanja u trans od stanja u kupatilu i pičkaranja što komšinica lupa tepih, osmi po redu od jutros, i od udara stvara detonacije koje remete potreban mir. A nekad sam se satima baškarila za šankom kafića. Naručila bih espreso i pelinkovac u sred bela dana, jer inspiraciju uvek okida malo gorčine, bilo iz života ili čaše. Onda bih pisala o svemu što sam do tog kafića videla. Mogao je da me inspiriše i komšija na biciklu, i skupljač sena, i žena neprimereno odevena za podne, i ona koja je ušla u toalet kafića, obavila veliku nuždu pored wc šolje i otišla, i konobar koji je posle toga povraćao.

Sada bi pored mene mogli da se „poubijaju“, svi zajedno, i ništa.

Možda bih se malo žacnula, ljudski je, pomislila kako je sve otišlo dovraga i nastavila sa svojim mislima o tome koje igračke su dobre za ovaj uzrast, šta joj treba od odeće za jesen, hoće li mi konačno uplatiti porodiljsko pa da to mogu i da kupim, zašto nigde nema spanaća, koliko puta je kakila, kako će se ponašati u autosedištu do Sokobanje, hoćemo li morati da stajemo na sred autoputa i hoće li nam moja sisa pomoći. Takođe, razmišljam i o tome kako ću u četvrtak da pronađem i naružim prodavca šljiva na lokalnoj pijaci, jer mi je uvalio kisele. A lepo sam mu rekla: „Trebaju mi slatke za bebu, nemoj da se zezamo“. A on meni: „Slatke su ko med, nisu one od kojih se skupljaju usta“. Blago je reći da se skuplja celo lice u neki vakuum, a ne samo usta.

Razmišljam o tome kako me osim nje u ovim danima i mesecima malo šta pokreće i razdrmava, a što je u ravni apokalipse kada živiš od pisanja. Prelistam ja štampu, vidim ja da se Vučić i dalje igra valjano, da naziva ljude ološima, da drži privatni teatar, da su mu konferencije za novinare najbolji afrodizijak, da posle verovatno ljubi sebe u ogledalu, možda i po telu. Vidim da se i dalje ubijamo, silujemo, varamo, krademo. Vidim i da se Darabubamara navodno razvodi, i da Kaja Ostojić pokazuje dupe na nekim plažama, i da se svašta dešava u svetu starleta. Ali, me sve ovo ne pomera kao nekad. Ne na istim nivoima.

Sve se nekako suzilo.

Od ogromnog kruga koji je u svoj prečnik usisavao i bitno i nebitno, sada se u tom krugu nalazimo ona, muž i ja, i još dva, tri najbliža čoveka na koje mogu da se oslonim. To je krug ljubavi i podrške i izvan njega ostaju svi oni koji bi to mogli da poremete, koji nisu spremni da u njega unesu ljubav. Trudim se kao novopečena majka da izvan kruga ostavim sve one ljude koji su mi nekad tako vešto sisali krv, da to nisam ni primećivala dok ne bih uradila analizu, pa saznala da sam malokrvna. Izvan kruga ostaju sve gluposti, devijantnosti i njihovi promoteri. I oni zajedljivi, i licimerni, i oni koji mogu, a ne žele da mi pomognu. Oni koji vide da se raspadam od posla, al puštaju da se raspadam. Ni to me sad ne dotiče.

Jeste pre tri meseca, tada sam gorko plakala, htela sam i da se razvedem iako muž nije bio kriv (al je bio najbliže). Tada mi je moj dragi prijatelj, urednik jednih dnevnih novina rekao mudru stvar: „ Ko ti pruži pomoć, kažeš hvala, ko je ne pruži ti opet kaži hvala, ljubim ruke“. I to je to. Ovo sa krugom i njegovim otvaranjem i zatvaranjem je jako važno za svaku ženu koja je odnedavno postala majka.

Ona mora da iscrta taj neki zamišljeni krug oko sebe u kom će imati mir, razumevanje, podršku, ljubav, vreme za sebe, za sebe i bebu, za privikavanje, za prihvatanje svih promena koje su stigle.

U njemu nemaju šta da traže ljudi koji će joj uzimati potrebnu energiju i vreme, oni koji će joj deliti suvisle savete, postavljati glupa i uznemirujuća pitanja, oni koji je neće razumeti, koji će je trošiti i na bilo koji način odvlačiti pažnju u krivom smeru. Jer koga sa bebom zanima što se komšija i komšinica razvode, što je neko operisan, koliko mu je rak tela pojeo, zašto je neko dobio otkaz ili pobegao u Bosnu. Da je nasmeje, da je malo odmeni, da provoza bebu i pokloni joj tako 48 dragocenih minuta da opere kosu, odseče i nalakira nokte, raširi veš ili samo sedne uz vruću kafu i ćuti, to bi bilo sasvim dovoljno, to bi bila najbolja pomoć.

Promenila sam se. Žena se promeni kada rodi.

Moje oči više ne gledaju na isti način i ne vide stvari koje bi mi ranije privukle pažnju. Ne slušam i ne čujem kao pre. Sve što je ranije moglo da stigne do uva, sada je kilometrima udaljeno od njega. I ukus se promenio. Nekad bljutave stvari, sada su prilično slatke i obrnuto. I telo drugačije reaguje. Svaki dodir može biti troduplo bolniji i petoduplo nežniji, zavisi. Vreme ne teče na isti način, niti ga ja merim kao pre. Trideset slobodnih minuta sada curi kao nekad minut. I onda usplahirena kako da ga najbolje iskoristim, stignem negde na pola puta. I popila bih kafu, i raširila bih veš, i pročitala bih stranicu knjige, i otišla bih u šetnju, i sredila bih kosu, i oribala pod, i pogledala tri minuta omiljene serije.

Pre neki dan bili smo u prodavnici tepiha. Nikada ih nisam posebno volela, lakše mi je bilo da prebrišem go pod, ali sada imam puzajuću bebu i želim da joj omogućim da istražuje na kolenima i rukicama, uzduž i popreko. Prodavac me poznaje. To je onaj isti čovek koji mi je nekoliko puta menjao laminat (krsteći se), jer sam bila do bola neodlučna, jer sam želela da stvorim savršen prostor za sebe i muža. Tepih sam izabrala za 8 minuta, uključujući i plaćanje. Rekla sam mu zbunjenom: „Pakujte, pa da bežim negde da popijem kafu, kad sam već rezervisala babu na sat vremena!“.

Juče smo joj tražili haljinicu za krštenje. Obilazili smo prodavnice, gledali, zamišljali je u svakoj, otopili se držeći ih u ruci, uparivali trakice, čarapice, izabrali konačno, i bili presrećni zbog toga. U jednoj od njih videla sam sunčane naočare, lenonke, sada su aktuelne, snižene su, probam ih, lepo mi stoje, kaže muž daj da ti ih kupim, kažem nemoj, pa on ajde, pa ja nemoj i tako dok me nije ubedio. Stanem u red. Devojke preko ruku drže tone snižene garderobe, torbice, mokasine, drago im što će da se ponove.

Ja držim one lenonke i prebiram po glavi sledeće „imaš već dvoje sunčanih naočara, šta će ti ove. Ok, jeftine su, ali zar ti ne treba i korektor, i maskara, i ona krema za ekcem, i sad će krštenje, bolje kupi ešarpu za crkvu, i zašto uopšte da kupuješ bilo šta, ništa ti ne fali, nisi gola bosa, a oni bodići su baš lepi, i išli bi joj uz one helankice, i jao kako će biti slatka u tome“.

I napustim red.

Bio je previše dug za neodlučnu mamu. Čini mi se da sam za ovih devet meseci vaskrsnula na sebi svu onu garderobu od koje sam davno digla ruke i spakovala je za Crveni krst. Danas moja kuća liči na igraonicu, ponekad na mesto udara atomske bombe, a koliko sam se trudila da u nekim ranijim godinama od nje napravim kutak u kom se piše, umetnički diše, pod konac uredan i zategnut. Sada vlada haos. Zid je umazan brokolijem, isti onaj koji smo pažljivo krečili za njen dolazak, za dobrodošlicu. Stajemo na gumene patke. Češće se čuje kva kva od bilo kog drugog zvuka. I koliko god da briskam i klečim i čistim, sve jako brzo dođe u stanje posle zemljotresa.

Ali znate šta? Ovo je sada dom, a nekad je samo bio prostor za život, za prenoćište, za poneko retko druženje, za dumanje o smislu življenja. Sada ko god da ovde uđe na licu mesta može videti život, uzburkan među četiri zida.

Sklonila sam suvenire, izbacile tabure, fotelju, napravila prostor u kom ona treba da se oseća komotno i dobro i nesputano. Promenila sam se. Možda mi fali inspiracija, možda i nije vreme da o bilo čemu drugom pišem i pričam. Možda će ovo da traje. Možda nikad ne prestane. Ali, ono što osećam kao nikada do sada jeste neka čudna snaga i neverovatan osećaj slobode. One slobode da odem ako želim, kada god to poželim, da izbacim nepoželjne ljude iz svog kruga, da im kažem odjebite, ne zanimaju me vaše priče, da primim neke nove, vedre, nasmejane, da zaćutim kad mi se ćuti, da se ne pravdam, da radim šta želim.

Sada kada imam najvrednije u svojim rukama ne jurim za srećom, jer ona je tu. Mogu i do kraja sveta, mogu i do obližnje šume. Nema suludog traganja za smislom, pokušaja da ramovima za slike, bojom zidova, nameštajem ili lepo sređenim prostorom pronađem sklad u sebi. Jer ona, on i ja smo sklad. I sve dok budem radila stvari koje me čine zadovoljnom, i ona će biti zadovoljna.

O toj slobodi pričam. Pa čak i ako to podrazumeva radikalne promene i ostavljanje nekih ljudi i događaja van kruga.

Jer moj krug je moj svet, njen svet, iscrtan tako da nama u njemu bude dobro.