Baš kao što se ni mi ne možemo sjetiti gdje smo ostavili ključeve ili parkirali auto, ni one se često ne mogu sjetiti gdje su sakrile svoje lješnjake i žirove. S obzirom na to koliko ih „posade“, nije ni čudo. Ko bi vodio evidenciju o svemu?

Tužno je pomisliti na sav taj trud koji ulože, samo da kasnije ne bi pronašle poloviNu svoje špajze. No, ovo ima i neke benefite: zahvaljujući njihovom zaboravu, svake godine niknu milioni stabala širom svijeta.

U procesu (samo)razmnožavanja učestvuje i samo drveće. Steve Mould, britanski naučnik sa Sveučilišta u Oxfordu, objašnjava kako hrast svakih nekoliko (u prosjeku pet) godina odjednom proizvede i do deset puta više žirova nego prethodnih godina. Ova količina žirova premašuje kapacitete populacije vjeverica u okolici – na njihovo oduševljenje.

Premda je žirova nevjerojatno mnogo za vjeveričje standarde, one će se još žustrije baciti na posao, zatrpati sav višak i stvoriti zalihe. A to je upravo ono što hrast želi. Na pitanje zašto se ta hiperprodukcija žireva događa svakih nekoliko godina odjednom, umjesto da bude ravnomjerno raspoređeno kroz svaku godinu, Mould objašnjava kako bi u tom slučaju i populacija vjeverica, zajedno s njihovim predatorima, narasla da „popuni“ te kapacitete – ovako se prirodno reguliše populacija predatora dok se hrast nesmetano širi.

Zasluge za širenje sjemena i plodova mogu se pripisati i pticama, no vjeverice definitivno dobivaju zlatnu medalju. Svake jeseni upadnu u manijakalnu fazu spremanja zaliha i zakopavaju lješnjake, žirove i orašaste plodove u krugu svojih nastambi, tamo gdje procijene da ih mraz neće uništiti.

Ponekad u potrazi za idealnom lokacijom odu mnogo dalje od svoje kućice, zbog čega zakopane lješnjake možete pronaći svuda.

A koliko su lukave i pametne, govori nam ovaj podatak: u strahu da ih netko posmatra (npr. predator ili konkurencija), ponekad će odglumiti da skrivaju lješnjak. Iskopat će rupu i odglumiti da zakopavaju lješnjak, a zapravo će ga ugurati u usta i potražiti sigurniju lokaciju.

Šteta što će ju kasnije vjerojatno zaboraviti. Naučnici procjenjuju kako u najboljem slučaju vjeverica pronađe samo dvije trećine zakopanih lješnjaka, od čega su dio tuđi lješnjaci. A ostatak?

Većina zaboravljenih i izgubljenih lješnjaka ili žirova izrast će u drveće čime vjeverice postaju mali junaci sadnje drveća – pa makar toga ne bile svjesne…