Nakon mnogo serija koje se beskonačno vuku i gube ritam, konačno se pojavila jedna koja potencijalno nadmašuje sve prethodne nastavke. Prošlog vikenda rezervisali smo vreme za bindžovanje i prepustili se The Diplomat, seriji koja drži pažnju od prve do poslednje sekunde.

Kate Wyler (Keri Russell), ambasadorka Sjedinjenih Država u Londonu, preživela je iranske projektile, klimave saveze i brak koji se teško može verodostojno opisati. Tri sezone pune globalnih kriza držale su nas prikovane za ekran, dok ovaj politički triler, nadamo se privremeno, zatvara poglavlje na Netflixu te ostavlja prazninu na našoj Next Watch listi. Ipak, imamo i dobre vesti: sličnu kombinaciju moći, ambicije i čeličnih živaca naći ćete i u ovih sedam naslova – pod drugim zastavama, ali sa istom hladnokrvnošću. Dok čekamo da Netflix potvrdi nastavak, donosimo vam pregled ostvarenja koja majstorski prikazuju delikatnu umetnost upravljanja krizama i spašavanja sveta.

House of Cards

Selekciju otvaramo političkom serijom nad serijama. Briljantnim prikazom moći, manipulacije i ambicije u samom srcu Vašingtona. House of Cards ostaje referenca u svom žanru, beskompromisna i uzbudljiva u svakom kadru. Frank Underwood, u interpretaciji Kevina Spaceyja, koristi političke igre kao oružje za ostvarenje svojih ciljeva, dok Claire Underwood sa savršenom hladnoćom (i bob frizurom) balansira između realne podrške i sopstvene moći. Ako još niste imali priliku da je pogledate, preporučujemo vam da to učinite što pre.

Scandal

Scandal donosi priču o Oliviji Pope, ženi koja zna kako da spase reputaciju, ali ne i sopstveni mir. Kerry Washington maestralno tumači lik stručnjakinje za krizne situacije, čiji tim čisti najprljavije tajne moćnika. Svaka epizoda donosi novu krizu, dok Olivia pokušava da zadrži kontrolu nad životom koji se neprestano raspada pod težinom istina koje skriva.

The Crown

Od Churchilla do Kate Middleton, The Crown oslikava raskošnu i emotivno nijansiranu hroniku šezdeset godina života britanske kraljevske porodice. Kroz protokole, ceremonije i neizgovorene dužnosti, serija istražuje teret odgovornosti i pritisak tradicije koje je decenijama, na prvom mestu, nosila kraljica Elizabeth II. Svaka sezona otkriva novu pukotinu u blistavom sjaju monarhije, dok su izvanredna gluma, scenografija i dijalozi učinili da ova Netflixova serija postane više od istorijske drame.

Designated Survivor

U trenu, svet se urušava, a običan čovek postaje predsednik. Designated Survivor prati Toma Kirkmana (Kiefer Sutherland), koji nakon atentata na Capitolu biva gurnut u epicentar američke politike. Bez iskustva, ali sa moralnim kompasom koji prkosi haosu, Kirman pokušava da povrati red u zemlji dok se suočava sa intrigama, izdajama i ličnim iskušenjima. Serija istražuje kako se lider umesto iz urođene ambicije, često rađa iz nužde.

Succession

Succession je portret savremene dinastije u svetu korporativne moći, gde su emocije valuta, a porodica ratno polje. Logan Roy i svaki član porodice, uključujući i one povezane brakom, vode beskrajnu borbu za kontrolu nad medijskim imperijumom. Serija je toliko slojevita da se može gledati više puta, tako da iznova otkrivate novi detalj ili motiv koji prethodno niste primetili. (Ne pitajte kako znamo, možda smo, a možda i nismo učestvovali u Reddit debati koja ide u prilog tome zašto je the eldest boy naš večno omiljeni lik.)

The Morning Show

The Morning Show vodi nas iza kulisa američke televizije, u svet blještavila, ega i istina koje se prećutkuju pred kamerama. Jennifer Aniston i Reese Witherspoon donose snažne i ranjive portrete žena koje se bore za svoj glas u industriji koju potresa #MeToo skandal. Između moralnih dilema i profesionalnog preživljavanja, serija postavlja pitanje: koliko istine publika zaista želi da čuje?

Bodyguard

Bodyguard kombinuje političku napetost i ličnu dramu u eksplozivnom britanskom trileru. Richard Madden igra ratnog veterana koji postaje telohranitelj kontroverzne ministarke. I dok ih dužnost spaja, sve ostalo ih razdvaja. Serija izuzetno gradi tenziju između poverenja i izdaje, prikazujući kako lojalnost može postati najopasnije oružje.

Izvor: elle.rs

Skandal ovaj, skandal onaj. To je sve što mi se čini da smo čuli ove godine koju komotno možemo nazvati “godina skandala”. 2024. je pomaknula granice. Od TikTok prijevara, preko lažne inkluzivnosti do povratka “cancelanih” influencera, beauty industrija nije prestajala servirati skandale epskih razmjera. Nismo imali ni trunke mira, makar moram priznati da sam pomno pratila rasplete događaja. U većini navrata bili su to zasluženi ishodi za, ako moram tako reći, glupa ponašanja, gdje se zaspitaš: “Imaju li ti ljudi zdrav razum?”. U današnjem svijetu, u kojem je hipersenzitivnost postala vrlina, u kojem postoji spektar atributa i “shameanje” drugih ni u kojem pogledu nije prihvaćeno (osim ako si netko koga smo kolektivno odabrali da ne volimo), zaista mi nije jasno kako misliš da će nešto proći ispod radara. Ili im to nije ni cilj?

Mikayla Nogueira i maskara koja (ne) čini čuda

Prvi udarac zadala je #LashGate drama, koja je Mikaylu Nogueiru stavila pod mikroskop. Jeffree Star službeno je izašao iz svog “seoskog” života u Wyomingu i odmah uskočio nazad u središte pažnje. Ove godine odlučio je igrati igru “protiv svih”, ponovno miješajući svoju skandaloznu prošlost s kontroverznim izjavama. Mikayla Nogueira, jedna od najpraćenijih beauty kreatorica, postala je glavna tema nakon što su pratitelji uvjereno zaključili da je koristila umjetne trepavice dok je hvalila L’Oréalovu Telescopic Lift maskaru. Jefree se tu uključio kao “razotkrivač laži” i opleo po Mikayli. Zasluženo, u ovom slučaju.

@jeffreestar @mikaylanogueira has officially been invited to the Star Yak Ranch Will she accept? #beauty #makeup #lorealparis ♬ original sound – Jeffree Star

Jeffree Star vs. cijeli internet

Još jedan skandal dogodio se tijekom gostovanja na podcastu “Bussin’ With The Boys” kada je iznio kontroverzno mišljenje o they/them zamjenicama koje su nastale jer je ljudima bilo dosadno: “The ‘they’ and ‘them’ pronouns. And all that extra s** that we added during the pandemic because everyone was so bored in their f****** houses.” Jefree nije stao na tome. Otišao je na još jedan podcast, ovaj put podcast “Cancelled” Tane Mongeau, i prozvao Jamesa Charlesa “predatorom”, taman kad se počelo činiti da su ljudi zaboravili njegov skandal s Coachelle (nismo zaboravili).

Kad inkluzivnost postane promašaj

Iako je beauty industrija posljednjih godina napravila značajne pomake prema inkluzivnosti, pojedini brendovi i dalje se suočavaju s kritikama zbog površnog pristupa raznolikosti i potrebama svojih potrošača. Youthforia je samo jedan od primjera.

U svibnju prošle godine, Gen Z beauty brend Youthforia lansirao je puder “Date Night” u nijansi 600, predstavljajući ga kao opciju za tamniju put. Međutim, proizvod je brzo izazvao negativne reakcije jer je nijansa više nalikovala crnoj boji za zidove nego podlozi prilagođenoj osobama s tamnijim tonovima kože. Beauty influencerica Golloria George, poznata po svom serijalu “The Darkest Shade”, testirala je puder i pokazala koliko je neupotrebljiv za stvarne korisnike. Kritike na račun brenda bile su žestoke, a osnivačica Fiona Co Chan priznala je pogrešku i ispričala se tek mjesecima nakon skandala.

@meghasinghx You all way too dramatic @golloria #youthforia #foundation #makeup ♬ original sound – Megha Singh

YSL Beauty našao se u sličnoj situaciji kada je Golloria testirala njihova “Make Me Blush” tekuća rumenila. Rumenila, reklamirana kao “univerzalna”, na tamnijoj koži izgledala su kredasto i neprirodno. Na web stranici brenda rumenila su predstavljena kao proizvodi koji odgovaraju svim tonovima kože. Problem je dodatno pojačao manjak raznolikosti među modelima koji su korišteni za ‘swatch’ fotografije. Golloria je prozvala i Rhode, ukazujući na isti problem da rumenila nisu prilagođena svakom tonu kože, ali je Hailey Bieber odmah reagirala i nazvala Golloriu te joj poslala dva nova rumenila. ‘Pretty and smart.’

Patrick Ta drama

Patrick Ta, poznati vizažist i vlasnik brenda koji nosi njegovo ime, našao se u središtu kontroverze kada ga je beauty influencerica Avonna Sunshine optužila da joj nije platio za obavljen rad. Sunshine, koja ima pola milijuna pratitelja, kritizirala je Patricka zbog nepravde. Patrick Ta ubrzo je reagirao isprikom na TikToku, no njegova reakcija naišla je na dodatne kritike jer su primjetili da je objavio više verzija videa, uključujući jednu s pokušajem „uplakanog“ nastupa. Međutim, influencerica je naknadno skrenula pozornost i na rasu i da je to utjecalo na neisplatu, što određeni dio njenih pratitelja nije dobro prihvatio, iako je studija iz 2023. godine pokazala da su afroamerički influenceri znatno manje plaćeni, iako potrošnja pripadnika te rase iznosi oko 9.4 milijardi dolara godišnje.

Ali da se vratim i na naše najdraže “neprijatelje”, Mikaylu i Jeffreeja, koji su zaratili i u slučaju novih Patrick Ta Major Dimension Eye Shadow Duo sjenila. Ovo se ne tiče izravno Patricka, makar su ova sjenila izazvala veliku pomutnju zbog vrtoglave cijene od 42 eura. Mikayla je usporedila njegova nova sjenila s e.l.f. jeftinijim dupeom, što je Jefree oštro osudio, pogotovo jer sumnja da Mikayla radi za e.l.f., jer je s njima radila kolekciju povodom vlastitog vjenčanja.

Zadnje što bih istaknula je Tarte “fail”. Privatni avion, egzotična destinacija i 30 influencera. Ovo nije scena iz reality showa, već Tarteova promotivna kampanja. U ovoj ekonomiji, mnogi su komentirali kako je brend “out of touch”. Danas, kada beauty industrija shvaća kako TikTok funkcionira, brendovi nemaju luksuz ignorirati promašaje koje je publika prepoznala. Svaki proizvod se secira do posljednjeg detalja, a pokušaj plasiranja neadekvatnih proizvoda ili lažnih recenzija u ovom okruženju samo pokazuje neznanje o tome koliko TikTok diktira pravila igre.

Izvor: buro247.hr

Živi za brata blizanca, koji boluje od paranoidne shizofrenije, i ide od sanatorija do sanatorija. Luđaci, tojest psihički bolesnici, u svim su tim amerikama, kao i kod nas, kao i kriminalci, ciljna skupina državne represije.

Na njima se vježba normalnost. Ali ni to nije sve: osim brata u ludnici, djeteta u grobu i žene s kojom se razišao, da jedno drugom u očima ne gledaju zajedničko mrtvo dijete, postoji još nešto, što mu je gore od svega prethodnog – mati je od njega i njegova brata kao najveću tajnu skrila tko im je otac.

Gledatelj se potpuno identificira s Dominickom, premda nema brata u ludnici ni dijete u grobu, i premda ima prilično čvrste pretpostavke o identitetu vlastitog oca. Međutim, njegove, gledateljeve, tajne, tuge i traume takve su da lako korespondiraju s nevoljama glavnog lika u seriji.

Svi ljudi, naime, izuzev onih koji su blagoslovljeni blaženom tupošću i neuživljenošću u vlastiti život, sačinjeni su od nekolicine ubilačkih, samouništavajućih pretpostavki, koje od njih čine idealne gledatelje “Istine o mom bratu”. Atmosfera ove šestodijelne HBO serije atmosfera je naših sepetarevačkih, novozagrebačkih, trešnjevačkih života.

Dva su elementa u seriji dovedena do savršenstva. Svaki detalj u priči, svaka mikroepizoda i životna situacija, izvedeni su savršeno vjerno i precizno.

Nije to naturalizam, verizam, realizam, nego je to do kraja izveden vivisekcijski eksperiment na svijesti gledatelja. U dramskoj seriji, u tragediji i u životu nije najvažnija cjelina fabule, jer mi i ne živimo fabule, nego živimo slike, situacije, mikroepizode, koje će, sve zajedno, jednom sačiniti naš život.

Taj će se život ticati drugih, a ne nas. Nas se on tiče dok god je tako izlomljen, fragmentiran, sveden na dnevne dramolete. U seriji “Istina o mom bratu” gotovo da je nevažna cjelina priče, jer je sva drama u detalju, u pojedinosti, u uosobljenoj gesti s kojom će se gledatelj identificirati, jer će u njoj prepoznati sebe, svoju gestu i svoj život.

Prvi element savršenstva je, dakle, u mikroepizodama. Drugi element je u glumcima. Mark Ruffalo igra obojicu braće, Dominicka i Thomasa, normalnog i ludog, molera i šizofreničara.

Jedan je izbezumljen, ispijen, pod užasnim unutarnjim pritiskom, potisnuto agresivan i autodestruktivan, drugi je usporen i podbuhao od lijekova, tužan, rascijepljen, pun deluzija, ranjen, progonjen, pretvoren u mučenika vjere.

Fizički se veoma razlikuju, ali sva je njihova razlika zasnovana na razlici u psihičkom i emocionalnom statusu, u pogledu na svijet. I to je, recimo, ono što je dosad neviđeno: bez velikog rada maskera, šminkera, kostimografa, snimatelja i montažera, Mark Ruffalo je odigrao blizance koji se razlikuju onako i onoliko koliko se razlikuju dvije strane dubokog kanjona.

Nešto su već pribilježili tabloidi: uloge je snimao jednu za drugom, pa je za jednu mršao deset kila, a za drugu se debljao petnaest. Ali to nutricionistički i dijetološki aspekt, koji je, vjerujte na riječ gledatelju, u ovom slučaju marginalan, irelevantan.

Ono što je doista važno i veliko, i što je, zapravo, začuđujuće, dogodilo se u glumcu, i u prostoru između njega i objektiva kamere. Razlika između “normalnog” i “ludog” ogromna je, a Ruffalo je uspio odigrati upravo tu ogromnost. Pritom, on se nije bavio tim što je ispravno, “normalno” ili “ludo”.

Neispravno je, i tragično, oboje. A ispravno je, možda, samo to što se braća međusobno osjećaju.

“Istina o mom bratu” odvija se početkom devedesetih, u eri Georgea W. Busha, iračke aneksije Kuvajta, i američkih napada na Irak. Taj je društveno-historijski kontekst prisutan gotovo u svakom trenutku priče, premda se nikad privatna povijest ne prepliće, ne opravdava i ne objašnjava društvenom poviješću. Istina, možda je jedna povijest samo metafora one druge, ali tako je uvijek, u knjigama, u filmovima, kao i u životu.

Dominick, “normalni” brat, uvjeren je, međutim, da je Thomasovo ludilo posljedica porodičnih okolnosti, zlostavljanja u djetinjstvu, ili tog što ga je on, jači i veći, iznevjerio ili izdao. Idealni krivac je, naravno, očuh. Njih dvojica nisu njegova “krv”, nije ih osjećao, nisu ga se ticali, pa je kriv i za Thomasovo ludilo, i za to što samom svojom pojavom zaklanja nevidljivog i zatajenog oca.

Zašto bi mater od sinova sakrivala tko im je otac? Jedan je to od onih provodnih, skoro i opsesivnih motiva koji će gledatelja voditi od početka do kraja. Autori serije, snimljene po romanu Wallyja Lamba, navode gledatelja na nekoliko mogućih odgovora, da bi na kraju svih krajeva Dominick došao do istine, i do odgovora koji je, na žalost, bio i najlogičniji.

Njoj se, međutim, taj odgovor činio toliko strašnim da nije mogla prihvatiti da sinovi ikad za njega saznaju. Iz Dominickove perspektive, iz perspektive sina, sve je prihvatljivije od toga da ne zna tko mu je otac. Gledatelj, koji nad ljudskim životima stoji kao nad antičkom tragedijom, može se identificirati i s majčinskom, i sa sinovljevskom perspektivom, ali serija “Istina o mom bratu” govori o procjepu koji postoji između različitih perspektiva. To je njezina stvarna tema, koja seriju čini politički izrazito angažiranom.

Priča je beznadna, kao što je beznadno svako istinsko ljudsko i obiteljsko stradanje. Scenaristi (redatelj serije Derek Cianfrance, Anya Epstein i sam pisac Wally Lamb) poštuju logiku beznađa, ne mijenjaju pravila igre, ne namještaju konačni rezultat, i to je ono što gledatelju istovremeno prija, što ga vuče da gleda i gleda, da ne odustaje, i što ga ubija u pojam, jer sluti jako loš kraj, onakav kakav nije dopustiv u američkim pričama i legendama, pa tek negdje pred kraj pristaje povinovati se imperativu sretnoga kraja.

Ali možda tad više i nije važno, jer su se sve loše stvari u životu već dogodile, pa će se onda u posljednjoj epizodi serije sve malo popraviti, pokrpiti, prekrečiti, da bi se zatim moglo reći da život ide dalje. A zapravo ne ide, jer života više nema.

Jedan od temeljnih motiva serije, ujedno i jedan od temeljnih motiva američke suvremene kulture i književnosti, još od “Staklenog zvona” Sylvie Plath i “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” Kena Keseya, djelovanje je represivnog sustava unutar psihijatrijskih ustanova.

Od ere elektrošokova i lobotomijskih kirurških zahvata u šezdesetim do današnjih dana, barem sa stanovišta pripovjedača, promijenila su se samo terapijska sredstva – struja i nož zamijenjeni su humanijom kemijom – ali je nasilje nad pacijentom zapravo ostalo isto. S tim da je u “Istini o mom bratu” nasilje dvostruko.

Društvena drama počinje kada Thomas, nasred javne knjižnice, vođen deluzijom proganjanja i vlastite proročke misije, nožem odsijeca sebi ruku. Time se, u biblijskom maniru i vjeri, žrtvuje za dobro svijeta, koji strada od djelovanja američkoga imperijalizma.

U bolnici bi da mu prišiju ruku, za što je potreban potpis brata staratelja. Dok ga bolničari drže, dok mu iz patrljka lije krv, brat moli brata da ništa ne potpisuje, nego da poštuje njegovu žrtvu.

Situacija je na svaki način zanimljiva: činjenica da Thomas s društvenog stanovišta nije normalan, te da je s medicinskog stanovišta bolestan i neuračunljiv, pa se njegovo viđenje stvarnosti razlikuje od viđenja stvarnosti ostatka čovječanstva, ništa ne mijenja na činjenici da je on, uvjeren da polaže žrtvu na oltaru vlastite vjere, sebi svjesno odsjekao ruku.

Ima li on pravo na svoju ruku, ili pravo na njegovu ruku imaju njegov brat i društvo koje polaže monopol na “normalnost”?

Nakon što je Dominick odbio potpisati, ostavivši svom nesretnom bratu njegovo pravo na šaku, obojica se suočavaju sa sustavom koji ne samo što definira opću “normalnost”, nego ima pravo na obje čovjekove šake. Vrijedi vidjeti što se zapravo dogodi.

Serija “Istina o mom bratu” nadilazi značaj televizijske sezone i jedne dramske serije u sezoni. Mark Ruffalo veliki je glumac, za ovog gledatelja jedan od najvećih.

Miljenko Jergović

Najpoznatija faca u seriji i glavni glumac Džejson Bejtman je sve navikao na dosadne tra-la-la komedije u kojima dobro pobeđuje zlo i svi na kraju igraju Moravac kolo i grle se. Izgleda da je morao da pređe petu deceniju da bi doživeo vrhunac svoje karijere u ulozi Martina Birda, finansijskog savetnika iz Čikaga koji ima “skladan” brak i dvoje divne dece.

Kada meksički narko bos u jednom trenutku uhvati Marijevog prijatelja i poslovnog partnera u prevari, naizgled prosečan, porodični čovek kojeg igra Bejtman moraće da bira između života i smrti svoje porodice. Marti se sa porodicom seli u Ozark gde počinje prljave radnje za svog narko šefa.

Međutim, nije se nadao da je Ozark skup bizarnih, jezivih i bolesnih ljudi koji su daleko opasniji od onih u Čikagu.

U trenutku kada Marti kroči na ovu šumovitu zemlju punu misterije i spletki, njegov život više nikada neće biti isti. Sve tajne koje je skrivao među četiri zida počeće da isplivavaju na površinu, a najdeblji kraj izvući će njegovi najbliži. Kada shvati da mu nad glavom stoji giljotina i da je do guše u đubretu, Marti će morati po njemu i da pliva kako bi spasao troje najdražih osoba.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by filmudžepu (@filmudzepu)

Serija “Ozark” se već nakon prve sezone izdvojila uz “Succession” i “The Crown” kao jedna od drama koje se gledaju na ivici stolice i zasluženo nose visoke ocene gledalaca. Ono što je možda preveliki zalogaj je poređenje sa “The Sopranos” ili “Breaking Bad”, iako u nekim momentima neodoljivo podseća na ova dva naslova.

Ipak, pravi fanovi “Ozarka” i pomenute dve serije uočiće razliku u kvalitetu, što nikako ne znači da Netflixova serija nema sav potreban materijal da je zavolite, a hoćete.

Prvih sedam od ukupno 14 novih epizoda je pušteno u etar, a očekuje se da će druga polovina biti krajem ove ili početkom sledeće godine. Do tada, imate po 10 epizoda u svakoj sezoni koje traju skoro sat vremena i svaka je priča za sebe.

Pregršt mladih i sjajnih glumaca (obratiti pažnju na Džuliju Garner koja igra lik Rut Lengmor), ali i ostale likove koji egzistiraju u zbijenom, natrpanom i uvrnutom Ozarku koji je svakog leta raj za milionere. Naravno, skidamo kapu Džejsonu Bejtmenu koji je učestvovao i kao režiser na nekoliko epizoda serije.

Netflix je sa “Ozarkom” stvari digao na višu lestvicu i napravio razliku između običnih vikend serija koje se gledaju i zaborave, i onih o kojima danima nakon gledanja pričate sa ukućanima i prijateljima. “Ozark” će vas mnogo puta uhvatiti kako se preispitujete, da li biste vi postupili kao Marti ili biste pobegli glavom bez obzira. Mada svi znamo da iz svoje kože ne može da se pobegne.

Preuzeto sa: noizz.rs

Znači. Nisam se upiškila.

U toj fabuli, svaku prosječnu inteligenciju uvrijedilo bi, ako ne već samo nazivanje tog teksta potresnim, onda zasigurno dirljivi vrhunac. Vrhunac je ipak premlak izraz za taj literarni vatromet – dakle, kulminacija te preduhovito pretragične roditeljske priče je kada požrtvovani glavni junak, jedna junačina, u tri izjutra, hitajući po dječiju flašicu, avaj, NAGAZI NA LEGO KOCKICU!

Znači. Jao.

Ooo da, pogrešno sam razumjela poruku! Jesam. Imam pravo, nažalost, da se zgražavam nad ovakvim opisima životnih tegoba, jer ne mogu da vjerujem da neko, (upotrijebiću tu stupidnu frazu dežurnih društvenih hroničara) “u današnje vrijeme”, sa ovoliko nesreće oko sebe, može na takav degradirajući način da koristi riječ životni problem, stres, borba…

Sramota brate!

Takođe, ne tvrdim, jer je zaboga toliko tuge oko nas, da treba da ugasimo sve teme koje se odnose na maaaale životne probleme ili na kakvu razonodu. Samo smatram da bi oni koji “obrađuju” životne teme i probleme, a posebno one koji se odnose na roditeljstvo i odgoj djece, trebali ne-pre-ki-dno imati na umu da je sve što im se dešava BLAGOSLOV i da nijednog momenta o tome ne razglabaju kao o problemima i zaprekama. To je jedan najobičniji, najljepši život na svijetu.
Prave od muve slona. Od dojenja dinosaurusa. Od grčića pakao. Od depresije metastazu na mozgu …

Sve sami SMAKOVI SVIJETA!

A u stvari…
“Miš je dobio grip,
pa je seo u džip,
… tra la la …
Sa moje tačke gledišta nije ti ništa.”

Biću toliko slobodna da sugerišem eventualno rješenje tog “problema”. Ne mislim na grčiće, nego na problem pravljenja problema GDJE GA NEMA.

Da mu prvo dam ime. Nek’ se zove, nek’ se zoveeee… preuveličavanje!

Za početak, predlažem da svaka osnovna ćelija društva, na čelu sa proizvođačem problema, redovno organizuje izlete… ne, ne, u stvari, da pristupimo tome sistematski, tj sistemski. Da svaka osnovnoškolska ustanova, u redovnu nastavu, uvede jednočasovne izlete do Pedijatrije. Da Vaša zdrava djeca, a možete i Vi, i pisci tih dramatičnih tekstova, da sjedite zajedno s njima… paaaa, u čekaonici, na primjer. Ne morate uuuopšte zalaziti u sobe, da Vaše krhko poimanje svijeta ne izlažete tolikom očiglednom bolu. Dovoljno je da sjedite u čekaonici i slušate krike.
Ovdje ću se zaustaviti…

…jer postoji gore i od toga.

Meni se nikada neće desiti da stanem na lego kocku jer moje dijete NEMA lego kocke.
Ni kamion. Ni loptu. Ni sanke.
Ni flomastere. Ni slikovnicu.
Niti će ikada imati. Ospice iz vrtića. Ni đačku knjižicu. Ni školsku torbu, ni pernicu, ni olovku, ni šiljalo, ni priredbu.
Nikada neće pasti i udariti se. Nikada neće dobiti ni 5 ni 1. Ni neopravdan čas. Nikada mi neće slagati. Ni zaboraviti patike za fizičko.
A ja nikada neću otići na roditeljski sastanak.

A ima gore i od toga.

Ne podcjenjujem ničije probleme. Naprotiv. I ja sam svojevremeno plakala zbog polomljenog nokta, zbog toga što mi je na rasprodaji druga žena otela haljinu koju sam, ah silno željela, a i zbog tih neopipljivih depresijica i umišljajčića u glavi kojima nisam znala uzrok.
Ne podcjenjujem te tegobe, iako sam ih stavila u deminutiv. Samo želim da znate da ste, zato što to osjećate, u stvari SREĆNI. Samo želim da znate da,… kada ste depresivni, anksiozni, ludi, a svjesni da je to bez opravdanog razloga, ili, razlog postoji, ali iskreno znate da nije dovoljan da bi se vi toliko raspadali,… da znate, ponovo ću reći, da ste srećni!

Jer samo srećni ljudi, čije su životne okolnosti normalne, dakle takođe srećne, samo ti ljudi mogu sebi priuštiti luksuz da imaju takve probleme i “ponašaju” se u skladu s njima. Da drame, histerišu, jauču. To rade samo zdravi, srećni ljudi.

Kada bi bilo moguće sprovesti surovi eksperiment nad ljudima, staviti majku u situaciju u kojoj život novorođenog djeteta (o)visi o njenoj prisebnosti, apsolutno sam sigurna da bi se ogromna većina tih majki, ako ne zbog zdravog razuma a ono zbog životinjskog instikta, borila za svoje dijete a ne nunala u postporođajnoj depresiji.
To je luksuzna bolest. LUKSUZ je moći “uživati” u raskoši emotivnih ispada koje ti dopušta i opravdava status babinjare.

Jer kad imaš PRAVI problem, nemaš vremena da ga konstatuješ, analiziraš, da zbog njega plačeš, žališ se, niti tražiš pomoć i spas u drugima, i liječiš se u njihovim zagrljajima.
Sam si sa svojom mukom, i nemaš vremena za tugu, za plakanje, za objašnjavanje, jer svaki ubogi dan, svake sekunde, moraš biti na visini nepravedno dodijeljenog ti zadatka.

Nemaš vremena da razmišljaš ni o toj nepravdi.

Nemaš vremena da spavaš, da jedeš, da dišeš.

Jer postoje bitnije stvari od tebe.

Bitniji ljudi od tebe.

A ti si njima sve.

Ti moraš sve.

Od tebe zavisi sve.

Od tebe, najslabije, najumornije, najtužnije, od tebe zavise svi ti ljudi koje toliko voliš. Ljudi mali, i ljudi veliki. Svi se samo za tebe drže. I znaš da će se sve raspasti ako pokažes zrno ljudskosti. Ne smiješ skretati pažnju na svoje slabosti, moraš se smiješiti, a ni to ti nije teško jer si iskreno srećna zato što ti je pružena prilika da u tim nakaradnim životnim okolnostima budeš jaka kada to više niko nije. I znaš da ne smiješ pokazivati na svoje podočnjake, nego ih moraš sakrivati, ne smiješ plakati pred onima kojima si ti slamka za koju se drže, ne smiješ pokazati suze. Imaš pametnija posla – moraš biti MAMA!!!

Teško je biti mama. I meni. I srećnijim mamama.

Ali, mame, dok god cmizdrite, dok god možete to sebi priuštiti, znajte da ste srećne!
Ne d'o Vam Bog ikada da saznate kako je ne smjeti plakati, nego morati biti dobro.

Ili prostije, ćut’, mol’ se Bogu ŽENSKA GLAVO!

Bojana Mutić (Glutenska princeza)

Izvor: Mama Klik