gotovo razarajuće i iscrpljujuće inspirativna

Da ponekad poželim,

Da su naša tijela, jedno, da rastemo kao visibaba u proljeće,

Da ti budem ono što je sunce kiši, ono što je zvijezda svemiru.

Ne znam kako si poslije svega zaboravio,

da su nam zvijezde bile tako blizu

sa tvog balkona i da smo za korak bili bliže raju

dok smo gorili u zajedničkom paklu

Mirisao si na ljubav, i oživljavao sve trulo u meni,

dok si odlazio,

osjećala sam mir, a nedostaju mi tvoja ludila.

Nedostaje  mi mekoća tvojih prstiju,

i sva nježnost ovog svijeta

koja ti se sakrila u osmijehu, u duši,

u srcu

Zašto si me ostavio na kiši?

Znaš da ja tebe ne bih

Znaš da bih došla

U zoru

U ponoć

U doba i nedoba

Znaš li da si u meni ostavio oluju, kišu, snijeg

I još gomilu prirodnih nepogoda?

Zavoljela sam ti dušu,

Iako je tvoja umorna, dotrajala i prilično

tjeskobna za suživot,

Boli me vrijeme poslije tvog

gromoglasnog smijeha,

ponekad na promjenu vremena

a ponekad,

iznenada neprijateljski mi se potkrade

uspomena iz doba, kad sam ti bila bliža

nego iko tvoj

Kad sam ti osjećala puls, i znala da sam tvoja

Kad nam se pogledi sudare i čitamo misli

Ti meni, ja tebi

Kako je i kada nestalo sve?

Potonuo si u meni,

kao knjiga iscjepanih stranica na dno,

neistraženo i tamno.

Nisi mi rekao odlazim,

Valjda nisi imao snage da me povrijediš,

a nasmijala sam te toliko puta,

Znao si sve,

pisala sam ti pjesme, radovala ti se

Plakala sam zbog tebe

Bili smo stranci u noći,

Bili smo ništa,

Bili smo sve.

I da li si stvarno mislio, da ću poslije svega

doći, plakati, ljubiti tvoju sjenu

koja nestaje kao magla u najtamnijoj noći,

Reci mi,

Da li si se nadao da ću doći?

Jesam li ti svraćala u snove?

Vjeruj mi,

Ponekad si mi bio potreban samo ti,

Da oživim,

Da dišem,

Da se smijem,

Znao si to,

I nisi se osvrnuo,

Neću ni ja,

Neću, jer si me naučio

Da ljubav ponekad nije dovoljna.

Promijenila sam parfem koji si volio,

ali dušu ne znam

I hvala ti na tome

Zauvijek ćeš mi nedostajati

Tu negdje

U vrtlogu duše…

Autor:Banjac Milica

Ivan se meškoljio iza mene, ali je još spavao.  I on je imao naporan tjedan iza sebe.

Volim subote. Oduvijek.

Ustala sam tiho da tišina traje što duže i da si čujem misli, skuhala kavu i izašla na balkon. Prošlo je hvala Bogu ono teško vrijeme kad sam bježala od svojih misli i kad bi me poklapale kao gromada ispod koje nema šanse da prodišem. Između kuća sam gledala u more, baš kao i svako jutro.

Djeca se sad inače spremaju duže od mene. Pola sata su u kupatilu dok ja samo sjedim, pijem kavu i promatram još jednu nijansu jutarnje boje mora.

„Ja ne znam zašto se ti toliko ranije digneš, a samo sidiš i piješ kavu? Stvarno si čudna.“, rekla je jednom mlađa kćer dok je užurbano letjela na relaciji soba-kupatilo-kuhinja i tako u krug. „Triba mi mir.“, odgovorila sam joj, iako mislim da nije ni registrirala odgovor.

Trenutno su u fazi gdje prvenstveno misle na sebe i gdje su zaokupljene sobom. I neka su. Tako i treba biti. Čujemo jedni druge koliko je potrebno i njegujemo povezanost.

Tu subotu me nitko nije pitao zašto samo „sidim i pijem kavu“.

Nakon kave sam se sjetila da je jutros baš subota kad su oni, ne znam ni kako ih nazvati jer se bojim da ću uvrijediti svakog po čijem ih imenu nazovem, najavili da će klečati pred zgradom Gradske uprave. Majko moja. Da klečati.

Na samu pomisao na njih uzrujam se. Kako li se ono nazivaju, nekakvi vitezovi? Da su vitezovi, ne bi barem kušine koristili za svoja viteška koljena. Klečali bi na tvrdom betonu i ništa ih ne bi boljelo. Barem to, ali ni to, ništa od toga i ne znam iskreno bi li im se smijala ili bih plakala od straha kad ih vidim.

„Ma to je šačica luđaka, tko se uopće obazire na njih.“, komentirao je Ivan kad smo naletjeli na njihovu sliku. „Nisu normalni, a čujem i da su ubacili nekakve plaćenike.“

„A valjda je tako, zbilja ne znam tko bi od ljudi koje ja poznajem stao na njihovu stranu.“, odgovorila sam mu. „Stvarno luđaci.“

No nije ih ugodno gledati ni uživo, a ni na vijestima kako s vremenom zauzimaju gotovo cijeli Trg bana Josipa Jelačića i trgove diljem zemlje. Pa tko su ti likovi? Inače, odavno pazim koga ću nazvati čovjekom, a koga ne. Tko su oni?

Istu tu subotu i žene su najavile kontra prosvjed pa sam nazvala Martu i predložila joj da odemo, da im stanemo nasuprot, da vide da ćemo se i dalje oblačiti kako želimo, misliti što želimo i raditi što želimo i da ćemo tako odgajati svoje kćeri, no Marta je bila u svojim subotnjim obavezama i to obično za sve i svakog osim za sebe.

„Ti stvarno moraš malo stati i odmoriti se. Ne možeš svima konstantno ugađati. Misli i na sebe.“, znala sam joj tu i tamo spomenuti.

„A, Ive moja, kad ne uspijem. Ne mogu. Niko ništa ne razumi i svima sam kriva za sve. Idem ča, moram žurit. Čujemo se posli.“, odgovorila je.

Aj dobro, skoro da nam molitelji ni ne trebaju. Možda da ih nekako nagovorimo da se počnu moliti za nas žene koje moramo raditi dva posla ili jedan kao da su tri da bi namirile sebi i djeci sve što nam treba i koje se dnevno borimo i izborimo sa 150 stvari, možda da se počnu moliti da imamo plaće s kojima bi živjele dostojanstveno, možda….., a  možda i ne. U se i u svoje kljuse. Najsigurnija poslovica od svih.

Ivan se ustao, djeca još ne.

„Ti si sebi bit će već organizirala subotu?“, pitao je i poljubio me lagano u rame.

„Ma znaš da sam mislila ići na ovaj kontra prosvjed, al’ Marta ne može, Silvija radi, Iva je na putu, ne znam, ne da mi se samoj.“, odgovorila sam.

„Ne znam, ako ti se ide, idi bez njih. Ja idem lagano otraga u maslinik. Danas ja pečem, a ti se opusti i poslije samo neku salatu smisli, please. One nek’ spavaju.“

„Može, doći ću ti se javiti ako odem.“, odgovorila sam i zavukla se bome natrag u krevet. S knjigom.

Nakon nekih sat vremena pospremila sam već tjedni krš i lom po kući, oprala robu, pričala s djecom, prošlo je lagano i par sati…. Zazvonio je telefon. Marta.

„Bolje da nismo išli na taj kontra prosvjed! Sve sami luđaci!“, rekla mi je glasno i kroz polu smijeh.

„Ma kako misliš? Pa pogledala sam baš slike i znamo sve te žene, normalne su, ok su. Zašto to govoriš?“, pitala sam je.

„Ma pogledaj malo šta je ovaj objavija na svom profilu. Kakav lik!“, govorila je i dalje vidno uzrujana i poslala mi sliku.

Pogledala sam i sliku pa sam i ja isto reagirala: „Pa ne mogu virovati! Nit’ je vrime nit’ misto za to.“, odgovorila sam joj razočarana.

Slika je prikazivala skupinu žena na Poljani s transparentima, a ispred njih je bila ruka lokalnog novinara koji drži mobitel eksplicitnog homoseksualnog klečećeg pornografskog sadržaja s tekstom ispod:

„Ovo smo mogli biti mi da nisi odlučio klečati na trgu.“ Fuj, bljak, iskreno, prvo sam pomislila, a totalno sam inače „gay-friendly“ i držim se striktno stava što god netko voli, nek’ izvoli, a nikome drugom ne čini zlo.

Ljubav je u svakom obliku uvijek bolja i poželjnija od mržnje, uvijek. Ali, heeeeej, je l ima neka druga parada za to?

Je l moraš to nalijepiti na sliku žena? Moraš li ovim luđacima dati još jedan razlog da žene koje im kontra prosvjeduju smatraju nemoralnima i kakvima već ne, a oni se jadni, „vitezovi s kušinićima ispod kolina“ nisu ni sjetili moliti za tvoju čednost, na tebe nisu ni mislili, ma niti te spomenuli.

Bit će zato loviš svojih 5 minuta slave. Uf, uf, uf. Što reći?! Ni dalje nisu promijenili litanije. Ni dalje ne mole za ičiju čednost osim žensku! Pobojalo bi se onda puno i ovih unutarnjih. Koliko li se samo oni u biti boje žena. I tužno, i jadno, i puno toga u jednom. Još kad sam vidjela dva poznata lica među tim klečavcima…Pa kako?

Zar nije Ivan rekao da su to neki uvezeni plaćenici? Nije valjda da među nama u našem gradu ima ljudi koji ih podržavaju? Pa ne bi valjda. Kad bolje razmislim, tako je pak sve počelo u Iranu.

Ni one prije nisu morale nositi marame, a pogledaj što im se sad događa. A nek’ ide sve lipo u pm. Baš sam se uzrujala, a i znatiželja je proradila. Tko su oni? Koga se moramo čuvati?

Otvorila sam potom portal koji je prvi objavio vijest i krenula čitati komentare. Nešto like-ova, nešto za nešto protiv, al’ ovi za ništa jasno i glasno. Iskočio je jedan s podužim postom, litanijom i molitvom, kliknem na njegov profil kad tamo stoji objava jednog bivšeg gradskog dužnosnika koji nešto priča kako je ružno „osuđivati bilo kakvu molitvu jer su tako i majke 90-ih molile pred kasarnama“.

Like-ova je bilo na desetke, muškaraca i žena, odobravanja trenutne situacije, ali sve pod nekom krinkom. I svi iz našeg grada. Možda su te žene mirne jer ako ovima molitva uspije, zadržat će više takvih muževa. Ne znam. O čemu se radi?

Da bar želim da mi to objasnite! Al’ ne želim. Samo sam se naježila. Zar netko uzima i uspoređuje čistu majčinu ljubav i molitvu za povratak sinova s ovim današnjim likovima? Zar stvarno? Pa to je čista manipulacija vjerom i dobrom molitvom. Jer nisu sve dobre. Ne mogu biti.

I tada sam shvatila. Pročitala članak i o Poljskoj, pogledala reportažu s Provjerenog i prepala se. Marta i ja ionako uvijek govorimo da je Facebook odlična platforma za otkrivanje nepostavljenih dijagnoza, i različitih svjetova, i upućivanja na povećani oprez da se zadržiš u svom malom krugu i da na njega paziš, da ne puštaš nikad više neljude unutra….jer kolika je količina nevolje potrebna da naučiš zauvijek? Dostatna, rekla bih ja.

Ivan je ušao u wc, oprao ruke, a ja sam ga samo jako zagrlila s leđa.

„Što si radila?“, pitao je i primio me za ruke.

„Ma ništa, pričala s Martom i pročitala sva jutarnja događanja u gradu. Ne da mi se to niti ponavljati. Stvarno nisu normalni.“, površno sam mu objasnila.

„Pa što se uopće čudiš. Koliko je pametnih ljudi otišlo, toliko je i suludih ostalo. Ne živciram se ja više oko toga. Živim i ne diram se ni u koga i nek’ se nitko u mene i moje ne dira. A tebe volim. Kao i obično.“, nasmijao se i poljubio me.

„Ajde zovni dicu, idem ja naložiti vatru pa ćemo ručati. Posli možemo do Marte i Zvone ako ti se bude dalo. Moram pomoći Zvoni oko namještaja.“

Zvone je napokon našao bolje plaćeni posao pa su preuređivali stan iz temelja.

„Možemo, da.“

Nemoguće je da ima više psihopata od ljudi. Ne želim u to vjerovati. Nikad.

Negdje u prikrajku misli mi je izronilo u tom trenu Dariovo lice, ali je nestalo kroz tri sekunde. Blijede sva sjećanja, uspomena više nema, ne mogu ih naći. Kao da ti maleni ključić padne u duboki mulj, a ti ga rukom uzaludno prebireš i tražiš.

Nema ga. Izblijedilo je sve. Samo Ivanovo lice vidim. Jasno je. Od dobrog i pametnog čovjeka nema ništa ljepše. Naučila sam raspoznavati ljude od ovih drugih.

Baš evo, prije neki dan, viknula je jedna žena u Saboru da je nekima i bolje da ne pokazuju svoje pravo lice ili da se ne pokazuju u svom Šibeniku nakon svega što izgovore gore dok zastupaju svoje istomišljenike: „Vama će, gospodine, trebati uskoro i škartoc na glavi da bi se uopće pojavili dolje u svom gradu nakon svih ovih uvreda i nebuloza koje izgovorite! Pravi pravcati škartoc!“ Dobro mu je i rekla! Samo što takvima neće doći da ga sami stave na glavu, takvi će se samo okrenuti kako vitar puše i samo sebi za potribu.

No neka oni pričaju jer do onih koji dublje razmišljaju to ionako ne dopire. I ne znam više jesu li došla neka teška i nikad viđena vremena. Uvijek je bilo takvih, i uvijek je bilo sto ljudi i sto ćudi, al’ i onih drugih.

Samo su drukčija vremena, i rat je blizu, a i toga je nažalost uvijek bilo i bit će. Dok je ljudi, i dok je ovih drugih, jer „stalna na tom svijetu samo mijena jest“.

I zato čuvaj svoj „mali krug velikih ljudi“ pa će se i ti mali krugovi pretvoriti u velike, a u blato ne gazi, osim ako nije za glavu sačuvati. Čuvaj i svoj mir i dušu i djecu, i pobrini se za što više subota uz meškoljenje bez budilica, i morski pogled između kuća.

Nataša Gašperov

Kome je uopšte važno da li si srećan.

Srećan čovek je opasan čovek, on gleda sebe, živi za sebe, raduje se životu i tako diže svoju vibraciju koja ga čini nedostupnim onome što gmiže i ne živi. Budi srećan dok si živ, a živi dok ne umreš od muke i obavezno se pridržavaj uputstava za lakši mravlji život.

A kada smo kod mrava, onih sićušnih koje čovek lako pregazi iz nehata, oni delaju po instinktu u borbi za opstanak. Po čijem to uputstvu čovek treba da dela kada zanemari svoj najveci dar – instinkt?

Pitamo li se uopšte šta je sve ljudski dar, sta nam je urodjeno, za šta smo sve sposobni, a što su nam oduzeli još na rodjenju usadjujući nam razna uverenja. Pitamo li se koliko je blizu granica do koje ćemo nositi ime ČOVEK, koje se sve više gubi u mravljoj većini.

Čoveče, pokušaj da osetiš, uključi sve svoje urodjene resurse, snagom uma dodji do duše! Ne dozvoli da u borbi za ljudsko u tebi pobedi mutant mrava čiju formu polako dobijaš!

Napregni um kako bi pre svega osetio svoju mutantsku transformaciju!

Koliko si odmakao od iskonskog u sebi!?

Pobedi strah ljubavlju, jer to je preduslov za početak borbe protiv ove mutantske pošasti.

Jako je teško, ali je tako ljudski.

Rasbarušena i suha kosa? Kokosovo ulje.
Nemate kremu za brijanje? Kokosovo ulje.
Suha koža? Kokosovo ulje.
Smetnje sa probavom? Kokosovo ulje.
Dijeta? Kokosovo ulje.
Zdrava hrana? Kokosovo ulje.
Zaštita od sunca? Kokosovo ulje.
Smetnje u braku? Kokosovo ulje.
Vara vas momak/djevojka? Kokosovo ulje.
Trebate kredit? Kokosovo ulje.

Bio je to znak da se zaista moram posvetiti tekstu kojem sam malo prije no što sam pročitala ovaj post već dala naslov (ovaj koji vidite). Bio je to kao onaj znak pored puta. Jer, zaista jesam u to vrijeme intenzivno razmišljala o tom kokosovom ulju i za šta je sve ono dobro. Što bi se reklo – i sama nedavno postadoh žrtva reklame. Al neka, ne žalim.

O famoznom ulju od kokosa mislim da danas nema čovjeka koji nije čuo. Baš kako FB prijatelj kaže, dobro je za sve. Eto kakvi smo ti mi ljudi, kad prerastemo ljekovita svojstva rasola, surutke, čuvarkuće, makadamije, argana ili aloje vere unezvjereno tražimo nešto novo, nešto ljekovito, nešto što će da nas riješi svakog estetskog i sličnog zla. Nešto što možeš i da namažeš na hljeb i na njemu ispečeš jaje, a vala i da istovremeno podmladiš kosu i riješiš se zanoktica. I neka.

To je, prosto, u ljudskoj prirodi – da vjeruje u neko čudo, neko čudotvorno dejstvo, pa ako to nije baba s kašikama ili Milan Tarot onda nek je bar neka biljka koja je i juče bila tu, samo je čekala da dođe na red. Svoj red u ljudskom poretku dobrih odluka i dobrih stvari kojim ćemo pričiniti svako dobro vlastitom postojanju.

Tako i ulje od kokosa; u posljednje vrijeme nam je potrebnije od vazduha i hljeba, prvi je zagađen, drugi goji. Kokosovo ulje ima samo dobre strane – mažeš njime sve živo, sve će ti se preporoditi i procvjetaćeš. Nema toga što jedan prsohvat ulja od kokosa riješiti neće. I neka.

Kupila sam ga i ja, što da ne?! Očekujem uskoro da imam vidno manje od postojećih 38 godina i da mi kosa prestane biti tanka. I da više nemam milion sitnih ožiljaka po cijelom tijelu, već da imam kožu bebe. Pa da, i dijete ću mazati, ljeto i jeste, a pročitala sam da je kokosovo ulje bolje od svakog sredstva koje inače koristim kao zaštitu od sunca. Mama? Mama je već odvadila u kutijicu da ima za pete, ruke i laktove. Odvadiću i drugima koji žele.

Jel u redu da budem pokondireni klon, još samo jedan konzument u nizu, još jedan pokusni kunić, još jedna osoba od glave do pete namazana kokosovim uljem? Jeste, ako mi se ćefne i ako imam vremena i strpljenja da na sebi testiram još jedan spasonosan produkt savremnog doba. Ne bih da vrijeđam, al ovo ulje od kokosa ti je kao sveta knjiga, samo maži i uz, doduše, koju molitvu makar sebi u bradu ima da vaskrsneš u potpuno novo, aman mitsko biće, vanvremenske ljepote i zdravlja. I neka.

I neka isključivo i samo zbog toga što za koju marku nije loše ubijediti sebe da doživljavaš neku renesansu. Da su ti kosa i koža ljepše, da ti crijeva bolje rade, a zubi ti ponovo skoro mliječni. Al svaka sveta knjiga, pa i ova koja propisuje ulje od kokosa za sve i svašta, treba valjda da podmaže i dušu. I da spriječi da se smrtno razočaraš, da se osjetiš izdano. I prevareno. I klonirano.

A koliko tog ulja od kokosa ide za na dušu?

E, tu ti ja shvatim da je to ulje od kokosa samo još jedan od pokušaja u nizu da sebe sačuvamo od onoga što je neminovno – da se mijenjamo, da postajemo stariji, da to ne treba da znači da smo ružniji ili gluplji, da želimo da zajebemo vrijeme i da želimo da umremo bez ijedne bore, sa grivom na glavi i podmazanim unutrašnjim organima, da bježimo od toga da se mijenja sve oko nas, ali i mnogo toga u nama.

I da možemo da podmazujemo mnogo toga vanka, al’ džaba sve ako nismo njegovali ono najvažnije – ono što jedino ne možemo namazati kokosovim uljem i jedino koje ga i ne treba.

Sebe, negdje unutra, negdje u nekoj dubini koja je zapravo tu na površini, samo smo zaboravili na tu sebe, na onu kojoj ne treba neki egzotični orah koji će izgladiti nabore i zategnuti otromboljeno.

Jer, šta si ako iznutra nemaš neku boru, neku neravninu i neki ožiljak? Šta si ako si sve to oduvijek mazao ne znam čime samo da bude što manje vidljivo? Šta si ako si spolja besprijekoran, a negdje tamo unutra samog sebe truo, pokvaren ili neadekvatno njegovan ili liječen?

Čovjek bez onog dijela sebe koji se ne vidi kad te neko presretne na ulici ili u liftu, koji ne obnavlja i ne liječi nijedna aronija ili ćurokot, je uzalud potrošio novac na sve te pomade, jer uzalud ne znam čime mažeš spolja, ako ne obnavljaš kako treba iznutra.

A ja, nastavljam li da koristim ulje od kokosa? Nastavljam, al istovremeno stavljam neke nevidljive ljekovite obloge, volim, radujem se i ne trudim se baš previše da ne ostarim, spolja. Šta mogu, kad mi je važnije da mi je duša mlada. I čista, sa borama i ožiljcima.

Možda će vrijeme trenutno stati,
Možda ga umor pri tome prati,
A možda i ono zaželi jako,
Da prošlost svoju zagrli žarko.

Možda i skupa sjednemo tada,
I vratimo priču tih prošlih dana,
A možda me samo dotakne
malo,
A meni je dosta, meni je pravo.

Duša mi tada neće da pati,
Jer imam nešto, čim vrijedi stati,
Ta davna jutra vremena moga,
Mnogo su jaka, ne stide se bola.

Jednoga dana ćete upoznati ljubav koja se oseća tako sigurnom, kao da su napravljeni od iste zvijezde, kao da su oni oduvijek bili dio vas, za koju znam da se ponekad čini skoro nemogućom, jer upravo sada gledam gore u beskonačnu galaksiju na nebu obasjanom mesečinom, ali obećavam, tamo je.

Jednog dana ćete sresti nekoga ko vidi svaki centimetar vašeg bića – dušu, srce, tijelo – i priđe malo bliže da kaže: „Želim više“.

Jednog dana ćete sresti nekoga ko razumije svaki vaš sloj. Nekog ko će polako razmrsiti ove slojeve sa vama vašim tempom, jer ćete jednog dana sresti nekoga ko zna da u ljubavi nema žurbe. Ta ljubav je spora, ljubav je strpljiva.

Jednog dana, neko će voljeti stvari o vama o kojima nikada niste ni razmišljali.

Jednog dana, svaki dio vas za koji ste smatrali da je manjkav biće razlog zašto neko misli da ste lijepi.

Jednog dana ćete sresti nekoga ko se smije sa vama, plače sa vama, priča sa vama dok sunce ne izađe, i kada nestane riječi za izgovoriti, leži budan sa vama u tišini njihovog daha i vašeg, njihovog srca i vašeg.

Jednog dana ćete sresti nekoga ko pamti svaku sitnicu koju im kažete, nekoga ko drži vaše riječi blizu sebe kao blago njihovog srca, kao stihove njihove pesme.

Jednog dana, imaće smisla. Jednog dana ćete razumijeti.

Jednog dana ćete pogledati u sunce, pustiti sunce da vas poljubi u obraze i reći hvala svima onima sa kojima ranije nije išlo.

Jednog dana ljubav će vas odvesti.

Umotaće vas u svoje ruke najtoplijim zagrljajem, ispreplitati svoje tijelo sa vašim i reći: “Zdravo, draga moja. Ovo je ljubav. Dobro došla kući.”

Sve te priče umaraju, posebno kada se oseća praznina, glad duše, kada fali nešto više od toga…
A priđe se površno, gde neko gleda isključivo telo
Nespreman da vidi ono drugo, a ona željna da priča o tome
Neopterećena svim onim što njemu sve vreme upada u oči
Telo, telo, samo telo

Zato se mnoge žene, koliko god lepo da izgledaju, oblače neobavezno, neupadljivo
Da ne bi skretale pažnju na sebe svojim izgledom, više onim iznutra
Umorne od napadnih pogleda, dobicivanja, primitivnih pobuda

Imaju potrebu više da skrivaju i pokrivaju, ne ni da bi odbile
Više da bi bile ostavljene na miru
I što lakše stigle tamo gde su krenule

Mlađe to još uvek ne znaju, misle da što više treba da se vidi
A nije sve za svakoga, niti treba
Onaj ko zna da vidi, videće sve i u džemperu, rolci, čemu god

Gleda se unutrašnjim očima, osećajem, maštom
Ne instagram kriterijumima…

Bilo kakvo izdanje je najbolje izdanje kada ima hemije
Kada nema, ni ona sa modne piste ne može da privuče

Ne privlačimo se samo pogledom nego po osećaju
To povezuje
To održava, i zadržava
Da se vraćaju, posvećuju, daju dublje

Zato žene kada dođu do sebe, manje brinu kako izgledaju
Više im je stalo kako se osećaju
I ta osećanja bi da prenesu i na druge

Više komuniciraju, manje se ogledaju

Tako je najbolje

U protivnom sve se svede na izgled
Da se sve ostalo propusti
Onaj drugi
Reči
Osećaji
Ono nešto što se dešava u međuvremenu

Pod uslovom da se desi

Ko je preokupiran sobom za to nema vremena

Zato prava lepota žene nije samo u njenoj lepoti
Nego u svemu onome što je u stanju da probudi u tebi

I tada je najlepša

Zato što je sa njom najlepše

I tek tada do izražaja dolazi lepota u punom sjaju
I obasjava
Ispunjena iznutra

Pažnjom, ljubavlju, nečijim stvarnim interesovanjem
A ne…

Ma znaš već

Preuzeto sa: instagram.com

Ugledah zvijezdu u noći,

Kako li pada na zemlju,

Po nebu prosipa moći.

Zatrepta duša k'o lahor,

Zatrepta srce od želja,

Izabrah najdražu želju,

Tebe bih kraj sebe htjela!

Jeza me prožela cijelu

Dok izgovarah ti ime,

Ljetnja je, tropska noć vrela

A ja zadrhtah od zime.

Kad’ umre zvijezda na nebu

Rodi se linija bijela,

A milioni pod nebom

Zamisle hiljade želja.

Da li je moćna toliko,

Ta zvijezda padalica,

Da usreći u trenutku

Toliko mnogo lica?!

Ne znam da li je moćna

Il’ je prevara u noći,

Ali se beskrajno nadam

Da će te dozvati moći!

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke. 

Ovan – Ovaj znak ima relativno novu dušu. Tokom svog putovanja Ovan je stekao mnoga znanja i iskustva, ali on nije ni na polovini puta koje je pred njim. Tek mu predstoji mnoštvo novih lekcija i mudrosti.

Bik – Duša Bikova je u srednjem dobu. Oni već posjeduju mnogo mudrosti stečene kroz razna iskustva, ali ih i pored toga čeka rad na sebi i niz novih saznanja o svom unutrašnjem svijetu.

Blizanci – Oni imaju stariju dušu. Zbog nje su Blizanci otporniji i mudriji. Potkovani mudrošću, nosioci ovog horoskopskog znaka žele da isprobaju nove stvari u aktivnosti, neki hobi koji će im donijeti stimulaciju, prenosi Atma.

Rak – Rakovi imaju staru dušu i oštar um. Osjećaju se mladi u srcu, ali ipak posjeduju mudrost i jasno sagledavaju stvari. Zbog toga privlače ljude kojima je potreban njihov životni savjet.

Lav – Poput mudre, starije osobe, Lavovi imaju drevnu ali živahnu dušu. Djeluju kao da su proživjeli već hiljadu života i čvrsto stoje na zemlji.

Djevica – Tajna i misterija obavijaju dušu Djevice. Njihova duša je prava zagonetka, jer je istovremeno i infantilna ali i napredna. Ona je mješavina svega u isto vrijeme, pa je jako teško dešifrovati je.

Vaga – Duša Vage je iskusna i drevna. To nije loša stvar, ali kroz sve te živote, usljed različitih doživljaja i iskustava, Vage su postale iscrpljene.

Škorpija – Duša Škorpija nalazi se na svom vrhuncu i željna je avanture, akcije i uzbuđenja. Ipak, istovremeno je i umorna od svih prepreka i stvari koje joj često stoje na putu.

Strijelac – Duša ovog horoskopskog znaka je poput tinejdžera. Mlada je, divlja i bezbrižna. Uživajte u vožnji dok traje, jer će biti gotova prije nego što to mislite.

Jarac – Jarac ima prekrasnu, staru i hrabru dušu. Njihova duša prošla je kroz neizrecive priče i situacije i sada joj je potreban mir. Vrijeme je posmatranje i promišljanje svega što je do sada doživjela.

Vodolija – Duša Vodolije je poput duše djeteta – mlada i nevina. Njena mladost se ne ogleda u nezrelosti i neiskustvu, već u opuštenosti i bezbrižnosti. Ispunjena je lakoćom.

Ribe – Ribe imaju mladu i razigranu dušu. Nova je u životu i u svemu što je čeka u njemu, pa to Ribe tjera da pronalaze ljepotu na najčudnijim mjestima i u najneobičnijim stvarima. Njihova nevinost je osvježavajuća i potrebna u današnjem svijetu.

Preuzeto sa: nezavisne.com